Analize i zaključci u knjizi baziraju se na nekoliko performansa 60-ih i 70-ih godina, a autorica se posebno voli osvrtati na performanse Marine Abramović i Lips of Thomas.
Performanse tih godina karakterizira ne samo estetski doživljaj i transformacija, nego i fizička promjena performera, koja u gotovo svim navedenim slučajevima uključuje nanošenje boli sebi.
Autorica se fokusirala upravo na takav tip performansa kako bi razvila teoriju performativnoga okreta koji se u umjetnosti dogodio nakon 60-ih godina.
Postavljeno je nekoliko bitnih i zanimljivih pitanja poput: postoji li razlika između umjetničke i ne-umjetničke predstave, što to točno određuje kada je neka predstava umjetnost, a kada ritual ili spektakl, koja je razlika između inscenacije i predstave itd.
Meni je osobno najviše pomoglo posljednje poglavlje u knjizi, što ne znači da prethodna nisu bila zanimljiva, no po mojem su mišljenju više predmet filozofske rasprave pa mi nisu toliko značajna.
U odnosu na autoričinu Semiotiku kazališta ova mi se knjiga ne čini toliko dobro strukturiranom, a također smatram da je s obzirom na naslov, u knjigu trebalo uključiti puno više Austina, Searla i ostalih koji su se bavili performativnošću i performativnom snagom jezika.
Prijevod je kriminalan, no za to nije kriva autorica. :)