Povijest pamti Dubrovačku Republiku po stoljećima uspješnog političkog, društvenog i trgovačkog uređenja. Mezei nas kroz ovaj roman vodi kroz njenu najveću traumu, Veliku trešnju, i približava nam trenutke koji joj prethode te koji je slijede. Roman prati i drugu priču, onu suvremenu, u kojoj vidimo nasljeđe Republike kroz koje nas vodi dvoje mladih ljudi, Dubrovkinja Cvijeta kao vodič te John kao stranac kojemu je dubrovačka bogata prošlost nepoznata. Ovakvom strukturom romana Mezei čini ovo štivo zanimljivo ne samo onima dobro upoznatima s dubrovačkom prošlošću, već i onima koji u Grad nisu nikada kročili.
U povijesnom dijelu romana pratimo teške životne sudbine naših junaka koje su obavijeni nepravdom srednjovjekovnog nasljeđa u kojem su niži društveni slojevi, a pogotovo žene, bili u nepovoljnom položaju pred zakonom i u očima javnosti. Lucija i Petar, čije je upoznavanje čista slučajnost, uspijevaju u najtamnijim trenucima vidjeti što je ono bitno i mogli bismo reći da jedan u drugome i u svojem neobičnom poznanstvu pronalaze svoj ključ do oslobođenja. Životi naših suvremenih junaka, Cvijete i Johna, mnogo su lagodniji, no Mezei nam pokazuje da objektivno „lakši“ život ne znači nužno sreću. Poslovni problemi suvremenog života ponekad nam se čine izuzetno veliki i važni, toliko da se iz fokusa gubi osjećaj za druge osobe. No John, u konačnici uspijeva uskladiti poslovno i privatno, a rješenje za svoj problem pronalazi upravo u onoj Charti libertatis koju upoznajemo u povijesnom dijelu romana.
Dok su likovi iz dviju priča različiti ne samo po svojim životnim putevima i razdoblju u kojem žive, veže ih i nešto zajedničko, a to je ona iskonska želja za pravom slobodom. Kroz povijesnu priču saznajemo za alternativnu Chartu libertatis koja, za razliku od one službene (priznanje robova kao slobodnih ljudi), govori o oslobođenju uma. Kako bismo postigli ovaj najviši oblik slobode, moramo uskladiti tri osnovna elementa ljudskog bića – tijelo, um i dušu. Onima kojima je povijest Dubrovnika poznata, prepoznat će u ovome analogiju čuvanja riznice Katedrale u Dubrovačkoj Republici za čije je otvaranje bilo potrebno tri ključa. Baš kao što su se tada nadbiskup, rektor Katedrale i tajnik Republike trebali zajedno sa svojim ključevima pristupiti riznici, tako čovjek treba ujediniti svoje tijelo, um i dušu kako bi dopro do svog najvećeg blaga – slobode.