Držeći se slavnog objašnjenja da se ne zna kada su bajke nastale, te da je njihova priroda skitalačka, da lako prolaze kroz vreme, mesta, društvene slojeve i od slušaoca uspevaju da stvore pripovedača – tri para ruku, ljudi obuzetih osećajem poetskog humora, hrle ka istom cilju: da se i sami uvere kako pričama nema kraja. Da bajke koje su nekada slušali i čitali – a nisu ih zaboravili – mogu imati beskonačno mnogo verzija. I jednako toliko različitih pouka. Uporno nastojeći da razotkriju tajne života koje su počele da ih brinu još u detinjstvu – pa pretražujući naizgled poznat teren – David, Mimi i Slavko imaju utisak da im saznanje stalno izmiče. Tako potvrđuju da je pisanje uvek jedna vrsta sakrivanja nečega što posle obavezno biva razotkriveno. Čitaocu ostavljaju zadatak da sâm protumači poslednju bajku datu bez reči kroz ilustraciju „Kentaur“ na samom kraju knjige. Neka sâm sebi priušti zadovoljstvo pripovedanja, kao i davanja pouke. Zbog koje neće biti u prilici da se ljuti na pripovedača!
David Albahari (Serbian Cyrillic: Давид Албахари, pronounced [dǎv̞id albaxǎːriː] was a Serbian writer. Albahari wrote mainly novels and short stories. He was also a highly accomplished translator from English into Serbian. Albahari was awarded the prestigious NIN Award for the best novel of 1996 for Mamac (Bait). He was a member of SANU (Serbian Academy Of Sciences And Arts).
Mislim da je način na koji su pisane bajke jedinstven. Autori mešaju stvarnost i maštu, stvarajući priče koje su čarobne. Pomažu nam da zaronimo u dubine ljudske psihe istražujući teme poput identiteta, ljubavi, gubitka i traume, a ilustracije dodaju poseban pečat svakoj priči. "U svakoj lažnoj bajci krije se delić istine, a u svakoj istinitoj priči krije se trag bajke." - sami promišljamo o različitim nivoima značenja koje autori prenose kroz svoje priče. Posebno mi se dopala bajka "Tajna i istina": "Govor je moguć samo tamo gde se radja želja za laganjem", šaputala je grleći ih. Priznati ili lagati, isto je. Jer ono što jesmo, ne dâ se opisati. Možemo da saopštimo samo ono što nismo."
Ma ko ne voli bajke taj garant laze. I to ne neke tamo stvarne mada ih takvih i nema, nego bas ove lazne. Knjiga se proguta za cas i onda se bljuje vatra kao zmaj i zapali se svako za nju sa kim dodjete u kontakt, tako se sire mali pozari i ove Lazne bajke iz njjih kao Fenix se uzdizu.
Da nije lijepih ilustracija i sporadično zanimljivih rečenica, koje zaista navedu na osmjeh ili razmišljanje ova knjiga ne bi zaslužila ni jednu zvijezdicu.
Bile one lažne, otpisane ili „za lakovjerne“, ova pričanja zaista su bajke, šetaju nas neobičnim prostranstvima – od velikih daljina do drugog tijela, i upućene su onima koji umiju i uživaju da – maštaju!