„Roman o zbunjenosti i nemoći da se živi. Da se i nasluti sebe i svijet oko sebe. Napisan detaljnim prikazom kroz ispovijesti tih pogubljenih omladinaca koji se batrgaju u jednoj usiljenoj i očajnoj poluvezi u okruženju koje ih ne vadi iz bezveznosti. U toj onespokojavajućoj atmosferi dvoje mladih gubitnika okruženih starijim gubitnicima koje vode profesionalni gubitnici u zajednički poraz pred jednostavnim neprijateljem, siromaštvom i čamotinjom. Amila podsjeća na mučninu sazrijevanja i nesnalaženja u nedavnom vremenu samosažaljenja i čekanja da nam neko nepoznat riješi neprepoznate probleme. Njen roman naslova Izvedeni iz kičmi govoreći detaljno i ozbiljno o dvoje zaturenih smušenjaka u sivom i tuđem Sarajevu devedesetih ne pominjući izravno osuđuje tu nemoć da se živi vedro i sretno. Da se oslobodi učmalosti, samosažaljenja, čekanja, straha, pretjeranosti, bezveznosti, nepažnje i bezvoljnosti. Tereta koje čovjek ipak rijetko sam iz sebe može nadvladati. Bez poticaja književnosti teško može i prepoznati. Ovaj roman slikama te ozbiljne neozbiljnosti očeva i skrušene beskorisnosti majki koliko i naivnog prepuštanja mladih bezveznosti, potiče da se bježi od takvih mogućnosti da život samelje prije prave borbe. A to je što književnost hoće. Osvijetliti pričom da se spasimo pameću. Jer nema nikog da nam pomogne.“
Stigao je dugo čekani novi roman Amile Kahrović Posavljak, "Izvedeni iz kičmi". Njenim prvencem, "Smrtovom djecom", bila sam oduševljena, ako se tako može nazvati stanje totalne opustošenosti pred slikama beznađa poratne sarajevske dece. Novi je roman znatno drugačiji, ali je pozornica i neka opšta atmosfera slična. 📖📖📖 Ono što bih pre svega istakla jeste sada već potvrđena činjenica da je Amila Kahrović Posavljak odličan pisac. Nije se njoj "omakao" onakav prvenac. Ne, ona piše zrelo i promišljeno, odgovorno spram svoje priče i likova, tačno i jasno. Njeno je pričanje temperamentno, ono zove na čitanje, a reči joj tvore žive slike koje prave film u čitaočevoj glavi. Lako je zamišljati sve što Amila napiše. Zamislite tako dve obične sarajevske porodice, rođačke. Rat je završen, ali na sve strane su njegovi krvavi tragovi. U jednoj porodici otac je ostao bez noge, u drugoj bez posla. U jednoj se porodici vera poštuje i živi, u drugoj je jedina vera ostala ona komunistička. Prva porodica decu uzgaja pod strogim patrijarhalnim moralom, druga je opuštenija u tom odnosu. Iz prve dolazi ona, Amina, iz druge on, Adnan. I njihova nemoguća ljubav. Sve je u ovoj knjizi podređeno toj nemogućoj mladalačkoj ljubavi, a opet, tu je pun kolorit, sastavljen od mnoštva likova, tužne i sive scenografije, razrušenog grada, porodičnih i familijarnih odnosa i sukoba, siromaštva, unutrašnjih sukoba, društvenog i socijalnog konteksta - sve, baš sve je naslikano veštim potezima Amiline kičice. Naglašene emocije njihovih mladih godina, snažne erotske čežnje, ljubav zbog koje sve drugo postaje beznačajno - majstorski verno je dočarala Amila. Priča je ispričana naizmenično, iz Adnanove pa iz Aminine perspektive. Dobijamo tu čitavu paletu misli, emocija, unutrašnjih dilema, sazrevanja, ali isto tako i neverovatnu udaljenost svetova dvoje mladih, i instinsku nesposobnost da razumeju ovaj drugi. Iako sličnih godina, sa zajedničkom porodičnom istorijom, odrasli u istom gradu, njihovi su svetovi bezmerno udaljeni. Deli ih jedan Bog, za nju istinitiji od bilo kakve istine, za njega izmišljen. Aminine unutrašnje sukobe, grčevitu borbu između vaspitanja koje je dobila u porodici i koje nosi ponosno kao krunu, i ogromne ljubavi prema Adnanu, Amila je dočarala sa izuzetnom psihološkom uverljivošću. Amina je devojka koja iz blaženog sveta sopstvene čistote i nevinosti, pomirenosti sa životom koji joj je namenjen, strmoglavo pada u svet uobičajenih mladalačkih poriva - njoj stran i nimalo uobičajen. "Vidjela sam ljude bez imalo vjere u sebi, njihove ruke kako posežu za svim što požele, djevojke bez imalo stida dok šetaju ulicama skoro pa gole ili sjede na stepeništima u kratkim suknjama, ulice i svjetla pod kojima se opijaju noćima ili rade stvari što pristojnom ljudskom biću nikada ne bi pale na pamet". Adnan je u neku ruku u srećnijoj poziciji (premda je to stvar lične perspektive), njegova je porodica širih shvatanja, ali i on je nesnađen u svetu kome pripada. Dok bespomučno ispija alkohol sa bratom Amerom i zajedničkim društvom, i pali cigaretu za cigaretom, sanja da se sa studija filozofije prebaci na slikarstvo. Za njega je Aminin svet potpuna nepoznanica. "Plašio sam se da će je to božanstvo rastaviti od mene u potpunosti. Mjesec dana mu je i više nego dovoljno vremena, posebno zato što ne smije misliti ni na šta osim njega. To me čudno suparništvo tjeralo da se obeznanjujem od alkohola, svaki put kad pogledam u njem prozor i pomislim kako je zatvorena u tom svijetu kao leptir u tegli". Kroz Adnanove oči dati su i neki od najlepših opisa u ovoj knjizi, oni koji govore o čulnosti i izoštrenosti autorkinog pogleda, njenoj sposobnosti uočavanja sitnica i ogromnoj moći da ih rečima naslika. Ovo dvoje mladih spajaju se u ljubavi koja se čini važnijom od života, i njihovi su susreti jedino što je bitno u danima koji se vuku kroz sivilo sarajevske izmaglice. Kao i u "Smrtovoj djeci", i ovde je reč o mladima koji su tokom rata devedesetih bili deca, ali ga se jasno sećaju. Još mnogo jasnije na svojoj koži osećaju njegove strašne posledice. Osećaju to pre svega kroz gubitak roditeljskog dostojanstva, kroz te skrhane ljude nemoćne da iz sopstvenog beznađa iskorače da bi deci prižili mrvicu nade. I sama Amila pripada tim generacijama i očigledno piše o onome što odlično poznaje. Ekonomski sunovrat bivše jugoslovenske porodice, izmeštenost kulturoloških i društvenih identiteta, devastirani sistemi vrednosti, cvetanje nacionalističkih zastranjivanja, radikalno vraćanje veri sa jedne i pad moralnih vrednosti sa druge strane - sve je to tužna i siva scenografija ove ljubavi, zagušljiva i ispunjena beznađem, sa sirotinjskim zakrpama nekadašnjih života. Ovi sarajevski Romeo i Julija kreću se u svetu iznemoglom od besperspektivnosti, učmalom od nesreća i bolesnom od nenadanja. Oni hodaju po razrušenom Sarajevu, ali i po krhotinama života svojih roditelja i svega onog u šta su verovali. Za njihovu ljubav dovoljno je tek plavo sarajevsko nebo, ali i njega često prekrivaju otežali oblaci. Kada ih pri kraju romana prati snažna letnja oluja i prštanje gromova (baš kao u grčkim tragedijama, samo bez uplitanja svemoćnog Deus ex machina), to je oluja koja nagoveštava da je plavo nebo tek tren, sen u izmaglici nemogućih nadanja. Središnji deo romana, nazvan "Interludij" (jer, baš kao u pravim pozorišnim tragedijama, to i jeste), donosi priču iz zajedničke porodične istorije. Priču o još jednoj zabranjenoj ljubavi, o devojci iz muslimanske porodice čiji je otac bio imam, i koja je pobegla za partizana. Ogromna porodična sramota, očeva nemogućnost da preživi to što smatra ličnom tragedijom, sve to ima funkciju priče u priči, koja pokazuje ciklično ponavljanje istorije. Onda kada su Amina i Adnan tu istoriju ponovili, zatvorio se još jedan krug pokušaja pojedinaca da se izvuku iz matrice kolektivnog i porodičnog. Samo je sarajevsko nebo, sakriveno maglom i oblacima, sa tek ponekim zrakom sunca, ravnodušno posmatralo ta beznadežna ljudska koprcanja da izmaknu sopstvenoj sudbini. "Prvi put mi se tada učinilo da sunce obasjava grad kao kakvu dotrajalu sobu". 📖📖📖 Ne mislim da je potrebno porediti ovaj roman sa "Smrtovom djecom". Ali za vas koji ste se već susreli sa Amilinim pisanjem, još jednom napominjem da je ovo prilično drugačije štivo. Neće ovde biti onog izbezumljujućeg grča u grudima niti raspadanja od surovosti kojima kao čitalac svedočimo. Možda ćete u početku biti malo iznenađeni, bila sam i ja, jer i pored sve sumorne realnosti prisutne u ovom romanu, on se pre svega čita kao ljubavna priča. Prava, odlično napisana, zanimljiva. Međutim, kao i uvek u rukama dobrog pisca, može se čitati i na mnogo drugih načina, od kojih sam neke pokušala da nagovestim. Zaista ogromna preporuka za oba Amilina romana, i obe Amine o kojima tako majstorski piše!
This entire review has been hidden because of spoilers.
Roman Izvedeni iz kičme je drugi roman autorice Amile Kahrović Posavljak. Nakon romana Smrtova djeca u kojem se tematizira prikaz sudbina djece u poratnom Sarajevu, u ovom romanu u centru pažnje je individualni plan tj. prikaz dvije porodice; jedna - tradicionalna islamska, druga - moderna, nastala na tekovinama demokratije. Roman pripovijedan interesantnom tehnikom prikaza unutranjeg toka svijesti glavnih likova Amine i Adnana koji svojom ljubavi pokušavaju izmiriti i približiti različite svjetove i svjetonazore.
Da li će u tome uspjeti, da li će njihova ljubav doživjeti sudbinu balada i sevdalinki ostavljam vama da saznate.
Roman je prožet opisima Sarajeva, još uvijek neobnovljenog od ratnih dejstava, upravo onakvog Sarajeva kojeg sam i ja neposredno upoznala studirajući književnost početkom 2000-tih godina. Zgrade od gareži, izbrazdane ceste, djelimično osposobljeni tramvajski prevoz, tragovi od rovova na Vilsonovom šetalistu iza Filozofskog fakulteta su opisi zbog kojih sam ovaj roman subjektivno prihvatila.
Ja se stvarno nadam da Amila nikad neće prestati pisati priče o ljudima u post-ratnom Sarajevu jer način na koji vjerno preslika taj period, njegov zeitgeist, atmosferu, raspoloženje, "estetiku", način života, običaje pa čak i neke opskurne misli i osjećanja mi je tako jezivo blizak i precizan da se nekad pitam da li smo svi živjeli iste živote. Toliko sam uvučena u to da mi radnja romana i protagonisti u potpunosti padaju u drugi plan, mada moram priznati da sam ovu priču teško i emotivno doživjela, kao i onu "umetnutu" iz vremena Drugog svjetskog rata. Šta ću, slaba sam na zabranjene ljubavi.
Ova knjiga je brutalna. Kako god vi to protumačili, biti će istina. Rastavlja vas na proste faktore, dezintegriše poimanje porodičnih odnosa, tradicije protiv razuma, ljubavi koja nema happy end. Na trenutke će vas obuzimati bijes, jer znate da se ovakve stvari dešavaju u našem društvu. Tražiti ćete (bezuspješno) izgovore za postupke određenih likova. Tražiti u PTSP-u, vjeri, tradiciji, onome našem da treba neke stvari ćutiti i trpiti, jer tako treba. Tako su mene učili, pa ja tako postupam s tobom. Ali nema opravdanja, jer ljudska duša i um su jedno, povezani tankom opnom (ko bude čitao shvatiti će vjerovatno ovu moju alegoriju), koja kada pukne ostavlja doživotne ožiljke. Ta rana ne zarasta. Nikada. Ova knjiga treba biti obavezna lektira u osnovnim školama. Ovu knjigu treba pročitati svaki otac. Knjigu trebaju pročitati i zadrti tradicionalisti koji svojim postupcima mogu nanijeti nesagledive posljedice po odrastanje žena (bio sam svjedokom toga, u porodici), jer poslije povratka nema. Za kraj, ovo je jedan od najvažnijih romana nastalih u postratnoj BiH, a koji se direktno ne bavi ratom (iskreno, pun mi je kofer ratne tematike, imam osjećaj sve na isti kalup). Ovaj roman treba da se iščitava i proučava. Ovo je roman o našem društvu, koji bolno razgrađuje tanke zidove, podignute da nas zaštite od vanjskih uticaja. Ne shvatajući da je pravi problem zapravo iznutra. U nama.
Prvo što me je očaralo je stil, a drugo način na koji su izgrađeni likovi. Tokom čitanja sam imala istovremeno osećaj i lepote i nemira. Mene je ova knjiga podsetila na činjenicu da i dalje živimo u duboko podeljenom društvu i da se neki obrasci življenja ne menjaju ni pored toga što postoje uvidi da nisu dobri ni za pojedinca, ni za porodicu, ni za društvo. Svakako - preporuka kao kuća!