What do you think?
Rate this book
Ezan
Zamanın bir aile için durduğu ama 1500'lü yılların akmaya devam ettiği bir çağ... Bosna Yablanitsa'sı yakınlarında ailesinden koparılan Luka, ait olduğu topraklardan çok uzakta, dilini hiç bilmediği bir coğrafyada bulur kendini. Ne annesinin adını ne de benliğini hatırlar. O artık, Türk imparatorluğunun acımasız bir savaşçısı olma yolunda yetiştirilen, İslam'ı ve bütün Osmanlı öğretilerini sorgusuz sualsiz benimsemiş bir yeniçeridir: İbrahim. Anadolu'dan Zigetvar'a kadar sayısız savaşın içinde bulunan İbrahim, Kanuni Sultan Süleyman'ı dahi etkileyen bir karakter olarak; dehası, cesareti ve en önemlisi insanlara olan inancı nedeniyle kendisine Osmanlı sarayının sunduğu nimetleri reddetmesiyle okurun belleğinden silinmeyecek.
Devşirme sistemini, Osmanlı'nın değerlerini, aile kavramını ve kaderi irdeleyen; ailesinden koparılmış bir çocuğun güçlü kişiliğinin arkasındaki yaralarını görünür kılan muhteşem bir roman olan Ezan; şiirsel imgelerle yüklü, lirik, tıpkı duaya ve kurtuluşa davet olan ezan gibi, okuru insanı ve zamanı anlamaya davet ediyor.
Devşirme sistemini, Osmanlı'nın değerlerini, aile kavramını ve kaderi irdeleyen; ailesinden koparılmış bir çocuğun güçlü kişiliğinin arkasındaki yaralarını görünür kılan muhteşem bir roman olan Ezan; şiirsel imgelerle yüklü, lirik, tıpkı duaya ve kurtuluşa davet olan ezan gibi, okuru insanı ve zamanı anlamaya davet ediyor.
- GenresHistorical Fiction
464 pages, Paperback
Published October 1, 2020
7 people are currently reading
137 people want to read
About the author
Ivana Šojat
77 books47 followersRođena u Osijeku, gdje je završila gimnaziju (novinarsko usmjerenje) i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam je godina živjela u Belgiji, gdje je završila studij francuskoga jezika. Godinu dana radi kao dopisnik Glasa Slavonije iz Bruxellesa. Već šest godina aktivno se bavi književnim prevođenjem. Suradnik brojnih književnih revija. Napisala zbirku poezije na francuskome jeziku Saint Espoir koja još nije objavljena, no čiji su dijelovi objavljeni u belgijskom književnom časopisu Le Fram. Književni i pjesnički krug iz Kraainema (Bruxelles) zbirku je proglasio najboljom od njima pristiglih rukopisa 1999. godine. Godinu dana pisala kolumnu u Magazinu osječkog Glasa Slavonije. Kolumne su kao eseji objavljene u knjizi I past će sve maske. Članica DHK.
Objavila: Hiperbole, pjesme (Hrašće, Drenovci, 2000.), proglašena najboljim pjesničkim rukopisom na pjesničkim Susretima u Drenovcima 1999.; Šamšiel, roman (Matica Hrvatska, Osijek, 2002.), koji je na Kozarčevim danima u Vinkovcima, 2002. nagrađen Poveljom za uspješnost; Uznesenja, pjesme (Triler i DHK-ogranak Rijeka, 2003.); Utvare, pjesme (Solidarnost, Zagreb, 2005), nagrada Bl. Ivan Merz.; Kao pas, priče (DHK-ogranak Rijeka, 2006.); I past će sve maske, eseji (Alfa, Zagreb, 2006); Sofija plaštevima mete samoću, pjesme (VBZ, Zagreb, 2009.); Mjesečari, priče (Fraktura, Zaprešić, 2009.).
Objavila: Hiperbole, pjesme (Hrašće, Drenovci, 2000.), proglašena najboljim pjesničkim rukopisom na pjesničkim Susretima u Drenovcima 1999.; Šamšiel, roman (Matica Hrvatska, Osijek, 2002.), koji je na Kozarčevim danima u Vinkovcima, 2002. nagrađen Poveljom za uspješnost; Uznesenja, pjesme (Triler i DHK-ogranak Rijeka, 2003.); Utvare, pjesme (Solidarnost, Zagreb, 2005), nagrada Bl. Ivan Merz.; Kao pas, priče (DHK-ogranak Rijeka, 2006.); I past će sve maske, eseji (Alfa, Zagreb, 2006); Sofija plaštevima mete samoću, pjesme (VBZ, Zagreb, 2009.); Mjesečari, priče (Fraktura, Zaprešić, 2009.).
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 15 of 15 reviews
November 9, 2021
"Najviše šutimo o onome što nas najviše boli."
"Odrastemo tek kad nam pamet postane brža od jezika."
"Svi smo jednom bili maleni. Čak i oni rođeni u velikim gnijezdima."
"Snovi su od Boga, stvarnost je od ljudi."
"Oni koji su nam najbliže srcu zadaju najdublje rane i iznevjere do najdublje gorčine."
"Djeca su ono za što nas mogu uhvatiti svi koji nama žele vladati."
"Oni koji ti se najdublje klanjaju prvi će skočiti na tebe kad padneš."
"Odrastemo tek kad nam pamet postane brža od jezika."
"Svi smo jednom bili maleni. Čak i oni rođeni u velikim gnijezdima."
"Snovi su od Boga, stvarnost je od ljudi."
"Oni koji su nam najbliže srcu zadaju najdublje rane i iznevjere do najdublje gorčine."
"Djeca su ono za što nas mogu uhvatiti svi koji nama žele vladati."
"Oni koji ti se najdublje klanjaju prvi će skočiti na tebe kad padneš."
December 12, 2020
“Bilinenin aksine her ihtişam muhteşem değildir. Her sefalet de dibi görmek değildir. İnsanın hayatındaki çoğu şey fırsatı yakalamakla ölçülür, başkalarının ne gördüğü ya da ne düşündüğüyle değil.”
Ezan; muhteşem yüzyıl olarak da anılan 1500’lü yıllarda; çocuk yaşta Balkanlardaki köyünden koparılıp Osmanlı’ya devşirilen Luka’nın hikayesi. Osmanlı’nın en görkemli zamanlarında, Kanuni’nin tahta çıktığı, sınırların batıya doğru genişlediği dönemde Luka’nın önce Manisa, ardından Edirne’de yeniçeri ocağında eğitim alarak Topkapı Sarayı’na dek uzanan büyüleyici yolculuğunu kendi ağzından oğluna yazarak miras bıraktığı anılarından dinliyoruz. İsmiyle beraber dini, aidiyeti ve bağlarının kökten değişimini, fikirlerinin oluşumunu, çocukluktan askerliğe adım atışı ve karakterinin nasıl şekillendiğini izlediğimiz Luka’nın hayatını, arkaplanı süsleyen dönemin eşsiz atmosferi ve yazarın akıcı üslubuyla okumak inanılmaz bir deneyimdi. Tarihi kurgu türünde son zamanlarda okuduğum en iyi kitap olduğunu söyleyebilirim. Özellikle de dönem ve Osmanlı kurgusu sevenler kesinlikle kaçırmamalı. Hırvat yazarın orijinal dilinden doğrudan Türkçeye kazandırılan ancak bir Türk yazmış kadar yakın ve aşina bulacağınız, felsefi ve tasavvufi yönüyle düşünce tetikleyici muhteşem bir eser.
Ezan; muhteşem yüzyıl olarak da anılan 1500’lü yıllarda; çocuk yaşta Balkanlardaki köyünden koparılıp Osmanlı’ya devşirilen Luka’nın hikayesi. Osmanlı’nın en görkemli zamanlarında, Kanuni’nin tahta çıktığı, sınırların batıya doğru genişlediği dönemde Luka’nın önce Manisa, ardından Edirne’de yeniçeri ocağında eğitim alarak Topkapı Sarayı’na dek uzanan büyüleyici yolculuğunu kendi ağzından oğluna yazarak miras bıraktığı anılarından dinliyoruz. İsmiyle beraber dini, aidiyeti ve bağlarının kökten değişimini, fikirlerinin oluşumunu, çocukluktan askerliğe adım atışı ve karakterinin nasıl şekillendiğini izlediğimiz Luka’nın hayatını, arkaplanı süsleyen dönemin eşsiz atmosferi ve yazarın akıcı üslubuyla okumak inanılmaz bir deneyimdi. Tarihi kurgu türünde son zamanlarda okuduğum en iyi kitap olduğunu söyleyebilirim. Özellikle de dönem ve Osmanlı kurgusu sevenler kesinlikle kaçırmamalı. Hırvat yazarın orijinal dilinden doğrudan Türkçeye kazandırılan ancak bir Türk yazmış kadar yakın ve aşina bulacağınız, felsefi ve tasavvufi yönüyle düşünce tetikleyici muhteşem bir eser.
February 13, 2019
Ezan, Ivana Šojat
Prvo sto bih zeljela reci u vezi s ovom knjigom je par historijskih cinjenica za koje sam ja mislila da su povezane sa ovom pricom, medjutim, ispostavilo se ipak da nisu. Ibrahim o kojem se pripovjeda u knjizi je izmisljen lik i nema nikakve povezanosti sa Ibrahimom koji je zaista postojao za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Velicanstvenog, ali je taj Ibrahim bio porijeklom iz Grcke i bio je njegov veliki vezir, kojeg je on i ubio u palaci Topkapi. Da, postojao je zaista i Ibrahim- pasa porijeklom iz Hrvatske, veliki vezir sultana Murata II. Oba Ibrahima su bila ozenjena sestrama sultana, dok je Ibrahima iz ove knjige odgojila Sulejmanova sestra Hatidza, koju on naziva drugom mati...
Spisateljica Šojta je u jednom interviju rekla da je ustvari najvise zeljela da prikaze kako je to zaista bilo za vrijeme vladavine Osmanlija na nasim prostorima I da nije bilo bas tako kako se danasnjom historijom zeli prikazati. Sta je bio taj "danak u krvi"?
Prica prati malog Luku kojeg odvode od njegove majke. Paralisan od straha gubi svako sjecanje na svoju porodicu, svoju majku, svoju bracu i sestre. Da li ih je uopce imao? Ide u neki novi zivot, koji ga ostavlja bez daha. Nije znao sta da ocekuje od tog puta na koji su ga otpremili, ali definitivno nije ocekivao ljepote koje su ga docekale. Nije ocekivao ruke zene koja ga privija uz svoje grudi kao najvoljenijeg. Pripovjedac kaze: "Imao sam tri mati i tri oca, one koje sam dobio rodjenjem, i one koje mi je Bog velikodusno kroz zivot dodjelio."
Prica o iskrenoj prvrzenosti i odanosti, ljubavi koja ne jenjava ni kroz cjeli zivot. Njegova pokornost Sulejmanu Velicanstvenom, njegovo iskreno postovanje prema tom velikom, mudrom i plemenitom covjeku za kojeg se borio i za kojeg je bio spreman i poginuti zaista impresionira. Pronalazi duhovni mir te spoznaje da sve sto se desava, desava se Božijom voljom.
Ja sam iskreno vjerovala u svako slovo ove knjige, nalazila smisao u svakom novom dogadjaju, jer mi je tako bila blizu srcu, tako me je uzela pod svoje zapljuskujuci me ljepotama Stanbola, Edirnea, Anatolije, i citavog Osmanskog carstva. Slike nasih krajeva od Slavonije do Ohrida, Blagaj, Neretva i Dunav, sve cete to imati pred ocima dok budete citali ovu knjigu.
"Ponekad je, vidjet ćeš,
bolje prešutjeti. Ima uzaludnih bitaka koje je bolje izbjeći. A ima i stvari u kojima
uporno griješimo koliko god mudri bili. "
" Netko je jednom rekao kako se zapravo divimo kad se
zaljubimo u nečiju mudrost, kako se zaslijepimo kad nam se u srce zavuče nečija
ljepota, te kako je ljubav tek ono kad dušom opipamo i obgrlimo dušu onog
drugog."
"Što bi mi rekla kad bih joj sad rekao kako više ne hajem tko mi je otac koji je svoje sjeme izbacio u utrobu moje majke, kad bih joj rekao kako sad znadem koliko je malo važno od koga smo. Važno je u što dopustimo da nas premetnu, koliko se na koncu možemo sami prepoznati. Bilo u ogledalu, bilo u očima drugih. "
Prvo sto bih zeljela reci u vezi s ovom knjigom je par historijskih cinjenica za koje sam ja mislila da su povezane sa ovom pricom, medjutim, ispostavilo se ipak da nisu. Ibrahim o kojem se pripovjeda u knjizi je izmisljen lik i nema nikakve povezanosti sa Ibrahimom koji je zaista postojao za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Velicanstvenog, ali je taj Ibrahim bio porijeklom iz Grcke i bio je njegov veliki vezir, kojeg je on i ubio u palaci Topkapi. Da, postojao je zaista i Ibrahim- pasa porijeklom iz Hrvatske, veliki vezir sultana Murata II. Oba Ibrahima su bila ozenjena sestrama sultana, dok je Ibrahima iz ove knjige odgojila Sulejmanova sestra Hatidza, koju on naziva drugom mati...
Spisateljica Šojta je u jednom interviju rekla da je ustvari najvise zeljela da prikaze kako je to zaista bilo za vrijeme vladavine Osmanlija na nasim prostorima I da nije bilo bas tako kako se danasnjom historijom zeli prikazati. Sta je bio taj "danak u krvi"?
Prica prati malog Luku kojeg odvode od njegove majke. Paralisan od straha gubi svako sjecanje na svoju porodicu, svoju majku, svoju bracu i sestre. Da li ih je uopce imao? Ide u neki novi zivot, koji ga ostavlja bez daha. Nije znao sta da ocekuje od tog puta na koji su ga otpremili, ali definitivno nije ocekivao ljepote koje su ga docekale. Nije ocekivao ruke zene koja ga privija uz svoje grudi kao najvoljenijeg. Pripovjedac kaze: "Imao sam tri mati i tri oca, one koje sam dobio rodjenjem, i one koje mi je Bog velikodusno kroz zivot dodjelio."
Prica o iskrenoj prvrzenosti i odanosti, ljubavi koja ne jenjava ni kroz cjeli zivot. Njegova pokornost Sulejmanu Velicanstvenom, njegovo iskreno postovanje prema tom velikom, mudrom i plemenitom covjeku za kojeg se borio i za kojeg je bio spreman i poginuti zaista impresionira. Pronalazi duhovni mir te spoznaje da sve sto se desava, desava se Božijom voljom.
Ja sam iskreno vjerovala u svako slovo ove knjige, nalazila smisao u svakom novom dogadjaju, jer mi je tako bila blizu srcu, tako me je uzela pod svoje zapljuskujuci me ljepotama Stanbola, Edirnea, Anatolije, i citavog Osmanskog carstva. Slike nasih krajeva od Slavonije do Ohrida, Blagaj, Neretva i Dunav, sve cete to imati pred ocima dok budete citali ovu knjigu.
"Ponekad je, vidjet ćeš,
bolje prešutjeti. Ima uzaludnih bitaka koje je bolje izbjeći. A ima i stvari u kojima
uporno griješimo koliko god mudri bili. "
" Netko je jednom rekao kako se zapravo divimo kad se
zaljubimo u nečiju mudrost, kako se zaslijepimo kad nam se u srce zavuče nečija
ljepota, te kako je ljubav tek ono kad dušom opipamo i obgrlimo dušu onog
drugog."
"Što bi mi rekla kad bih joj sad rekao kako više ne hajem tko mi je otac koji je svoje sjeme izbacio u utrobu moje majke, kad bih joj rekao kako sad znadem koliko je malo važno od koga smo. Važno je u što dopustimo da nas premetnu, koliko se na koncu možemo sami prepoznati. Bilo u ogledalu, bilo u očima drugih. "
December 27, 2019
Moćna, moćna knjiga
January 7, 2021
Poveznica objavljene kritike: http://www.casopiskvaka.com.hr/2019/0...
U ljudskoj psihi kao da je genetski urođena stereotipna podjela na ,,mi“ i ,,oni“. Naime, ta binarna opreka povlači se kroz stoljeća te bismo mogli reći kako je upravo ona glavni krivac ljudske težnje za kolonijaliziranjem i civiliziranjem novih naroda. Kada se govori o ,,Drugima“, ti ,,Drugi“ su uvijek svi isti, naprosto ih esencijaliziramo te na njih uvijek gledamo kako na glavne negativce dok nasuprot njih stojimo ,,mi“, oni dobri, pravedni, kulturni, razumni i sl. Isto tako, ti ,,Drugi“ nemaju sposobnost prezentirati svoju pravu sliku, stoga je ta zadaća data upravo nama. Ovakvu vrstu diskursa koju upotrebljavamo kada govorimo o ,,Drugima“ odnosno o Istoku, ustvrdio je Edward Said te ga nazvao ,,orijentalizmom“(Said, 1999). Novi roman Ivane Šojat ,,Ezan“(2018) bori se protiv takvih stereotipnih pristupa Zapada naspram Istoka odnosno kršćanstva naspram islama, štoviše, djelo nastoji prikazati kako je sama podjela na ,,moji“ i ,,njihovi“ sasvim besmislena te za sobom povlači krizu vlastitoga identiteta.
Ivana Šojat već je svojim dosadašnjim književnim radom otvorila vrata multikulturalizmu u književnosti, a roman ,,Ezan“ (u značenju poziva na molitvu) samo je nastavak na njezino prethodno stvaralaštvo (,,Emet i druge priče“, 2016.). Iako bismo mogli reći kako ,,Ezan“ tematizira Turska osvajanja, prava tematika i problematika ovoga književnoga djela je ipak znatno kompleksnija. Naime, ratna osvajanja su preuzeta samo kao povijesna podloga koja je spisateljici poslužila prilikom tematizacije čovjekove egzistencije te kako bi kroz prikaz jedne životne sudbine razbila duboko ukorijenjene stereotipne slike, koje mnogi imaju o Osmanskom Carstvu odnosno o muslimanskim vjernicima. Iako za ovaj roman možemo slobodno kazati kako je antimilitaristički (jer se na mnogim mjestima naglašava ratna besmislenost i nepostojanost ratnih pobjednika) ili pseudopovijesni (zbog već iznesene povijesne podloge), međutim ovaj roman je ipak na prvom mjestu egzistencijalistički roman odnosno roman traganja za vlastitim identitetom.
Glavni junak romana je erdutski beg Ibrahim Buljubaša, koji na samrti pripovijeda sinu jedincu svoju životnu sudbinu. Važno je naglasiti kako Ibrahim nije ocrtan kao savršeni čovjek, nego je prikazan kao kompletna osoba odnosno kao čovjek s manama i vrlinama. Cilj njegovoga ispovijedanja je moralni odgoj te u skladu s tim cijeli roman je prožet refleksivnim prisjećanjima i kontemplacijom odnosno vrijednim moralnim porukama. Ton kojim se otac izravno obraća sinu je prepun topline, a očev glas je ispunjen ljubavlju, što u čitatelju pobuđuje osjećaj autentičnosti iskaza. Upravo kroz taj očev iskaz otvara se pitanje identiteta:
,,(...) u konačnici ne znam čiji sam ja, jesam li od onih koji su me rodili, ili od onih koji su me u čovjeka podigli. Zato ponekad ni sam ne znam.“(Šojat, 2018: 259)
Naime, desetogodišnji dječak Luka iz Ostrožca istrgnut je iz majčinih ruku te predan Osmanskom Carstvu kao krvni danak. Onoga trenutka kada su ga odvodili dječak nije mogao pogledati majku u oči, nije mogao plakati mada su mnogi dječaci plakali. Njegova sjećanja na obitelj, rodni kraj i jezik s vremenom su izblijedila, no neke uspomene su ipak ostale čvrsto urezane u njegovu dušu pa tako i majčina posljednja rečenica kojom ga upozorava na važnost sjećanja svojega imena:
,,I glas mi se, ponekad vrati. Rjeđe ipak čujem taj glas koji je možda glas moje matere koja za mnom viče, nadglasava štropot drvenih kotača kola koja me odvoze:‘Luka, sine, Luka! Ne zaboravi si ime, kao ni glavu na ramenima zadržati!’ Ne sjećam se njezina lica. Ne zato što sam zaboravio, nego zato što nisam htio pogledati. Bojao sam se suza. Svojih suza u trenutku kad sam trebao biti muško.“(Šojat, 2018. 16)
Naime, upravo po imenu u tadašnjem vremenu (pa i danas) najbolje se raspoznavao čovjek jer samo čovjekovo ime određuje pripadnost određenoj skupini ljudi, a u ovom slučaju je riječ o vjerskoj zajednici. Međutim, Luka nije jedini kršćanski dječak koji je ,,ubačen“ u jedan novi svijet daleko od rodne Neretve. Mnogi vojnici Osmanskoga Carstva prošli su slični životni put, stoga se kriza identiteta ocrtava kroz karakter brojnih likova, što ženskih, što muških osoba:
,,Po imenu se raspoznajemo, no ime nije biljeg onome što jesmo. U posljednje mi je vrijeme ionako milije samoga sebe zvati Luka i smišljati si nadimke, pitati se što bih bio da je bilo drukčije. Da sam pobjegao iz onih kola prije Drine, ili da sam putem umro, da uopće nisam otišao.“(Šojat, 2018: 169)
No, važno je naglasiti kako je nekadašnje ime odnosno porijeklo sasvim nebitno za napredovanje unutar Osmanskoga Carstva što nije bio slučaj u europskih zemljama tijekom mnoga stoljeće. Dakle, u europskim zemlja kroz 16. stoljeće (ali i kasnije) napredovanje i uspon u poslu odnosno na što veće državne pozicije bio je predviđen samo za pripadnike visoke klase tzv. elitu. Međutim, u Osmanskom Carstvu svatko je mogao postati drugim čovjekom Carstva (prvi čovjek je naravno samo padišah), a to je samo ovisilo o pojedincu odnosno o njegovoj inteligenciji i želji za usponom. Upravo takva prilika za uspjehom pružila se i samom Ibrahimu, koji se ipak odrekao visoke pozicije i uspjeha zbog nečega mnogo vrjednijega - zbog ljubavi. Spisateljica je sasvim svjesno i namjerno prekinula Ibrahimov put prema usponu na državni vrh Carstva, i takav životni uspjeh koji se mogao ostvariti kroz dobre ženidbene veze, pretvorila u pronalazak prave ljubavi na kojoj se temeljio braka između kršćanke i muslimana.
Kao što smo već rekli, u Osmanskome Carstvu svi su imali jednaku priliku za uspjehom, stoga Šojat svjesno povlači paralelu između Luke i Berka. Naime, riječ je o dvojici vršnjaka koja su na isti dan odvojena od svojih obitelji, koji su se neprestano susretali kroz život, međutim odrasli su u sasvim različite osobe. Dječak Luka, kasnije Ibrahim, odgajan je od strane dvije mudre žene, u mirnoj okolini te je odrastao u čovjeka koji je kritički osviješten i koji svijet doživljava pomoću svih svojih osjetila. Međutim, nasuprot njega, spisateljica ubacuje lik, čija je karakterizacija u velikoj mjeri oprečna od prikaza glavnoga junaka. Tako se pojavljuje lik Berka, plačljivoga i nevinoga dječaka, koji se odrastanjem uz nasilne muškarce pretvara u hladnokrvnoga i nemilosrdnoga Ajdina. Iz toga je jasno vidljivo kako različiti načini odgoja utječu na čovjekov razvitak, posebice na čovjekov moral:
,,Pomislio sam kako se dječak koji se nekoć bojao Boga sad pretvorio u drzovita muškarca koji prezire ljude. (...) Zato se sad neću gristi pitajući se bih li Ajdina promijenio da sam mu išta od onog što sam mislio rekao. Ajdin nije mogao prestati pričati. Kao opijen, pripovijedao mi je kako jedva čeka da krene u pohode, da krene rušiti, ogledati se s jakima kako bi pokazao da je jači.“(Šojat, 2018: 176)
Međutim, važno je naglasiti kako je Ajdinu, dječaku koji na samom početku romana plače za majkom, naprosto trebala majčina toplina, ženska ruka koja će mu pružiti zagrljaj, a samim rastankom od majke, on je odvojen od ljubavi, od topline i lijepe riječi. Za razliku od Ibrahima, on ne odrasta uz snažne ženske osobe, ali i uz mudre muškarce, koji bi ga mogli usmjeriti prema pravim životnim vrijednostima. Zapravo, upravo zbog te odvojenosti od ljubavi i prijateljstva, Ajdin se pretvara u hladnu i nemoralnu osobu. Njegov poriv za silovanjem, proizlazi iz nepoznavanja majke, iz nepoznavanja žena kao stvarnih osoba jer njemu je ženska osoba nepoznanica. Odvojen je kao mali dječak od majke pa se i ne sjeća majčine topline i njezinoga zagrljaja, što u njemu pobuđuje frustraciju i potrebu za ženskom osobom, ali samo na nasilan način. Međutim, Ajdinom vlada i želja za kontroliranjem, za osvetom, za sijanjem straha, a svoju snagu i sirovu strast najbolje može iskazati upravo na slabijima od sebe, na ženama:
,,U čudu sam spuštenih ruku gledao Ajdina kako za kosu po zemlji vuče djevojku koja je vrištala, otimala se. Zastao je zatim nasred prašnjava puta, u oblaku prašine, izmijenjena lica, nagnuo se nad nju, koja je valjda preklinjala, te je udario drškom jatagana posred lica. Krv se razlila preko lijepoga lica, oči su joj se ukočile kao da je mrtva. Ajdin se nije obazirao, nego je trgao odjeću s nje, ispuštajući zvukove koji nisu bili ljudski dok je, pridigavši se, promatrao njezino tanano tamnoputo tijelo, sitne grudi prepuštene mu na milost i nemilost. Tek kad si nekome prepušten na milost ili nemilost, doznaš kakav je čovjek ili nečovjek.“(Šojat, 2018:222)
No, lik Ajdina nije jedini lik, koji je okrenut zlu. Mnogi vojnici, bez obzira jesu li svjesni ili nesvjesni svojega porijekla, na ratnom polju postaju pravi krvnici te su nemilosrdni prema onima koje su nekad smatrali ,,svojima“. Jedini, koji uviđa kako nema podjele između ljudi pa da je čak i Bog svima isti, je Ibrahim. On jedini ne gleda jednodimenzionalno već ima širu sliku pred očima. Tako, Šojat kroz Ibrahimova usta progovara o ratnoj besmislici, o surovosti između sukobljenih strana, o prolijevanju nevine krvi, međutim ruši i pomalo romantične slike stvorene o Sigetu.
Nikola Zrinski, ,,đaurski lav“ je stoga prikazan kao žrtva izdaje kralja Maksimilijana. Njegova žrtva uvijek ostaje veličanstvena i njegov čin se ne dovodi u pitanje već to što su ,,njegovi“ učinili za njega. Naime, moramo biti svjesni činjenice o slabo razvijenoj nacionalnoj svijesti u tematiziranom povijesnom vrijemu te kako su se ljudi tada prvenstveno dijelili prema vjerskoj pripadnosti. Stoga je Siget, kao kršćanska (katolička) utvrda, očekivao pomoć od ostatka kršćanske Europe odnosno od cara Maksimilijana II., koji se odlučio za nedjelovanje te uskratio pomoć narodu koji ga je zazivao. Pošto pomoć nije stigla, Siget je razoren, a zemlja pretvorena u krv. No, Šojat nije stala na opisu krvave bitke i pada, nego je otišla korak dalje. Tako je posebno potresan trenutak spoznaje. Naime, Ibrahim nakon Nikoline smrti postaje svjestan kako nema razlike između ljudi. I Zrinski je čovjek poput njega, poput drugih janjičara. Prave razlike između ljudi zapravo nema. Postoje podijele po vjerskoj, nacionalnoj pripadnosti, političkih uvjerenjima, no kada se sve to oduzme, svi smo samo ljudi. I to ljudi sa svojim manama i vrlinama:
,,Trajalo je cijelu vječnost, a nije dugo trajalo. Svi su brzo popadali: ruke se učas umore od mahanja i sječe kostiju i mesa, glas umah osuši grlo. Kad je sve stalo, ništa nisam čuo. (...) Preko tijela natopljenih krvlju i znojem, između konja i pješadije, koja nakon svega uvijek djeluje ošamućeno ili pijano, vidio sam kako vuku Nikolu, koji mi nije izgledao onako kako sam ga zamišljao. Ispred sebe, u opiranju, uvijek zamišljamo zvjerad, pa se začudimo kad ugledamo čovjeka.“(Šojat, 2018: 344)
Ivana Šojat je na izvanredan način uspjela srušiti stereotipne predodžbe o podjelama na ,,mi“ i ,,oni“ te prikazati kako uvijek treba ostati čist i savjestan čovjek odnosno čovjek s dušom. Ona je zasigurno jedna od hrvatskih najplodnijih spisateljica te od nje možemo očekivati još mnogo izvrsnih književnih djela, bilo u prozi ili bilo u stihu.
U ljudskoj psihi kao da je genetski urođena stereotipna podjela na ,,mi“ i ,,oni“. Naime, ta binarna opreka povlači se kroz stoljeća te bismo mogli reći kako je upravo ona glavni krivac ljudske težnje za kolonijaliziranjem i civiliziranjem novih naroda. Kada se govori o ,,Drugima“, ti ,,Drugi“ su uvijek svi isti, naprosto ih esencijaliziramo te na njih uvijek gledamo kako na glavne negativce dok nasuprot njih stojimo ,,mi“, oni dobri, pravedni, kulturni, razumni i sl. Isto tako, ti ,,Drugi“ nemaju sposobnost prezentirati svoju pravu sliku, stoga je ta zadaća data upravo nama. Ovakvu vrstu diskursa koju upotrebljavamo kada govorimo o ,,Drugima“ odnosno o Istoku, ustvrdio je Edward Said te ga nazvao ,,orijentalizmom“(Said, 1999). Novi roman Ivane Šojat ,,Ezan“(2018) bori se protiv takvih stereotipnih pristupa Zapada naspram Istoka odnosno kršćanstva naspram islama, štoviše, djelo nastoji prikazati kako je sama podjela na ,,moji“ i ,,njihovi“ sasvim besmislena te za sobom povlači krizu vlastitoga identiteta.
Ivana Šojat već je svojim dosadašnjim književnim radom otvorila vrata multikulturalizmu u književnosti, a roman ,,Ezan“ (u značenju poziva na molitvu) samo je nastavak na njezino prethodno stvaralaštvo (,,Emet i druge priče“, 2016.). Iako bismo mogli reći kako ,,Ezan“ tematizira Turska osvajanja, prava tematika i problematika ovoga književnoga djela je ipak znatno kompleksnija. Naime, ratna osvajanja su preuzeta samo kao povijesna podloga koja je spisateljici poslužila prilikom tematizacije čovjekove egzistencije te kako bi kroz prikaz jedne životne sudbine razbila duboko ukorijenjene stereotipne slike, koje mnogi imaju o Osmanskom Carstvu odnosno o muslimanskim vjernicima. Iako za ovaj roman možemo slobodno kazati kako je antimilitaristički (jer se na mnogim mjestima naglašava ratna besmislenost i nepostojanost ratnih pobjednika) ili pseudopovijesni (zbog već iznesene povijesne podloge), međutim ovaj roman je ipak na prvom mjestu egzistencijalistički roman odnosno roman traganja za vlastitim identitetom.
Glavni junak romana je erdutski beg Ibrahim Buljubaša, koji na samrti pripovijeda sinu jedincu svoju životnu sudbinu. Važno je naglasiti kako Ibrahim nije ocrtan kao savršeni čovjek, nego je prikazan kao kompletna osoba odnosno kao čovjek s manama i vrlinama. Cilj njegovoga ispovijedanja je moralni odgoj te u skladu s tim cijeli roman je prožet refleksivnim prisjećanjima i kontemplacijom odnosno vrijednim moralnim porukama. Ton kojim se otac izravno obraća sinu je prepun topline, a očev glas je ispunjen ljubavlju, što u čitatelju pobuđuje osjećaj autentičnosti iskaza. Upravo kroz taj očev iskaz otvara se pitanje identiteta:
,,(...) u konačnici ne znam čiji sam ja, jesam li od onih koji su me rodili, ili od onih koji su me u čovjeka podigli. Zato ponekad ni sam ne znam.“(Šojat, 2018: 259)
Naime, desetogodišnji dječak Luka iz Ostrožca istrgnut je iz majčinih ruku te predan Osmanskom Carstvu kao krvni danak. Onoga trenutka kada su ga odvodili dječak nije mogao pogledati majku u oči, nije mogao plakati mada su mnogi dječaci plakali. Njegova sjećanja na obitelj, rodni kraj i jezik s vremenom su izblijedila, no neke uspomene su ipak ostale čvrsto urezane u njegovu dušu pa tako i majčina posljednja rečenica kojom ga upozorava na važnost sjećanja svojega imena:
,,I glas mi se, ponekad vrati. Rjeđe ipak čujem taj glas koji je možda glas moje matere koja za mnom viče, nadglasava štropot drvenih kotača kola koja me odvoze:‘Luka, sine, Luka! Ne zaboravi si ime, kao ni glavu na ramenima zadržati!’ Ne sjećam se njezina lica. Ne zato što sam zaboravio, nego zato što nisam htio pogledati. Bojao sam se suza. Svojih suza u trenutku kad sam trebao biti muško.“(Šojat, 2018. 16)
Naime, upravo po imenu u tadašnjem vremenu (pa i danas) najbolje se raspoznavao čovjek jer samo čovjekovo ime određuje pripadnost određenoj skupini ljudi, a u ovom slučaju je riječ o vjerskoj zajednici. Međutim, Luka nije jedini kršćanski dječak koji je ,,ubačen“ u jedan novi svijet daleko od rodne Neretve. Mnogi vojnici Osmanskoga Carstva prošli su slični životni put, stoga se kriza identiteta ocrtava kroz karakter brojnih likova, što ženskih, što muških osoba:
,,Po imenu se raspoznajemo, no ime nije biljeg onome što jesmo. U posljednje mi je vrijeme ionako milije samoga sebe zvati Luka i smišljati si nadimke, pitati se što bih bio da je bilo drukčije. Da sam pobjegao iz onih kola prije Drine, ili da sam putem umro, da uopće nisam otišao.“(Šojat, 2018: 169)
No, važno je naglasiti kako je nekadašnje ime odnosno porijeklo sasvim nebitno za napredovanje unutar Osmanskoga Carstva što nije bio slučaj u europskih zemljama tijekom mnoga stoljeće. Dakle, u europskim zemlja kroz 16. stoljeće (ali i kasnije) napredovanje i uspon u poslu odnosno na što veće državne pozicije bio je predviđen samo za pripadnike visoke klase tzv. elitu. Međutim, u Osmanskom Carstvu svatko je mogao postati drugim čovjekom Carstva (prvi čovjek je naravno samo padišah), a to je samo ovisilo o pojedincu odnosno o njegovoj inteligenciji i želji za usponom. Upravo takva prilika za uspjehom pružila se i samom Ibrahimu, koji se ipak odrekao visoke pozicije i uspjeha zbog nečega mnogo vrjednijega - zbog ljubavi. Spisateljica je sasvim svjesno i namjerno prekinula Ibrahimov put prema usponu na državni vrh Carstva, i takav životni uspjeh koji se mogao ostvariti kroz dobre ženidbene veze, pretvorila u pronalazak prave ljubavi na kojoj se temeljio braka između kršćanke i muslimana.
Kao što smo već rekli, u Osmanskome Carstvu svi su imali jednaku priliku za uspjehom, stoga Šojat svjesno povlači paralelu između Luke i Berka. Naime, riječ je o dvojici vršnjaka koja su na isti dan odvojena od svojih obitelji, koji su se neprestano susretali kroz život, međutim odrasli su u sasvim različite osobe. Dječak Luka, kasnije Ibrahim, odgajan je od strane dvije mudre žene, u mirnoj okolini te je odrastao u čovjeka koji je kritički osviješten i koji svijet doživljava pomoću svih svojih osjetila. Međutim, nasuprot njega, spisateljica ubacuje lik, čija je karakterizacija u velikoj mjeri oprečna od prikaza glavnoga junaka. Tako se pojavljuje lik Berka, plačljivoga i nevinoga dječaka, koji se odrastanjem uz nasilne muškarce pretvara u hladnokrvnoga i nemilosrdnoga Ajdina. Iz toga je jasno vidljivo kako različiti načini odgoja utječu na čovjekov razvitak, posebice na čovjekov moral:
,,Pomislio sam kako se dječak koji se nekoć bojao Boga sad pretvorio u drzovita muškarca koji prezire ljude. (...) Zato se sad neću gristi pitajući se bih li Ajdina promijenio da sam mu išta od onog što sam mislio rekao. Ajdin nije mogao prestati pričati. Kao opijen, pripovijedao mi je kako jedva čeka da krene u pohode, da krene rušiti, ogledati se s jakima kako bi pokazao da je jači.“(Šojat, 2018: 176)
Međutim, važno je naglasiti kako je Ajdinu, dječaku koji na samom početku romana plače za majkom, naprosto trebala majčina toplina, ženska ruka koja će mu pružiti zagrljaj, a samim rastankom od majke, on je odvojen od ljubavi, od topline i lijepe riječi. Za razliku od Ibrahima, on ne odrasta uz snažne ženske osobe, ali i uz mudre muškarce, koji bi ga mogli usmjeriti prema pravim životnim vrijednostima. Zapravo, upravo zbog te odvojenosti od ljubavi i prijateljstva, Ajdin se pretvara u hladnu i nemoralnu osobu. Njegov poriv za silovanjem, proizlazi iz nepoznavanja majke, iz nepoznavanja žena kao stvarnih osoba jer njemu je ženska osoba nepoznanica. Odvojen je kao mali dječak od majke pa se i ne sjeća majčine topline i njezinoga zagrljaja, što u njemu pobuđuje frustraciju i potrebu za ženskom osobom, ali samo na nasilan način. Međutim, Ajdinom vlada i želja za kontroliranjem, za osvetom, za sijanjem straha, a svoju snagu i sirovu strast najbolje može iskazati upravo na slabijima od sebe, na ženama:
,,U čudu sam spuštenih ruku gledao Ajdina kako za kosu po zemlji vuče djevojku koja je vrištala, otimala se. Zastao je zatim nasred prašnjava puta, u oblaku prašine, izmijenjena lica, nagnuo se nad nju, koja je valjda preklinjala, te je udario drškom jatagana posred lica. Krv se razlila preko lijepoga lica, oči su joj se ukočile kao da je mrtva. Ajdin se nije obazirao, nego je trgao odjeću s nje, ispuštajući zvukove koji nisu bili ljudski dok je, pridigavši se, promatrao njezino tanano tamnoputo tijelo, sitne grudi prepuštene mu na milost i nemilost. Tek kad si nekome prepušten na milost ili nemilost, doznaš kakav je čovjek ili nečovjek.“(Šojat, 2018:222)
No, lik Ajdina nije jedini lik, koji je okrenut zlu. Mnogi vojnici, bez obzira jesu li svjesni ili nesvjesni svojega porijekla, na ratnom polju postaju pravi krvnici te su nemilosrdni prema onima koje su nekad smatrali ,,svojima“. Jedini, koji uviđa kako nema podjele između ljudi pa da je čak i Bog svima isti, je Ibrahim. On jedini ne gleda jednodimenzionalno već ima širu sliku pred očima. Tako, Šojat kroz Ibrahimova usta progovara o ratnoj besmislici, o surovosti između sukobljenih strana, o prolijevanju nevine krvi, međutim ruši i pomalo romantične slike stvorene o Sigetu.
Nikola Zrinski, ,,đaurski lav“ je stoga prikazan kao žrtva izdaje kralja Maksimilijana. Njegova žrtva uvijek ostaje veličanstvena i njegov čin se ne dovodi u pitanje već to što su ,,njegovi“ učinili za njega. Naime, moramo biti svjesni činjenice o slabo razvijenoj nacionalnoj svijesti u tematiziranom povijesnom vrijemu te kako su se ljudi tada prvenstveno dijelili prema vjerskoj pripadnosti. Stoga je Siget, kao kršćanska (katolička) utvrda, očekivao pomoć od ostatka kršćanske Europe odnosno od cara Maksimilijana II., koji se odlučio za nedjelovanje te uskratio pomoć narodu koji ga je zazivao. Pošto pomoć nije stigla, Siget je razoren, a zemlja pretvorena u krv. No, Šojat nije stala na opisu krvave bitke i pada, nego je otišla korak dalje. Tako je posebno potresan trenutak spoznaje. Naime, Ibrahim nakon Nikoline smrti postaje svjestan kako nema razlike između ljudi. I Zrinski je čovjek poput njega, poput drugih janjičara. Prave razlike između ljudi zapravo nema. Postoje podijele po vjerskoj, nacionalnoj pripadnosti, političkih uvjerenjima, no kada se sve to oduzme, svi smo samo ljudi. I to ljudi sa svojim manama i vrlinama:
,,Trajalo je cijelu vječnost, a nije dugo trajalo. Svi su brzo popadali: ruke se učas umore od mahanja i sječe kostiju i mesa, glas umah osuši grlo. Kad je sve stalo, ništa nisam čuo. (...) Preko tijela natopljenih krvlju i znojem, između konja i pješadije, koja nakon svega uvijek djeluje ošamućeno ili pijano, vidio sam kako vuku Nikolu, koji mi nije izgledao onako kako sam ga zamišljao. Ispred sebe, u opiranju, uvijek zamišljamo zvjerad, pa se začudimo kad ugledamo čovjeka.“(Šojat, 2018: 344)
Ivana Šojat je na izvanredan način uspjela srušiti stereotipne predodžbe o podjelama na ,,mi“ i ,,oni“ te prikazati kako uvijek treba ostati čist i savjestan čovjek odnosno čovjek s dušom. Ona je zasigurno jedna od hrvatskih najplodnijih spisateljica te od nje možemo očekivati još mnogo izvrsnih književnih djela, bilo u prozi ili bilo u stihu.
December 26, 2022
https://knjigozderonja.wixsite.com/kn...
Ja u životu nisam čitala ljepše rečenice. Rečenice su toliko savršene da ćete osjetiti čaroliju pisanja i u najjednostavnijem dijalogu. Cijela knjiga je puna prekrasnih citata, ali i da nasumce otvorite neku stranicu, za oko će vam zapasti neka rečenica koja će vas oboriti s nogu. Garantiram.
Ivana Šojat piše odmjereno, dostojanstveno, stilizirano, stojeći iza svake riječi. Mislim da je zaista hvale vrijedno što imamo autoricu takvog kalibra u Hrvatskoj i da trebamo biti ponosni na nju!
Ipak, vjerojatno nije bilo pravo vrijeme za nju. Iako sam ju htjela pročitati, tri sam se tjedna patila s njom, svaki dan čitala po koji odlomak psihički se umarajući. Dok sam čitala Ezana, nisam uživala u čitanju. Patila sam čitajući.
Također, mislila sam da znam turcizme. Ispalo je da ih postoji toliko i da mi je rječnik na kraju knjige stvarno trebao. Međutim, kako su stranice odmicale, tako sam ja postala lijena i jednostavno mi se nije dalo konstantno se prebacivati na kraj knjige kako bi pogledala o kojem se turcizmu radi. Mislim da bi netko buduće izdanje trebalo sadržavati objašnjenja u fusnotama. Da, još sam brdo toga morala googlati.
Za ovakav dojam o knjizi krivim sebe. Mislim da još nisam dovoljno zrela za djelo kao što je Ezan. Sretna sam što sam pročitala djelo s najdivnijim rečenicama na svijetu u kojima sam se naprosto utapala. Nesretna sam zato što mi je vjerojatno nešto u svemu tome promaklo. Radnja mi je tekla previše sporo, nisam se snalazila u vremenskom periodu u kojemu je smještena radnja, nisam shvaćala dosta toga. Moglo bi se čak i reći da nisam shvatila ni bit radnje.
Koja knjiga vas je osvojila stilom pisanja, a razočarala radnjom?
Grickajmo knjige zajedno!
Ja u životu nisam čitala ljepše rečenice. Rečenice su toliko savršene da ćete osjetiti čaroliju pisanja i u najjednostavnijem dijalogu. Cijela knjiga je puna prekrasnih citata, ali i da nasumce otvorite neku stranicu, za oko će vam zapasti neka rečenica koja će vas oboriti s nogu. Garantiram.
Ivana Šojat piše odmjereno, dostojanstveno, stilizirano, stojeći iza svake riječi. Mislim da je zaista hvale vrijedno što imamo autoricu takvog kalibra u Hrvatskoj i da trebamo biti ponosni na nju!
Ipak, vjerojatno nije bilo pravo vrijeme za nju. Iako sam ju htjela pročitati, tri sam se tjedna patila s njom, svaki dan čitala po koji odlomak psihički se umarajući. Dok sam čitala Ezana, nisam uživala u čitanju. Patila sam čitajući.
Također, mislila sam da znam turcizme. Ispalo je da ih postoji toliko i da mi je rječnik na kraju knjige stvarno trebao. Međutim, kako su stranice odmicale, tako sam ja postala lijena i jednostavno mi se nije dalo konstantno se prebacivati na kraj knjige kako bi pogledala o kojem se turcizmu radi. Mislim da bi netko buduće izdanje trebalo sadržavati objašnjenja u fusnotama. Da, još sam brdo toga morala googlati.
Za ovakav dojam o knjizi krivim sebe. Mislim da još nisam dovoljno zrela za djelo kao što je Ezan. Sretna sam što sam pročitala djelo s najdivnijim rečenicama na svijetu u kojima sam se naprosto utapala. Nesretna sam zato što mi je vjerojatno nešto u svemu tome promaklo. Radnja mi je tekla previše sporo, nisam se snalazila u vremenskom periodu u kojemu je smještena radnja, nisam shvaćala dosta toga. Moglo bi se čak i reći da nisam shvatila ni bit radnje.
Koja knjiga vas je osvojila stilom pisanja, a razočarala radnjom?
Grickajmo knjige zajedno!
January 16, 2020
Kupit ću si da ju mogu pročititi kad god poželim.
January 2, 2021
Artık biliyorum: Hayatta kalabilmemiz ve dik durabilmemiz için mutluluklar var. Fakat, bizleri şekillendiren mizacımızı belirleyen üzüntülerimizdir. Ve tüm yaşadıklarımızdan bize izler bırakırlar. Bu yüzden gerçekten de sadece sağ kurtulduğumuz ölüm canımızı yakıyor. Çünkü bizi dağlayan, derimizin altına ateşten damgayı vuran odur.
Bir Kutu Kitap’ın efsane Kasım kutusundan çıkam Ezan başta ön yargıyla yaklaştığım sonda ön yargılarımı darma duman eden bir kitap oldu. Osmanlıya, savaşlara, yeni çeriliğe, devşirmeliğe bambaşka bir gözle bakacağınız muhteşem bir tarihi kurgu. Luka’dan İbrahim’e dönüş mümkünse biz kimiz onlar kim?
Yeşil Neretva kıyılarından, İzmir’in serin sularına, Blagaj tekkesine ve hatta Ohrid’e uzanan başka bir Kanuni ve Hürrem’le tanıştıran dolu dolu bir hikaye. Ama dikkat eğer soyut canlılar sizi korkutuyorsa bu kitabı okurken bolca tedirgin olacaksınız. Fakat bu kitabın gönlünüzde sıcacık bir yer etmemesi imkansız.
+"Her hâlükârda Ibrahim, çok ilerleyeceksin." -"Nereye kadar?"
+"Kendi dünyanın sonuna kadar."
-"Peki, sonu olduğunu nereden bileceğim?" deyip bir sır paylaşacakmış gibi ona doğru eğildim. +"Üzerinden düştüğünde anlayacaksın,"
November 18, 2019
Dugo sam mislio kako je dobro i važno znati tko si i tko ti je neprijatelj. Prekasno sam shvatio da nijedno ni drugo nisu kakvim se čine.
August 12, 2022
Ovaj post o romanu Ivane Šojat Ezan, napisan je iz tri dijela:
1. Osvrt
2. Tekst o devširmi
3. Citati
🌅☪️
EZAN - Ivana Šojat
☪️
Ezan. Poziv na molitvu.
Roman je fantastično ispričana povijesna fikcija koja će kod većine otvorenih srca razbiti mnogobrojne predrasude o Osmanskom carstvu, konkretno u vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog.
Priča kreće od naših krajeva, pred očima nam se ukazuju Jablanica, Osijek, Ohrid, Ilok, Fruška gora i vodi nas do predivnih gradova Turske: Manise, Izmira, Istanbula. Iako roman počinje devširmom i odvođenjem dječaka Luke iz rodne Jablanice, koji će postati naš gl. junak - Ibrahim, ovo nije ni u kom slučaju roman mržnje, netolerancije, niti ičeg sličnog, nit mu je to cilj. Naprotiv.
Ovaj roman je, pored svega na što ću se osvrnuti pravi ezan u prenesenom smislu, poziv na molitvu, poziv na shvaćanje koliko smo svi jednako krvavi ispod kože, neki dobri, neki zli i nema to ništa s vjerom s kojom se rađamo ili s kojom odrastamo. Na jednom mjestu u romanu Ibrahim razmišlja: "Što bi mi rekla kad bih joj sad rekao kako više ne hajem tko mi je otac koji je svoje sjeme izbacio u utrobu moje majke, kad bih joj rekao kako sad znadem koliko je malo važno od koga smo, važno je u što dopustimo da nas prometnu, koliko se na koncu možemo sami prepoznati. Bilo u ogledalu, bilo u očima drugih."
Iako nije težak za razumijevanje, nije niti površan; na jedan poseban način roman je slojevit. Čitala sam ga dugo i polako, upijajući svako zrnce mudrosti koje ćete u njemu naći. A ima ga - koliko ima zrnaca pijeska u vodama morskim.
Roman je pisan u formi naracije - radnju pripovijeda beg Ibrahim Buljubaša koji na samrtnoj postelji pripovjeda svom sinu Denizu cijeli svoj život. Deniz bijaše prva turska riječ koju je kao dijete naučio zaprepašteno gledajući beskrajno vodeno prostranstvo - more, deniz. Ibrahim bijaše dobar čovjek, slušajući srce koliko i glavu, tražio je mjeru stvarima, shvativši većinu životnih mudrosti, a Allah ga nagradi i nekom posebnom vrstom misticizma, nečeg nadnaravnog, te je često vidio i osjećao što mnogi smrtnik nije. Prvi i najveći cilj njegove ispovijedi sinu je ogromna želja da Deniz postane i ostane dobar čovjek i nauči, iako mudrost stječemo iskustvom, poneku iz očevog života. U 40 dana i noći, koliko traje ispovijed oca, shvaćamo da je Ibrahim bio, unatoč ratovima u kojima učestvovaše, unatoč mrtvima i krvi što ih cijeli njegov usud donese k njemu, zapravo sretan čovjek. Odgojiše ga dvije dobre žene - Hatidža i Safija, prigrliše ko svoje rođeno, oženi se onom koju je volio, Vasilisom s Fruške gore, i iako je napismeno postala Asja, ne zabrani joj vjeru u Issu, ostvari mu se san o djetetu s najdražom. Zato zadnjeg dana zatraži da na njegovom nišanu ne bude datuma ni imena, tek riječi "ONAJ KOJI JE ŽIVIO".
☪️
Trebalo bi mi još ovoliko teksta da napišem kamo su sve plovile moje misli čitajući Ezan. Ezan je u meni izazvao toliko topline da ga preporučujem svim ljubiteljima pisane riječi. Čitajte ovaj roman - neće vam biti žao!
☪️
Devširma
☪️
Devširma je pojam koji se provlači kroz cijeli roman te sam smatrala neophodnim napisati jedan kraći osvrt na tu pojavu.
Devširma je mnogo adekvatniji izraz nego što je to "danak u krvi" - termin uvriježen u kolektivnoj kršćanskoj svijesti - s negativnom konotacijom.
Poprilično je teško današnjem Zapadnjaku, još teže čovjeku s Balkana koji nije islamske vjeroispovijesti pojasniti ispravno značenje pojma devširma.
U mislima mi se vrti usporedba devširme u ovom djelu s opisom iste u nekim drugim djelima, gdje je devširma opisana izrazito negativno. To nije slučaj s romanom Ezan. Ne zaboravljam niti jednog momenta koliko napisana riječ ostavlja traga u svijesti pojedinca, naročito izrečena iz pera moćnih pojedinaca/pisaca.
Često se zaboravlja da svaka medalja ima dvije strane. Predstavljajući, recimo, u školskim udžbenicima devširmu kao nešto okrutno i izrazito zlo, utječe se na emocionalnu i opću percepciju djece prema Osmanlijama, i isto tako, namjerno - prešućuje se napredak i prosperitet koji je čekao odvedenu djecu. Jer, Osmanlije, janjičari - usađuje se u dječju svijest - netko su tko je tlačio, haračio, znao samo za okrutnost, donosio samo zlo. Ne bih se složila. Svako dijete odvedeno u devširme dobijalo je mnoštvo mogućnosti: obrazovanje, učenje tri strana jezika: turskog, arapskog i perzijskog, poduku iz književnosti i kaligrafije, te vojnu i vjersku obuku, plaću i mogućnost napredovanja do najvišeg položaja osim da postanu sultani (za što na Zapadu nije postojala ni teoretska šansa da se neznano, seljačko dijete probije u životu; to je bila privilegija plemstva). Nakon toga dječaci su postajali adžami oglamlari.
Usko je promatrati ovo pitanje samo kroz prizmu vjere. Devširma nije postojala od dana nastanka Osmanskog carstva. Rodila se onda kada se Carstvo nezaustavljivo i brzo širilo, a vojske nedostajalo.
Na samom početku Ezana i Ibrahimova (Lukina) rođena mati mu šapuće: "Idi, bit će ti bolje."
Često smećemo s uma da je kršćanska raja (ali!! ne samo u tim krajevima - u cijeloj Europi bijaše previeše bijede, doba je feudalizma) živjela u bijedi, više gladna no sita, bez higijenskih uvjeta i mogućnosti boljeg života i to je razlog zbog kojeg su neke majke postupale poput Lukine. Izabrala je vlastitu patnju pred njegovim boljitkom. Određen dio stanovništva, da bi spriječio devširmu nad svojom djecom, sakatio je vlastite sinove. Veliko i strašno pitanje je bilo - kome radije nanijeti bol. Vremena su bila takva kakva su bila.
Moguće, pitat ćete me (ili sebe) zašto smatram da Osmanlije nisu bili crni vrazi kakav je često manje-više opći stav. Reći ću vam nešto otvoreno - osvrt o devširmi izrazito je težak za pisanje iz razloga, ako sam neki podatak i tražila u nedostatku literature, internet vam u 95% slučajeva nudi negativne tekstove na temu cjelokupne osmanske vladavine.
Da se vratim na promatranje devširme kroz vjeru. U isto to vrijeme kada se zbiva radnja romana (16. st.) - Europom gore lomače, u ime vjere Inkvizicija ubija na tisuće ljudi, sirotinja je jednako gladna i jadna i pod čizmom zapadnoeuropskih vladara. Koje stoljeće prije vođeni su dječji križarski ratovi - oko 30 000 djece ubijeno je ili odvedeno u roblje "u ime boga".
☪️
Također, u 16. st. u Engleskoj, u toj civiliziranoj Europi, jedna od najokrutnijih kazni bila je kuhanje živog čovjeka, provjerite ako mi ne vjerujete.
Također, uzrok pojave devširme bio je, kako spomenuh, manjak vojnika za jedno carstvo poput Osmanskog, a ne mržnja.
☪️
I prije nego čujem ikakvu osudu zato što ja NE osuđujem, sjetimo se dobro poznate mudrosti: "Pometi prvo pred svojim vratima".
☪️
Mala zbirka citata romana Ezan Ivane Šojat
-----------------------------------------------------------
...tako još nisam znao ni priču u koju sve čvršće vjerujem: uz neke insane hode meleci, dok druge poput uhoda dvorskih prate džinovi koji ledenim dlanovima prelaze preko kože svakog bića koje ovi susretnu. Zato se ljudi ježe kad ih sretnu.
-----------------------------------------------------------
Jer, vazda putuješ, čak kada ti oči vele da stojiš i miruješ. Oči lažu, sinko.
-----------------------------------------------------------
Mislim, sine, da čovjek nije ni svjestan da umire kad se prestane čuditi, da ga ravnodušnost ćefinom omota, pa samo obnevidio putuje kroz maglu iz koje ga više ništa ne može dozvati. Kao i u smrti, nema ondje više ni straha, ali ni svjetla.
-----------------------------------------------------------
“Nije junak onaj koji ljude obara, nego je junak onaj koji sebe svlada u srdžbi, veli hadis”, tiho je kroz smijeh izgovorila Hatidžda, a Safija joj je rukom domahnula neka se utiša pa se kratko pridignula na šuštavim jastucima i u oči mi se zagledala očima u kojima nisam ništa razabirao.
“Mudrac motri i uči, traži oku skriveno. Budala misli da zna.”
-----------------------------------------------------------
Nakon toga ostao sam zatečen dvjema spoznajama: koliko je lako izdati nekoga u trenutku bijesa, a teško poslije okajati vlastitu slabost, te kako uvijek najviše šutimo o onome što nas najviše boli. A valjda sam zbog toga i ne htijući naučio slušati i šutjeti. Kako bih doznao što ljudi gutaju dok zastaju kako bi razvrstali vlastito breme i odabrali što će ti reći, te kako ne bih budućemu neprijatelju u ruke dragovoljno predao nož kojim će na mene ili nekog mojega nasrnuti s leđa. U mraku.
-----------------------------------------------------------
“Moraš gaziti da te ne bi gazili. Budeš li mlak, Allah će te k sebi dozvati i prije nego što mu je bila namjera.”
Nebrojeno sam se puta u jeku bitke sjetio Jusufovih riječi. Sigurno bih im se raznježen i nasmiješio da sam imao vremena, da me nisu pokušavali zgaziti sa svih strana.
-----------------------------------------------------------
Čovjek uvijek tuguje za onim što poznaje, a od čega mu se valja rastati. Zato što je život put, a putem se hodi. Nitko osim njegova vlasnika ne provede cijeli život u karavan-saraju.
-----------------------------------------------------------
Idriz se glasno nasmijao i dlanovima se pljesnuo po bedrima. Kao da ne govori o čovjeku. To mi je prvo palo na pamet. Ili mi to sada pada na pamet. Teško je razlučiti. No, i sad mi je teško shvatiti ljude koji o ljudima ne razmišljaju, koji ne vide sebe u drugima, druge u sebi.
-----------------------------------------------------------
"A bitke?”
“Vidjet ćeš i sam,” ponovno je uzdisao “nije to onako kako muškarci vole pričati. U svakoj dobivenoj bitki izgubiš dio sebe. Taj dio kao da zamijeni divljaštvo, ili golema tuga, protiv koje se svatko na svoj način bori. Znaš, ponekad se pitam nije li bolje na vrijeme otići u ahiret. No neću ni o tome.”
----------------------------------------------------------
Volio bih da se mogu vratiti u ono vrijeme kad sam sabljom zasijecao vreće sa sijenom i pijeskom, kad sam se junačio zamišljajući buduće vojne pohode. Kad zasiječeš vreću, iz nje poteče pijesak. S ljudima je drukčije. Njima sabljom pustiš krv i iščupaš im dušu iz prsa. Njihove oči gledaju te i iz smrti. Ti si posljednje što vide. S tim je očima najteže.
-----------------------------------------------------------
Vreće ne uzvraćaju. I nemaju oči. Bili su to zato lako zarađeni žuljevi te su usprkos sunčanici, od koje bi mnogi poslije dušu ispušali na usta povraćajući, noći bile nastanjene snovima u kojima savjest nije smišljala čudne zaplete, ni slala poruke preko mrtvih koje smo ostavili ležati na bojnome polju na milost grabežljivim lešinarima i ljudima koji misle da se krv može sprati sa zlata i srebra, dukata, sitnica i odjeće koja mrtvacima više ne treba.
-----------------------------------------------------------
Znati ljude je prokletstvo, sine. Polagano prokletstvo koje te naposlijetku pretvori u zvijer. Kako bi preživio među njima.
-----------------------------------------------------------
Bog je velik. Nijedan ga smrtnik pogledom ne može obujmiti. Bog je čitavi svijet istodobno, u sva vremena, u sva znanja. Tako mi je nekako pokušao poslije na Durmitoru objasniti Alemdar govoreći kako je dovoljno slušati brujanje zemlje kako bi se znalo da je sve živo. Čak i ono što smatramo mrtvim.
Zato i jest najgori onaj koji umišlja da zna. Taj znade ponajmanje. Jer: kako ćeš ikad išta doznati ako slušaš i gledaš samo sebe?
-----------------------------------------------------------
Sad mislim da je to prokletstvo: uvijek se i vazda mjeriti i uspoređivati s drugima. To je tako zamorno i uzaludno. A život prođe da se čovjek nije ni usporedio sa samim sobom, doznao je li si dorastao. Sebi, onoj zadaći koja mu je povjerena.
Da je Onaj koji sve znade htio da se uspoređujemo, sve bi na stvorio iste.
-----------------------------------------------------------
Malo je zvijeri koje čine nešto kako bi ugodile drugome. Među njima, najmanje je ljudi.
-----------------------------------------------------------
No vjeruj mi, kad je o djeci riječ, nikad ne vidimo jasno. U djeci vidimo sebe, a oni nikad nisu mi. Djeca su ljudi za sebe, ljudi koji nam mogu nanijeti najveću bol, priskrbiti najveću sreću.
-----------------------------------------------------------
Nakon okršaja svi izgledamo jednako: jednako smo ranjeni, jednako izmijenjeni. Smrt je ta koja uvijek pobjeđuje, samo joj je žetva u taboru pobjednika bila manje obilata.
-----------------------------------------------------------
Govorim ti to kako bih te nagnao da shvatiš da smo skloni pogrešno si u glavu posložiti i ljude i stvari, zavaravati se do iznemoglosti, do posljednjeg trena, pa čak i onkraj njega. Zato ponekad padamo niz litice zajedno s ljudima uz koje nismo trebali biti.
-----------------------------------------------------------
Ako već ništa drugo, a onda u životu možeš birati hoćeš li biti insan. No kojim ćeš putevim sve proći kako bi se sačuvao, e to je već sasvim druga priča, jer slabo čovjek upravlja vlastitim putovanjem, i počesto ovisi o milosti drugih.
-----------------------------------------------------------
Netko je jednom rekao kako se zapravo divimo kad se zaljubimo u nečiju mudrost, kako se zaslijepimo kad nam se u srce zavuče nečija ljepota, te kako je ljubav tek ono kad dušom opipamo i obgrlimo dušu onog drugog.
Tek kad si nekome prepušten na milost i nemilost, doznaš kakav je čovjek ili nečovjek.
-----------------------------------------------------------
Malo ih je, sinko, koji se bune. Ne zato što je svima dobro, nego zato što je strah uvijek nekako jači od patnje. Strah da će biti gore, strah od smrti, strah od Boga.
...đauri se boje i šute, ali ne svi jednako. Ovisi koliko imaju. Obično oni koji imaju najmanje najviše i šute. I trpe.
-----------------------------------------------------------
“Ono što želiš nije uvijek ono što bi trebao. Razum je tijelo. Bez njega ne postoji. Duša nije od tijela i zato se od njega na kraju razdvaja. Uvijek čini ono što ti duša šapuće, i nećeš pogriješiti.”
“Kako ću znati?”
“Što?”
“Kako ću znati da je to glas duše?”
“Znat ćeš. Duša te uvijek vodi tamo gdje nema sramote.”
-----------------------------------------------------------
Sjetim se da me više nitko ne može čuvati od mene samoga. I plače mi se. Onako kako se plače svima koji su ostali bez nekoga svoga, jer ljudi rijetko misle na tuđe duše. Ljudi uvijek prvo vide sebe. Ali ne onakvima kakvi jesu, nego onakvima kakvi bi htjeli biti. Čak i ako to nisu.
-----------------------------------------------------------
Ljudi nisu ni brojevi, ni imena. Uvijek smo i samo ono što činimo. Po tome smo i hrabri ili kukavni. Druge mjere nema, jer da su riječi mjera, svijetom bi hodili divovi, a svijet ne bi bio ovakvo u krvi ogrezlo mjesto, nego dženet nastanjem milozvučnim melecima.
-----------------------------------------------------------
Malo je onih koje će i sijedokose užasavati smrt u nasilju. Malo će njih promišljati o pravdi. Zato ti sad ponavljam, da upamtiš: ljudi su najčešće ovce s očnjacima. Samo im postavi ogradu. I podaj gospodara.
-----------------------------------------------------------
Milost nikad nemoj iskati. Grdo je biti nekom prepušten na milost ili nemilost. Tad postaješ pseto kojemu je gospodar svezao uzicu oko vrata.
-----------------------------------------------------------
Bolje je otići lud nego jadan. Bolje je da drugi misle da nešto činiš zato što te volja, a ne zato što moraš.
-----------------------------------------------------------
Ivana Šojat hvala!
1. Osvrt
2. Tekst o devširmi
3. Citati
🌅☪️
EZAN - Ivana Šojat
☪️
Ezan. Poziv na molitvu.
Roman je fantastično ispričana povijesna fikcija koja će kod većine otvorenih srca razbiti mnogobrojne predrasude o Osmanskom carstvu, konkretno u vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog.
Priča kreće od naših krajeva, pred očima nam se ukazuju Jablanica, Osijek, Ohrid, Ilok, Fruška gora i vodi nas do predivnih gradova Turske: Manise, Izmira, Istanbula. Iako roman počinje devširmom i odvođenjem dječaka Luke iz rodne Jablanice, koji će postati naš gl. junak - Ibrahim, ovo nije ni u kom slučaju roman mržnje, netolerancije, niti ičeg sličnog, nit mu je to cilj. Naprotiv.
Ovaj roman je, pored svega na što ću se osvrnuti pravi ezan u prenesenom smislu, poziv na molitvu, poziv na shvaćanje koliko smo svi jednako krvavi ispod kože, neki dobri, neki zli i nema to ništa s vjerom s kojom se rađamo ili s kojom odrastamo. Na jednom mjestu u romanu Ibrahim razmišlja: "Što bi mi rekla kad bih joj sad rekao kako više ne hajem tko mi je otac koji je svoje sjeme izbacio u utrobu moje majke, kad bih joj rekao kako sad znadem koliko je malo važno od koga smo, važno je u što dopustimo da nas prometnu, koliko se na koncu možemo sami prepoznati. Bilo u ogledalu, bilo u očima drugih."
Iako nije težak za razumijevanje, nije niti površan; na jedan poseban način roman je slojevit. Čitala sam ga dugo i polako, upijajući svako zrnce mudrosti koje ćete u njemu naći. A ima ga - koliko ima zrnaca pijeska u vodama morskim.
Roman je pisan u formi naracije - radnju pripovijeda beg Ibrahim Buljubaša koji na samrtnoj postelji pripovjeda svom sinu Denizu cijeli svoj život. Deniz bijaše prva turska riječ koju je kao dijete naučio zaprepašteno gledajući beskrajno vodeno prostranstvo - more, deniz. Ibrahim bijaše dobar čovjek, slušajući srce koliko i glavu, tražio je mjeru stvarima, shvativši većinu životnih mudrosti, a Allah ga nagradi i nekom posebnom vrstom misticizma, nečeg nadnaravnog, te je često vidio i osjećao što mnogi smrtnik nije. Prvi i najveći cilj njegove ispovijedi sinu je ogromna želja da Deniz postane i ostane dobar čovjek i nauči, iako mudrost stječemo iskustvom, poneku iz očevog života. U 40 dana i noći, koliko traje ispovijed oca, shvaćamo da je Ibrahim bio, unatoč ratovima u kojima učestvovaše, unatoč mrtvima i krvi što ih cijeli njegov usud donese k njemu, zapravo sretan čovjek. Odgojiše ga dvije dobre žene - Hatidža i Safija, prigrliše ko svoje rođeno, oženi se onom koju je volio, Vasilisom s Fruške gore, i iako je napismeno postala Asja, ne zabrani joj vjeru u Issu, ostvari mu se san o djetetu s najdražom. Zato zadnjeg dana zatraži da na njegovom nišanu ne bude datuma ni imena, tek riječi "ONAJ KOJI JE ŽIVIO".
☪️
Trebalo bi mi još ovoliko teksta da napišem kamo su sve plovile moje misli čitajući Ezan. Ezan je u meni izazvao toliko topline da ga preporučujem svim ljubiteljima pisane riječi. Čitajte ovaj roman - neće vam biti žao!
☪️
Devširma
☪️
Devširma je pojam koji se provlači kroz cijeli roman te sam smatrala neophodnim napisati jedan kraći osvrt na tu pojavu.
Devširma je mnogo adekvatniji izraz nego što je to "danak u krvi" - termin uvriježen u kolektivnoj kršćanskoj svijesti - s negativnom konotacijom.
Poprilično je teško današnjem Zapadnjaku, još teže čovjeku s Balkana koji nije islamske vjeroispovijesti pojasniti ispravno značenje pojma devširma.
U mislima mi se vrti usporedba devširme u ovom djelu s opisom iste u nekim drugim djelima, gdje je devširma opisana izrazito negativno. To nije slučaj s romanom Ezan. Ne zaboravljam niti jednog momenta koliko napisana riječ ostavlja traga u svijesti pojedinca, naročito izrečena iz pera moćnih pojedinaca/pisaca.
Često se zaboravlja da svaka medalja ima dvije strane. Predstavljajući, recimo, u školskim udžbenicima devširmu kao nešto okrutno i izrazito zlo, utječe se na emocionalnu i opću percepciju djece prema Osmanlijama, i isto tako, namjerno - prešućuje se napredak i prosperitet koji je čekao odvedenu djecu. Jer, Osmanlije, janjičari - usađuje se u dječju svijest - netko su tko je tlačio, haračio, znao samo za okrutnost, donosio samo zlo. Ne bih se složila. Svako dijete odvedeno u devširme dobijalo je mnoštvo mogućnosti: obrazovanje, učenje tri strana jezika: turskog, arapskog i perzijskog, poduku iz književnosti i kaligrafije, te vojnu i vjersku obuku, plaću i mogućnost napredovanja do najvišeg položaja osim da postanu sultani (za što na Zapadu nije postojala ni teoretska šansa da se neznano, seljačko dijete probije u životu; to je bila privilegija plemstva). Nakon toga dječaci su postajali adžami oglamlari.
Usko je promatrati ovo pitanje samo kroz prizmu vjere. Devširma nije postojala od dana nastanka Osmanskog carstva. Rodila se onda kada se Carstvo nezaustavljivo i brzo širilo, a vojske nedostajalo.
Na samom početku Ezana i Ibrahimova (Lukina) rođena mati mu šapuće: "Idi, bit će ti bolje."
Često smećemo s uma da je kršćanska raja (ali!! ne samo u tim krajevima - u cijeloj Europi bijaše previeše bijede, doba je feudalizma) živjela u bijedi, više gladna no sita, bez higijenskih uvjeta i mogućnosti boljeg života i to je razlog zbog kojeg su neke majke postupale poput Lukine. Izabrala je vlastitu patnju pred njegovim boljitkom. Određen dio stanovništva, da bi spriječio devširmu nad svojom djecom, sakatio je vlastite sinove. Veliko i strašno pitanje je bilo - kome radije nanijeti bol. Vremena su bila takva kakva su bila.
Moguće, pitat ćete me (ili sebe) zašto smatram da Osmanlije nisu bili crni vrazi kakav je često manje-više opći stav. Reći ću vam nešto otvoreno - osvrt o devširmi izrazito je težak za pisanje iz razloga, ako sam neki podatak i tražila u nedostatku literature, internet vam u 95% slučajeva nudi negativne tekstove na temu cjelokupne osmanske vladavine.
Da se vratim na promatranje devširme kroz vjeru. U isto to vrijeme kada se zbiva radnja romana (16. st.) - Europom gore lomače, u ime vjere Inkvizicija ubija na tisuće ljudi, sirotinja je jednako gladna i jadna i pod čizmom zapadnoeuropskih vladara. Koje stoljeće prije vođeni su dječji križarski ratovi - oko 30 000 djece ubijeno je ili odvedeno u roblje "u ime boga".
☪️
Također, u 16. st. u Engleskoj, u toj civiliziranoj Europi, jedna od najokrutnijih kazni bila je kuhanje živog čovjeka, provjerite ako mi ne vjerujete.
Također, uzrok pojave devširme bio je, kako spomenuh, manjak vojnika za jedno carstvo poput Osmanskog, a ne mržnja.
☪️
I prije nego čujem ikakvu osudu zato što ja NE osuđujem, sjetimo se dobro poznate mudrosti: "Pometi prvo pred svojim vratima".
☪️
Mala zbirka citata romana Ezan Ivane Šojat
-----------------------------------------------------------
...tako još nisam znao ni priču u koju sve čvršće vjerujem: uz neke insane hode meleci, dok druge poput uhoda dvorskih prate džinovi koji ledenim dlanovima prelaze preko kože svakog bića koje ovi susretnu. Zato se ljudi ježe kad ih sretnu.
-----------------------------------------------------------
Jer, vazda putuješ, čak kada ti oči vele da stojiš i miruješ. Oči lažu, sinko.
-----------------------------------------------------------
Mislim, sine, da čovjek nije ni svjestan da umire kad se prestane čuditi, da ga ravnodušnost ćefinom omota, pa samo obnevidio putuje kroz maglu iz koje ga više ništa ne može dozvati. Kao i u smrti, nema ondje više ni straha, ali ni svjetla.
-----------------------------------------------------------
“Nije junak onaj koji ljude obara, nego je junak onaj koji sebe svlada u srdžbi, veli hadis”, tiho je kroz smijeh izgovorila Hatidžda, a Safija joj je rukom domahnula neka se utiša pa se kratko pridignula na šuštavim jastucima i u oči mi se zagledala očima u kojima nisam ništa razabirao.
“Mudrac motri i uči, traži oku skriveno. Budala misli da zna.”
-----------------------------------------------------------
Nakon toga ostao sam zatečen dvjema spoznajama: koliko je lako izdati nekoga u trenutku bijesa, a teško poslije okajati vlastitu slabost, te kako uvijek najviše šutimo o onome što nas najviše boli. A valjda sam zbog toga i ne htijući naučio slušati i šutjeti. Kako bih doznao što ljudi gutaju dok zastaju kako bi razvrstali vlastito breme i odabrali što će ti reći, te kako ne bih budućemu neprijatelju u ruke dragovoljno predao nož kojim će na mene ili nekog mojega nasrnuti s leđa. U mraku.
-----------------------------------------------------------
“Moraš gaziti da te ne bi gazili. Budeš li mlak, Allah će te k sebi dozvati i prije nego što mu je bila namjera.”
Nebrojeno sam se puta u jeku bitke sjetio Jusufovih riječi. Sigurno bih im se raznježen i nasmiješio da sam imao vremena, da me nisu pokušavali zgaziti sa svih strana.
-----------------------------------------------------------
Čovjek uvijek tuguje za onim što poznaje, a od čega mu se valja rastati. Zato što je život put, a putem se hodi. Nitko osim njegova vlasnika ne provede cijeli život u karavan-saraju.
-----------------------------------------------------------
Idriz se glasno nasmijao i dlanovima se pljesnuo po bedrima. Kao da ne govori o čovjeku. To mi je prvo palo na pamet. Ili mi to sada pada na pamet. Teško je razlučiti. No, i sad mi je teško shvatiti ljude koji o ljudima ne razmišljaju, koji ne vide sebe u drugima, druge u sebi.
-----------------------------------------------------------
"A bitke?”
“Vidjet ćeš i sam,” ponovno je uzdisao “nije to onako kako muškarci vole pričati. U svakoj dobivenoj bitki izgubiš dio sebe. Taj dio kao da zamijeni divljaštvo, ili golema tuga, protiv koje se svatko na svoj način bori. Znaš, ponekad se pitam nije li bolje na vrijeme otići u ahiret. No neću ni o tome.”
----------------------------------------------------------
Volio bih da se mogu vratiti u ono vrijeme kad sam sabljom zasijecao vreće sa sijenom i pijeskom, kad sam se junačio zamišljajući buduće vojne pohode. Kad zasiječeš vreću, iz nje poteče pijesak. S ljudima je drukčije. Njima sabljom pustiš krv i iščupaš im dušu iz prsa. Njihove oči gledaju te i iz smrti. Ti si posljednje što vide. S tim je očima najteže.
-----------------------------------------------------------
Vreće ne uzvraćaju. I nemaju oči. Bili su to zato lako zarađeni žuljevi te su usprkos sunčanici, od koje bi mnogi poslije dušu ispušali na usta povraćajući, noći bile nastanjene snovima u kojima savjest nije smišljala čudne zaplete, ni slala poruke preko mrtvih koje smo ostavili ležati na bojnome polju na milost grabežljivim lešinarima i ljudima koji misle da se krv može sprati sa zlata i srebra, dukata, sitnica i odjeće koja mrtvacima više ne treba.
-----------------------------------------------------------
Znati ljude je prokletstvo, sine. Polagano prokletstvo koje te naposlijetku pretvori u zvijer. Kako bi preživio među njima.
-----------------------------------------------------------
Bog je velik. Nijedan ga smrtnik pogledom ne može obujmiti. Bog je čitavi svijet istodobno, u sva vremena, u sva znanja. Tako mi je nekako pokušao poslije na Durmitoru objasniti Alemdar govoreći kako je dovoljno slušati brujanje zemlje kako bi se znalo da je sve živo. Čak i ono što smatramo mrtvim.
Zato i jest najgori onaj koji umišlja da zna. Taj znade ponajmanje. Jer: kako ćeš ikad išta doznati ako slušaš i gledaš samo sebe?
-----------------------------------------------------------
Sad mislim da je to prokletstvo: uvijek se i vazda mjeriti i uspoređivati s drugima. To je tako zamorno i uzaludno. A život prođe da se čovjek nije ni usporedio sa samim sobom, doznao je li si dorastao. Sebi, onoj zadaći koja mu je povjerena.
Da je Onaj koji sve znade htio da se uspoređujemo, sve bi na stvorio iste.
-----------------------------------------------------------
Malo je zvijeri koje čine nešto kako bi ugodile drugome. Među njima, najmanje je ljudi.
-----------------------------------------------------------
No vjeruj mi, kad je o djeci riječ, nikad ne vidimo jasno. U djeci vidimo sebe, a oni nikad nisu mi. Djeca su ljudi za sebe, ljudi koji nam mogu nanijeti najveću bol, priskrbiti najveću sreću.
-----------------------------------------------------------
Nakon okršaja svi izgledamo jednako: jednako smo ranjeni, jednako izmijenjeni. Smrt je ta koja uvijek pobjeđuje, samo joj je žetva u taboru pobjednika bila manje obilata.
-----------------------------------------------------------
Govorim ti to kako bih te nagnao da shvatiš da smo skloni pogrešno si u glavu posložiti i ljude i stvari, zavaravati se do iznemoglosti, do posljednjeg trena, pa čak i onkraj njega. Zato ponekad padamo niz litice zajedno s ljudima uz koje nismo trebali biti.
-----------------------------------------------------------
Ako već ništa drugo, a onda u životu možeš birati hoćeš li biti insan. No kojim ćeš putevim sve proći kako bi se sačuvao, e to je već sasvim druga priča, jer slabo čovjek upravlja vlastitim putovanjem, i počesto ovisi o milosti drugih.
-----------------------------------------------------------
Netko je jednom rekao kako se zapravo divimo kad se zaljubimo u nečiju mudrost, kako se zaslijepimo kad nam se u srce zavuče nečija ljepota, te kako je ljubav tek ono kad dušom opipamo i obgrlimo dušu onog drugog.
Tek kad si nekome prepušten na milost i nemilost, doznaš kakav je čovjek ili nečovjek.
-----------------------------------------------------------
Malo ih je, sinko, koji se bune. Ne zato što je svima dobro, nego zato što je strah uvijek nekako jači od patnje. Strah da će biti gore, strah od smrti, strah od Boga.
...đauri se boje i šute, ali ne svi jednako. Ovisi koliko imaju. Obično oni koji imaju najmanje najviše i šute. I trpe.
-----------------------------------------------------------
“Ono što želiš nije uvijek ono što bi trebao. Razum je tijelo. Bez njega ne postoji. Duša nije od tijela i zato se od njega na kraju razdvaja. Uvijek čini ono što ti duša šapuće, i nećeš pogriješiti.”
“Kako ću znati?”
“Što?”
“Kako ću znati da je to glas duše?”
“Znat ćeš. Duša te uvijek vodi tamo gdje nema sramote.”
-----------------------------------------------------------
Sjetim se da me više nitko ne može čuvati od mene samoga. I plače mi se. Onako kako se plače svima koji su ostali bez nekoga svoga, jer ljudi rijetko misle na tuđe duše. Ljudi uvijek prvo vide sebe. Ali ne onakvima kakvi jesu, nego onakvima kakvi bi htjeli biti. Čak i ako to nisu.
-----------------------------------------------------------
Ljudi nisu ni brojevi, ni imena. Uvijek smo i samo ono što činimo. Po tome smo i hrabri ili kukavni. Druge mjere nema, jer da su riječi mjera, svijetom bi hodili divovi, a svijet ne bi bio ovakvo u krvi ogrezlo mjesto, nego dženet nastanjem milozvučnim melecima.
-----------------------------------------------------------
Malo je onih koje će i sijedokose užasavati smrt u nasilju. Malo će njih promišljati o pravdi. Zato ti sad ponavljam, da upamtiš: ljudi su najčešće ovce s očnjacima. Samo im postavi ogradu. I podaj gospodara.
-----------------------------------------------------------
Milost nikad nemoj iskati. Grdo je biti nekom prepušten na milost ili nemilost. Tad postaješ pseto kojemu je gospodar svezao uzicu oko vrata.
-----------------------------------------------------------
Bolje je otići lud nego jadan. Bolje je da drugi misle da nešto činiš zato što te volja, a ne zato što moraš.
-----------------------------------------------------------
Ivana Šojat hvala!
February 18, 2023
Liričan, filozofičan uvid u život osmanskog janjičara otuđenog s naših prostora "dankom u krvi"?
Ova je knjiga za mene trebala biti "pun pogodak". Privlače me priče u kojima se događaji i svijet "kakva ga znamo" ogledavaju iz "drugog kuta". Cijenim što je autorica ovim djelom izazvala "podrazumijevajuće" "opće mjesto" o povijesnom razgraničenju između naših i vaših (na kraju krajeva, i jedni i drugi smo/su ljudi). Međutim...
Autoričin stil pisanja doista je liričan i bogat. Upečatljive slike, izvrsno odabrani detalji pri opisima, zaokružene misli... Sve je to zahtijevalo da kao čitateljica svako malo zastanem i upijam.
Dobrim dijelom upravo iz tog razloga, moje se čitanje proteglo na tri mjeseca.
Liričnost i filozofičnost nisu ostavili prostora radnji i zapletima, a uočavam kako lirična i filozofična štiva ipak zahtijevaju posebnu (rijetku) raspoloženost duha. Drugim riječima, u "Ezanu" je za mene bilo "šušta", ali uglavnom mi je nedostajalo "gušta".
Mada mi je do kraja romana pripovjedač doista postao drag, prečesto sam se morala svjesno "tjerati" na nastavak čitanja.
Ova je knjiga za mene trebala biti "pun pogodak". Privlače me priče u kojima se događaji i svijet "kakva ga znamo" ogledavaju iz "drugog kuta". Cijenim što je autorica ovim djelom izazvala "podrazumijevajuće" "opće mjesto" o povijesnom razgraničenju između naših i vaših (na kraju krajeva, i jedni i drugi smo/su ljudi). Međutim...
Autoričin stil pisanja doista je liričan i bogat. Upečatljive slike, izvrsno odabrani detalji pri opisima, zaokružene misli... Sve je to zahtijevalo da kao čitateljica svako malo zastanem i upijam.
Dobrim dijelom upravo iz tog razloga, moje se čitanje proteglo na tri mjeseca.
Liričnost i filozofičnost nisu ostavili prostora radnji i zapletima, a uočavam kako lirična i filozofična štiva ipak zahtijevaju posebnu (rijetku) raspoloženost duha. Drugim riječima, u "Ezanu" je za mene bilo "šušta", ali uglavnom mi je nedostajalo "gušta".
Mada mi je do kraja romana pripovjedač doista postao drag, prečesto sam se morala svjesno "tjerati" na nastavak čitanja.
October 16, 2023
Već dugo nisam pročitala ovako sjajnu knjigu!
Čitala sam i upijala svaku rečenicu. Svaka je napisana s tolikom lirikom i pažnjom da sam neke čitala i po nekoliko puta. Svaku sam upijala polako, poput čarobnog mirisa kahve iz fildžana.
Mnoge rečenice nose toliko duboku poruku tako da ću je svakako pročitati još koji put!
Inače knjige čitam priličnom brzinom ali ovu sam toliko sporo jer sam uživala u svakoj riječi.
Hvala Ivana na ovako čarobnoj knjizi punoj profinjenih misli!
Čitala sam i upijala svaku rečenicu. Svaka je napisana s tolikom lirikom i pažnjom da sam neke čitala i po nekoliko puta. Svaku sam upijala polako, poput čarobnog mirisa kahve iz fildžana.
Mnoge rečenice nose toliko duboku poruku tako da ću je svakako pročitati još koji put!
Inače knjige čitam priličnom brzinom ali ovu sam toliko sporo jer sam uživala u svakoj riječi.
Hvala Ivana na ovako čarobnoj knjizi punoj profinjenih misli!
May 31, 2021
713. V knjigi je med drugim dosti modrih misli vpetih v samo zgodbo.
June 1, 2021
"Veba Geceleri" faciasından sonra okuyunca bana çok iyi geldi.
March 10, 2024
Very good, but tiredsome.
Displaying 1 - 15 of 15 reviews