– Glavno da smo naši. – Eto... – Naši, jašta – odahne i Papac. – Svi smo, znači... naši.
Jebo sad hiljadu dinara je antiratni roman čija radnja počiva na komediji zabune. Dve grupe vojnika, hrvatska i bošnjačka, 29. avgusta 1993. naći će se jedna drugoj na nišanu ne znajući pri tome koga na nišanu drže. Obe grupe, naime, doći će na vrlo „originalnu“ ideju da za potrebe tajnog zadatka obuku neprijateljske uniforme. Tako će potpuno obesmisliti najvažnije pitanje u svakom ratu: „Ko su ’naši’ a ko ’njihovi’?“
Dok pokušavaju da smisle razrešenje pat pozicije, dvanaest vojnika prepričavaju dogodovštine iz prošlosti. Na obe strane spominju se ista mesta, isti događaji i ličnosti zbog čega njihov položaj postaje još besmisleniji i apsurdniji.
U „Jebo sad hiljadu dinara“ se kroz stil i pristup na prvi pogled prepoznaje autor. To jeste isti onaj fantastični i pronicljivi Dežulović iz kolumni, s tim što ovaj tekst ima nešto što nijedna kolumna nema: ovo je jedan od najboljih antiratnih romana za koje ja znam. Ne samo na našem području već uopšte.
Roman govori o dvema zaraćenim strana u pat poziciji, jer ni jedni ni drugi više ne znaju ko su „naši“ a ko „njihovi“. Cela je priča dakle zasnovana na apsurdu. I baš zahvaljujući tom crnom humoru, tako britkom i dinamično, ogoljen je besmisao situacije do i preko svake mere bizarnosti. Ko se još smeje čitajući ratnu priču? (Dobro, smejala sam se i čitajući Imamovića.) Ali baš zbog tog smeha ti stane knedla u grlu i utroba se veže u čvor.
Formalno Dežulović koristi dva antička elementa: radnja traje od jutra do večeri jednog dana i zasnovana je na osnovnom mehanizmu komedije zabune. Više puta mi je kroz glavu prošla scena u kojoj Rene Bitorajac i Branko Đurić u boksericama i potkošuljama (jedan od njih nosi majicu sa logom Stonesa) čekaju pomoć u „Ničijoj zemlji“.
Kroz desetina digresija (jer roman zapravo obuhvata dane, godine i decenije u životima junaka) „pripadnici oružanih snaga“ su sve samo ne to. To su mangupi, štreberi, sportisti, talenti, spadala iz kraja; poznajemo i prepoznajemo se. I zato je i sasvim jasno kako je moguće da i čitalac više nego jednom pogubi nit o tome ko je ono bio na kojoj strani i u kom rovu i da iza najokorelijih ratnih podviga stoje pajtonovske okolnosti.
Mislim da o mom odnosu prema ovoj knjizi govori i to što nijednu drugu nisam toliko često poklanjala.
Jebo sad hiljadu dinara je jedan od najzabavnijih i najtragičnijih romana koje sam pročitao. U jednom trenutku, smejem se na sav glas, a u drugom sve izađe na nos, ali to je nekako i naša balkanska realnost.
Ima u ovom romanu dosta pajtonovskog, ali i helerovskog, najviše u načinu na koji je opisan rat sa svim svojim paradoksima u stilu famozne Kvake 22. Radnja je smeštena za vreme hrvatsko-bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini, i sam zaplet je dovoljan da zainteresuje svakog ljubitelja crnohumornih priča: ovde imamo dve vojske, hrvatsku i bošnjačku, s tim što su hrvatski vojnici maskirani kao bošnjački, a bošnjački kao hrvatski. I jedni i drugi su na super-tajnoj misiji, sa specijalnim zadatkom da se infiltriraju u neprijateljske redove. Komedija nastaje kada se dve diverzantske jedinice sretnu, pa više ne znaju ko je ko, ko su naši, a ko njihovi. Do kraja priče, i samom čitaocu postane teško da razlikuje dve zaraćene strane, ali to je negde i poenta, da rat zapravo vode naši protiv naših, dojučerašnji poznanici i prijatelji iz komšiluka.
Uživao sam podjednako u komediji i tragediji ovog romana. Znao sam za Dežulovića kao novinara i kolumnistu, ali ovo je prvi njegov roman koji sam pročitao. Sigurno ne i poslednji.
Tragikomični apsurd, priča kojoj se smejete, a u sebi biste najradije plakali, i tužno i zabavno... i jebo sad i hiljadu dinara, i hiljadu maraka, i hiljadu kuna, i rat, i politiku, i veru, i sve nas zajedno ovako glupe.
Ovom svijetu treba više ovakvih knjiga i ovakvih autora. Jer svaka knjiga koja se bavi besmislom rata, zavrjeđuje pažnju. Dežulović je to obogatio s humorom i ironijom, kroz kafanski govor, psovke koje dominiraju pa možda neka riječ koja to nije - i tako nama publici omogućio autentičan doživljaj (koji to zapravo nije). Bolje bi bilo da su se knjige takve, pisale prije rata. Da se uniforme, za koje se ne zna jesu li vaše ili naše (i roman i radnju i likove dovode do apsurda), nikada nisu niti morale šiti.
Dvanaest likova. Neka pripizdina negdje na Brdovitom Balkanu. Šestoro jednih odjevenih u uniforme drugih na jednom brdu, šestoro drugih, odjevenih u uniforme prvih nalaze se na groblju trećih. Ne zna se tu, tko su naši, a tko su vaši. Hoće li se pobiti? Tko će prvi nešto poduzeti?
Poruka knjige i dinamika (roman se odvija od jutra do sumraka, baš na današnji dan 29.8.) je za “čistu” desetku, ali moj subjektivni dojam je trica (evo znam da se na primjer Biserki ne bi svidio).
E jebi ga (sorry, pod dojmom romana sam, tamo se stalno psuje). Iako ga nisam mogla ispustiti iz ruke i tu i tamo me nasmijala glupost junaka (i genijalnost pisca da to dočara), prvih 40ak stranica bilo mi je čak dosadno. Posebno su mi nezanimljive epizode s nogometom i sve što ima veze s nogometom (okej, možda sam ja isključiva, možda se autor sprda i s nogometom). Povezanosti među likovima je puno - odnosno točno onoliko koliko je moguće u malim sredinama. Ovdje opet imam primjedbu, izgubila sam se u svim tim imenima i nadimcima i ulogama i tko je tu koga..iako sam svjesna da to i je bio autorov cilj - i da, nema razlike među tim muškarcima, negdje u pripizdini na Brdovitom Balkanu - ma koliko god se političari i oni koji proizvode oružje i odjevaju ljude u uniforme, trude. A trude se. Jer razlika nema, ali diljem svijeta ima i ratova i žrtava.
Хареса ми колко добре е разиграна и развита абсурдната ситуация, в която воюват толкова неразличими хора (като език, нрав, външност), че дори самите те не могат да различат свой от чужд, дори когато си говорят едни с други. Потапянето в балканския цинизъм ми беше забавно, но се радвам, че не продължи по същия начин повече от двеста и петдесет страници. И може би в някакъв момент от средата нататък разказването действително стана малко монотонно, главите повтаряха един и същ модел, който не предложи нищо ново като усещане и картина. Все пак останах много доволен. Тук с Русанка Ляпова разговаряме за великолепния ѝ превод.
ViVa LuDež strikes again. Ili barem trećina njih. Kroz ovu epizodu iz Bošnjačko-Hrvatskog rata Dežulović opisuje svu besmislenost ovog sukoba, i rata općeito, gdje se na suprotstavljenim stranama nalaze ljudi koji su imali iste profesore, tukli se s istim motivima, išli u ista kina, ševili iste cure...sve u svemu odlično.
За тази книга разбрах от разговора на Стефан Русинов с преводача й - Русанка Ляпова. Романът разказва за сблъсъка на група хървати, преоблечени като босненци, с друга група - босненци, преоблечени като хървати на бойното поле. "Нашите" и "вашите" се дебнат на фона на застинало в адска мараня изоставено село, напрежението расте и кулминира в неочаквана, абсурдна и трагикомична развръзка. Оказва се, че двете враждуващи групи всъщност са израснали заедно и споделят много общи познанства, тайни и спомени, а войната е жестока игра, в която те са попаднали по силата на съдбата си. Можем ли да променим хода на живота си и да му придадем различен смисъл? Струва ли си да умреш в името на някакъв идеал или и смъртта, както живота, е пълна безмислица? Това са част от въпросите, над които авторът ни оставя да си блъскаме главите. Книгата си струва да се прочете от всеки роден на Балканите или по някакъв начин привързан към това странно място, където сме се омешали толкова много нации, култури и езици, все с барутлийски нрав. Има и филм, който се надявам, че в някакъв момент ще може да се гледа.
Изпепеляваща сатира за една безсмислена, безумна война, в която са вчепкани доскорошни съседи и познати (апропо, условно различими като страна на конфликта само по униформите), разказана с колоритния език на улицата чрез майсторски навързани (с почти кинематографичен размах) комико-трагични до абсурдност ситуации.
Както може да прочетете и на крилцето, това е една наглед проста история – шестима хървати от специална част са изпратени на мисия в босненски униформи, но се натъкват на шестима босненци в хърватски униформи. В патовата ситуация, в които и едните, и другите искат да покажат на враговете, че не са тия, които изглеждат, тече трагикомична поредица от нелепи ситуации. А докато двете групи напрегнато се следят взаимно, едните от гробищата, другите от стаите на легендарния по тия места Музафербегов конак, Дежулович със завладяваща лекота ни разказва историите на тези безподобни скици и преживелиците, които са ги довели до този сюблимно-фатален момент.
Войната, ��аметната с дебело покривало, изплетено от жаргон, псувни, безсмислени разговори и спомени за незначителни случки на една "великолепна дузина" войници. Престрелката от разказите на двете враждуващи групи е в рамките на един горещ прашен ден и бавно и увличащо води към финала, където се срещат съдбите, приятелите и любовите им. Много ми хареса добавянето в текста на надписите от надгробните плочи в гробището, както и пренасянето на ситуацията върху шахматна дъска на друго място в разказа. Историята с такситата е безумна и забавна:) И разбира се, Кьоравата Жужа, като музикален рефрен от началото до края...
Смешна книга, от която на човек му се доплаква. Няма наши, няма ваши, има свои. С общо минало, общи близки, общи стремежи.
Един единствен горещ ден. Шестима босненски командоси, преоблечени в хърватски униформи. Шестима хърватски командоси, преоблечени в босненски униформи. Един стар конак. И едно запуснато сръбско гробище. В разгара на югославската война. Всеки от двата отряда смята другия за “свои”, и докато се чуди как да избегне кръвопролитието, си припомня оказали се впоследствие общи мигове и истории.
Много тъжен хумор, размисли за малките избори с големи последствия насред кланицата на войната, и изобилие от китни балкански ругатни за ценители. Балкански синдром...
Tipično za naš (jer ovde smo svi naši, je l'?) crni humor, histerični smeh se na kraju pretvori u melanholičnu zapitanost nad životom. Sažeto i dinamično ispričana, priča se doživljava kao film - zaticao sam sebe kako poluglasno čitam dijaloge na lokalnom dijalektu da bih pojačao efekat neke apsurdne priče kojom nas Dežulović zasmejava, uvlačeći nas dublje u besmisao, sve do (apsurdno, očekivanog) potresnog kraja. Posle napada smeha, sa strepnjom ćete posmatrati besmisao i molićete se da prežive, baš kao devedesetih.
4,5 Ova knjiga je po mom mišljenju nebrušeni dijamant hrvatske proze. Na površini prezabavna iskarikirana priča o našoj osebujnoj balkanskoj kulturi, ali ispod toga ozbiljna tužna satira o besmislu rata. Odabir članice našeg čitateljskog kluba, uživala sam u svakom retku, svakoj dosjetki, ponekoj psovki i mnoštvu zabavnih i presmiješnih anegdota, situacija, urbanih legendi. Svaka časta autoru što je tako lijepo isprepleo priču da se unatoč strašno velikom broju (sporednih) likova, sve zadovoljavajuće posložilo i s čuđenjem sam (i uskličnicima iznad glave) povezala sve te silne sporedne likove is protagonistima naše priče. Crne pume i Zelene udovice su me rasturile. Tko je čitao, znat će o čemu pričam. Hahahaha.
Bookopoly – Ex-Yu Author Book Club Osijek 2023 - 5 (Ana) Globalni ciljevi: autor s neengleskog govornog područja, autor s naših prostora
S jedne strane, likovi jesu interesantni, njihove priče toliko slične da shvatamo da su u suštini isti, ali dovoljno različite da ne bude dosadno čitati. Sjajan je način na koji se njihovi flešbeci (flešbekovi?) njihove digresije prepliću. Zaključak o tome da je je super. S druge strane, sama premisa je mnogo interesantnija od knjige, pošto pisac sa njom ne radi baš mnogo.
25% naslova ove knjige su psovke. One čine marginalno manji procenat same knjige. To i ne bi bilo problem da autor uporno ne pokušava da bude duhovit sa originalnim psovkama, te tako imamo razne kombinacije ko tu koga i kako. Ja ne znam još za slučaj da je neko uspeo da bude duhovit na taj način.
U zaključku, knjiga ima sve iste probleme koje ima i svaka druga antiratna knjiga - poenta ka kojoj ide je svima valjda jasna i pre čitanja. Uz to bih dodao i jedan lokalni problem, a to je da svi zlikovci u knjigama o tom ratu su neshvaćene priglupe dobračine koje je život tako prešao i odneo kud nisu očekivali, da su eto, sad završili spaljujući selo. To nit je tačno nit je smisleno - ne spaljuješ selo kad te ostavi devojka pa si smoren, nego kad si sociopata.
„- Наши, я – отдъхна си и Папац. - Всички сме значи… наши – обобщи Кюмюра.“
„- Разправят, че набавял месото от сърбите. Ти сериозно ли? Четническо месо, а? Аха. Пък те го получавали от сърбите. - Как тъй сърби от сърбите? - Искам да кажа от оригиналните сърби. В Сърбия. - От Сърбия значи? - Ами да. Китаеца търгува с всички. И с трите армии. - Ебасимайката, какъв михлюзин! Пък аз си мислех, че работи само за нас… тъй де, викам си, престъпник, крадец, ама наш човек.“
„- Хърватка е, по дяволите, има Милошевич и при хърватите.“ - Още по-зле – изплю се Хунтата. - Как тъй по-зле? – погледна го сепнато Роби. - Че как не? Милошевич, че и хърватин на туй отгоре! Най-гадните четници са хървати. Тъй както най-големите усташи са сърби. - А не – обади се пак Вили. – Най-големите усташи са мюсюлмани. - Айде пък ти сега, мюсюлмани?! – изгледаха го Джо и Циго.“
Nema se tu bogzna što reći osim da je ovo jedna od Top 10 knjiga koje sam pročitao u životu, možda i Top 5, ne znam ni koje bih druge dodao na popis, al jb sad popis. Toliko prirodnog smijeha i sjete si nisam priuštio tko zna od kada, a sve je moglo biti i drukčije da mi Renato prije desetak dana nije rekao "Kad smo kod splitskih autora jesi čitao "Jebo sad hiljadu dinara" Bore Dežulovića? Meni je to fascinantan roman!" Jb te tebe roman, da te jb tebe, ovo je svjetsko djelo ❤
Da skratim priču, gde mogu da potpišem peticiju da se po knjizi snimi film?
Sjajan autentičan humor, savršeno isprepleteni životi svih učesnika, uzbudljivo i napeto do skakutanja sa noge na nogu. Dobro naoštrite vijuge jer nije lako pohvatati ko su "naši" a ko "njihovi", ni našim junacima a kamoli čitaocu. ;)
Борис Дежулович е хърватски писател и журналист, чийто роман „Майната им на хилядата долара“ не го направи герой нито за своите, нито за другите. С рядко срещана (що се касае до прозата, посветена на юговойните) сатира, той ни връща към конфликта в Босна, в една изключително странна и объркана ситуация. Шестима босненски войници мюсюлмани в униформи на хървати срещат шестима хървати от специалните части, предрешени като босненци. И двете групи са изпратени на тайна мисия в тила на врага и се състоят от възможно най-шарената сбирщина абсолютни келеши, за които можете да се сетите.
Представихте ли си го? Шестима босненци мюсюлмани в униформи на хървати срещу шестима хървати католици в униформи на босненци. Малко объркано, нали? И ако това не е идеалната метафора за цялата тази война!
Laughed out loud more than I expected, I was on edge because of all the dark humor and constantly expected some dark and gritty turn of events. The book was full of swear words that are so big part of the Balkan daily communication and while I am not a fan of those usually, here they just seemed like a great fit! I loved the dialogues that reminded me of Balkan jokes on Mujo and Haso! I am so glad to have read this book! Second reading for book club September 2023.
Izuzetno duhovito djelo potkovano tragicnom spoznajom da u ratu i brat na brata dize oruzje. Boris besmisao rata oslikava kroz oci "nasih i njohovih" prosjecnih ljudi, svatko sa svojim nadama i svatko sa svojim manama i svatko sa zeljom da je negdje drugdje, ali ih je, eto, sudbina uvalila do grla.
Ne znam da me je i jedna knjiga ovoliko odusevila, a pogotovo zbog toga sto je u pitanju domaca knjiga. Humor je zaista odlican, ismijao sam se posteno. Kada bi me neki stranac pitao da mu preporucim knjigu koja bi najbolje opisala nas Balkance to bi definitivno bila ova knjiga, jer ona najbolje predstavlja ono sto mi ustvari i jesmo.
Романът ме спечели със смелото авторско решение да заговори за неотдавнашните страховити събития в съседните ни Хърватия и Босна с хумор и ирония и да разкрие непринудената човечност на участниците в тях - способност, която според мен издава изключително ценно израстване - за начало на лично ниво, надявам се и на ниво общество. Заслужава похвала и отличният превод, който се е справил с предизвикателството да предаде удачно пикантния изказ на хърватския език.
Такъв абсурдизъм, комичност, злощастно стечение на обстоятелствата, идиотски съвпадения и обикновена простотия, гарнирани с шашави разсъждения и всичкото това водещо до трагична развръзка, може да съществува само на Балканите :-))) Чудесен роман, чете се бързо, интересен, кара те да се замислиш. А, да, и много важно - отличен превод! Препоръчвам.
Konačno da nešto pročitam iz cuga, bez razvlačenja... posle mnogo vremena.
Kako je ovoliko teška tema opisana tako lagano i pitko..ko da je u pitanju neki light ljubavni roman, a ne ratno štivo...uz nezaobilazni crni humor, tako tipičan u nas Balkanaca. I mnoštvo psovki, razume se.
Sva banalnost rata na ovim prostorima je stala u 230 strana. Stil pisanja mi je baš legao, žaronski narodno, jako interesantno i duhovito. Bio bi ovo odličan film!