Morpho amathonte naziv je rijetke vrste plavog leptira koji u romanu Nade Topić postaje simbolom intimne potrage i kontemplacije. Osobne priče likova ispisane živim poetskim jezikom nadopunjuju se i isprepliću čineći kompleksnu cjelinu koja zrcali suvremeni trenutak obilježen migracijama, multikulturalnošću, ali i vidljivim i nevidljivim nasiljem. Radnja romana započinje u malenom pariškom lokalu koji vode Jean i njegova majka Yordana, koja ima neobičnu vještinu namještanja slomljenih i iščašenih kostiju. Njihov dom otvoren je ljudima s margine, a posebno djevojkama koje se nose s fizičkim i psihičkim traumama i koje tu pronalaze privremeno utočište. Jedna od njih je Irena, djevojka s tetovažom plavog leptira na leđima u potrazi za svojom starijom sestrom čija je posljednja poznata adresa upravo Yordanin stan. Svakodnevni posjetitelj lokala je i njihov susjed Simon, starac čiji um polako nagriza demencija i koji je od oca naslijedio veliku zbirku leptira. U toj kolekciji samo je jedno prazno mjesto ispod kojeg je ceduljica s natpisom Morpho amathonte. Slojevit i potresan, Morpho amathonte ne bježi od surovosti života, traumatičnih iskustava i trenutaka u kojima se identitet čini krhkim poput leptirovih krila, ali istodobno donosi i snažnu, oslobađajuću priču o preživljavanju i suosjećanju.
Nada Topić (Split, 1977.) piše poeziju i kratku prozu. Objavila je zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.), Bezbroj i druge jednine (2017.), Otac (2019.), Sestra (2020.), Majka (2022.), Moji (2023.) i Soba od papira (2025.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.), zbirke lirskih proza Male stvari (2016.) i Stope u snijegu (2019.) te roman Morpho amathonte (2020.). Doktorirala je u području informacijskih i komunikacijskih znanosti i autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Živi i radi u Solinu.
Ne bih rekla da me je ovaj plavi, snoliki narativ zaokupio, kamoli oduševio. Iako izuzetno zanimljivog početka, Morpho Amathonte prema svojem kraju sve jasnije pokazuje što se dogodi, kakav komunikacijski šum i prekid sa stvarnošću, kad se u život uplete previše tupo odzvanjajuće poezije.
Kada bi knjige pjevale Morpho Amathonte bila bi opera. Glazba bi bila ocaravajuca, plava i meka, a pozornica pod kapom nebeskom posuta zvijezdama i gdje kojom krijesnicom. Kostimi i maske priguseni, nenametljivi i upecatljivi bas kao i aplauz kojim bi bila popracena svaka arija koja se otkotrlja iz oka niz rumen obraz. Emocije bi stisnule oci u sjeti, toplini neke prosle, davno minule jeseni kada bi drvece tek pocelo rasipati svoju raskos po okolnim krovovima. Srce stisnuto u saku cvrsto pa kao prvi poljubac poslan pokretom ruke i obicnom gestom daleko u neku bolju proslost. Jer proslost je jednosmjerna ulica, najdulja kojom putujemo i u kojoj cesto lutamo.
"Svijet je leptir. Molim te, ne diraj ga rukama."
"Danas su dvije djevojčice u parku iskopale rupu i u nju bacale bijele glave tratinčica. Bila je to samo dječja igra i nitko nije primijetio masovnu grobnicu cvijeća koja je iza njih ostala. Ljepota je takva da joj poželiš otkinuti glavu. Golim rukama. Za igru."
" Sve stane u široku crnu torbu s jednom naramenicom koja se usječe u rame. Da bi mogao letjeti, život u torbi ne smije imati više od osam kilograma. A i tada je težak i ostavlja ožiljak.
Nisu sva putovanja lijepa. Nijedan rat nikad ne završi.
Samo se preseli među druge ljude, u druge zemlje. Iza njega ostanu krnjave kuće bez prozora i vrata. Na našu kuću bomba je pala poslije rata. Moja majka je još uvijek drži kao cigaretu u kutu usana. S njom jede, pije, hoda i razgovara. Kad zaspi, izvadim je i pažljivo odložim na drveni ormarić pored kreveta.
Da ne eksplodira."
Dugo nisam procitala ovakvu knjigu. Proslo je previse vremena od kada me je knjiga grlila, milovala i ljuljala. Jos je vise proslo od osjecaja ispunjenosti i miline kojom me je neko djelo ocaralo i bespovratno promjenilo. Cini se poput vjecnosti iako nije. Bespovratno sam se zaljubila, a jos nisu ni pronasli rijec kojom bih ovu knjigu opisala.
Nada Topić osvojila me svojim Stopama u snijegu i drago mi je da je to bilo prvo što sam čitala od nje, jer možda nakon ovog romana ne bih imala previše volje istraživati njen opus. Ovako, u romanu u kojem je plavi leptir lightmotiv, ali meni ne osobito interesantan i ponekad kao nakalemljen da bi se stvorila poveznica ovog fragmentiranog djela, uočavam njen prekrasan poetski jezik i veselim se daljnjem upoznavanju njenih zbirki pjesama.