What do you think?
Rate this book
Morpho amathonte
Morpho amathonte naziv je rijetke vrste plavog leptira koji u romanu Nade Topić postaje simbolom intimne potrage i kontemplacije. Osobne priče likova ispisane živim poetskim jezikom nadopunjuju se i isprepliću čineći kompleksnu cjelinu koja zrcali suvremeni trenutak obilježen migracijama, multikulturalnošću, ali i vidljivim i nevidljivim nasiljem.
Radnja romana započinje u malenom pariškom lokalu koji vode Jean i njegova majka Yordana, koja ima neobičnu vještinu namještanja slomljenih i iščašenih kostiju. Njihov dom otvoren je ljudima s margine, a posebno djevojkama koje se nose s fizičkim i psihičkim traumama i koje tu pronalaze privremeno utočište. Jedna od njih je Irena, djevojka s tetovažom plavog leptira na leđima u potrazi za svojom starijom sestrom čija je posljednja poznata adresa upravo Yordanin stan. Svakodnevni posjetitelj lokala je i njihov susjed Simon, starac čiji um polako nagriza demencija i koji je od oca naslijedio veliku zbirku leptira. U toj kolekciji samo je jedno prazno mjesto ispod kojeg je ceduljica s natpisom Morpho amathonte.
Slojevit i potresan, Morpho amathonte ne bježi od surovosti života, traumatičnih iskustava i trenutaka u kojima se identitet čini krhkim poput leptirovih krila, ali istodobno donosi i snažnu, oslobađajuću priču o preživljavanju i suosjećanju.
Radnja romana započinje u malenom pariškom lokalu koji vode Jean i njegova majka Yordana, koja ima neobičnu vještinu namještanja slomljenih i iščašenih kostiju. Njihov dom otvoren je ljudima s margine, a posebno djevojkama koje se nose s fizičkim i psihičkim traumama i koje tu pronalaze privremeno utočište. Jedna od njih je Irena, djevojka s tetovažom plavog leptira na leđima u potrazi za svojom starijom sestrom čija je posljednja poznata adresa upravo Yordanin stan. Svakodnevni posjetitelj lokala je i njihov susjed Simon, starac čiji um polako nagriza demencija i koji je od oca naslijedio veliku zbirku leptira. U toj kolekciji samo je jedno prazno mjesto ispod kojeg je ceduljica s natpisom Morpho amathonte.
Slojevit i potresan, Morpho amathonte ne bježi od surovosti života, traumatičnih iskustava i trenutaka u kojima se identitet čini krhkim poput leptirovih krila, ali istodobno donosi i snažnu, oslobađajuću priču o preživljavanju i suosjećanju.
148 pages, Hardcover
Published November 1, 2020
About the author
Nada Topić
20 books32 followersNada Topić (Split, 1977.) piše poeziju i kratku prozu. Objavila je zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.), Bezbroj i druge jednine (2017.), Otac (2019.), Sestra (2020.), Majka (2022.), Moji (2023.) i Soba od papira (2025.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.), zbirke lirskih proza Male stvari (2016.) i Stope u snijegu (2019.) te roman Morpho amathonte (2020.). Doktorirala je u području informacijskih i komunikacijskih znanosti i autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Živi i radi u Solinu.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 5 of 5 reviews
September 24, 2021
Vrlo pitko, poetsko štivo, koje se čita u jednom dahu i ne ispušta iz ruke.
February 23, 2021
Ne bih rekla da me je ovaj plavi, snoliki narativ zaokupio, kamoli oduševio. Iako izuzetno zanimljivog početka, Morpho Amathonte prema svojem kraju sve jasnije pokazuje što se dogodi, kakav komunikacijski šum i prekid sa stvarnošću, kad se u život uplete previše tupo odzvanjajuće poezije.
November 13, 2021
Morpho Amathonte ~ Nada Topić
Kada bi knjige pjevale Morpho Amathonte bila bi opera. Glazba bi bila ocaravajuca, plava i meka, a pozornica pod kapom nebeskom posuta zvijezdama i gdje kojom krijesnicom. Kostimi i maske priguseni, nenametljivi i upecatljivi bas kao i aplauz kojim bi bila popracena svaka arija koja se otkotrlja iz oka niz rumen obraz. Emocije bi stisnule oci u sjeti, toplini neke prosle, davno minule jeseni kada bi drvece tek pocelo rasipati svoju raskos po okolnim krovovima. Srce stisnuto u saku cvrsto pa kao prvi poljubac poslan pokretom ruke i obicnom gestom daleko u neku bolju proslost. Jer proslost je jednosmjerna ulica, najdulja kojom putujemo i u kojoj cesto lutamo.
"Svijet je leptir. Molim te, ne diraj ga rukama."
"Danas su dvije djevojčice u parku iskopale rupu i u nju bacale bijele glave tratinčica. Bila je to samo dječja igra i nitko nije primijetio masovnu grobnicu cvijeća koja je iza njih ostala. Ljepota je takva da joj poželiš otkinuti glavu.
Golim rukama.
Za igru."
" Sve stane u široku crnu torbu s jednom naramenicom koja se usječe u rame. Da bi mogao letjeti, život u torbi ne smije imati više od osam kilograma. A i tada je težak i ostavlja ožiljak.
Nisu sva putovanja lijepa.
Nijedan rat nikad ne završi.
Samo se preseli među druge ljude, u druge zemlje.
Iza njega ostanu krnjave kuće bez prozora i vrata. Na našu kuću bomba je pala poslije rata. Moja majka je još uvijek drži kao cigaretu u kutu usana. S njom jede, pije, hoda i razgovara. Kad zaspi, izvadim je i pažljivo odložim na drveni ormarić pored kreveta.
Da ne eksplodira."
Dugo nisam procitala ovakvu knjigu. Proslo je previse vremena od kada me je knjiga grlila, milovala i ljuljala. Jos je vise proslo od osjecaja ispunjenosti i miline kojom me je neko djelo ocaralo i bespovratno promjenilo. Cini se poput vjecnosti iako nije. Bespovratno sam se zaljubila, a jos nisu ni pronasli rijec kojom bih ovu knjigu opisala.
Morpho Amathonte
" Najmanje se može reći o najvažnijim stvarima."
Kada bi knjige pjevale Morpho Amathonte bila bi opera. Glazba bi bila ocaravajuca, plava i meka, a pozornica pod kapom nebeskom posuta zvijezdama i gdje kojom krijesnicom. Kostimi i maske priguseni, nenametljivi i upecatljivi bas kao i aplauz kojim bi bila popracena svaka arija koja se otkotrlja iz oka niz rumen obraz. Emocije bi stisnule oci u sjeti, toplini neke prosle, davno minule jeseni kada bi drvece tek pocelo rasipati svoju raskos po okolnim krovovima. Srce stisnuto u saku cvrsto pa kao prvi poljubac poslan pokretom ruke i obicnom gestom daleko u neku bolju proslost. Jer proslost je jednosmjerna ulica, najdulja kojom putujemo i u kojoj cesto lutamo.
"Svijet je leptir. Molim te, ne diraj ga rukama."
"Danas su dvije djevojčice u parku iskopale rupu i u nju bacale bijele glave tratinčica. Bila je to samo dječja igra i nitko nije primijetio masovnu grobnicu cvijeća koja je iza njih ostala. Ljepota je takva da joj poželiš otkinuti glavu.
Golim rukama.
Za igru."
" Sve stane u široku crnu torbu s jednom naramenicom koja se usječe u rame. Da bi mogao letjeti, život u torbi ne smije imati više od osam kilograma. A i tada je težak i ostavlja ožiljak.
Nisu sva putovanja lijepa.
Nijedan rat nikad ne završi.
Samo se preseli među druge ljude, u druge zemlje.
Iza njega ostanu krnjave kuće bez prozora i vrata. Na našu kuću bomba je pala poslije rata. Moja majka je još uvijek drži kao cigaretu u kutu usana. S njom jede, pije, hoda i razgovara. Kad zaspi, izvadim je i pažljivo odložim na drveni ormarić pored kreveta.
Da ne eksplodira."
Dugo nisam procitala ovakvu knjigu. Proslo je previse vremena od kada me je knjiga grlila, milovala i ljuljala. Jos je vise proslo od osjecaja ispunjenosti i miline kojom me je neko djelo ocaralo i bespovratno promjenilo. Cini se poput vjecnosti iako nije. Bespovratno sam se zaljubila, a jos nisu ni pronasli rijec kojom bih ovu knjigu opisala.
Morpho Amathonte
" Najmanje se može reći o najvažnijim stvarima."
April 25, 2026
Topić, Nada (2020) Morpho amathonte, Zagreb: V.B.Z.
Nada Topić je suvremena hrvatska književnica, koja u zadnje vrijeme sve više plijeni pozornost šire javnosti svojim književnim stvaralaštvom. Iako je prvenstveno poznata kao pjesnikinja, Topić se već nekoliko puta uspješno okušala i kroz kraće prozne vrste (Male stvari i Stope u snijegu). Razdoblje 2019./2020. pokazalo se uspješnim za ovu solinsku književnicu, koja je kroz navedene godine objavila čak četiri knjige. Riječ je o dvije zbirke poezije Otac (2019.) i Sestra (2020.), o kraćoj prozi Stope u snijegu (2019.) te o romanu Morpho amathonte (2020.).
Već smo jednom prilikom na ovom književnom portalu interpretirali njezinu zbirku poezije Otac, stoga ćemo ovom prilikom pažnju posvetiti njezinom prvijencu romanu Morpho amathonte. Premda je riječ o kraćem romanu, djelo čini kompleksu zaokruženu cjelinu kroz koju se isprepliće ključni lajtmotiv - Morpho amathonte odnosno leptir. Roman je podijeljen na šest poglavlja kroz koja se izmjenjuju glasovi različitih pripovjedača.
Pripovjedači su ujedno i sudionici događaja, odnosno junaci romana te kroz ich-formu iznose vlastita saznanja, iskustva i intimu. Dakle, svakim novim poglavljem, priča se nadopunjava i oblikuje kroz kontemplaciju. Fabularnu nit započinje i završava Jean čineći tako od ispovjednih fragmenata zaokruženu cjelinu. Sama podjela romana na šest poglavlja korespondira s numerološkim značenjem brojke šest, koja se usko povezuje s osjećajima ljubavi i empatije prema drugima.
Junakinja, koja posjeduje karakteristike te brojke je Yordana, vlasnica pariškog lokala Amitié (Prijateljstvo) kroz koji prolazi ,,slomljena povorka” ljudi i životinja. Naime, Bugarka posjeduje neobičnu sposobnost namještanja iščašenih kostiju, ali i zacjeljivanja ljudskih srdaca. Kroz njezin lokal prolazi niz psihički i fizički slomljenih žena, koje čeznu za stjecanjem vlastitog identiteta i emancipacijom. Sve ženske junakinje nastoje zaboraviti vlastitu tragičnu prošlost i usmjeriti se isključivo na stvaranje bolje budućnosti, osim Irene, koju sretne uspomene i sjećanje na sestru potiču na životnu potragu. Iako je i sama Yordana nekad davno bila slomljena, ipak nikada nije prestala vjerovati u ljubav i u ljude zahvaljujući potpori koju je pronašla u svom suprugu:
,,Kad smo se Albert i ja sreli, imala sam u sebi dva srca, jedno dječje i jedno slomljeno. I prazan želudac.
A on je imao slomljenu kost.
Bilo je jednostavno. Ja sam njemu namjestila kost, on meni srce.
Jednim trzajem.
Iznenada.
I tko je koga spasio, tko koga?” (Topić, 2020: 49).
No, Yordana nije jedina poveznica među likovima. Mnogo snažnija i metaforičnija poveznica je ipak lajtmotiv leptira. Leptir kao simbol prožimlje cijeli roman, od prve do posljednje stranice. Taj neuhvatljivi i posebni tropski leptir predstavlja svaki lika zasebno odnosno simbolizira njihovu individualnost. Premda, Morpho amathonte okuplja sve junake i utječe na njihovu sudbinu, ipak se posebno manifestira kroz egzistenciju dvije junakinje i njihovo razotkrivanje dugo čuvane obiteljske tajne:
,,Odmah sam ga prepoznao.
Morpho amathonte.
Tako se zove leptir na njenim leđima.
Morpho amathonte.
Plavi san.
Otac ga je godinama tražio. Imao je bezbroj fotografija koje su ga prikazivale u različitim položajima. Krila su mu s gornje strane bila plava, a s donje smeđa s crnim velikim točkama. S očima.
Kad raširi krila, onda je nebo, a kad ih sklopi, zemlja.
Nebo.
Zemlja.
Nebo.
Zemlja” (Topić, 2020: 80).
Motiv tajni, Topić je izvrsno iskoristila za problematizaciju nasilnog odnosa muškarca prema ženi na različitim područjima i u različitim vremenima. Ponižavajući odnos muškarca naspram žene posebno je došao do izražaja kroz problematizaciju (anti)ratne zbilje na području RH. Rat nije samo oružani sukob između dvije vojske, jer ratnici često prelaze granice bojišta. Neprijateljska vojska širi svoje vojno djelovanje i izvan bojnog polja kroz nasilno oduzimanje identiteta i otmicom ženskog tijela.
No, općenito gledajući, bilo vrijeme rata ili mira, žene su uvijek na rubu egzistencije, njihov život uvijek je manje vrijedan u odnosu na život muškog djeteta te su prisiljene na prodaju vlastitog tijela i seksualnosti u zamjenu za goli život. Osim toga, iako živimo u suvremenom društvu, mnoge žene su i dalje zarobljene u raljama patrijarhata. Neke žene su i dalje ušutkane i bez prava glasa. One su samo nečujno tijelo. Vreća, koja prima udarce.
,,Babak je stariji od nje i kad je pobjegla od muža, k njemu je otišla. Znala je da neće odobravati njezin postupak, ali ipak se nadala. On je bio veliki brat u čijoj sjeni je provela cijelo djetinjstvo uz rijeku Karun u igri s dječacima. Napustiti muža je sramota. Najveća. I ona to zna, a ipak je otišla. Zašto, Yasmin? Zašto? A onda kiša udaraca po licu, po leđima, po tankim kostima. Sve dok ne pukne. Kao slamčica” (Topić, 2020: 29).
Morpho amathonte je roman o teškoj ljudskoj egzistenciji, o preživljavanju nekad i sad, o ratnim strahotama i obiteljskim tajnama, ali i književno djelo, koje vraća vjeru u ljude i život. Topić ima nevjerojatnu sposobnost da govori o teškim problematikama bez imalo patetike. Njezino djelo oslobođeno je svih suvišnih opisa, radnji ili dijaloga. Svaka njezina rečenica (pa čak i sama riječ) je promišljena, metaforična i smislena te povezana s ostalim rečenicama (riječima) od početka do kraja romana. Stoga cijelo djelo odaje dojam sklada i kompletne zaokruženosti. Važno je istaknuti kako posebnu vrijednost književnom djelu pridonosi i melodioznost odnosno poetičnost s kojom odiše cijeli roman. Od Topić zasigurno možemo očekivati još mnogo vrhunskih književnih ostvarenja.
Nada Topić je suvremena hrvatska književnica, koja u zadnje vrijeme sve više plijeni pozornost šire javnosti svojim književnim stvaralaštvom. Iako je prvenstveno poznata kao pjesnikinja, Topić se već nekoliko puta uspješno okušala i kroz kraće prozne vrste (Male stvari i Stope u snijegu). Razdoblje 2019./2020. pokazalo se uspješnim za ovu solinsku književnicu, koja je kroz navedene godine objavila čak četiri knjige. Riječ je o dvije zbirke poezije Otac (2019.) i Sestra (2020.), o kraćoj prozi Stope u snijegu (2019.) te o romanu Morpho amathonte (2020.).
Već smo jednom prilikom na ovom književnom portalu interpretirali njezinu zbirku poezije Otac, stoga ćemo ovom prilikom pažnju posvetiti njezinom prvijencu romanu Morpho amathonte. Premda je riječ o kraćem romanu, djelo čini kompleksu zaokruženu cjelinu kroz koju se isprepliće ključni lajtmotiv - Morpho amathonte odnosno leptir. Roman je podijeljen na šest poglavlja kroz koja se izmjenjuju glasovi različitih pripovjedača.
Pripovjedači su ujedno i sudionici događaja, odnosno junaci romana te kroz ich-formu iznose vlastita saznanja, iskustva i intimu. Dakle, svakim novim poglavljem, priča se nadopunjava i oblikuje kroz kontemplaciju. Fabularnu nit započinje i završava Jean čineći tako od ispovjednih fragmenata zaokruženu cjelinu. Sama podjela romana na šest poglavlja korespondira s numerološkim značenjem brojke šest, koja se usko povezuje s osjećajima ljubavi i empatije prema drugima.
Junakinja, koja posjeduje karakteristike te brojke je Yordana, vlasnica pariškog lokala Amitié (Prijateljstvo) kroz koji prolazi ,,slomljena povorka” ljudi i životinja. Naime, Bugarka posjeduje neobičnu sposobnost namještanja iščašenih kostiju, ali i zacjeljivanja ljudskih srdaca. Kroz njezin lokal prolazi niz psihički i fizički slomljenih žena, koje čeznu za stjecanjem vlastitog identiteta i emancipacijom. Sve ženske junakinje nastoje zaboraviti vlastitu tragičnu prošlost i usmjeriti se isključivo na stvaranje bolje budućnosti, osim Irene, koju sretne uspomene i sjećanje na sestru potiču na životnu potragu. Iako je i sama Yordana nekad davno bila slomljena, ipak nikada nije prestala vjerovati u ljubav i u ljude zahvaljujući potpori koju je pronašla u svom suprugu:
,,Kad smo se Albert i ja sreli, imala sam u sebi dva srca, jedno dječje i jedno slomljeno. I prazan želudac.
A on je imao slomljenu kost.
Bilo je jednostavno. Ja sam njemu namjestila kost, on meni srce.
Jednim trzajem.
Iznenada.
I tko je koga spasio, tko koga?” (Topić, 2020: 49).
No, Yordana nije jedina poveznica među likovima. Mnogo snažnija i metaforičnija poveznica je ipak lajtmotiv leptira. Leptir kao simbol prožimlje cijeli roman, od prve do posljednje stranice. Taj neuhvatljivi i posebni tropski leptir predstavlja svaki lika zasebno odnosno simbolizira njihovu individualnost. Premda, Morpho amathonte okuplja sve junake i utječe na njihovu sudbinu, ipak se posebno manifestira kroz egzistenciju dvije junakinje i njihovo razotkrivanje dugo čuvane obiteljske tajne:
,,Odmah sam ga prepoznao.
Morpho amathonte.
Tako se zove leptir na njenim leđima.
Morpho amathonte.
Plavi san.
Otac ga je godinama tražio. Imao je bezbroj fotografija koje su ga prikazivale u različitim položajima. Krila su mu s gornje strane bila plava, a s donje smeđa s crnim velikim točkama. S očima.
Kad raširi krila, onda je nebo, a kad ih sklopi, zemlja.
Nebo.
Zemlja.
Nebo.
Zemlja” (Topić, 2020: 80).
Motiv tajni, Topić je izvrsno iskoristila za problematizaciju nasilnog odnosa muškarca prema ženi na različitim područjima i u različitim vremenima. Ponižavajući odnos muškarca naspram žene posebno je došao do izražaja kroz problematizaciju (anti)ratne zbilje na području RH. Rat nije samo oružani sukob između dvije vojske, jer ratnici često prelaze granice bojišta. Neprijateljska vojska širi svoje vojno djelovanje i izvan bojnog polja kroz nasilno oduzimanje identiteta i otmicom ženskog tijela.
No, općenito gledajući, bilo vrijeme rata ili mira, žene su uvijek na rubu egzistencije, njihov život uvijek je manje vrijedan u odnosu na život muškog djeteta te su prisiljene na prodaju vlastitog tijela i seksualnosti u zamjenu za goli život. Osim toga, iako živimo u suvremenom društvu, mnoge žene su i dalje zarobljene u raljama patrijarhata. Neke žene su i dalje ušutkane i bez prava glasa. One su samo nečujno tijelo. Vreća, koja prima udarce.
,,Babak je stariji od nje i kad je pobjegla od muža, k njemu je otišla. Znala je da neće odobravati njezin postupak, ali ipak se nadala. On je bio veliki brat u čijoj sjeni je provela cijelo djetinjstvo uz rijeku Karun u igri s dječacima. Napustiti muža je sramota. Najveća. I ona to zna, a ipak je otišla. Zašto, Yasmin? Zašto? A onda kiša udaraca po licu, po leđima, po tankim kostima. Sve dok ne pukne. Kao slamčica” (Topić, 2020: 29).
Morpho amathonte je roman o teškoj ljudskoj egzistenciji, o preživljavanju nekad i sad, o ratnim strahotama i obiteljskim tajnama, ali i književno djelo, koje vraća vjeru u ljude i život. Topić ima nevjerojatnu sposobnost da govori o teškim problematikama bez imalo patetike. Njezino djelo oslobođeno je svih suvišnih opisa, radnji ili dijaloga. Svaka njezina rečenica (pa čak i sama riječ) je promišljena, metaforična i smislena te povezana s ostalim rečenicama (riječima) od početka do kraja romana. Stoga cijelo djelo odaje dojam sklada i kompletne zaokruženosti. Važno je istaknuti kako posebnu vrijednost književnom djelu pridonosi i melodioznost odnosno poetičnost s kojom odiše cijeli roman. Od Topić zasigurno možemo očekivati još mnogo vrhunskih književnih ostvarenja.
November 20, 2022
Nada Topić osvojila me svojim Stopama u snijegu i drago mi je da je to bilo prvo što sam čitala od nje, jer možda nakon ovog romana ne bih imala previše volje istraživati njen opus. Ovako, u romanu u kojem je plavi leptir lightmotiv, ali meni ne osobito interesantan i ponekad kao nakalemljen da bi se stvorila poveznica ovog fragmentiranog djela, uočavam njen prekrasan poetski jezik i veselim se daljnjem upoznavanju njenih zbirki pjesama.
Displaying 1 - 5 of 5 reviews