Odrastanje u neimaštini moglo je biti izvor tuge i gotovo sigurna predispozicija za okrivljavanje životnih okolnosti za potencijalni neuspjeh u životu. Olivera za to nije marila, u život je ušla puna energije, skačući u vodu prije nego što je naučila plivati. Svaki novi dan za nju je bila prilika da nauči nešto novo, da savlada nešto novo i da nikad ne pokazuje da je slaba, iako bi se tako nešto moglo očekivati od djevojčice iz Zrenjanina. Ni u jednom trenutku nije pokazala zavist prema onima koji imaju više od nje, niti je radila nešto kako bi si priskrbila nešto materijalno, nešto opipljivo. Sve što je radila, radila je zbog radosti života, zbog svega divnoga što donosi svaki novi dan.
Jesam li nešto saznala o slavnom Balaševiću u Planeti Dvorište? Nisam, saznala sam nešto o djevojčici Oliveri i shvatila koliko mi je drago što sam mogla upoznati tu djevojčicu punu života. Voljela bih da svaka djevojčica bude poput Olivere. Voljela bih da sam ja kao malena bila poput nje. Voljela bih kada bi svako dijete u sreći provelo svoje djetinjstvo, kao što ga je Olivera provela, bez obzira na sve.
Saznajte tko je Olivera Savić Balašević. Što prije.
"Teski krst ceznje bio je preveliki teret za ledja devojcice dohranjivane da bi bila primljena u skolu i samo je raslo kako sam i ja rasla. Boreci se da nikad ne prevagne, vukla sam ga vise nego sto sam ga nosila ostavljajuci dugi isprekidani trag duz skrivene Kalvarije mog odrastanja. Kad se osvrnem sa vrha brda, svuda niz krivudavu Via Dolorosa nazirem i prepoznajem drage likove koji su me hrabrili i bodrili da ne pokleknem, ali i dalje medju njima ne prestajem da trazim lice koje uopste ne znam. Necitki potpis krsta ostaje u pesku tog puta zauvek, kao neizbrisivi paraf ceznje."
Ja ne znam da li bih ikada procitala ovu knjigu, zbog predrasuda moram priznati (koje mi zivot svakog dana potvrdjuje da ne treba da ih imam), da nisam naisla na Oliverin intervju u kome bukvalno govori delove iz knjige.
Da sam ta ogranicenja poslusala, ostala bih uskracena za mudrost i emociju koju je ova knjiga na mene prenela.
Dirljiva prica o detinjstvu i ljubavi, o nedostatku, a opet imanju. Prica o ljubavi majke i ljubavi prema majci. Oliverina pripovedacka moc je iznenadjujuce velika. Ovo je knjiga koja se cini tuznom, a zapravo govori o tome koliko je sreca moguca i na "najnesrecnijim" mestima. I njen stav u celoj prici je ono sto inspirise. Ona od secanja ne bezi, ona ih neguje i dopusta i da je povrede zato sto smatra da su oni lepi i poucni delovi vazniji od ruznih, ali i da su ruzni deo zivota i da su vazni u formiranju jedne licnosti.
"Samo oni koji su do vrha stigli,znaju kako izgleda gomila skotrljanog kamenja u podnožju s druge strane. Ali, ni svi oni zajedno nisu mi bili teški kao njen kamen, onaj pod kojim srce utihne."