Četiri prijatelja, Domba, Ronko, Crni i Tomi, različiti koliko to slučaj rođenja u istom kvartu može učiniti, svi otprilike u drugoj polovici dvadesetih, kada se identiteti kuju i lome, kreću zajedno na more, kao nekada, kao škvadra. Ali ništa više nije isto, ni oni, ni njihovi odnosi, ni to njihovo mitsko moreno. Umjesto užitka, opuštanja i bliskosti, eskapističke epizode koja se nada tulumima, sintetskim drogama, seksu, pretjerivanju, njihovo je prijateljstvo na stalnoj kušnji.
Prvi roman Jerka Mihaljevića Putar i parizer govori o generaciji odrasloj u doba interneta, navodnih globalnih mogućnosti i osobnih i socijalnih limita, i nedostatka ideala i orijentira. Mihaljević je uvjerljiv, precizan psihološki, socijalno i dramaturški, nenametljiv u tom kao da prisluškuje što ljudi govore i kao da im čita misli.
Ovo je zarazan i moćan roman, novi glas nove generacije koja kreće na još jedan kratki izlet.
Jerko Mihaljević djetinjstvo je proveo u Valpovu, a od 18. godine živi u Zagrebu. U međuvremenu je završio studij novinarstva u Zagrebu i sociologije u Ljubljani. Kratko je radio kao novinar, nakon čega se prekvalificirao u tekstopisca u jednoj digitalnoj agenciji. Putar i parizer mu je prvi objavljeni roman. Prije njega, objavio je dvije kratke priče u Zarezu.
Jerko Mihaljević napisao je opušten roman sa likovima s kojima se možemo poistovjetiti gotovo svi, doduše nevoljko. Njihovi su životi bliski svakome od nas toliko da ćemo u njima prepoznati naše prijatelje, ali i nas same u nekoj, vjerojatno luđoj životnoj fazi. Osim zajedničkog ljetovanja, Mihaljević svako poglavlje posvjećuje Tomiju, Dombi, Ronku i Crnome, pa ih tako imamo priliku pobliže upoznati. Tko su, kakvi su bili, kakvi su sada i tko bi mogli postati.
Mihaljević je u romanu izvrsno karakterizirao junake, no ženske je likove prikazao vrlo površno, pa čak i plitko. No, to mu se ne može zamjeriti jer je Putar i parizer pisan sa stajališta muškaraca i njihove perspektive, pokazujući nešto drugo od očekivanih partijanja i pijanki do iznemoglosti. Osim toga, oni su mračni likovi sa demonima koji se otkrivaju kroz svaku stranicu – antijunaci u pravom smislu riječi. Za njih ne možeš navijati, možeš ih samo gledati s osjećajem gađenja, gledajući u kojoj će si mjeri (ne)svjesno upropastiti život.
Ideju za roman dobio je iz vlastitog iskustva. Naime, nije mogao otići sa prijateljima na more i bio je užasno ljubomoran na njih, a kad su se vratili s mora ispričali su svaki svoju groznu priču s ljetovanja. Taj mu je moment ušao u moždane vijuge i pretvorio ih u riječi na papiru. Ipak, naglašava kako je sve u potpunosti izmišljena priča. Iz stvarnosti je preuzeo određene slike koje su mu se događale u životu. Neću vam reći koje, mislim da sam vam već dala dovoljno razloga za čitanje knjige.
Također, nazivaju ga autorom nove generacije (iako se s tim dijelom Jerko baš i ne slaže). Zašto? U Putru i parizeru naglasak stavlja na problematiku današnje mladeži: očekivanje da im se sve pruži na dlanu. Kao što bi Jerko rekao – naša generacija u isto vrijeme pati od prevelike količine samopouzdanja i od kompleksa manje vrijednosti. Putar i parizer prati skupinu mladića koji su završili fakultete (većina njih) i samim time očekuju da im život nešto ponudi, da ih stavi na tron jer su dobili diplome. Velika je većina bila vođena do neke 25. godine života različitim učiteljima, nastavnicima, profesorima, ispitima, rokovima, seminarima i radovima. Netko je drugi nametao obveze i smjer kretanja. No, s papirom u rukama, taj smjer ostaje na njima samima. Oni bi trebali birati smjer i određivati tempo. Naši (anti)junaci predstavnici su upravo te generacije: sami, gledajući u kojem bi smjeru mogli poći, neodlučni na pravljenje sitnih koraka, bez orijentacije. Junaci koji nikada nisu odrasli, jer zapravo to nisu ni morali.
Ime apsolutno odgovara sadržaju. Likovi su generično debeli, nadrkani, razočarani itd. Pričanje kroz flashbackove podijeljeno u kratka poglavlja je lijeno. Čak bi dao ocjenu 3 da koncept nije preslika Metastaza. Priča također pati od moderne boljke da je HR samo Zagreb i Dalmacija.
Ovaj je roman ogoljeli omaž nama, generaciji milenijalaca, u kojoj smo svi entuzijastično išli prema nekom cilju pa nas je život ispljunuo i pustio da se dan za danom pretvaramo da znamo što radimo. Eh, Jerko. Ova knjiga usrala mi je nedjelju, što znači da je previše istine u njoj.
Roman o četvorici prijatelja, kojima se smeše trridesete, a svima su životi ovde i onde. Neko je otišao u inostranstvo, neko je ostao u Zagrebu. Oni pokušavaju da se ponovo povežu i pronađu odlaskom na letovanje. Nadaju se da će sve biti kao nekada. To, naravno, neće proći najbolje.
Nisam nešto oduševljen romanom, ali mi je drago što nije još jedna priča zarobljena u ratove devedesetih. Najviše me iznerviralo kada sam na koricama video da piše „bez prevoda“, mislim, stvarno? Tužno je ako moramo da prevodimo knjige sa/na srpski/hrvatski.
Sadržajno prilično sličan romanu "Četiri prijatelja" opaljenog Španjolca Davida Truebe, napisanom još 1999. (čak do razine kad je to teško smatrati slučajnošću ili tek inspiracijom), ovaj roman djeluje kao njegova soft-porn verzija, prilagođena našem podneblju. U usporedbi s Truebinim junacima, ili bolje rečeno antijunacima, koji žive po načelu "work hard, play hard", samo bez ovog "work hard" dijela, ovi naši djeluju pomalo mlitavo, ali tako valjda i jest, ako uspoređujemo mentalitete.
Po ukupnom dojmu, roman me podsjetio i na legendarne Metastaze. Priča o dečkima iz kvarta koji su nekad davno bili škvadra, a sad se već predugo poznaju da bi se ikako kategorizirali. Bore se svatko sa svojim demonima, pravi egzistencijalistički roman, i takvi, lomljivi i krhki, grubi i otresiti, kreću zajedno na more. Samo, oni više nisu škvadra i nemaju više onoliko godina kad se ne razmišlja o budućnosti i kad se ne analizira prošlost. Previše različiti u sadašnjosti, previše vezani prošlošću, nude nam podsjetnik na naše vlastite prijatelje iz djetinjstva koje smo pogubili putem, a opet su tu negdje, blizu nas.
"A sad je to već nemoguće razlijepiti, nitko od njih nikada više neće steći nove "dečke". Oni su zauvijek zajedno, htjeli to ili ne htjeli, mrzili se ili podnosili. Kao da su u braku iz kojeg nema razvoda. Mogu se razići, mogu se njihovi odnosi ohladiti, oprašnjaviti, izblijedjeti. vrlo je vjerojatno i da hoće, ali nove frendove s kojima su odrasli više neće imati, isto kao što neće imati ni nove ruke ili nove uši." str. 154.)
Romanu sam dala četiri zvjezdice jer je zaista zanimljiv i zabavan, ali zbog prevelike sličnosti s kasnije pročitanim Truebom, još uvijek dvojim je li to dobra odluka.
Jedna od odnih knjiga koje sam procitao u jednom danu, ali ne zato sto je tako dobra ili kratka nego jer je pisana izrazito pitkim stilom. Od pozitivnih stvari isticem karakterizaciju muskih likova i uspjesnost pri docaravanju atmosfere prolaznosti (sto je po meni glavni motiv knjige). Negativno je sto je Mihaljevic upao u zamku hrvatskih autora s protagonistima antijunacima - predvidljivost i pretjerivanje. Ovo nije knjiga o prikazu generacije, ali da se neki od mladih mogu prepoznati u fabuli - mogu. Kao netko tko je citao ovo u ranim tridesetima, stvarno je dobro prikazana ta tranzicija iz sigurnosti studentskog zivota na trziste rada i u odraslost. Ugl. lako stivo koje se brzo cita. Jako, jako, jaaaaako podsjeca na Truebinih Cetri prijatelja.
Teška knjiga iako dobro napisana. Puna raščlanjivanja problematike društva kroz jednu ZG ekipu. Problem je što čitatelj se teško poistovječuje, solidarizira ili pronalazi empatiju kod bilo kojeg od glavnih aktera knjige. Pozitive u knjizi nema.