What do you think?
Rate this book
Usta mi puna višanja
205 pages, Paperback
2 people are currently reading
61 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 10 of 10 reviews
December 21, 2025
Baš sam rastrzana. S jedne strane bilo mi je muka tokom čitanja od tumblr balkan edition rečenica koje se nižu jedna za drugom i teraju te na mentalnu gimnastiku koja nema cilja jer rečenice gotovo ništa ne otkrivaju, s druge strane Aleksandar Tanurdžić kad napiše neku dobru onda je vala baš dobra. Smatram da bi trebalo da ostavi takvo prenabudženo pisanje, jer su pasusi sa normalnim rečenicama i jednom dve blistave mnogo upečatljivi i učinkovitiji. Daj nam malo predaha čoveče
Premisa je interesantna, likovi su dosta slabašno razradjeni, ili bar nemaju neku smislenu celinu. Možda mi je i najbolje dočaran Ljuba, palac je bio jedan od fenomenalnih detalja.
S mnogim po(r)ukama ove priče se i ne mogu složiti, ali su mi često bile intrigantne jer ih većinu autor suptilno prikazuje.
Početak i kraj su mi bili odlični, kraj je pogotovo izvukao priču na neku realnu završnicu, baš tu gde treba stati. Ja se i rasplakala, i to onako pošteno.
Tako da eto moja poruka autoru jeste da ne moramo imati toliko opozicija, lebdećih izraza i rečenica da bismo razumeli unutrašnjost junaka, čak mislim da je efekat i suprotan. Može neko lepo ‘obično’ poglavlje sa ponekom rečenicom da zablista, poput:
“Stepenice moraju imati kraj iako je visoka kula Vavilona”
Svakako ne odustajem od autora, definitivno nije nešto svakidašnje, jeste me umorilo (pogotovo za knjigu od 203str) ali probaću još nešto
Premisa je interesantna, likovi su dosta slabašno razradjeni, ili bar nemaju neku smislenu celinu. Možda mi je i najbolje dočaran Ljuba, palac je bio jedan od fenomenalnih detalja.
S mnogim po(r)ukama ove priče se i ne mogu složiti, ali su mi često bile intrigantne jer ih većinu autor suptilno prikazuje.
Početak i kraj su mi bili odlični, kraj je pogotovo izvukao priču na neku realnu završnicu, baš tu gde treba stati. Ja se i rasplakala, i to onako pošteno.
Tako da eto moja poruka autoru jeste da ne moramo imati toliko opozicija, lebdećih izraza i rečenica da bismo razumeli unutrašnjost junaka, čak mislim da je efekat i suprotan. Može neko lepo ‘obično’ poglavlje sa ponekom rečenicom da zablista, poput:
“Stepenice moraju imati kraj iako je visoka kula Vavilona”
Svakako ne odustajem od autora, definitivno nije nešto svakidašnje, jeste me umorilo (pogotovo za knjigu od 203str) ali probaću još nešto
July 6, 2024
Koliko je ovo samo divan roman 🥹 preporuka kao kuća ❤️
September 7, 2021
Stefan i Jakov, dva brata od različitih roditelja, ali povezani bolom, odrastaju u kući seoskog popa, oca Ljube. Stefanova sećanja su bolna, tragična i jako tužna. Odrastanje bez identiteta (,,tikva bez korena" kako ga nazivaju u romanu) vodilo je ka tome da se Stefan prilagođava drugima, pre svega ocu Ljubi, i da dozvoli da mu on kroji sudbinu. Naslov romana provlači se kao lajtmotiv tokom celog romana, jer kako pisac kaže svi ljudi satkani su od sokova i mesa, kao i voćka iz naslova.
April 11, 2022
Za pisca je ovo sjajan početak. Jedva čekam da vidim šta će dalje. :D
Ovaj roman ima pravu dozu crnog humora da olakša tešku tematiku, i, mada postoji par sitnica koje bih doterala, i koje će, verujem, biti sve bolje i bolje u piščevim narednim pokušajima, Tanurdžiućev stil jasno dolazi do izražaja, jezik mu je razgovoran i jasan, priča dobro razvijena, vrlo sam zadovoljna što sam mu dala šansu.
Ovaj roman ima pravu dozu crnog humora da olakša tešku tematiku, i, mada postoji par sitnica koje bih doterala, i koje će, verujem, biti sve bolje i bolje u piščevim narednim pokušajima, Tanurdžiućev stil jasno dolazi do izražaja, jezik mu je razgovoran i jasan, priča dobro razvijena, vrlo sam zadovoljna što sam mu dala šansu.
October 21, 2021
Sve je imalo njegov miris. I vazduh i voda i zemlja i šuma koja je mirno stajala, posmatrajući. Sve je mirisalo na njega i višnje. Na blagu prošlost. Na trenutak i misao.
Read
July 2, 2022Želeo ili ne želeo da se seća, junak se seća; ja ne želim da se sećam. Ne, lažem, ipak možda želim da se sećam, i sada se sećam. We got it, dude.
Tema - značajna i hrabro prikazana.
Osim što nikako da se odmakne od 'sećati se' i 'sećanje', autor nikako da se odluči da li želi da da mu jezik bude obojen arhaičnim konstrukcijama ili savremenim internacionalizmima: hoću da vas podsetim na stare velikane, ali i da ubacim nešto iz svog vremena. Ne može, ne pije vodu, jer su mahom u pitanju sećanja, a nema sećanja o budućnosti.
Tema - značajna i hrabro prikazana.
Osim što nikako da se odmakne od 'sećati se' i 'sećanje', autor nikako da se odluči da li želi da da mu jezik bude obojen arhaičnim konstrukcijama ili savremenim internacionalizmima: hoću da vas podsetim na stare velikane, ali i da ubacim nešto iz svog vremena. Ne može, ne pije vodu, jer su mahom u pitanju sećanja, a nema sećanja o budućnosti.
Read
October 19, 2021E, ovako se lepo piše!
„Usta mi puna višanja“ je roman koji se čita po preporuci, koji se reklamira sistemom „od usta do usta“. Tako sam se i ja odlučio da ga pročitam, a sada i da nastavim niz i da ga preporučim.
Fino je Aleksandar Tanrudžić sklopio priču. Sve je tu na svom mestu. Sjajna knjiga, a vidim da je u pitanju i sjajan lik.
Više o knjizi možete pročitati u malo dužem tekstu na ovom linku: http://www.bookvar.rs/usta-mi-puna-vi...
Takođe sam, za Bookvar, uradio i intervju sa autorom koji možete pročitati ovde: http://www.bookvar.rs/aleksandar-tanu...
„Usta mi puna višanja“ je roman koji se čita po preporuci, koji se reklamira sistemom „od usta do usta“. Tako sam se i ja odlučio da ga pročitam, a sada i da nastavim niz i da ga preporučim.
Fino je Aleksandar Tanrudžić sklopio priču. Sve je tu na svom mestu. Sjajna knjiga, a vidim da je u pitanju i sjajan lik.
Više o knjizi možete pročitati u malo dužem tekstu na ovom linku: http://www.bookvar.rs/usta-mi-puna-vi...
Takođe sam, za Bookvar, uradio i intervju sa autorom koji možete pročitati ovde: http://www.bookvar.rs/aleksandar-tanu...
March 28, 2021
🍒Kada tijelo obgrli crnina, a srce žigoše zlatni krstić, ono prokrvari, a iz poluotvorenih usta kulja slatkasto-kisjeli sok od višnje.🍒
Odmah po izlasku, ovaj roman me je privukao svojim poetičnim naslovom. USTA MI PUNA VIŠANJA! Nakon čitanja, dobivši punu simboliku, nekako mi još ljepše zvuči. No, roman bi mogao da se zove i "Crveno i crno", iako je Stendal već zgrabio taj naslov, mada ja jamčim da bi ovom bolje stajao. Vidjećete već! 😉
"Zanesen, prašio sam stazom, misleći o onom mirisu višanja kog sam jasno mogao osetiti. Crven mi je ostao u nozdrvama kao da sam ga skinuo sa nepoznatog izvora i ugurao sebi u nos da me podseća na sreću. Miris je dobijao razna obličja, dozvoljavao mi da naslutim dušu od koje je otrgnut, nežnu i milu dušu mladosti ženske, jer jedino je žensko, siguran sam, nosilo takav; ne parfem, ne nešto naprskano, već prirodno i duboko ukorenjeno u pore do same duše, koja se, eto, sada smestila u moj nos, umirujući me svežinom crvenih, na suncu dozrelih višanja. Miris višanja postajao je jači što sam se više približavao toj usranoj kući."
Svaka od stranica ovog romana poprskana je najfinijim parfemom koji budi sva čula. Prošetaćemo baštom raskošnom bojama i mirisima, osjetićemo kap kiše na vratu, mokru mantiju prilijepljenu za tijelo u vatri, hladan pod koji gaze bosa stopala, obraz koji bridi nakon šamara... Nećete samo čitati, okusićete misli ovog hipersenzitivnog naratora. Ukus misli, ukus višanja.
"Odustao sam od priče - sada se samo sećam."
Istina, ovo je roman sjećanja. Sjećanja koja hrle u tor poput obeznanjenih ovaca kojima od straha klecaju koljena, jer one znaju da ih iz mrkline vreba čelična čeljust vuka, koji opet zna da ispod debelog nejestivog runa ključa crvena, crvena krv. Ta sjećanja nadolaze parcijalno, biraju samo ključne momente... Momente koji su mozak obilježili, istanjili, iščekićali, probušili, samo one koji su ostavili traga. Nisu ova sjećanja obrubili ružičasti ramovi, nisu.
Kao što rekoh, sjećanja koja nam se nude su klecava, nesigurna, bez oslonca i tla pod nogama. Nemojte im vjerovati na riječ! Ne baš sve! I ne, nije Stefan (čija sjećanja pratimo) obmanjivač. Obmanjuje on, ali sebe, svoju psihu koja odgovara odbrambenim mehanizmima, ne i nas. Nama će biti dato da sklopimo dijelove slagalice. A Stefan, okrutni čuvar ključa svoje unutrašnjosti, svoje zaključanosti, čiji odraz u ogledalu ga plaši, neće dozvoliti sebi da vidi cjelovitost.
U Stefanu obitava jedan njegov dio koji on nije sposoban da prihvati, prigrli kao svoje. Taj dio njega miriše na višnje, na crveno, na grijeh. A crna mantija se bori protiv tog grijeha, ona je tu da ga savlada, obuzda i okuje. Ali, da li je dodir mantije na goloj koži dovoljno grub da neutrališe onaj zanosni miris, slatkasti miris višanja, koji dolazi iznutra, a ne odnekud spolja. Da li će Stefanova usta poroditi tog crvenog demona ili će on grcati usta punih višanja? Crveni demon ima i ime, vjerujem da ćete ga tokom čitanja prepoznati.
Drugi sporedni lik u romanu jeste pop Ljuba, "arhetipski negativac pod mantijom", čiju sliku sklapamo samo iz Stefanovih sjećanja.
"Nosio je otvorene sandale i budući da mi je glava bila pognuta dok sa njim razgovaram, najupečatljiviji detalj čitavog zloduha bio je njegov nožni palac, koji nije bio nimalo privlačan. Bio je žut i zadebljan, prljav i kao da je imao neko gljivično oboljenje, onako hrapav, sa tim izraslim noktom. Eto, to je za mene u to vreme bio pop Ljuba - žuti, zadebljali, odvratni nokat na nožnom palcu (...)"
On je sve suprotno od onog što Stefan želi biti. Ipak, boreći se sa crvenim demonom u sebi, Stefan će, kao oklop, na sebe navući crnu mantiju, postavši pop Ljubin nasljednik.
"Nikad ja neću biti kao on, makar tri puta nosili istu mantiju.", ali...
...da li odijelo čini čovjeka? Kolika je moć mantije?
Prateći Stefana, pratićete i ono penjanje po uzlaznim stepenicama moći, transformaciju veliku i gnusnu poput one Ahmed Nurudinove. Kroz mikroskop ćete zagledati sva ona sitna treperenja duše koja su stremila da se stope sa crnilom i zauvjek zaborave na mirise, boje i ukus višanja. Trnovit je to put, vijugav, uzak, jednosmjeran i obavijen oblakom prašine.
Naravno, autor nije propustio da opiše selo i njegove "građane", njihov mentalitet koji podsjeća na sve one već neko vrijeme aktuelne priče o iščašenostima seoskog svijeta. Iako nakon realizma nestaje i njegova idealizacija, izgleda kao da je tek savremena književnost odlučila da se obračuna, da podigne plahtu i otkrije sve licemjerje zgusnuto u ovim zabitima.
Drugari, od mene dupla 🍒 preporuka!
Odmah po izlasku, ovaj roman me je privukao svojim poetičnim naslovom. USTA MI PUNA VIŠANJA! Nakon čitanja, dobivši punu simboliku, nekako mi još ljepše zvuči. No, roman bi mogao da se zove i "Crveno i crno", iako je Stendal već zgrabio taj naslov, mada ja jamčim da bi ovom bolje stajao. Vidjećete već! 😉
"Zanesen, prašio sam stazom, misleći o onom mirisu višanja kog sam jasno mogao osetiti. Crven mi je ostao u nozdrvama kao da sam ga skinuo sa nepoznatog izvora i ugurao sebi u nos da me podseća na sreću. Miris je dobijao razna obličja, dozvoljavao mi da naslutim dušu od koje je otrgnut, nežnu i milu dušu mladosti ženske, jer jedino je žensko, siguran sam, nosilo takav; ne parfem, ne nešto naprskano, već prirodno i duboko ukorenjeno u pore do same duše, koja se, eto, sada smestila u moj nos, umirujući me svežinom crvenih, na suncu dozrelih višanja. Miris višanja postajao je jači što sam se više približavao toj usranoj kući."
Svaka od stranica ovog romana poprskana je najfinijim parfemom koji budi sva čula. Prošetaćemo baštom raskošnom bojama i mirisima, osjetićemo kap kiše na vratu, mokru mantiju prilijepljenu za tijelo u vatri, hladan pod koji gaze bosa stopala, obraz koji bridi nakon šamara... Nećete samo čitati, okusićete misli ovog hipersenzitivnog naratora. Ukus misli, ukus višanja.
"Odustao sam od priče - sada se samo sećam."
Istina, ovo je roman sjećanja. Sjećanja koja hrle u tor poput obeznanjenih ovaca kojima od straha klecaju koljena, jer one znaju da ih iz mrkline vreba čelična čeljust vuka, koji opet zna da ispod debelog nejestivog runa ključa crvena, crvena krv. Ta sjećanja nadolaze parcijalno, biraju samo ključne momente... Momente koji su mozak obilježili, istanjili, iščekićali, probušili, samo one koji su ostavili traga. Nisu ova sjećanja obrubili ružičasti ramovi, nisu.
Kao što rekoh, sjećanja koja nam se nude su klecava, nesigurna, bez oslonca i tla pod nogama. Nemojte im vjerovati na riječ! Ne baš sve! I ne, nije Stefan (čija sjećanja pratimo) obmanjivač. Obmanjuje on, ali sebe, svoju psihu koja odgovara odbrambenim mehanizmima, ne i nas. Nama će biti dato da sklopimo dijelove slagalice. A Stefan, okrutni čuvar ključa svoje unutrašnjosti, svoje zaključanosti, čiji odraz u ogledalu ga plaši, neće dozvoliti sebi da vidi cjelovitost.
U Stefanu obitava jedan njegov dio koji on nije sposoban da prihvati, prigrli kao svoje. Taj dio njega miriše na višnje, na crveno, na grijeh. A crna mantija se bori protiv tog grijeha, ona je tu da ga savlada, obuzda i okuje. Ali, da li je dodir mantije na goloj koži dovoljno grub da neutrališe onaj zanosni miris, slatkasti miris višanja, koji dolazi iznutra, a ne odnekud spolja. Da li će Stefanova usta poroditi tog crvenog demona ili će on grcati usta punih višanja? Crveni demon ima i ime, vjerujem da ćete ga tokom čitanja prepoznati.
Drugi sporedni lik u romanu jeste pop Ljuba, "arhetipski negativac pod mantijom", čiju sliku sklapamo samo iz Stefanovih sjećanja.
"Nosio je otvorene sandale i budući da mi je glava bila pognuta dok sa njim razgovaram, najupečatljiviji detalj čitavog zloduha bio je njegov nožni palac, koji nije bio nimalo privlačan. Bio je žut i zadebljan, prljav i kao da je imao neko gljivično oboljenje, onako hrapav, sa tim izraslim noktom. Eto, to je za mene u to vreme bio pop Ljuba - žuti, zadebljali, odvratni nokat na nožnom palcu (...)"
On je sve suprotno od onog što Stefan želi biti. Ipak, boreći se sa crvenim demonom u sebi, Stefan će, kao oklop, na sebe navući crnu mantiju, postavši pop Ljubin nasljednik.
"Nikad ja neću biti kao on, makar tri puta nosili istu mantiju.", ali...
...da li odijelo čini čovjeka? Kolika je moć mantije?
Prateći Stefana, pratićete i ono penjanje po uzlaznim stepenicama moći, transformaciju veliku i gnusnu poput one Ahmed Nurudinove. Kroz mikroskop ćete zagledati sva ona sitna treperenja duše koja su stremila da se stope sa crnilom i zauvjek zaborave na mirise, boje i ukus višanja. Trnovit je to put, vijugav, uzak, jednosmjeran i obavijen oblakom prašine.
Naravno, autor nije propustio da opiše selo i njegove "građane", njihov mentalitet koji podsjeća na sve one već neko vrijeme aktuelne priče o iščašenostima seoskog svijeta. Iako nakon realizma nestaje i njegova idealizacija, izgleda kao da je tek savremena književnost odlučila da se obračuna, da podigne plahtu i otkrije sve licemjerje zgusnuto u ovim zabitima.
Drugari, od mene dupla 🍒 preporuka!
March 9, 2025
Između Stefana i Jakova isprepletena je nit tanana poput paučine, ali snažna kao sudbina. Očigledno je da to nije samo prijateljstvo, ni bratstvo, već nešto što drhti u njihovim pogledima, što pulsira u tišinama među riječima. Njihovi susreti su treperenje na ivici neizrečenog, na granici između svetog i zabranjenog, gdje se dodirom ne dodiruje samo koža, već nešto mnogo dublje – duša, čežnja, ono što ne smije biti imenovano.
Taj odnos je najsvjetlija tačka ove knjige i čini mi se da je skoro sav preostali prostor u njoj protraćen. Da su Stefan i Jakov bili centralna tema ove priče u mjeri u kojoj su bili Stefan i Ljuba, ovo bi bila epska knjiga. Knjiga na nivou grčkih tragedija.
A ovako, riječ je o jednoj blijedoj, prečesto prefragmentisanoj naraciji, punoj rupa i nejasnoća (razumijem zašto, sa aspekta naratora, ali not my cup of tea). Za MOJ ukus, previše groteskno - zato jedna vrlo SUBJEKTIVNA trojka.
Taj odnos je najsvjetlija tačka ove knjige i čini mi se da je skoro sav preostali prostor u njoj protraćen. Da su Stefan i Jakov bili centralna tema ove priče u mjeri u kojoj su bili Stefan i Ljuba, ovo bi bila epska knjiga. Knjiga na nivou grčkih tragedija.
A ovako, riječ je o jednoj blijedoj, prečesto prefragmentisanoj naraciji, punoj rupa i nejasnoća (razumijem zašto, sa aspekta naratora, ali not my cup of tea). Za MOJ ukus, previše groteskno - zato jedna vrlo SUBJEKTIVNA trojka.
June 13, 2022
Mračno, filmično i živo. Jedan od najboljih romana koje sam čitala 2020. godine!
Displaying 1 - 10 of 10 reviews