🍒Kada tijelo obgrli crnina, a srce žigoše zlatni krstić, ono prokrvari, a iz poluotvorenih usta kulja slatkasto-kisjeli sok od višnje.🍒
Odmah po izlasku, ovaj roman me je privukao svojim poetičnim naslovom. USTA MI PUNA VIŠANJA! Nakon čitanja, dobivši punu simboliku, nekako mi još ljepše zvuči. No, roman bi mogao da se zove i "Crveno i crno", iako je Stendal već zgrabio taj naslov, mada ja jamčim da bi ovom bolje stajao. Vidjećete već! 😉
"Zanesen, prašio sam stazom, misleći o onom mirisu višanja kog sam jasno mogao osetiti. Crven mi je ostao u nozdrvama kao da sam ga skinuo sa nepoznatog izvora i ugurao sebi u nos da me podseća na sreću. Miris je dobijao razna obličja, dozvoljavao mi da naslutim dušu od koje je otrgnut, nežnu i milu dušu mladosti ženske, jer jedino je žensko, siguran sam, nosilo takav; ne parfem, ne nešto naprskano, već prirodno i duboko ukorenjeno u pore do same duše, koja se, eto, sada smestila u moj nos, umirujući me svežinom crvenih, na suncu dozrelih višanja. Miris višanja postajao je jači što sam se više približavao toj usranoj kući."
Svaka od stranica ovog romana poprskana je najfinijim parfemom koji budi sva čula. Prošetaćemo baštom raskošnom bojama i mirisima, osjetićemo kap kiše na vratu, mokru mantiju prilijepljenu za tijelo u vatri, hladan pod koji gaze bosa stopala, obraz koji bridi nakon šamara... Nećete samo čitati, okusićete misli ovog hipersenzitivnog naratora. Ukus misli, ukus višanja.
"Odustao sam od priče - sada se samo sećam."
Istina, ovo je roman sjećanja. Sjećanja koja hrle u tor poput obeznanjenih ovaca kojima od straha klecaju koljena, jer one znaju da ih iz mrkline vreba čelična čeljust vuka, koji opet zna da ispod debelog nejestivog runa ključa crvena, crvena krv. Ta sjećanja nadolaze parcijalno, biraju samo ključne momente... Momente koji su mozak obilježili, istanjili, iščekićali, probušili, samo one koji su ostavili traga. Nisu ova sjećanja obrubili ružičasti ramovi, nisu.
Kao što rekoh, sjećanja koja nam se nude su klecava, nesigurna, bez oslonca i tla pod nogama. Nemojte im vjerovati na riječ! Ne baš sve! I ne, nije Stefan (čija sjećanja pratimo) obmanjivač. Obmanjuje on, ali sebe, svoju psihu koja odgovara odbrambenim mehanizmima, ne i nas. Nama će biti dato da sklopimo dijelove slagalice. A Stefan, okrutni čuvar ključa svoje unutrašnjosti, svoje zaključanosti, čiji odraz u ogledalu ga plaši, neće dozvoliti sebi da vidi cjelovitost.
U Stefanu obitava jedan njegov dio koji on nije sposoban da prihvati, prigrli kao svoje. Taj dio njega miriše na višnje, na crveno, na grijeh. A crna mantija se bori protiv tog grijeha, ona je tu da ga savlada, obuzda i okuje. Ali, da li je dodir mantije na goloj koži dovoljno grub da neutrališe onaj zanosni miris, slatkasti miris višanja, koji dolazi iznutra, a ne odnekud spolja. Da li će Stefanova usta poroditi tog crvenog demona ili će on grcati usta punih višanja? Crveni demon ima i ime, vjerujem da ćete ga tokom čitanja prepoznati.
Drugi sporedni lik u romanu jeste pop Ljuba, "arhetipski negativac pod mantijom", čiju sliku sklapamo samo iz Stefanovih sjećanja.
"Nosio je otvorene sandale i budući da mi je glava bila pognuta dok sa njim razgovaram, najupečatljiviji detalj čitavog zloduha bio je njegov nožni palac, koji nije bio nimalo privlačan. Bio je žut i zadebljan, prljav i kao da je imao neko gljivično oboljenje, onako hrapav, sa tim izraslim noktom. Eto, to je za mene u to vreme bio pop Ljuba - žuti, zadebljali, odvratni nokat na nožnom palcu (...)"
On je sve suprotno od onog što Stefan želi biti. Ipak, boreći se sa crvenim demonom u sebi, Stefan će, kao oklop, na sebe navući crnu mantiju, postavši pop Ljubin nasljednik.
"Nikad ja neću biti kao on, makar tri puta nosili istu mantiju.", ali...
...da li odijelo čini čovjeka? Kolika je moć mantije?
Prateći Stefana, pratićete i ono penjanje po uzlaznim stepenicama moći, transformaciju veliku i gnusnu poput one Ahmed Nurudinove. Kroz mikroskop ćete zagledati sva ona sitna treperenja duše koja su stremila da se stope sa crnilom i zauvjek zaborave na mirise, boje i ukus višanja. Trnovit je to put, vijugav, uzak, jednosmjeran i obavijen oblakom prašine.
Naravno, autor nije propustio da opiše selo i njegove "građane", njihov mentalitet koji podsjeća na sve one već neko vrijeme aktuelne priče o iščašenostima seoskog svijeta. Iako nakon realizma nestaje i njegova idealizacija, izgleda kao da je tek savremena književnost odlučila da se obračuna, da podigne plahtu i otkrije sve licemjerje zgusnuto u ovim zabitima.
Drugari, od mene dupla 🍒 preporuka!