Sandale su neobična i uzbudljiva knjiga, koja je u početku bila zbirka priča objavljena pod naslovom Fasung, a posle deset godina je prekrojena, nadopisana i majstorski sklopljena u roman. Zajedno s romanima Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj, Sandale čine svojevrsni triptih u kojem nam Sejranović na svoj osobeno sentimentalan, samokritičan, samoironičan i pomalo narcisoidan način otkriva sebe.
Bekim Sejranović rođen je 1972. u Brčkom, BiH. U Rijeci, gdje živi od 1985. godine, studirao je kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Od 1993. živi u Oslu i magistrirao je 1999. godine na tamošnjem Povijesno-filozofskom fakultetu. Prozu je objavljivao u Rivalu, Quorumu, Sarajevskim sveskama, Politikinom Zabavniku i još ponegde. Preveo je knjigu priča „Noć prije mračnog jutra“ norveškog autora Ingvara Ambjørnsena (2000), priredio i preveo antologiju norveške kratke priče „Veliki pusti krajolik“ (2001) i preveo nekoliko dela norveškog autora Frode Gryttena i Josteina Gaardera. Objavio je studiju „Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova“ (2001). Objavio romane: „Nigdje, niotkuda“ i „Ljepši kraj“. Za roman „Nigdje, niotkuda“ dobio je regionalnu nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen 2008. na području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.
Da elektronsko izdanje nema toliko slovnih i tehničkih grešaka dala bih knjizi četiri zvezdice... Dobar je početak, ponese te, ali kvalitet opada kako priča teče dalje... Slabiji naslov od prethodnih... Možda bi se to uz malo rada s urednikom dalo poboljšati...
krenem čitati i bivam zbunjena: sve to što piše, skroz mi poznato. onako... gotove rečenice mi poznate, već sam ih čitala. ne sviđaju mi se i sjećam se da mi se još otprije ne sviđaju. pa gledam na gr-u jesam li možda već čitala sejranovićeve "sandale". a nisam, znam da nisam. pa čitam dalje, opet onaj osjećaj kao kad čitaš knjigu po drugi put. okrenem na stražnju stranu korica, a tamo piše: "u početku je to bila knjiga priča, koja je objavljena pod naslovom "fasung"...".
ah, okej. "fasung" sam čitala. tj. pokušala sam ga čitati dok ga nisam ostavila iziritirana čudnovatim tempom teksta: dvije riječi pa točka. pa riječ pa točka. tri riječi, točka. jedna riječ, točka. bilo mi dosta toga, nečitljivo mi bilo.
i sad.... ispada da su "sandale" izrasle iz "fasunga" - jedne od rijetkih knjiga koje sam napustila. i dalje taj nepodnošljivi ritam, posve besmislen. npr.: "popeli smo se. na vrh." ili: "s borovima poput svijećica. koje treba ugasiti." ili: "snijeg je težak. i vlažan. ako nije suh i prhak. hladan." ili: "trebalo bi nestati. zauvijek. ja se trudim prilično. nestati." ima toga još puno... imam osjećaj kao da netko batićem lupa staccato po mojem želucu i ne prestaje...
na stranu sad dijelovi "sandala" (2013.) koji su uzeti iz "fasunga" (2002.), ovdje ima nekoliko novih priča i te su sjajne: "produktivnost", "vratiće se walter", "australian open", "indija"... i izvrsne su, tipične bekimovske, tragikomične. bekim je uvijek glavni lik, sve se u njegovim knjigama vrti oko njega samoga, on ne može iz svoje kože, vječno praćen istim demonima (panika, paranoja, alkoholizam..). ipak, bez obzira na osjećaj da me nasamario jer je preuzeo dijelove iz "fasunga", ovo nije njegovo jače djelo. ako hoćeš čitati sejranovića u punom sjaju, uzmi "nigdje, nitokuda".
"Stajao sam na vratima i gledao u unutrašnjost svoje duše. U tom stanu su mi najviše nedostajale zavjese. Samo zato je zato sve izgledalo tako ogoljelo i prazno. Samo zato...."
Dobri čovek Bekim Sejranović, prerano ga je uzeo sebi Bog. Mogao je da nam podari još mnogo svojih malih životnih priča, sudbina se poigrala sa njim. Pokoj mu duši 🕊️
O Bukinom dodatku par, u originalu izbačenih, priča Sandalama, ću citirati jednu dragu osobu i reći "Naravno da su ih dodali, pas im mater, kad je čovek umro". Sandale su mi potaman. Otvorile su neke rane i rasturile emotivne brane za koje sam se plašila da će kad-tad osloboditi teret kojem uporno ne dam nigde. Neke priče su me manje dotakle, al tako je uglavnom sa zbirkama, nemoguće je tu svesti osećanja na neku tamo decimalu, tako da je ova ocena okvirna.
pročitala sam novo dopunjeno izdanje : sjajne priče su ''Sandale'', ''Produktivnost'', ''Fasung'', ''31. januara, Oslo'', ''Likvidacija u 6 slika'', a jako su lepi i putopisni zapisi ''Australian open'' i ''Indija'', od dodatih priča su zanimljive ''Nafta'' i ''Usamljeni pišač'' : posebno su mi dragi pasaži o uličnim sviračima, od kojih su mnogi beskućnici*e
Ovde sam saznala da Bekim ume da piše i druge stvari. Ali ipak mi se najviše sviđa njegova autofikcija. Niko ne piše tako o unutrašnjoj praznini kao Bekim, tako da poželiš da budeš usamljen i nesrećan.
Zanimljivo, pitko, punokrvno kao i sve što je došlo iz pera Bekima Sejranovića. Ipak, kada pročitate sve, onda ova zbirka koja je preteča njegovim zrelijim radovima, zaista djeluje bledunjavo. Da sam ju čitala prvu, vjerovatno ne bih imala ovaj sadašnji, osrednji doživljaj. Ovako su mi mnogi motivi već poznati, tematika se ponavlja i samim tim nisam pretjerano fascinirana. Ipak, svi drugi kvaliteti su tu i Sejranović je svakako dobar izbor.
"Pomislim na kolone ljudi. U nadi. I zaželim im dobar san. Parovi vise po zraku. Ne brine me to nimalo. Sve ih prezirem. Sve. Pogotovh one slabe. Pogotovo one naivne. I najviše one iskrene idealiste. S vjerom u bolju i ljepšu budućnost. S pričom o slavnoj prošlosti. S vjerom u pravednost. I demokrajicu." Bekim ❤
"Kad pomislim... Što sve propuštam u svakom trenutku života. Što sve... Htio bih živjeti životom svih ljudi na zemlji. Svih živih bića. Biljaka. I sitnih sjebanih kukaca. Istrijebljenih vrsta. Htio bih rikati lavljom rikom. I zabadati antilopi očnjake u meki i topli vrat. Htio bih biti ta ista antilopa i to osjetiti. Želim planktonskim očima vidjeti zube, utrobu i čmar jednog kita. Ulješure. Sitnoćom jedne mušice upadati ljudima u oči. Iznimno u usta. Imati plavu kosu, raditi u birou za zapošljavanje i obećavati ljudima poslove. Govoriti švedski. Obuhvatiti zemlju rukama oko ekvatora. Stegnuti je jako da izgubi dah. Ili možda prdne. Vrag će ga znat. Nešto će se dogoditi. Nekad."
Treće Bekimovo delo koje sam pročitao nije na istom nivou kao "Nigdje, niotkuda" i "Ljepši kraj", ali ipak je to i dalje Bekim. Kada se probije prvih par desetina stranica sa puno priče o... fiziološkim potrebama, postaje bolje.
"Ja širim svoje ruke. I grlim ono što mi daju. Ja ruke pružam. I dajem svoje darove. Neki ljudi postaju veliki. Darujući i primajući."
Bezimeni junak ovog romana vodi nas na putovanje od rodnog Brčkog do Indije. Priča nam o ljudima koje upozna, i doživljajima sa putovanja. Naš junak ne živi život običnog čovjeka. Stalno se bori sam sa sobom, ali i sa svijetom koji ga okružuje. Utjehu pokušava pronaći u alkoholu, drogama, i zaljubljivanju. "Kad pomislim što sve propuštam u svakom trenutku svog života. Htio bih živjeti životom svih ljudi na zemlji. Svih živih bića."
Sad kad je odrastao muškarac, slobodan je da ide kud želi, ali nekada je cijeli njegov svijet predstavljala avlija njegove porodične kuće. "Granice svijeta bile su skoro istovjetne s ogradom oko naše avlije. A ona je bila velika."
Ova knjiga je na početku bila zbirka priča, ali je kasnije pretvorena u roman. Zanimljiva je i neobična knjiga. Preporuka. Citati: "Doživljaj svijeta je uvijek subjektivan. Objektivnost ne postoji." "Stvari se uvijek poslože onako kako trebaju, zato se čovjek ne treba brinuti oko bilo čega." "Vrijeme je najvrijednija stvar u životu. Uz slobodu i zdravlje."
Kada ne piše o pišanju, “za koje pisac nikada ne govori mokrenje”, odnosno o onaniji (za koje sam očekivao da će koristiti neki odomaćeniji izraz) onda je Sejranović jako zanimljiv i neočekivan. Opisi života u inostranstvu, opet lišenog pišanja i onanije, su sjajni i prilično uvjerljivi, beskompromisni i krajnje opipljivi.
Za trenutno iskustvo čitanja Sejranovićevih knjiga, rekao bih da je dosadan masturbator, ipak dobar pisac i prilično nezanimljiv pišač, “u omjeru 20-60-20”.
Od svih njegovih stvari koje sam pročitala, ova je objektivno najslabija. Neke priče su mi se dopale, neke nisu bile po mom ukusu (preduge, nerazradjene, ponegde kao i nedovrsene), ali generalno mislim da je ideja bila samo posthumno objaviti sta su izdavaci njegovo imali na lageru.
“Ona se stidljivo nasmiješila i rekla kako mi zavidi. Jer imam izbor, jer sam slobodan, jer mogu učiniti šta god želim. Odgovorio sam joj kako svi imamo izbor, iako sam jako dobro znao da nemamo. A ako se ponekad i čini da ga imamo, cijena te mrve slobode je previsoka. I htio sam joj reći kako ja njoj zavidim, ali nisam, jer ni to ne bi shvatila.”
Neke priče su preuzete iz prvog romana, tako da sam morao preskočiti prvih 100injak strana jer sam Fasung nekidan čita. Ostale su po običaju jako dobre.
Bekim je napisao izvrsnih stvari, no njih uglavnom nećete pronaći ovdje. Najkraće rečeno, od svih vrlina književnog djela, "Sandale" imaju samo jednu izraženu: iskrenost. Sve druge vrline sam pronalazio tek u tragovima.
Tematski gledano, većina priča je praznjikava. Svakodnevica ili bježanja od iste uz neprekidna onanoranja.
Iz vlastitog iskustva, onaniranje je mnogo zabavnije kad se prakticira, nego kad se o njemu čita.
Ne znam... Knjiga mi je bila toliko neinspirativna da me nije inspirirala niti na dobar "hejterski" komentar.
Iz šupljeg u prazno. Uglavnom suvišno.
Prva knjiga u zadnjih 15 godina kojoj sam spontano preskakao stranice, pa se vraćao natrag iz osjećaja odgovornosti.
Ne znam kako da ocijenim ovo... Iako već naviknuta na Bekimovo prekomjerno korištenje riječi onanija, u ovim je pričama valjda nadmašio samog sebe. Smetale su mi i nepotrebno kratke rečenice. U početku su Sandale bile pravo mučenje i već sam pomislila: "Evo ga. Prvi Bekim koji mi nije sjeo." A onda su se zaredale i neke jako dobre i stilski kvalitetnije priče, na primjer Produktivnost, Vratiće se Walter, Australian Open, Indija i Likvidacija u 6 slika. Science Faction je i dalje onaj klasični Bekim, ali distopijski i oduševio me. Foreign F(r)iction priče me pak podsjećaju na Murakamija: dakle sise, degutantnost i naravno onanija. I baš kao i kod Murakamija: evo, ne znam što bih rekla...
Uh....Što napisati?! Razočarenje...Zbog čega...,,Sandale'' su reizdanje njegove prve zbirke priča ,,Fasung'' u kojem su dodali nekoliko distopijskih kratkih priče (od kojih mi se ZId najviše svidio od svih priča u ovom izdanju). Pročitala sam ,,Ljepši kraj'', Nigdje,Niotkuda'', ,,Dnevnik jednog nomada'' te ,,Tvoj sin, Huckleberry Finn''- sva četiri romana su me oduševila. To sam očekivala i od ovog, tj. od ove zbirke. No, uslijedilo je razočarenje - nije to što mi previše sliči na Bukowskog, već kao da to nije on napisao, možda se toliko promijenio nakon ove prve zbirke i usavršio. Tako da, ukoliko želite čitati Bekima, s ovom knjigom nemojte započinjati avanturu.
"Cudno je to s ljudskim grijesima. Neki svoje grijehe nikad ne bi priznali, misleci valjda da ce ih tako umanjiti pred ljudima i pred Bogom. Ako, naravno, u njega vjeruju. Neki, opet, panicare i, kako se to vec kaze, od muhe prave medvjeda. Ja se uglavnom pokusavam ne sjecati vlastitih grijeha i, premda ih dakako imam na pretek, pred Bogom necu osjetit strah, ako on postoji. Nisam napravio nista sto bi me izdvajalo od vecine ljudi pa razmisljam: kako bude njima, tako ce valjda i meni.". Ima par ok stvari, ali nema mi tezinu i ne bih ju nikom preporucila.
"Liječnik mi pokuša otrgnuti kanister iz ruke. U njega može stati tri litre vode. Ja sam mogao ponijeti i onaj od pet litara, ali majka mi nije dala. Rekla je da mogu dobiti kilu. A ja sam već imao 27 kila. -Ostavi moj kanister! -Polako, polako, ne možeš s kanisterom u bolnicu. -Ma ostavi kanister! Reću te majki. Ona je jača od deset ljudi! Kad nju uhvati huja... -Polako, moraš u bolnicu. Tada ugledah noge. Krvave. I samo zakovrnuh očima. Šupak u bijelom mantilu ukrade mi kanister. I nikada ga više nije vrato. Tako počeh nositi vodu u onom od pet litara."
Meni druga Bekimova knjiga, i vidim već ponavljanje priča i motiva iz 'Dnevnika jednog komada' ali opet Bekim me drži čvrsto vezanog za svoju knjigu, u iščekivanju u koju će (ne) zgodu sad upasti.
Prostim jezikom i jednostavnim rečima i rečenicama Bekim govori o velikim stvarima i skrivenim unutrašnjim osećanjima koja mnogi imamo, samo on je svoja izneo i podelio sa javnošću.
Dugo sam razmišljala kako oceniti knjigu čoveka koji nas je prerano napustio. Nisu mi se sve priče dopale, neke ni najmanje. Na kraju, presudila je jedna prosta rečenica kojom nas je Bekim odlično opisao. Kada kupite npr. samo flašu vode i počnete istraživati detalje shvatićete.
Moguce da ne razumijem. Mozda tocnije da nisam razumjela zbog mucnine koju su mi vecina prica izazivale. Ove koje nisu su dobre, solidne, metaforski zanimljive, nista vise od toga. Zapravo mi je zao..
bila mi je “dobra”. mislim da je dobar primjer spoja njegovog pisanja dok je napušen i njegovog pisanja o tome kako može biti napušen. ako to ima smisla. ima.