„Predlog koji pokušavam ovde da predstavim je sledeći: savremeni umetnik može biti viđen kao ne-filozof jer se iz svoje utvrđene situacije suočava sa kontingencijom. Iz ove pozicije on razvija i prikazuje prostor-mišljenja koji je personalizovan kao specifičan način angažovanja činjenicom da je sve moguće. To je mišljenje u smislu da određeni aspekti umetnikovog mišljenja mogu biti eksternalizovani i iskomunicirani (intervju, izjava ili opis projekta), ali najvažnije je da je to operativno mišljenje, jer umetnik radi nešto u ovom svetu: on proizvodi forma-sadržaj propozicije – bilo kakvo umetničko delo koje će prasnuti u budućnost i jednog dana pasti u našu sadašnjost. Ovo zahteva nivo mišljenja prožetog nekom vrstom znanja i određenom veštinom pravljenja interesantnih umetničkih dela. Ipak, to nije znanje koje prati iste kriterijume kao proizvodnja naučnog saznanja, kao što je mogućnost ponavljanja, verifikacije i sistematične studije. To može biti znanje prožeto željom, sećanjem, ambicijom, ali istovremeno i osećajem nesigurnosti i radosti eksperimentisanja.“