Milan Aranđelović je pisac, novinar, književni kritičar, teoretičar stripa, satiričar i superheroj. Autor je romana "Labudoliki paunovi moraju umreti", "Balada meda i krvi", "U.S.A.", "Sanjaju li androidi radnička prava?", "Čovek koji je ubio predsednika", zatim urednik zbirki priča "Imam nešto da ti kažem", "Pismo za Estabana i druge priče", "Niko više ne ide u raj i druge priče", "Rutava Mara i druge priče" i "Baletske noge i druge priče", kao i autor priče u zbirkama "Čuvari zlatnog runa", "Nijanse vremena" i "Nijanse gladi"
Urednik je web magazina Bookvar. Saradnik je brojnih časopisa i portala. Učestvuje u kreiranju svetova i priča za Metaverse.
Voli kokice, koka-kolu i stripove. Diže 120 kilograma iz benča, pretrči najmanje deset kilometara svakog dana i cilj mu je da istrči maraton. Kada poraste voleo bi da piše scenarija za stripove.
SANJAJU LI ANDROIDI RADNIČKA PRAVA je četvrti roman Milana Aranđelovića u kom on ne odustaje od svog satiričnog pristupa naučnoj fantastici, i ne samo da odaje utisak svežine već ima i energičnost prvog romana. To je na neki način i neophodno pošto imam utisak da sa prethodna četiri romana nije uspeo da postigne zasluženi uspeh i pažnju.
Veoma je teško u takvom nizu, sa samo jednom slabom karikom - a to je bio drugi roman - održati neophodni tonus ali to je jedini put jer će svakako onaj roman sa kojim se bude probio toj najširoj čitalačkoj publici odavati utisak “prvog”.
U određenom smislu, po propulzivnosti naracije, ovo je možda i najsnažniji Aranđelovićev rad. Ovoga puta se bazična naracija i profilisanje glavnih likova na tom putu od početka do kraja priče nije urušila pod lavinom briljantnih i duhovitih ideja, kao što se dešavalo ranije, ali sve u domenu “kontrolisane greške” što se mene tiče.
Ovog puta, Aranđelović se drži strukture detektivske priče, sa dva glavna junaka u istrazi, i od toga ne odustaje. Masa koloritnih likova se naravno javlja usput, neki od njih imaju i ulogu bitnih sporednjaka a ne samo epizodista, ali digresije su svedene na minimum ni nisu date kroz aktivnost junaka već kroz pripovedanje o raznim pojavama što čuva gledaočevu pažnju na osnovnoj priči.
Naravno, praćenje priče je najmanje bitan deo Aranđelovićevog rukopisa. Kod njega je osnovna stvar taj svet u kom se sve dešava, satira, niz briljantnih minijatura koje svaka pojedinačno zaslužuju po jednu pripovetku ili strip, ali ona jeste važna za čitaočevu pažnju. U tom pogledu SANJAJU LI ANDROIDI RADNIČKA PRAVA stoji kao roman koji vrlo solidno može da veže čitaoca sklonijeg mejnstrim pripovedanju i u tom pogledu je svakako reč o vrhuncu njegovog opusa.
Dok je U.S:A: bio na neki način ektravagantan i avangardan čak i u nekom - uslovno rečeno - internacionalnom okviru kao SF roman smešten u svet Nesvrstanih, gde se ne dešava puno takvih romana, SANJAJU LI ANDROIDI je i dalje u Aranđelovićevoj Srbiji budućnosti, u nizu njenih mogućih univerzuma u kojima se ponešto razlikuje ali spasa nema.
Satira je izuzetna, naravno polarizujuća, ovaj roman se mnogima neće dopasti, ali ono što je nesporno jeste da nije politički korektan, i da dosta ravnomerno udara, i svakoga će iritirati na svoj način.
Možda je baš ovo roman sa kojim bi Milan Aranđelović mogao da se nametne kao značajniji faktor na našoj žanrovskoj sceni. Možda i nije. Ipak, čini mi se da ovako interesantan rukopis i ovoliko sjajnih ideja ne mogu ostati bez odjeka, u ovom ili nekom drugom univerzumu.
Miki je hrabro opleo po političarima, sistemu, donetim zakonima i onim koji još uvek nisu doneti. Napisao nam je jaku satiru srpske evolucije koja izgleda otprilike ovako. Od: "Daj dinar, živa ti deca", do "Daj glas, živa ti deca". Blagostanje možemo da očekujemo kada počnemo da se hranimo putem fotosinteze.
U ovoj knjizi radnja možda nije toliko naglašena kao u prethodnim, ali osvrt na sadašnju političku situaciju, kao i političku prošlost u Srbiji jeste. Naravno, nema priče bez osvrta na crkvu i religiju. Sve uvijeno kao mala bombona satire, sa interesantnom plejadom likova i njihovih kreativnih imena. Vuče na čitanje, donosi ozbiljne i bitne teme, ali me je takođe neverovatno zabavila i nasmejala.
Naravno da ću naknadno dodatno da govorim o njoj. Inače bih pisala do prekosutra.
Sjajna satirična, komična, over-the-top zezačina sa radnjom jednog trilera, a sve na temu naše ne tako daleke budućnosti (leteći tepisi su igri!). Budućnosti koja nam možda i neće biti toliko strana i naučnofantastična ukoliko nastavimo dosadašnjim smerom zagađenja, divlje i strane gradnje, raspadanjem društvenih i moralnih struktura, obezpravljenosti, podčinjenosti, negrađanstva, autokratije, oligarhije...
Bravo za Aranđelovića - treba se smejati, i zadržati duh kroz sve te suze.
Knjiga prepuna stvarnih pravih ličnosti i nestvarnih stvarnih ličnosti. Ovde je sve tačno, iako izmišljeno. To smo sve mi, iako su to neki androidi. Čitajte. Androidi svih zemalja, ujedinite se!
The book is set into dystopian Serbia where robots and humans are sharing the terrible life conditions. It is loaded with satire of the new-Serbian mythology and all those nationalist exaggerations. Every single page has either that or some kind of distorted reference from the future to our current events. This also causes the drawback for the book, as it seems the plot and characters are just there to provide background for these (great) satirical moments. You can't relate to characters and you don't really care about the plot. It could have been better but it is still a fun thing to read.
Zanimlja knjiga, brzo se čita, u dosta delova smešna, negde ne baš najjasnija, ali sa pričom koja će oduvek biti aktuelna u srbiji. Pisac se stvarno potrudio da ubaci sve delovi srpskog društva i da ih opiše na jedna nesvakidašnji način. Možda nije baš za 5 zvezdica, ali hajde, 5ica za trud.
U ovom romanu pisac je izgradio dojmljiv i zanimljiv svijet u dalekoj budućnosti pun čudesnih tehničkih izuma . Stanovnici tog svijeta su strojevi i homići( kako vas ovo ne bi zbunilo,homići su biološka bića) Homići,androidi,e- nzioneri kojima je njihova e-nzija najvažnija stvar na svijetu i još puno,puno naprava i neobičnih stanovnika koje susrećemo u knjizi. Glavni likovi Šeri Načet (profesionalni ubojica) i Lazara Hrebeljanović (haker-analitičar) pokušavaju spasiti vlastiti život i saznati tko želi misterioznu sliku koju je Šeri naslikao. Fantasy satira društva u kojem živimo. Milan se dotaknuo kirurškom preciznošću većine problema današnjeg društva u bilo kojoj zemlji na Balkanu . Zahvaljujući inteligentnom i britkom smislu za humor, koji djeluje kao svojevrsna anestezija, knjiga je ipak duhovita i zabavna. Maštovita igra imenima,fantastično izgrađen svijet , odličan smisao za humor.... Posebno mi se svidio detalj koji se provlači kroz cijelu knjigu,a to je slika koju svi žele i neočekivan kraj. Ili očekivan?! Nakon ovakve knjige čovjek se zapita kamo ovaj svijet ide!!!