What do you think?
Rate this book
Dreams With Sharp Teeth
Omnibus of three previous books:
I Have No Mouth & I Must Scream(1967)
Deathbird Stories(1975)
Shatterday(1980)
43 stories
I Have No Mouth & I Must Scream(1967)
Deathbird Stories(1975)
Shatterday(1980)
43 stories
994 pages, trade Paperback
First published January 1, 1991
About the author
Harlan Ellison
1,078 books2,982 followersHarlan Jay Ellison (1934-2018) was a prolific American writer of short stories, novellas, teleplays, essays, and criticism.
His literary and television work has received many awards. He wrote for the original series of both The Outer Limits and Star Trek as well as The Alfred Hitchcock Hour; edited the multiple-award-winning short story anthology series Dangerous Visions; and served as creative consultant/writer to the science fiction TV series The New Twilight Zone and Babylon 5.
Several of his short fiction pieces have been made into movies, such as the classic "The Boy and His Dog".
His literary and television work has received many awards. He wrote for the original series of both The Outer Limits and Star Trek as well as The Alfred Hitchcock Hour; edited the multiple-award-winning short story anthology series Dangerous Visions; and served as creative consultant/writer to the science fiction TV series The New Twilight Zone and Babylon 5.
Several of his short fiction pieces have been made into movies, such as the classic "The Boy and His Dog".
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 5 of 5 reviews
June 9, 2024
Harlan Ellison has been a long time favorite. To this day I'm trying track all his prolific output.
June 18, 2024
Jedan od najboljih omnibusa koje ćete imati – drugi ikada objavljen u Elisonovom opusu. Ovaj krasi savršen font, odlično savitljivo izdanje i milina za držanje u ruci uprkos velikom broju strana (umalo 1000). Jedino je priča „The Deathbird“ na nekim mjestima misteriozno izmakla kontroli u pogledu obrade teksta, a od manjakvog preloma tu i tamo, doduše neznatno, stradaće pokoji predgovor štampan na hartiji sive boje.
Omnibus je privatno štampan za distributera Quality Paperback Book Club, dok su tajpsetingom i dizajnom upravljali Curt Dobbs i Thomas Monteleone, pisac koji je onomad držao izdavačku kuću Borderland Press. Godina je 1991, dok je Harlan još uvijek bio daleko od toga da izgubi na relevantnosti.
Uzgred budi rečeno, ime ovog omnibusa završilo je na onom dokumentarcu iz 2007...
Knjiga se sastoji od tri zbirke priča, možda i Elisonovih ponajboljih, ali ko se to smije usuditi reći kada garant NE POSTOJI osoba što je pročitala svih njegovih 1700 priča? Jer je svako izdanje njegovih zbirki, kolekcija i antologija bilo uslovljeno određenim promjenama i pretumbavanjima. Ovdje je, prirodno, odstranjeno nekoliko priča iz jedne kolekcije, zato jer je ista prisutna u drugoj, a onda je dodato (kao lagniappe – rekao bi Elison) nekoliko opskurnih pričica i jedan nebeletristički „Memoar“ (zapravo, making-of „I Have No Mouth But I Must Scream“).
Tako da ovdje imamo prvu zbirku izvorno objavljenu 1967, sa umetnutom bilješkom iz 1983. I tome slično.
Sa Elisonom uvijek dobijete neko prekrajanje i udvajanje ili prišivanje, jer se pisac konstantno trudio da pomno rukovodi svim izdanjima koja nose njegovo ime i da sve priče nanovo edituje kako bi zvučale što bolje. Dvije čuvene priče iz prve zbirke u sadržaju, da se ne bi ponavljale jer su vremenom dobile novi dom u drugoj zbirci – ovdje su ostavljene da počivaju u drugoj zbirci.
I HAVE NO MOUTH AND I MUST SCREAM (1967)
DEATHBIRD STORIES (1975)
SHATTERDAY (1980)
Evo linka za detaljniji spisak u ovome izdanju, za one koji gotive dobre krupne fontove:
https://www.isfdb.org/cgi-bin/pl.cgi?...
__________
Na kraju, svaki časni žanrovac je onaj koji dobro poznaje Harlanov best of, a to je minimum od desetak-petnaest pripovijetki. Uostalom, u današnje smart-doba, i pet je sasvim dovoljno.
Poredbe radi, PKD-jeve priče znamo samo zato što su po njima snimljeni određeni voljeni filmovi, međutim Harlanove priče, Harlanovo na mahove razmahano i prepotentno slovo, svakako gusto i jako, nešto je sasvim drugo, u jednu ruku i neka vrsta malog iskustva, no ne samo zbog fikcije koliko i zbog famoznih eseja i uvoda (recimo, u zbirci Angry Candy iz 1990). Skoro da se može pomenuti (ali ne i tvrditi) da su pojedine priče teške koliko nečiji romani. Takvih pisaca ima, a jedan od njih je sigurno Elison.
Apropo čovjekove mahom džilitave esejistike, vrijedi znati da ona počiva na postulatima staromodnog američkog liberala i pacifiste koji zna sve mane svoje zemlje (Elison je svjevremeno marširao sa Martinom Luterom Kingom i doplaćivao članstva u antiratnim pokretima), ali daleko više vjeruje u nepostojanje bilo čega izvan granica realnog – čak ni teorijski ne vjeruje u „misterije“. Stoga neki tekstovi moraju biti uslovljeni takvim zamamno jednoumnim i nepromjenljivim pogledom na svijet, no to ih, podrazumijeva se, ne čini ništa manje zabavnim.
Od bogova – odnosno Boga – pa do svakojakih konspiracija – jedan od najvećih fantasta žanrovske književnosti prosto ni u čemu nije vidio potencijalnu ili barem ovolišnu mistiku ili makar food for thought, koliko ljudsku paranoju, nelogičnost, umišljenost i zaglupljenost. Uostalom, američkim liberalima je sav svijet pretjerano jasan i ako se čime ponose to je onda sopstvena racionalnost, a samim tim i skepsa. Stoga ne čudi što su uvijek na korak-dva od konzervativnog radikalizma koji otpočetka ionako umrežava njihov dvopartijski sistem.
No, Elison taj „nedostatak“ (ako se uopšte tako može nazvati – svakako ga je kod njega nemoguće ne primijetiti, te ga zato i pominjem) nadoknađuje neskrivenim gađenjem prema ljudskoj nebrizi i neslozi. Kao, recimo, u predgovoru ovom izdanju („Tossing a Brick Through Franz Kafka's Window“), gdje, osim nedostataka u američkom školstvu, najčešće pominje značaj ubistva Kiti Đenoveze iz 1964, ali i poznato prebijanje Rodnija Kinga početkom marta 1991. od strane losanđeleskih policajaca (predgovor je napisan maja iste godine).
Fasciniran tim zlodjelom, a još većom tišinom dok je zlodjelo bilo u toku, Elison će prosto biti prinuđen da napiše (fantazijsku) priču u vezi slučaja Kiti Đenoveze (28 ljudi je gledalo tu klanicu iz udobnosti svojih stanova i niko nije mrdnuo prstom) – „The Whimper of Whipped Dogs“ – i ona će mu 1974. donijeti najprestižniju krimi-nagradu „E.A. Po.“
Elisonove priče najčešće nemaju jednostavne blohovske i bredberijanske obrte u posljednjoj rečenici ne bi li se postarale da vi naposljetku, punog stomaka i manje-više zadovoljni, uzviknete „a-ha!“ i već do narednog odlaska do frižidera smetnete sa uma vic koji ste maločas pročitali. Najsvedenije rečeno, njegove su priče bliže bajkama nego bilo kojem drugom žanru, s tim što se čini da taj čovjek ima na desetine glasova kojima prilično dobro barata.
Omnibus završava zbirkom Shatterday iz 1980, kada je Elison žonglirao svojim kreativnim lopticama poput najboljeg pajaca iz vegaskog cirkusa, ponekad žmureći, a katkada ih odbijajući i koljenima, petama, cjevanicama, jer mu se naprosto moglo. Neke znao da napiše za dan-dva, ili za noć, dok su pojedine bile u nastajanju godinama.
Efektna pričica koja manje-više podstiče njegovu liberalističko-skeptičnu ideologiju da na svijetu nema misterija i da će njihovo potenciranje dovesti do svojevrsnog urušavanja ljudskog uma, „Flop Sweat“, napisao je za 6,5 sati jednoga dana prije gostovanja na nekom L.A. radiju, po temi koju mu je, po dogovoru, zadala voditeljka te emisije. Prvobitno je bilo dogovoreno da to radi u samom studiju, u roku od dva sata, dok još konverzira sa voditeljkom što je nemoguće (plus [+] se dobija zbog vidljivog truda). Druga priča koju je napisao za nekoliko sati je „Django“, samo sada u izlogu jedne knjižare, da ga svi vide kako dirinči i znoji se. Za jednu noć napisana je „I Have No Mouth And I Must Scream“....
________
Nedavno objavljen Elisonov Greatest Hits je i te kako osviježavajuća vijest koliko i uznemirujuća, jer se radi o finom trenutku da se čovjek zapita šta se to dogodilo sa njim?
Znamo, naime, da je u drugom dijelu karijere Elison odbijao da objavljuje za veće izdavačke kuće, no to nije značilo da će čovjekov opus – tako barem izgleda – bezmalo u potpunosti da bude izbrisan iz kolektivne memorije.
Kao šlag na torti, u Greatest Hits publikaciji
https://www.isfdb.org/cgi-bin/pl.cgi?...
imamo popularnog pisca i filmadžiju Dvejna Strazinskog (koji rukovodi Elisonovom zaostavštinom i koji definitivno NIJE Rufus Grizvold) kako u predgovoru daje kaveat budućim čitaocima. Kaveat u smislu neke vrste blagovremenog upozorenja. (Ubrzo će fanovi uvidjeti da je Strazinski promijenio čuvenu trakicu grafičkog kompjuterskog jezika u „I Have No Mouth But I Must Scream“ u engleski prevod. To i ne bi bila velika stvar da se ne zna da se Elison svakim svojim atomom odupirao kad god bi mu neki izdavač ponudio da to zamijene prostim engleskim slovima. Vjerovatno je i sada novi urednik dobio identičnu molbu.)
Apropo kaveata, Strazinski ga stavlja očigledno zbog neofita i određenih knjižarskih lanaca, pretpostaviću, – zbog diletanata koji se lako vrijeđaju, onih koji svoje emocije, ako ne na bedževima, onda nose na porubima svojih šalova odmah ispod nosa – pažnju im skrećući na tu i tamo opori jezik, seksizam, rasizam i neučtivo ponašanje nekih spisateljevih junaka. Što je, valjda, i prilično jak razlog da Elison već sada počne da prevrće u grobnici, ili da krene sa preraspodjeljivanjem u kakvom limenom peharu, ili pak u urni gdje je naposljetku i presut.
Zato je i više nego prijatno napisati jedva-i-marginalne utiske o ovome izdanju za koje malo ko zna, nego za izdanje koje se, kako stvari stoje, dobro prodaje i o kome se s pravom mnogo piše. Iako je odlično što se Greatest Hits dobro prodaje. Prvo izdanje je vrlo brzo nestalo.
________
Valja još jednom istaći da je Elisonove knjige danas doslovno nemoguće zateći u slobodnoj prodaji, osim u polovnim izdanjima, i to, ruku na srce, nimalo jeftinim. Zato i vrijedi slaviti pomenuti Greatest Hits.
Poređenja radi, Greatest Hits sadrži 19 Elisonovih proznih djela, a od toga 9 dolazi iz ove tri zbirke. („I Have No Mouth But I Must Scream“, „How's the Night Life on Cissalda“, „Shatterday“, „Jeffty is Five“, „Pretty Maggie Moneyeyes“, „All Lies That Are My Life“, „On the Downhill Side“, „The Whimper of Whipped Dogs“ & „The Deathbird“.)
Njih ćemo stoga izbjeći, tri u svakom slučaju koje sam mislio da bi valjalo pomenuti – „Along the Downhill Side“ (3.5/5), „How's the Night Life on Cissalda“ (2/5;) i mejnstrim novelu „All Lies That Are My Life“ (5/5).
Ove posljednje dvije, zanimljivo, nema u 50-godišnjoj retrospektivi Elisonovog opusa iz 2001.
Jasno mi je zašto se autor opredijelio da prvu, „Night Life in Cissalda“ ostavi ad akta. Dok je mejnstrim „All The Lies That Are My Life“, prije nego što će biti uvrštena u zbirku Shatterday, publlikovana je zasebno, mjesec-dva ranije, sa odabranom esejistikom u vezi njene kreacije, sa uvodima, fusnotama, predgovorima i pogovorima. Za razliku od „Night Life“, ona već vrijedi.
Što dovodi do činjenice da dobar broj nas otprilike zna Elisonove A-strane... makar postoji šansa za to... manje-više... koliko-toliko...
Čovjek je, na koncu, jedan od najnagrađivanijih žanrovaca (sa, ponovimo, 1000+ objavljenih priča), ali i neko ko se odupirao jednostavnom tipiziranju da je pisac SF-a ili, daleko bilo, sci-fi-ja. Jer šta ako je Elison jednostavno – pisac? Uvijek postoji i ta šansa.
_________
U The Essential Ellison: A 50-Year Restrospective (Revised and Expanded), izdanju iz maja 2001, na 1250 strana, jednoj od rijetkih Elisonovih best of antologija (https://www.isfdb.org/cgi-bin/pl.cgi?...), uvrštena je i izjava iz nekog njegovog intervjua.
„Postoje pisci koji vole da ih zovete autorima naučne fantastike... Oni imaju pravo da sebe i svoj rad zovu kako im se prohtje. Na isti način, i meni treba dopustiti da ono što pišem zovem onako kako ja to odaberem – a to su priče Harlana Elisona.“
Odista je tako – Elison je pisao elisonijade, nešto što se katkada i slobodno moglo podvesti pod pečat ([post-]moderne?) bajke, jednim dijelom pretečom jednog dijela onoga što danas smatramo weird-om? Nipošto fentazija; to je sasvim druga zvijer. Jer šta drugo mogu biti priče poput „Paingod“, „Count the Clock that Tells the Time“ „The Deathbird“, „Rock God“, „Eyes of Dust“, „A Place With No Name“, „Adrift Just Off the Islets of Langerhans“, pa čak i „I Have No Mouth...“? Kao i brojne druge storije. A opet, ne očekujte da ćete svaku progutati već na prvo čitanje, pa ni na drugo, a tada mislim na metafizičku „At the Mouse Circus“.
Elisonijade po karakteru iziskuju sporo varenje.
Ako vas zanima zaplet, brojne ga neće imati u onom obliku koji je vama prijeko potreban jer je Elison najvećma pisao intuitivno i, ponajviše, emotivno (kao u većini priča, stiče se utisak, jasno ćete nazrijeti impozantnu startnu ideju, a onda ćete, prilikom iščitavanja, uvidjeti da pratite majstora kako cijelu jednu kompleksnu paukovu mrežu bez ikakvog tlocrta –- zatvorenih očiju – podrobno tka pred vašim očima).
Ako vas pak zanima efektno finale – postoji bojazan da će vas probrane elisonijade donekle i razočarati jer same po sebi možda neće biti savršeno djelotvorne, ali ako bi se uzele kao uvod, prolog, za nešto potencijalno duže, garantovano je da će vam neko vrijeme ostati prijatno zaglavljene u duši u oblandi misli kako je šteta što neke nisu produžene.
_________
Čak i onaj ko nije svjestan Elisona, srazmjerno je nesvjestan da zna barem iverak njegove spekulativne fikcije, htjela to ona/on ili ne – mnogi prepoznaju naslov priče, ali ne i pisca, što je već samo po sebi i neobično i dovoljno. U žanru, čak i nepromišljeno poimanje o Elisonu dođe kao street smarts, kao onaj zaboravljeni osjećaj drevne bogougodnosti u Balardovom Potopljenom svijetu dok je Zemlja ko zna kada plutala pod praiskonskom vodom.
Dakle, šta je sa Elisonovim B-stranama? Kako se kotiraju Elisonove stvari koje se rijetko pominju? Koje nisu u kolektivnoj svijesti?
Ovim ne pokušavam da pokažem kako je Elison konstantno bio neprikosnoven i koliko nebrušenih dragulja leži u njegovom manje poznatijem opusu; odvažnost u ovom poslu nema smisla, ako pisac nije dobar – a karakter takvih tezgaroša eventualno pronađite u depresivnom remek-djelu Berija Malzberga Herovitov svijet (1974).
Bilo kako bilo, Elison je ipak napisao (barem do 1991, prema svojim tvrdnjama) 1300 storija.
Ako je 40% toga uopšte čitljivo i ima smisla (barem za trojčicu, recimo), to i dalje govori tomove o njegovim kvalitetima. Uostalom, i sam je sigurno bio svjestan kako može da zazvuči tolika skribomanija neraskidiva s njegovim djelom. Čovjek je stoga možda morao da prinudi sebe da, u svemu tome, malo bude i šoumen, da slučajno ne isklizne iz pažnje svojih čitalaca?
______
U uvodu priče „Lonelyache“ koju naziva uistinu „specijalnom od svih 1300 bajkica“ što je napisao, to je donekle i elaborirao:
„...neke [priče] su dobre, a neke baš jadne*; katkada bih pisao do kasno u noć, kad bi cijeli komadi zapleta tvrdoglavo ostali u mojoj glavi, i nikada ne bi ni stigli do papira, ponekad izgarajući u neopisivoj ekstazi zadovoljstva da pošto-poto vidim kako će priča da se završi, naposljetku se obrevši u finišu nečega čega ni sâm nisam bio svjestan da hranim u sebi...
„Nadajući se, svakog puta, da će baš ta priča biti „Maggie“ [„Pretty Maggie Moneyeyes”] ili „Jeffty“ [„Jeffty is Five”] ili “Deathbird” – jedna od onih specijalnih koja će se postarati da duh Doroti Parker**, s jednim okom uvijek na meni, nastavi da se ponosi mnome na isti način kao što je (sasvim nepozvana) podržala moje mladalačke napore. Većinom vremena pisao sam ‘dobro’, a ponekad nisam pisao tako ‘dobro’ kao što je inače ležalo u meni.
“Međutim… s vremena na vrijeme, kada uopšte nisam računao da se na papiru događa bilo šta neviđeno, pisao sam daleko bolje od uobičajenog ‘dobrog’. S vremena na vrijeme, duh gospođe Parker dodirnuo bi moj obraz darujući me mogućnošću letenja, kada bih napisao nešto što sam mogao nazvati sasvim svojim, apsolutno samo mojim, i to bi onda postalo najbolji dio mene.”
[* Zbirka Shatterday posvećena je pokojnom Džejmsu Blišu, zbog svega što je uradio za Elisona dok je ovaj počinjao, pa i kasnije, a što je po svemu sudeći vezano za njegovo pisanje i superpreciznu gramatiku. Očigledno su bili dobri prijatelji. Lijepo je čuti od etabliranog pisca kako je i te kako ozbiljno uzeo Blišovu kritiku da (Elison) najgore piše kada ne pazi šta želi da kaže. “Ali one najpreče lekcije što mi je prenio bile su kako loše pišem dok ne pazim na napisano, i kako postajem kralj svijeta kad posao obavljam s ljubavlju i kuraži.”
[** Apropo znamenite Doroti Parker, ona je napisala panegirik o Elisonovoj zbirci Gentleman Junkie (1958) u kolumni časopisa Esquire. Smatrao je da je to prva knjiga za koju je „iznenada uvidio“ da može imati svojevrsnu književnu vrijednost. Kasnije se i upoznao sa g.đom Parker, na njeno insistiranje. Podsjetimo se da je Harlan Elison za života napisao samo dva romana i sa dužom fikcijom je zauvijek završio još početkom 60-ih.]
________
Slijedi uvid u neke moje ocjene proizvoljno odabrane 'manje poznate' fikcije/nebeletristike u ove tri združene zbirke čiji omnibus zbraja 42 jedinice (većina njih sa mini-predgovorom), eto koliko da vidim kakav 'realni' prosjek imaju 'relativno nepoznate' Elisonove stvari.
DREAMS WITH SHARP TEETH
„Tossing a Brick Through Franz Kafka's Window“ (esej, 1991) 5/5
I HAVE NO MOUTH BUT I MUST SCREAM
„Memoir: I Have No Mouth But I Must Scream“ (esej, 1980) – 5/5
„Big Sam Was My Friend“ (1958) – 3/5
„As Another Sees Us“ (1964) – 3/5
„A Friend to Man“ (1959) – 2/5
„Eyes of Dust“ (1959) – 2.5/5
„The Sky is Burning“ (1958) – 4/5
„Lonelyache“ (1964) – 4.5/5
DEATHBIRD STORIES
„O Ye of Little Faith“ (1968) 3/5
„Neon“ (1973) – 3/5
„Basilisk“ (1972) – 3.5/5
„Corpse“ (1972) – 3.5/5
„Delusion for a Dragon Slayer“ (1968) – 2.5/5
„The Face of Helene Bournouw“ (1960, 1967) – 3/5
„Bleeding Stones“ (1972) – 2.5/5
„At the Mouse Circus“ (1971) – 3/5
„The Place with No Name“ (1969) – 3.5/5
„Ernest and the Machine God“ (1966) – 3/5
„Rock God“ (1961) – 3/5
„Adrift Just Off the Islets of Langerhans“ (noveleta, 1974) – 4.5/5
SHATTERDAY
„Flop Sweat“ (1979) – 3.5/5
„Would You Do it For A Penny“ (sa Haskellom Barkinom, 1967) – 2.5/5
„The Man Who Was Heavily Into Revenge“ (1978) – 3.5/5
„Shoppe Keeper“ (1977) – 4/5
„Django“ (1978) – 2.5/5
„Count the Clock That Tells the Time“ (1978) – 4/5
„In the Fourth Year of War“ (1979) – 3/5
„Alive and Well on a Friendless Voyage“ (1977) – 3/5
„All the Birds Come Home to Roost“ (1979) – 3/5
„Opium“ (1978) – 2.5/5
„The Eye of Polyphemus“ (1977) – 3.5/5
„The Executioner of the Malformed Children“ (1978) – 3/5
Harlan Ellison's B-Sides,
collated rating: 3.5/5
Omnibus je privatno štampan za distributera Quality Paperback Book Club, dok su tajpsetingom i dizajnom upravljali Curt Dobbs i Thomas Monteleone, pisac koji je onomad držao izdavačku kuću Borderland Press. Godina je 1991, dok je Harlan još uvijek bio daleko od toga da izgubi na relevantnosti.
Uzgred budi rečeno, ime ovog omnibusa završilo je na onom dokumentarcu iz 2007...
Knjiga se sastoji od tri zbirke priča, možda i Elisonovih ponajboljih, ali ko se to smije usuditi reći kada garant NE POSTOJI osoba što je pročitala svih njegovih 1700 priča? Jer je svako izdanje njegovih zbirki, kolekcija i antologija bilo uslovljeno određenim promjenama i pretumbavanjima. Ovdje je, prirodno, odstranjeno nekoliko priča iz jedne kolekcije, zato jer je ista prisutna u drugoj, a onda je dodato (kao lagniappe – rekao bi Elison) nekoliko opskurnih pričica i jedan nebeletristički „Memoar“ (zapravo, making-of „I Have No Mouth But I Must Scream“).
Tako da ovdje imamo prvu zbirku izvorno objavljenu 1967, sa umetnutom bilješkom iz 1983. I tome slično.
Sa Elisonom uvijek dobijete neko prekrajanje i udvajanje ili prišivanje, jer se pisac konstantno trudio da pomno rukovodi svim izdanjima koja nose njegovo ime i da sve priče nanovo edituje kako bi zvučale što bolje. Dvije čuvene priče iz prve zbirke u sadržaju, da se ne bi ponavljale jer su vremenom dobile novi dom u drugoj zbirci – ovdje su ostavljene da počivaju u drugoj zbirci.
I HAVE NO MOUTH AND I MUST SCREAM (1967)
DEATHBIRD STORIES (1975)
SHATTERDAY (1980)
Evo linka za detaljniji spisak u ovome izdanju, za one koji gotive dobre krupne fontove:
https://www.isfdb.org/cgi-bin/pl.cgi?...
__________
Na kraju, svaki časni žanrovac je onaj koji dobro poznaje Harlanov best of, a to je minimum od desetak-petnaest pripovijetki. Uostalom, u današnje smart-doba, i pet je sasvim dovoljno.
Poredbe radi, PKD-jeve priče znamo samo zato što su po njima snimljeni određeni voljeni filmovi, međutim Harlanove priče, Harlanovo na mahove razmahano i prepotentno slovo, svakako gusto i jako, nešto je sasvim drugo, u jednu ruku i neka vrsta malog iskustva, no ne samo zbog fikcije koliko i zbog famoznih eseja i uvoda (recimo, u zbirci Angry Candy iz 1990). Skoro da se može pomenuti (ali ne i tvrditi) da su pojedine priče teške koliko nečiji romani. Takvih pisaca ima, a jedan od njih je sigurno Elison.
Apropo čovjekove mahom džilitave esejistike, vrijedi znati da ona počiva na postulatima staromodnog američkog liberala i pacifiste koji zna sve mane svoje zemlje (Elison je svjevremeno marširao sa Martinom Luterom Kingom i doplaćivao članstva u antiratnim pokretima), ali daleko više vjeruje u nepostojanje bilo čega izvan granica realnog – čak ni teorijski ne vjeruje u „misterije“. Stoga neki tekstovi moraju biti uslovljeni takvim zamamno jednoumnim i nepromjenljivim pogledom na svijet, no to ih, podrazumijeva se, ne čini ništa manje zabavnim.
Od bogova – odnosno Boga – pa do svakojakih konspiracija – jedan od najvećih fantasta žanrovske književnosti prosto ni u čemu nije vidio potencijalnu ili barem ovolišnu mistiku ili makar food for thought, koliko ljudsku paranoju, nelogičnost, umišljenost i zaglupljenost. Uostalom, američkim liberalima je sav svijet pretjerano jasan i ako se čime ponose to je onda sopstvena racionalnost, a samim tim i skepsa. Stoga ne čudi što su uvijek na korak-dva od konzervativnog radikalizma koji otpočetka ionako umrežava njihov dvopartijski sistem.
No, Elison taj „nedostatak“ (ako se uopšte tako može nazvati – svakako ga je kod njega nemoguće ne primijetiti, te ga zato i pominjem) nadoknađuje neskrivenim gađenjem prema ljudskoj nebrizi i neslozi. Kao, recimo, u predgovoru ovom izdanju („Tossing a Brick Through Franz Kafka's Window“), gdje, osim nedostataka u američkom školstvu, najčešće pominje značaj ubistva Kiti Đenoveze iz 1964, ali i poznato prebijanje Rodnija Kinga početkom marta 1991. od strane losanđeleskih policajaca (predgovor je napisan maja iste godine).
Fasciniran tim zlodjelom, a još većom tišinom dok je zlodjelo bilo u toku, Elison će prosto biti prinuđen da napiše (fantazijsku) priču u vezi slučaja Kiti Đenoveze (28 ljudi je gledalo tu klanicu iz udobnosti svojih stanova i niko nije mrdnuo prstom) – „The Whimper of Whipped Dogs“ – i ona će mu 1974. donijeti najprestižniju krimi-nagradu „E.A. Po.“
Elisonove priče najčešće nemaju jednostavne blohovske i bredberijanske obrte u posljednjoj rečenici ne bi li se postarale da vi naposljetku, punog stomaka i manje-više zadovoljni, uzviknete „a-ha!“ i već do narednog odlaska do frižidera smetnete sa uma vic koji ste maločas pročitali. Najsvedenije rečeno, njegove su priče bliže bajkama nego bilo kojem drugom žanru, s tim što se čini da taj čovjek ima na desetine glasova kojima prilično dobro barata.
Omnibus završava zbirkom Shatterday iz 1980, kada je Elison žonglirao svojim kreativnim lopticama poput najboljeg pajaca iz vegaskog cirkusa, ponekad žmureći, a katkada ih odbijajući i koljenima, petama, cjevanicama, jer mu se naprosto moglo. Neke znao da napiše za dan-dva, ili za noć, dok su pojedine bile u nastajanju godinama.
Efektna pričica koja manje-više podstiče njegovu liberalističko-skeptičnu ideologiju da na svijetu nema misterija i da će njihovo potenciranje dovesti do svojevrsnog urušavanja ljudskog uma, „Flop Sweat“, napisao je za 6,5 sati jednoga dana prije gostovanja na nekom L.A. radiju, po temi koju mu je, po dogovoru, zadala voditeljka te emisije. Prvobitno je bilo dogovoreno da to radi u samom studiju, u roku od dva sata, dok još konverzira sa voditeljkom što je nemoguće (plus [+] se dobija zbog vidljivog truda). Druga priča koju je napisao za nekoliko sati je „Django“, samo sada u izlogu jedne knjižare, da ga svi vide kako dirinči i znoji se. Za jednu noć napisana je „I Have No Mouth And I Must Scream“....
________
Nedavno objavljen Elisonov Greatest Hits je i te kako osviježavajuća vijest koliko i uznemirujuća, jer se radi o finom trenutku da se čovjek zapita šta se to dogodilo sa njim?
Znamo, naime, da je u drugom dijelu karijere Elison odbijao da objavljuje za veće izdavačke kuće, no to nije značilo da će čovjekov opus – tako barem izgleda – bezmalo u potpunosti da bude izbrisan iz kolektivne memorije.
Kao šlag na torti, u Greatest Hits publikaciji
https://www.isfdb.org/cgi-bin/pl.cgi?...
imamo popularnog pisca i filmadžiju Dvejna Strazinskog (koji rukovodi Elisonovom zaostavštinom i koji definitivno NIJE Rufus Grizvold) kako u predgovoru daje kaveat budućim čitaocima. Kaveat u smislu neke vrste blagovremenog upozorenja. (Ubrzo će fanovi uvidjeti da je Strazinski promijenio čuvenu trakicu grafičkog kompjuterskog jezika u „I Have No Mouth But I Must Scream“ u engleski prevod. To i ne bi bila velika stvar da se ne zna da se Elison svakim svojim atomom odupirao kad god bi mu neki izdavač ponudio da to zamijene prostim engleskim slovima. Vjerovatno je i sada novi urednik dobio identičnu molbu.)
Apropo kaveata, Strazinski ga stavlja očigledno zbog neofita i određenih knjižarskih lanaca, pretpostaviću, – zbog diletanata koji se lako vrijeđaju, onih koji svoje emocije, ako ne na bedževima, onda nose na porubima svojih šalova odmah ispod nosa – pažnju im skrećući na tu i tamo opori jezik, seksizam, rasizam i neučtivo ponašanje nekih spisateljevih junaka. Što je, valjda, i prilično jak razlog da Elison već sada počne da prevrće u grobnici, ili da krene sa preraspodjeljivanjem u kakvom limenom peharu, ili pak u urni gdje je naposljetku i presut.
Zato je i više nego prijatno napisati jedva-i-marginalne utiske o ovome izdanju za koje malo ko zna, nego za izdanje koje se, kako stvari stoje, dobro prodaje i o kome se s pravom mnogo piše. Iako je odlično što se Greatest Hits dobro prodaje. Prvo izdanje je vrlo brzo nestalo.
________
Valja još jednom istaći da je Elisonove knjige danas doslovno nemoguće zateći u slobodnoj prodaji, osim u polovnim izdanjima, i to, ruku na srce, nimalo jeftinim. Zato i vrijedi slaviti pomenuti Greatest Hits.
Poređenja radi, Greatest Hits sadrži 19 Elisonovih proznih djela, a od toga 9 dolazi iz ove tri zbirke. („I Have No Mouth But I Must Scream“, „How's the Night Life on Cissalda“, „Shatterday“, „Jeffty is Five“, „Pretty Maggie Moneyeyes“, „All Lies That Are My Life“, „On the Downhill Side“, „The Whimper of Whipped Dogs“ & „The Deathbird“.)
Njih ćemo stoga izbjeći, tri u svakom slučaju koje sam mislio da bi valjalo pomenuti – „Along the Downhill Side“ (3.5/5), „How's the Night Life on Cissalda“ (2/5;) i mejnstrim novelu „All Lies That Are My Life“ (5/5).
Ove posljednje dvije, zanimljivo, nema u 50-godišnjoj retrospektivi Elisonovog opusa iz 2001.
Jasno mi je zašto se autor opredijelio da prvu, „Night Life in Cissalda“ ostavi ad akta. Dok je mejnstrim „All The Lies That Are My Life“, prije nego što će biti uvrštena u zbirku Shatterday, publlikovana je zasebno, mjesec-dva ranije, sa odabranom esejistikom u vezi njene kreacije, sa uvodima, fusnotama, predgovorima i pogovorima. Za razliku od „Night Life“, ona već vrijedi.
Što dovodi do činjenice da dobar broj nas otprilike zna Elisonove A-strane... makar postoji šansa za to... manje-više... koliko-toliko...
Čovjek je, na koncu, jedan od najnagrađivanijih žanrovaca (sa, ponovimo, 1000+ objavljenih priča), ali i neko ko se odupirao jednostavnom tipiziranju da je pisac SF-a ili, daleko bilo, sci-fi-ja. Jer šta ako je Elison jednostavno – pisac? Uvijek postoji i ta šansa.
_________
U The Essential Ellison: A 50-Year Restrospective (Revised and Expanded), izdanju iz maja 2001, na 1250 strana, jednoj od rijetkih Elisonovih best of antologija (https://www.isfdb.org/cgi-bin/pl.cgi?...), uvrštena je i izjava iz nekog njegovog intervjua.
„Postoje pisci koji vole da ih zovete autorima naučne fantastike... Oni imaju pravo da sebe i svoj rad zovu kako im se prohtje. Na isti način, i meni treba dopustiti da ono što pišem zovem onako kako ja to odaberem – a to su priče Harlana Elisona.“
Odista je tako – Elison je pisao elisonijade, nešto što se katkada i slobodno moglo podvesti pod pečat ([post-]moderne?) bajke, jednim dijelom pretečom jednog dijela onoga što danas smatramo weird-om? Nipošto fentazija; to je sasvim druga zvijer. Jer šta drugo mogu biti priče poput „Paingod“, „Count the Clock that Tells the Time“ „The Deathbird“, „Rock God“, „Eyes of Dust“, „A Place With No Name“, „Adrift Just Off the Islets of Langerhans“, pa čak i „I Have No Mouth...“? Kao i brojne druge storije. A opet, ne očekujte da ćete svaku progutati već na prvo čitanje, pa ni na drugo, a tada mislim na metafizičku „At the Mouse Circus“.
Elisonijade po karakteru iziskuju sporo varenje.
Ako vas zanima zaplet, brojne ga neće imati u onom obliku koji je vama prijeko potreban jer je Elison najvećma pisao intuitivno i, ponajviše, emotivno (kao u većini priča, stiče se utisak, jasno ćete nazrijeti impozantnu startnu ideju, a onda ćete, prilikom iščitavanja, uvidjeti da pratite majstora kako cijelu jednu kompleksnu paukovu mrežu bez ikakvog tlocrta –- zatvorenih očiju – podrobno tka pred vašim očima).
Ako vas pak zanima efektno finale – postoji bojazan da će vas probrane elisonijade donekle i razočarati jer same po sebi možda neće biti savršeno djelotvorne, ali ako bi se uzele kao uvod, prolog, za nešto potencijalno duže, garantovano je da će vam neko vrijeme ostati prijatno zaglavljene u duši u oblandi misli kako je šteta što neke nisu produžene.
_________
Čak i onaj ko nije svjestan Elisona, srazmjerno je nesvjestan da zna barem iverak njegove spekulativne fikcije, htjela to ona/on ili ne – mnogi prepoznaju naslov priče, ali ne i pisca, što je već samo po sebi i neobično i dovoljno. U žanru, čak i nepromišljeno poimanje o Elisonu dođe kao street smarts, kao onaj zaboravljeni osjećaj drevne bogougodnosti u Balardovom Potopljenom svijetu dok je Zemlja ko zna kada plutala pod praiskonskom vodom.
Dakle, šta je sa Elisonovim B-stranama? Kako se kotiraju Elisonove stvari koje se rijetko pominju? Koje nisu u kolektivnoj svijesti?
Ovim ne pokušavam da pokažem kako je Elison konstantno bio neprikosnoven i koliko nebrušenih dragulja leži u njegovom manje poznatijem opusu; odvažnost u ovom poslu nema smisla, ako pisac nije dobar – a karakter takvih tezgaroša eventualno pronađite u depresivnom remek-djelu Berija Malzberga Herovitov svijet (1974).
Bilo kako bilo, Elison je ipak napisao (barem do 1991, prema svojim tvrdnjama) 1300 storija.
Ako je 40% toga uopšte čitljivo i ima smisla (barem za trojčicu, recimo), to i dalje govori tomove o njegovim kvalitetima. Uostalom, i sam je sigurno bio svjestan kako može da zazvuči tolika skribomanija neraskidiva s njegovim djelom. Čovjek je stoga možda morao da prinudi sebe da, u svemu tome, malo bude i šoumen, da slučajno ne isklizne iz pažnje svojih čitalaca?
______
U uvodu priče „Lonelyache“ koju naziva uistinu „specijalnom od svih 1300 bajkica“ što je napisao, to je donekle i elaborirao:
„...neke [priče] su dobre, a neke baš jadne*; katkada bih pisao do kasno u noć, kad bi cijeli komadi zapleta tvrdoglavo ostali u mojoj glavi, i nikada ne bi ni stigli do papira, ponekad izgarajući u neopisivoj ekstazi zadovoljstva da pošto-poto vidim kako će priča da se završi, naposljetku se obrevši u finišu nečega čega ni sâm nisam bio svjestan da hranim u sebi...
„Nadajući se, svakog puta, da će baš ta priča biti „Maggie“ [„Pretty Maggie Moneyeyes”] ili „Jeffty“ [„Jeffty is Five”] ili “Deathbird” – jedna od onih specijalnih koja će se postarati da duh Doroti Parker**, s jednim okom uvijek na meni, nastavi da se ponosi mnome na isti način kao što je (sasvim nepozvana) podržala moje mladalačke napore. Većinom vremena pisao sam ‘dobro’, a ponekad nisam pisao tako ‘dobro’ kao što je inače ležalo u meni.
“Međutim… s vremena na vrijeme, kada uopšte nisam računao da se na papiru događa bilo šta neviđeno, pisao sam daleko bolje od uobičajenog ‘dobrog’. S vremena na vrijeme, duh gospođe Parker dodirnuo bi moj obraz darujući me mogućnošću letenja, kada bih napisao nešto što sam mogao nazvati sasvim svojim, apsolutno samo mojim, i to bi onda postalo najbolji dio mene.”
[* Zbirka Shatterday posvećena je pokojnom Džejmsu Blišu, zbog svega što je uradio za Elisona dok je ovaj počinjao, pa i kasnije, a što je po svemu sudeći vezano za njegovo pisanje i superpreciznu gramatiku. Očigledno su bili dobri prijatelji. Lijepo je čuti od etabliranog pisca kako je i te kako ozbiljno uzeo Blišovu kritiku da (Elison) najgore piše kada ne pazi šta želi da kaže. “Ali one najpreče lekcije što mi je prenio bile su kako loše pišem dok ne pazim na napisano, i kako postajem kralj svijeta kad posao obavljam s ljubavlju i kuraži.”
[** Apropo znamenite Doroti Parker, ona je napisala panegirik o Elisonovoj zbirci Gentleman Junkie (1958) u kolumni časopisa Esquire. Smatrao je da je to prva knjiga za koju je „iznenada uvidio“ da može imati svojevrsnu književnu vrijednost. Kasnije se i upoznao sa g.đom Parker, na njeno insistiranje. Podsjetimo se da je Harlan Elison za života napisao samo dva romana i sa dužom fikcijom je zauvijek završio još početkom 60-ih.]
________
Slijedi uvid u neke moje ocjene proizvoljno odabrane 'manje poznate' fikcije/nebeletristike u ove tri združene zbirke čiji omnibus zbraja 42 jedinice (većina njih sa mini-predgovorom), eto koliko da vidim kakav 'realni' prosjek imaju 'relativno nepoznate' Elisonove stvari.
DREAMS WITH SHARP TEETH
„Tossing a Brick Through Franz Kafka's Window“ (esej, 1991) 5/5
I HAVE NO MOUTH BUT I MUST SCREAM
„Memoir: I Have No Mouth But I Must Scream“ (esej, 1980) – 5/5
„Big Sam Was My Friend“ (1958) – 3/5
„As Another Sees Us“ (1964) – 3/5
„A Friend to Man“ (1959) – 2/5
„Eyes of Dust“ (1959) – 2.5/5
„The Sky is Burning“ (1958) – 4/5
„Lonelyache“ (1964) – 4.5/5
DEATHBIRD STORIES
„O Ye of Little Faith“ (1968) 3/5
„Neon“ (1973) – 3/5
„Basilisk“ (1972) – 3.5/5
„Corpse“ (1972) – 3.5/5
„Delusion for a Dragon Slayer“ (1968) – 2.5/5
„The Face of Helene Bournouw“ (1960, 1967) – 3/5
„Bleeding Stones“ (1972) – 2.5/5
„At the Mouse Circus“ (1971) – 3/5
„The Place with No Name“ (1969) – 3.5/5
„Ernest and the Machine God“ (1966) – 3/5
„Rock God“ (1961) – 3/5
„Adrift Just Off the Islets of Langerhans“ (noveleta, 1974) – 4.5/5
SHATTERDAY
„Flop Sweat“ (1979) – 3.5/5
„Would You Do it For A Penny“ (sa Haskellom Barkinom, 1967) – 2.5/5
„The Man Who Was Heavily Into Revenge“ (1978) – 3.5/5
„Shoppe Keeper“ (1977) – 4/5
„Django“ (1978) – 2.5/5
„Count the Clock That Tells the Time“ (1978) – 4/5
„In the Fourth Year of War“ (1979) – 3/5
„Alive and Well on a Friendless Voyage“ (1977) – 3/5
„All the Birds Come Home to Roost“ (1979) – 3/5
„Opium“ (1978) – 2.5/5
„The Eye of Polyphemus“ (1977) – 3.5/5
„The Executioner of the Malformed Children“ (1978) – 3/5
Harlan Ellison's B-Sides,
collated rating: 3.5/5
March 10, 2025
Yay Harlan!
Jams together I Have No Mouth & I Must Scream, Deathbird Stories, and Shatterday into one massive package, with the usual addition of profound, inflammatory, funny and enlightening forewords, prefaces, introductions, and similar ephemera from HE.
Good stuff here, although I Have No Mouth. . . comes off as a much weaker collection than it actually is, since two of its strongest stories were cut as duplicative of the 'story cycle' in Deathbird. Certainly the right choice, as an editorial matter, and Harlan makes it right by giving us some extra stories and essays in their place, but worth noting.
I'd say it'd be a good place to start getting into Ellison, except for the fact that it was a book club item that's been out of print for 35 years (and, oddly, has a TON of typos, which I'm sure pissed Harlan off) and so costs substantially more than it would to just acquire each of the three collections individually.
Jams together I Have No Mouth & I Must Scream, Deathbird Stories, and Shatterday into one massive package, with the usual addition of profound, inflammatory, funny and enlightening forewords, prefaces, introductions, and similar ephemera from HE.
Good stuff here, although I Have No Mouth. . . comes off as a much weaker collection than it actually is, since two of its strongest stories were cut as duplicative of the 'story cycle' in Deathbird. Certainly the right choice, as an editorial matter, and Harlan makes it right by giving us some extra stories and essays in their place, but worth noting.
I'd say it'd be a good place to start getting into Ellison, except for the fact that it was a book club item that's been out of print for 35 years (and, oddly, has a TON of typos, which I'm sure pissed Harlan off) and so costs substantially more than it would to just acquire each of the three collections individually.
June 8, 2016
I had read some of these 43 stories before, but had never owned a complete collection of them. Harlan Ellison is not for the faint hearted or the easily insulted. His words are sharp and filled to the brim with with. His writing is a beautiful, terrible and clear as crystal explanation of what dwells inside his head. These stories are as amazing now as they have ever been. I can't think of maybe a couple other writers who should be mandatory for the science fiction and alt-horror enthusiast to indulge on.
I ordered another group of his short stories and I can't wait to delve deeper into those.
Read this..... but be careful because it might cut you.
Danny
I ordered another group of his short stories and I can't wait to delve deeper into those.
Read this..... but be careful because it might cut you.
Danny
January 17, 2014
A long anthology but the 5-6 stories in which Ellison absolutely nailed it were worth the price of admission.
Some of the best short stories I've ever read.
Some of the best short stories I've ever read.
Displaying 1 - 5 of 5 reviews