U jednom primorskom gradiću, dok traje Evropsko prvenstvo u fudbalu, junakinja romana Horror vacui promatra i proživljava svakodnevicu koja je okružuje. Zahvaćena ritualima iz te svakodnevice ona oseća prazninu usled nedostatka komunikacije s mužem i izloženosti malograđanskim navikama i pokušava, kako to zna i ume, da unese smisao u vlastiti život. Razmišlja o svojoj zemlji i bori se da je ne napusti. Razmišlja o ideji doma, o braku. Razmišlja kako da postavi grešku u taj mehanizam. Staša Aras maestralnim stilom, introspektivno i meditativno, opisuje slike i prizore, ukuse i mirise primorskog ambijenta, strahove i nadanja glavne junakinje, za koje u jednom trenutku shvatimo da ne znamo kad su se i kako – prelili i na nas.
izvrsna. tako sam sretna kad naiđem -sasvim slučajno- na autoricu koja me oduševi, a da prije nisam ni čula za nju. iako bez neke specifične radnje (priča prati cca mjesec dana u životu žene koja, naizgled, ne radi ništa, osim što razmišlja), ali duboko, slojevito, mjestimice sarkastično (na aktualan način: ona je hrvatica i s cinizmom prati društvo u kojem živi) i vrlo poetično. bogatog rječnika, bez nekih inovativnih ideja, ali iznesenih na fin i ušima i očima ugodan način. preporuka za čitanje od jednog dana.
Horror vacui je stručan naziv za jedan određen strah. Strah koji mi se čini postaje boljka današnjeg čoveka, toliko rasprostranjena da je neverovatno koliko ljudi očigledno pati od tog straha. Reč je o strahu od praznine.
"U suvremenom značenju izraz se upotrebljava za oznaku psihološko-moralnih i egzistencijalnih stanja: strah pred smrt, bezličnošću svakodnevnice, ispraznim životom i sl."
Upravo ta bezličnost svakodnevnice i isprazan, skoro pa nemoguć život muči i glavnu junakinju hrvatske autorke Staše Aras. Naime, junakinja je žena koja samo postoji, nema osećaja da je živa, ona nažalost samo kontemplira. Uzrok tome su standardni problemi koji muče jednog savremenog čoveka uvučenog u vir kapitalizma, borbe za opstanak, borbe za posao, borbe za ljubav i očuvanje porodice. Ali u silnoj toj borbi, savremeni čovek na kraju ipak nešto gubi. Gubi osećaj postojanja, gubi čula, gubi želje, on gubi samog sebe.
Tragajući za nekakvim izlazom iz ovog jednog paradoksalnog vrtloga junakinja Vesna odlazi iz grada u svoju porodični dom, staru kamenu kuću izgrađenu još u 12. veku. Upravo u tom magičnom ambijentu postajemo svedoci te ispraznosti i bezličnosti koju muči junakinju.
"Postoji li mogućnost da ljubav ode u fade out do te mjere, nepovratno i radikalno završi, prijeđe iz jedne boje u drugu i više se nikada ne vrati."
U toku čitanja, na momente bi se očekivao nekakav preokret, nekakav događaj koji bi mogao nešto da promeni u toj bezličnoj ravni svakodnevnice, ali ne, autorka nije imala tu želju da stvari neki iznenadni srećan i uzbudljiv kraj. U ovoj priči je sve ostaje isto, skoro pa kao i na samom početku priče, nekako mi se kraj čak i učinio pomalo Beketovski.
Sažeto u svega nešto manje od 150 strana, Staša Aras nam nudi jedan krajnje zanimljiv, melanholičan, na poglede čak i poetičan roman o problemima sa kojima se susreće čovek, ali prevashodno žena. Žena koja je oduvek bila primorana da bude rastrzana na toliko strana da prosto ni ne čudi što je nesrećna. Ovo je jedna savremena priča o komunikaciji, nekomunikaciji, praznini, otuđenosti, otupelosti. Priča o svakome ko zna šta znači praznina, što znači priča o svakome od nas. Na ovaj ili onaj način.
“Samo da osjećam. Samo da ne postanem ravnodušna nezainteresirana pojava na dvije noge. Otići ću na kupanje. Otići ću večeras u gradić, nalakirati ću nokte crvenim lakom. Otići ću negde gde se pleše.”
Divna, predivna Staša ♥️ ukoliko tragate za našom Rachel Cusk ili Deborhom Levy, ovo je prava knjiga. Horror vacui je snažna, sirova i nežna proza, koja nakon što razdrma sve strahove, nežno vas uljuljka medju mirise, uspomene i tople zidove primorskog gradića, gde sve dobija smisao.
Ovo je knjiga o buđenju- kad se odvojiš od svijeta, povežeš sam sa sobom i postaneš svjestan onih malih beznačajnih stvari koje ne zamjećuješ jer stvari obavljaš autopilotom. Knjiga se čita polako jer nakon stresnog, bučnog i užurbanog dana uranjaš u mir i tišinu. Kao da meditiraš.
Sjajan prikaz jedne žene unutar kaotičnog sistema, začahurenoj u vlastitom praznom prostoru, dok izvanjski svijet nastavlja sa svojim ludilom. Vrlo refleksivna knjižica s kojom duboko suosjećam i teško mi je zapravo izreći koliko mi znači, jer je došla u pravom trenutku u moj podjednako kaotični svemir, da me barem na trenutak podsjeti da nisam jedina nesavršena, neodlučna i anksiozna u svemu što me okružuje, svakoga dana i sata života. Jedna od onih nezaboravljivih, tako bolno iskrenih i vječno potrebnih knjiga. Dugo ću još iščitavati njene citate i pronalaziti se u njenim mislima.