Bantustan je sirovo svedočenje.
Zato ga i smatram moćnom datotekom sećanja, memoara, osećanja i opažanja. Bantustan je po meni jedna iskrena studija ljuskog stanja, iako su možda momci negde nešto dodali ili oduzeli. Tako se i pišu priče, iz subjektivne perspektive nekoga ko je zatečen, ko je u afektu, ili ko spoznaje sebe kroz druge ljude i situacije u kojima se našao nespreman. Mi kao čitaoci možda jesmo putovali sa njima kroz Afriku i zemlje "trećeg sveta" koje iz opisa jako liče na Balkan. Međutim, moj fokus je više bio na njima trojici i tome kako oni "putuju u svojim glavama", kritika za sebični pokušaj inicijacije koji se poput lajt-motiva provlači kroz L-ove fragmente sage i podseća ga da se vrati sadašnjem trenutku, a koji se odnosi ne samo na njih trojicu kao "putnike samospoznaje", nego i na nas, koji kroz njihove neišmirglane priče sudimo njihove odluke, slabosti i iskalkulisane poteze, dok ujedno hvatamo sebe u introspekciji gde bismo mi možda uradili isto, ili čak i gore! Tako prihvatamo i njih kao nestabilne naratore, a i sebe kao saučesnike i putnike svojih sopstvenih saga. Možda "putovanje služi da ti pronađeš sebe, a svet mu dođe kao tvoj poligon za samoostvarenje", i možda svi mi nesvesno tragamo za "emocionalnim turizmom", ali nije sve ni tako egocentrično kao što izgleda. Nekad se i "otvore neki mali prolazi između udaljenih tačaka" i svet život postane malo manje konfuzno, nepoznato i napaćeno mesto : )