Ana Miloš je stvorila autentičan pripovedni svet s upečatljivim likovima, pre svega ženskim. Priče u ovoj zbirci prikazuju isečke iz života, ističući samoću, pokidane emotivne veze, socijalnu tenziju i međusobno nerazumevanje. Iza svakog lika kriju se emotivne napukline i izgubljenost koja ih sprečava da se uklope u uloge koje im društvo nameće.
Kraj raspusta i druge priče oslikava duh književnog trenutka. Osećaj za važnost detalja, ekonomičan izraz, dinamičko pripovedanje i zgusnutost emocija karakteristične su za priče Ane Miloš, koje doba o kojem govore prikazuju kao klatno između tragedije i groteske. (booka.rs)
Ako vam je potrebno nešto da vas izbavi iz čitalačke krize, ili prosto nešto lakše čime biste presekli neku tešku knjigu, onda uzmite zbirku Ane Miloš. Ana piše jako lepo i jednostavno, nekad imam utisak da je u pitanju zbirka sastava, ali jako, jako lepih sastava. Nisu sve priče sjajne, kao ni u drugim zbirkama, postoje neke koje možda nisam doživeo kako bi trebalo, ali zato ovde postoje priče koje ću dugo pamtiti. Pre svega tu je priča "Pet ćerki Miloša Adamovića" koja odiše magijskim realizmom zbog svojih likova u stilu jedne Anđele Karter (jedna ćerka je visoka skoro 3 metra, dok je Miloš star oko 170 godina), ali nas isto tako tera da porazmislimo o kvalitetu života kao takvog. Tu je i sjajna priča "Modrice", koja je meni možda omiljena, o dvanaestogodišnjoj devojčici koja prosi i koja se sprijateljuje sa lokalnim džeparošem. "Srećna banana" je sjajna za sve koji vole savremenu književnost o vole da čitaju o ljudskoj seksualnoj prirodi. Takođe, nemojte preskočiti priče "Ekshibicija" i "Panteon" - predobre i jako dobro realizovane ideje. Ako ste gym freak, pročitajte ovu drugu jer preduhovito kako je Ana opisala jedan dan u jednoj teretani.
"Kraj raspusta" nije zbirka priča koja će vas raspametiti, ali jako će vam prijati. Barem meni jeste, i o tome govori činjenica da sam je pročitao za jedno popodne. Sva naredna priča nudi novi uvid u svet koji je Ana stvorila, i svaka nas tera da je pročitamo do kraja. Neke nas neće oduševiti, ali druge hoće; i u svakom slučaju ovo je jako dobra zbirka o ljudskoj samoći i vezama koje stvaramo u toku života. Ovo je prva Anina zbirka, i vrlo se radujem nekim njenim narednim radovima, a vi je imajte na umi za ovo leto, neće vas nikako umoriti.
Žao mi je što utiske ne napisah dok su bili svježi. Zbirku priča Ane Miloš sam počela čitati u nezgodno vrijeme, dok sam bila ophrvana negativnim emocijama, te sam nakon svega dvije-tri priče ostavila knjigu za kasnije. Neke priče su me oduševile više, neke manje jer ih prosto nisam shvatila i djelovale su mi nekako nepotpune. Međutim, pamtim da sam sve vrijeme bila fascinirana odličnim zapažanjima autorke, kao i njenim nenametljivim smislom za humor, a posebno onim realističnim pričama s čijim junakinjama, odnosno pojedinim njihovim razmišljanjima i ponašanjima sam se mogla poistovijetiti.
Dakle, iako tematski i načinom obrade priče prilično variraju, od običnih, svakodnevnih do fantastičnih, te se i kvalitetom neke ističu više od drugih, za prvenac, odlično. Pisanje Ane Miloš krasi jasno izgrađen i autentičan stil, vrlo upečatljivi likovi i oko za detalje. Ono što mi se naročito sviđa je činjenica da, i mjesecima nakon čitanja, pojedine priče ili njihovi dijelovi ostaju urezani u sjećanju, što ni mnogo iskusnijim autorima ne polazi za rukom. Jedva čekam nešto novo iz pera ove perspektivne autorke koja obećava.
Ana Miloš je Miloš Ilić? Ana Miloš za javnost je Miloševa drugarica glumica? Devojka je u ovom thread-u lepo sve rekla: https://x.com/AnaLandolt/status/17279...
Currer, Ellis i Acton Bell su trčali da bi pojedini gmizali.
Ljeto na svom vrhuncu i (pre)visoke temperature vazduha, iziskuju djela koja se po svom obimu mogu pročitati za jedno popodne, ona koja će nam donijeti dašak svježine i upoznati nas sa nečim novim.
Takva je zbirka priča Ane Miloš ''Kraj raspusta i druge priče'', koju čini šesnaest priča i u kojima žive razni, pretežno ženski likovi, u svakodnevnici punoj usamljenosti, negativnih osjećanja, nerazriješenih odnosa iz prošlosti i neizvjesne budućnosti.
U nekim od priča prepoznaćemo distopijske motive, u drugima emotivne odnose koji umiru u tišini, a cijeloj zbirci zajednički je dah beznađa, koji se provlači kroz redove lišene bilo kakvog uvijenja, donoseći pred čitaoca jasnu sliku sveopšteg nerazumijevanja između likova, prebacivanja krivice i napuštenosti.
Iako neke od priča odaju utisak nedovršenosti, zbirka u cjelini predstavlja veoma zanimljivo štivo, sa dijapazonom aktera od kojih svako nosi svoje breme i breme društva u kojem postoje.
Zbirka priča Ane Miloš podijeljena je u dvije velike cjeline – Kraj raspusta i Druge priče. Iako se mogu povući neke razlike između priča prve i druge cjeline, ono što ih sve objedinjuje jeste jednostavnost jezičkog izraza i težnja da se kroz isticanje detalja iz raznih sfera svakodnevnog života, koliko god oni obični ili oneobičeni možda bili, ponudi jedan osvrt, često ali ne uvijek obojen groteskom, ne toliko na društvo kao cjelinu koliko na specifičan položaj pojedinca u njemu, kao i složene veze među njima. U pričama prvog dijela, čitamo o ženama koje pokušavaju da se povuku i sklone iz gradske vreve, o djeci prosjacima i džeparošima što pokušavaju da se snađu s ulogama koje su im pripale, o potragama za pravim očevima, dok su kasnije priče mahom jezgrovitije, i u njima autorka češće zapravo poseže za eksplicitnijim isticanjem hiperbolisanih i apsurdnih slika sadašnjice. Iako su mi se uvodna i završna priča istinski dopale, i istakla bih ih kao definitivno najuspjelije momente knjige, zbirka kao cjelina dobrim mi se dijelom prosto izgubila u toj pretjeranoj ogoljenosti i pojednostavljenosti iskaza, sa jedne strane, te stalnoj potrebi za najrazličitijim oneobičavanjima svakodnevnog, s druge strane – prosto nisam dobila dovoljno materijala da me uvuče u svjetove o kojima piše, iako njihova sveukupnost zaista pokazuje autorkinu maštovitost.
Očaj. Beznađe. Usamljenost. Nerazumevanje. Bol u srcu i duši naš svet razara i ruši. Ljubav kratko traje iako sve od sebe daje.
Ovo su priče koje nas okružuju. Koje bole. Priče koje znaju da nas povrede i ogole. Pune pomešanih emocija, samoće i straha One koje neretko nas ostave bez daha. Neispunjeni snovi, velika očekivanja, Navode nas na stalna preispitivanja. Priče bez vere i ostvarenih želja, Bez ikakvog svetla na kraju tunela.
Ali...
Kada dan svane, borba za boljim životom ne sme da stane. U grotlu ludila i blokade uvek izranja tračak nade. I zato, klonite se negativnosti i zla često, Svet je ipak jedno posebno mesto. Živite u njemu s voljom, smejte se u nizu, Život je samo jedan i nema reprizu.
Kratke priče kao reflektori neprijatno usmereni na ljudsku otudjenost od sebe i od drugih. Brzo se čitaju i svaka pakuje šok momenat; neke bude prepoznavanje, neke odbojnost i zbunjenost. Ja generalno nisam fan ovog trenda da se nemilosrdno ogoljava ružnoća i beznadje, i ništa sem toga…
Najviše su mi se dopale:
Zabran, jer: potreba za tišinom, za istupanjem iz mašine, koju tako dobro prepoznajem. Dok čitam, lepo vidim sebe kako od stare vikendice mojih roditelja, u vikend naselju koje sada liči na grad duhova, pravim sebi utočište od sveta.
Banana, jer: kapa dole autorki za potpuno odsustvo dlake na jeziku 😂
Pesak vruć kao staklo, jer je o tuzi.
Panteon. Teretana kao utočište (bogova?) i “Ako sam smrtna, ne moram da budem ružna.”
U svim stvarima koje pominje i dotiče, ona vidi svoju baku, moju prabaku. I ja polako počinjem da je nazirem. U odžacima fabrika vidim njene otežale listove; krovovi kuća su joj laktovi; cveće na ulici majušni brčići u uglovima gornje usne; parket je odebljala koža njenih peta; šoder kraj gradilišta teške suze, asfalt rapavi jezik…
Kada sam saznao za zbirku Ane Miloš, knjiga je, nažalost, bila rasprodata, ali autorka me je obradovala kada mi je rekla da uskoro izlazi novo izdanje te zbirke. Ova knjiga je upravo to uz dodatak 8 novih priča. Malo je napisati da je vredelo čekati jer ova knjiga je zaista magična i ma koliko sam se trudio da u njoj što duže uživam i da je sporije čitam - bilo je nemoguće odoleti svakoj novoj priči.
Sreća je što je ovo izdanje uradila izdavačka kuća koja vredno radi na tome da ljudi otkriju ovu fenomenalnu zbirku, a moja poruka svakom ko na ovaj komenar naleti jeste da je što pre nabavi i pročita.
Čudne, ekstravagantne, nadrealne priče koje graniče sa morbidnim. Jedino mi se svidjela priča Ekshibicija, koja najbolje pokazuje mentalni sklop i stanje psihe današnjeg društva koje se odgaja na rijaliti emisijama.
Zbirka Ane Miloš je interesanta skupina priča povezanih samo osećajem nelagode koju doživljavaju likovi i osećajem nedorečenosti sa kojim se bori čitalac. Osim par centralnih priča, većina je isuviše kratka (1-3 strane) da stigne da nas povuče, ostavljajući doživljaj da smo čitali beleške za priču namesto same priče.
Teme u koje zbirka zadire su važne i često prećutane; Miloš nas vodi da se zapitamo koliko ako išta dugujemo ljudima oko sebe i gde je granica između samosvojnosti i sociopatije. Ova emocionalna dubina suviše često je skrivena zapletima koji ne vode nigde ponekad predstavljenim kroz zbunjujuće perspektive.
Knjiga je vredna čitanja i promišljanja i pored teškoća koje zadaje. Ana Miloš je spisateljica čije kazivanje zadire duboko i koje vredi slušati, što verujem da će biti samo jasnije u budućim delima.
Priče su nekada surovo realno, a često nadrealno magične. Teme su raznovrsne, ali ih povezuje ideja porodice: srećna, buduća, prekinuta, neostvarena, prošla, nesrećna, ali uvek prisutna. Početna priča „Zabran“ daje snažan osećaj poletnosti sve do samog kraja, kada lanci, kakvi god bili, ne dozvoljavaju dalji let. A zbog „A“ je knjiga želela doći do mene, sigurna sam. Mir. 🤍
Knjiga je izazvala nekakvu jezu u meni - svaka priča na svoj način. Ocena koju sam dala zbirci je motivisana isključivo grotesknim tematikama priča koje, po mom mišljenju, mogu da budu pomalo preterane. Osim toga, autorkin stil pisanja je nesporno sjajan!
Dajem prednost pričama iz prvog dela knjige čije su teme neobične, otkačene, originalne. Neke su me baš pogodile jer sam ponovo odbolovala neke stvari iz sopstvenog života.
Kada bi Dalijeva “Upornost sećanja” postala kratke priče na srpskom.
Toliko dugo sam je čitala, malo po malo, da ne mogu sad ni da se prisetim koja priča mi je dobra, a koja ne. Div je definitivno savršen kraj ove zbirke.
Ana Miloš je za zbirku priča „Kraj raspusta“ bila u užim i širim izborima za nekoliko književnih nagrada, a onda je ova zbirka dopunjena sa još osam priča i objavljena pod naslovom „Kraj raspusta i druge priče“. U prvoj, originalnoj celini, autorka se bavi temama kao što su postporođajna depresija, smrt deteta, smrt roditelja, razvod, nasilje u porodici, bračna monotonija, potraga za roditeljima… Ove priče su klasičnije, pitkije, (meni) razumljivije i, meni lično, su se više svidele.
One priče smeštene u „I druge priče“ su drugačije, kako stilski tako i tematski, više metafizike, a manje fizike…
Ova zbirka priča je jedna od najboljih domaćih zbirki koje sam ove godine pročitao. Priče su odlične, okrenute više ženskoj publici, ali mogu, naravno, da je čitaju i dečaci. Vrcave su, originalne, dinamične, žive i životne (uprkos sumornim tematikama).
Simpatična kolekcija priča koja se čita brzo i lagano. Jako mi se dopao način pisanja Ane koja završi priču na pola bez jasnog kraja gde se vi pitate da li je bilo opcija jedan ili dva.
„Na groblju svi plačemo. Kažu, najgore je kad umre dete. Kad premine neko star, nije bitno, naživeo se. Ali kad umre jedan potencijal, onda je katastrofa. Treba se, već jednom, dogovoriti.“
Zbirka je po obimu kratka i možete je pročitati za jedno popodne, ili je možete čituckati kao ja uz neku knjigu. Neke priče mi se nisu dopale, naročito ove sa otvorenim krajem, jer ne volim kada nešto moram da zamislim i da je moj kraj drugačiji od tuđih krajeva. Čitalac ne mora da bude maštovit, koliko to mora da bude pisac. Ali, neke priče su jezive i fantastične istovremeno poput priče „Ekshibicija“, stvorila mi je grč pri čitanju, jer jasno oslikava našu sadašnjicu, ružičastu televiziju i njen (ne)sadržaj. Tu se izdvojila i priča „Srećna banana“, neću vam ništa reći o ovoj priči sem da se do kraja zadovoljno nasmešila. 😅 „Ona, on i ovi ostali“, opisuje kako je sve više ljudi u brakovima gde ih je troje. „Čujem je da pušta vodu u kuhinji. Mora da puni vazu za tuđe cveće.“ Takođe i „Kraj raspusta“, sam naslov mi govori kako dođe do kraja raspusta više nema te opuštenosti. Dečko i devojka iz istoimene priče nakon majčine smrti odrastaju prerano samo zbog jedne rečenice. Nikada neće saznati istinu, ali će sa njom morati da žive.
Shvatam da su sve priče o oštećenim ljudima, koje oslikavaju današnjicu vrlo realno i slikovito. Svi se na ovaj ili onaj način pokušavaju da se odupru svojim demonima, da se izbore za svoju egzistenciju. Stil pisanja je zapravo ono što bih najpre pohvalila kod ove zbirke. I sećate se one drame oko lažnog identiteta autora? Sasvim sigurno bi bio primećen sa ovakvim pisanjem. Književnost nije ni muškog ni ženskog roda, ona pripada svakome sa britkim, istančanim perom. Mada ja tu nisam ni onda videla neku poentu, nije ovo prvi potez da neko piše pod pseudonimom. Ali avaj, šta je teško podići „buku“ i prašinu. To svakako i nije tema ovog osvrta. Od mene ocena 3,5⭐️, samo zbog toga što nisam svaku priču doživela.
Očekivala sam lepršave i nežne priče. Pročitala sam prvih 5 i dobila smješu magijskog realizma i fantazija, povremeno uvođenje smrti i groteske, a i nekih potpunih banalnosti. Sve je prikazano na jedan površan način. Nije me privolela da nastavim da čitam.