What do you think?
Rate this book
Moja dota
U središtu romana Moja dota Nore Verde prkosna je djevojčica koju pratimo od početka 1980-ih kada u žutim bermudama, s frizurom na princa Valianta i Martijem Misterijom u torbi putuje iz Splita u Velu Luku, gdje provodi ljeta kod voljene babe. Idilične dane s babom, ispunjene kućanskim poslovima, pjesmom i pričanjem priča, narušava barbina prijeteća prisutnost, a s prolaskom godina djevojčicu sve više opterećuje osjećaj nepripadnosti svojoj radničkoj i težačkoj obitelji. Rastrgana između grada i otoka, standarda i dijalekta, ženske i muške rodne ekspresije, u obrazovanju i pisanju traži put prema slobodi i samostalnosti.
Na tragu Annie Ernaux i Édouarda Louisa, Moja dota donosi dirljivu i bolno upečatljivu priču o odrastanju obilježenom klasnim sramom, bijesom i otkrivanjem vlastite seksualne orijentacije te tako u korpus pripovijesti o otočkom djetinjstvu u hrvatskoj književnosti unosi novu, prijeko potrebnu klasnu i rodnu perspektivu.
Na tragu Annie Ernaux i Édouarda Louisa, Moja dota donosi dirljivu i bolno upečatljivu priču o odrastanju obilježenom klasnim sramom, bijesom i otkrivanjem vlastite seksualne orijentacije te tako u korpus pripovijesti o otočkom djetinjstvu u hrvatskoj književnosti unosi novu, prijeko potrebnu klasnu i rodnu perspektivu.
174 pages, Paperback
First published January 1, 2021
5 people are currently reading
164 people want to read
About the author
Nora Verde
10 books31 followersNora Verde (Antonela Marušić) rođena je 1974. godine u Dubrovniku.
Završila je studij Hrvatskog jezika i književnosti. Književnom praksom počinje se baviti kao studentica kada objavljuje prvu knjigu poezije „Sezona bjegova“ (Narodno sveučilište, Split, 1994.) Pjesme su joj objavljene u pjesničkom zborniku „Oblaci“ (Matica Hrvatska, Zadar, 1998.) zadarskog Studentskog književnog kluba. Od 2010. književne radove piše i objavljuje pod literarnim imenom Nora Verde. Autorica je proznih knjiga „Posudi mi smajl“ (Meandar, 2010.) i „Do isteka zaliha“ (Naklada Sandorf, 2013.)
Priče su joj objavljene u zbornicima „Pristojan život (lezbejske kratke priče s prostora Ex Yu)“, „Biber (Labris 2012.) i knjizi kratkih priča „Zagreb Noir“ (Durieux, 2014.) koja je u prijevodu na engleski jezik objavljena u studenom 2015. godine u američkoj nezavisnoj kući Akashic Books. Roman „Do isteka zaliha“ 2016. godine je preveden na slovenski jezik pod naslovom „Do razprodaje zalog“.
Trenutno radi na knjizi kratkih priča pod radnim naslovom „Poligon za nevozače“.
Završila je studij Hrvatskog jezika i književnosti. Književnom praksom počinje se baviti kao studentica kada objavljuje prvu knjigu poezije „Sezona bjegova“ (Narodno sveučilište, Split, 1994.) Pjesme su joj objavljene u pjesničkom zborniku „Oblaci“ (Matica Hrvatska, Zadar, 1998.) zadarskog Studentskog književnog kluba. Od 2010. književne radove piše i objavljuje pod literarnim imenom Nora Verde. Autorica je proznih knjiga „Posudi mi smajl“ (Meandar, 2010.) i „Do isteka zaliha“ (Naklada Sandorf, 2013.)
Priče su joj objavljene u zbornicima „Pristojan život (lezbejske kratke priče s prostora Ex Yu)“, „Biber (Labris 2012.) i knjizi kratkih priča „Zagreb Noir“ (Durieux, 2014.) koja je u prijevodu na engleski jezik objavljena u studenom 2015. godine u američkoj nezavisnoj kući Akashic Books. Roman „Do isteka zaliha“ 2016. godine je preveden na slovenski jezik pod naslovom „Do razprodaje zalog“.
Trenutno radi na knjizi kratkih priča pod radnim naslovom „Poligon za nevozače“.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 27 of 27 reviews
August 20, 2021
Dirljiv amalgam sentimenata i ljubavi, divna posveta djetinjstvu, hommage otoku osamdesetih, odrastanju s bakom, životu žena na selu, ljetnim praznicima i dječjem eskapizmu.
https://express.24sata.hr/kultura/moj...
https://express.24sata.hr/kultura/moj...
June 26, 2021
Vratilo me na dane mog ljetovanja kod babe i dede. Fantastično.
June 13, 2021
Ocjena: 3 1/2 zvjezdice
"Moja dota" najnovija je samostojeća prozna knjiga (roman) Nore Verde, izašla prije mjesec dana.
U romanu centralnu ulogu zauzima djevojčica koja tijekom '80-ih svako ljeto putuje trajektom "Lastovo" u Velu Luku kako bi školske praznike provela sa svojom babom. Baba je težakinja koja je dio Drugog svjetskog rata provela u El Shattu. Djevojčica je dijete radničke klase i rastavljenih roditelja, bivšeg moreplovca i samohrane majke zaposlene u splitskom hotelu. Kroz vrlo labavo definiran period pratimo odrastanje djevojčice od njene sedme godine. Kroz dječje oči upoznajemo babu, njezin život i život na otoku općenito, kontekst u kojem je odrasla i koji ju je oblikovao na način da djevojčici bude najmilije društvo. Osim uz babu, vezana je najviše uz knjige i romane, svijet mašte koji joj služi za bijeg od svega čemu ne pripada. Barbe (babinog sina, njezinog ujaka) od kojega zna dobiti batine, djece na otoku, očekivane u odnosu na osobnu izvedbu rodnog identiteta koja joj govori da se najviše voli igrati autićima i s dječacima igrati nogomet. S odrastanjem i klasna pripadnost utječe na sve veći osjećaj nepripadanja, gdje obrazovanje postaje način za bijeg od skromnog življenja radničke klase. Za posljedicu to, uz odrastanje i tinejdžerske godine koje traže neke druge oblike pripadnosti, čini babu sve daljom i sve manje poželjnim društvom.
Ono što je briljantno pogođeno je opis otočkog života, atmosfere '80-ih, mentaliteta ljudi. Vrlo trodimenzionalan doživljaj. Nisam nikada živio na otoku, ali opisano mi djeluje vrlo uvjerljivo i autentično. Već od samog početka gdje se opisuje uplovljavanje trajekta "Lastovo" u Velu Luku i ta beskonačnost uplovljavanja u luku. Nisam nikada uplovljavao trajektom "Lastovo", ali jesam dva puta katamaranom upravo na putu za Lastovo i s njega. Tko je jednom uplovio u Velu Luku, vjerujem da mu se ta slika trajno urezala u pamćenje. Meni jest i već zbog toga sam osjetio bliskost, premda nogom nisam kročio na Korčulu. "Moja dota" je dobrim dijelom pisana otočkim dijalektom, što doprinosi autentičnosti. Vrlo lijepo se prenosi atmosfera otočkog života, gotovo da se može napipati i namirisati, kroz svakodnevne aktivnosti babe i djevojčice, poput kuhanja, odlaska u polje, rada po kući, komunikacije sa sumještanima. I lijep profil babe se iscrtava, koja biva oblikovana otočkim životom, a istovremeno i zadržava autonomiju kojom biva ponešto drugačija od većine, pa taman nalazi ravnotežu da potpuno pripada tamo gdje jest i da, zapravo, pripada sasvim negdje drugdje.
Još jedna od odlično pogođenih stvari je rječnik kojim se koristi djevojčica. Njezina zapažanja su doista prikazana iz razine djevojčice, obilježena nepotpunim shvaćanjem konteksta i značenja onoga što vidi i što doživljava. Dakle, djevojčica nije samo sredstvo kojim se na odrastao način žele analizirati brojni razlozi za nepripadnost, nego njezina zapažanja doista zvuče kao zapažanja djevojčice. I zato zvuči uvjerljivo. Još jedan razlog za uvjerljivost je odlično pogođen jezik, način izražavanja, u jednostavnim i relativno kratkim rečenicama, potpuno u skladu s godinama pripovjedačice. Vrlo suptilno taj jezik se mijenja kako djevojčica odrasta, što je još jedno priznanje Nori da je odlično pogodila ono što je, pretpostavljam, željela postići. Nisu rijetki oni nakaradni slučajevi kada djevojčica od 10 godina u knjizi ima zapažanja kao da su joj Marx i Engels bili privatni učitelji, a misli izražava na način koji i samog Marxa čini jednostavnim za čitanje.
Svidio mi se i način kako je opisano odrastanje i osjećaj sve manje povezanosti sa starijima, s kojima smo nekada voljeli provoditi vrijeme, o kojima smo, na kraju, i ovisili. Kako nam njihove priče postaju sve dosadnije, sve manje se može povezati s njima, na određeni način ih odbacujemo. Što zbog razlike u godinama, što zbog sve različitijih interesa koji se počinju iskazivati tijekom puberteta, pa onda i, njime potaknutog, osjećaja da oni, koji su nam nekada bili sve, nisu više dostojni naše pažnje i vremena. I kako se to najčešće vrati na početak, pa (barem djelomično) odbacimo i sebe same kakvi smo bili tada. Najčešće to bude prekasno, pa nam ostanu samo sjećanja na sjećanja.
Zamjerke koje imam na "Moju dotu" nisu velike, premda će njihovo opisivanje biti podugačko, ali su, zanimljivo, slične onima koje sam imao za "Do isteka zaliha".
Prvo, obiteljsko nasilje. Knjiga počinje rečenicom "To popodne sam dobila prve velike batine od barbe" i opisuje kako je to izgledalo. U ostatku knjige nema nikakve razrade te teme. Niti se bilo koje druge batine spominju, barem ne izravno. Nasilan i grub barbin karakter biva razlogom zašto ga djevojčica ne može podnijeti. Da, i samo jedne batine mogu biti razlog za to. Ali, kada se knjiga otvori konstatacijom da su to bile PRVE velike batine, sugerira se da nisu jedine i da će to biti jedna od centralnih tema knjiga. Međutim, nije. Isto kao i u "Do isteka zaliha", ispada da je ta tema potpuno nepotrebna za priču. Iako je u jednom trenutku naglašena kao tema okosnica, putem ona potpuno nestane iz vidokruga.
Drugo, vremenske i geografske nejasnosti. Vremenska nejasnost. Na početku knjige saznajemo da je djevojčica tada dobila prve velike batine, godina je 1981., ima sedam godina i na jesen će krenuti u prvi razred. Nakon toga ide opis premlaćivanja i onoga što mu je prethodilo. Iz njega se zaključuje da od likova definitivno postoji djevojčica, postoji baba i postoji taj barba koji dolazi kod babe na ručak. Živi li barba s babom ili je došao samo gost, to tada ne znamo. Ali, na vidiku definitivno nema dide. I tako biva narednih 30 stranica, pa se može pretpostaviti da je dida davno umro. Ako i nije, u svakom slučaju nije tamo gdje su djevojčica i baba. Odjednom, saznajemo da je "to lito" dida umro prije nego što je djevojčicu mater poslala na Korčulu. Sad, koje je to ljeto? Isto ljeto nakon kojeg treba krenuti u školu i ima sedam godina? Ili neko drugo ljeto. Nešto kasnije vidimo da djevojčica ima osam godina, najstarija je od sve djece, i zato su joj dali da vidi mrtvog didu. Poprilično zbunjujuće. Ako sam dobro shvatio, cijelih godinu dana se dida ne pojavljuje u priči i implicira se da dide nema, da bi ispalo da je dida umro sljedeće ljeto.
Geografska nejasnost. Baba ima dva sina, koji su djevojčici ujaci i zove ih barba. Jedan je onaj koji ju je premlatio i, budući da narednih dana nakon premlaćivanja redovito dolazi kod babe na ručak, sugerira se da barba živi negdje na otoku. Definitivno nije u inozemstvu. Zatim saznajemo da baba ima dva sina (djevojčica dva ujaka) koji su obojica otišli u Australiju. Sad, ako su dvojica u Australiji, tko je onda ovaj barba koji je na Korčuli? Je li baba zapravo ima tri sina, od kojih su dva u Australiji? Ili su stvarno obojica u Australiji, ali je ovaj, najstariji, sada na Korčuli na odmoru pa povremeno dolazi na ručak kod svoje mame? Kasnije saznajemo da najstariji sin, barba koji je premlatio djevojčicu, radi u hotelu u Veloj Luci, a živi u Smokvici, a kasnije je izgradio i novu kuću pored stare, a počeo ju je graditi prije nego se djevojčica rodila. U redu, možda se taj najstariji sin vratio iz Australije i sada živi na Korčuli? Na polovici knjige baba čita pisma svojih sinova, gdje se kaže da je jedno pismo od onog iz Australije, a drugo od onog iz Čilea. Dooooooobro, sada više nisu obojica u Australiji, premda je jedan na Korčuli, nego je jedan u Australiji, a drugi u Čileu? Dvije stranice poslije, djevojčica kaže da voli onog drugog barbu i da bi htjela da on ne živi u Australiji, nego ovdje (na Korčuli), a ovaj koji živi ovdje da živi u Australiji. Ako nisam nešto pogrešno shvatio, ovdje je netko geografski vrlo nekoncentriran.
I još jedna zamjerka na kraju. Neposjedovanje velikog broja knjiga i doslovno i metaforički djevojčici bivaju prvi susreti s klasnim razlikama i njezinom pripadnošću siromašnijima. Sve ostali primjeri klasne razlike su poprilično dobro opisani iz dječje perspektive, ali posjedovanje knjiga? I ja sam kao dijete volio čitati, a knjige su mi služile kao eskapizam od rata, od drugih i od sebe. I nisu roditelji mogli svakoj mojoj želji udovoljiti kupovinom knjiga. Možda sam pretjerano ciničan u isticanju rješenja, ali, knjižnica?
Unatoč zamjerkama, ono dobro je bilo u dovoljno velikoj količini da mi se "Moja dota" svidi. Poprilično dobra knjiga i, za mene, Norina najbolja do sada.
"Moja dota" najnovija je samostojeća prozna knjiga (roman) Nore Verde, izašla prije mjesec dana.
U romanu centralnu ulogu zauzima djevojčica koja tijekom '80-ih svako ljeto putuje trajektom "Lastovo" u Velu Luku kako bi školske praznike provela sa svojom babom. Baba je težakinja koja je dio Drugog svjetskog rata provela u El Shattu. Djevojčica je dijete radničke klase i rastavljenih roditelja, bivšeg moreplovca i samohrane majke zaposlene u splitskom hotelu. Kroz vrlo labavo definiran period pratimo odrastanje djevojčice od njene sedme godine. Kroz dječje oči upoznajemo babu, njezin život i život na otoku općenito, kontekst u kojem je odrasla i koji ju je oblikovao na način da djevojčici bude najmilije društvo. Osim uz babu, vezana je najviše uz knjige i romane, svijet mašte koji joj služi za bijeg od svega čemu ne pripada. Barbe (babinog sina, njezinog ujaka) od kojega zna dobiti batine, djece na otoku, očekivane u odnosu na osobnu izvedbu rodnog identiteta koja joj govori da se najviše voli igrati autićima i s dječacima igrati nogomet. S odrastanjem i klasna pripadnost utječe na sve veći osjećaj nepripadanja, gdje obrazovanje postaje način za bijeg od skromnog življenja radničke klase. Za posljedicu to, uz odrastanje i tinejdžerske godine koje traže neke druge oblike pripadnosti, čini babu sve daljom i sve manje poželjnim društvom.
Ono što je briljantno pogođeno je opis otočkog života, atmosfere '80-ih, mentaliteta ljudi. Vrlo trodimenzionalan doživljaj. Nisam nikada živio na otoku, ali opisano mi djeluje vrlo uvjerljivo i autentično. Već od samog početka gdje se opisuje uplovljavanje trajekta "Lastovo" u Velu Luku i ta beskonačnost uplovljavanja u luku. Nisam nikada uplovljavao trajektom "Lastovo", ali jesam dva puta katamaranom upravo na putu za Lastovo i s njega. Tko je jednom uplovio u Velu Luku, vjerujem da mu se ta slika trajno urezala u pamćenje. Meni jest i već zbog toga sam osjetio bliskost, premda nogom nisam kročio na Korčulu. "Moja dota" je dobrim dijelom pisana otočkim dijalektom, što doprinosi autentičnosti. Vrlo lijepo se prenosi atmosfera otočkog života, gotovo da se može napipati i namirisati, kroz svakodnevne aktivnosti babe i djevojčice, poput kuhanja, odlaska u polje, rada po kući, komunikacije sa sumještanima. I lijep profil babe se iscrtava, koja biva oblikovana otočkim životom, a istovremeno i zadržava autonomiju kojom biva ponešto drugačija od većine, pa taman nalazi ravnotežu da potpuno pripada tamo gdje jest i da, zapravo, pripada sasvim negdje drugdje.
Još jedna od odlično pogođenih stvari je rječnik kojim se koristi djevojčica. Njezina zapažanja su doista prikazana iz razine djevojčice, obilježena nepotpunim shvaćanjem konteksta i značenja onoga što vidi i što doživljava. Dakle, djevojčica nije samo sredstvo kojim se na odrastao način žele analizirati brojni razlozi za nepripadnost, nego njezina zapažanja doista zvuče kao zapažanja djevojčice. I zato zvuči uvjerljivo. Još jedan razlog za uvjerljivost je odlično pogođen jezik, način izražavanja, u jednostavnim i relativno kratkim rečenicama, potpuno u skladu s godinama pripovjedačice. Vrlo suptilno taj jezik se mijenja kako djevojčica odrasta, što je još jedno priznanje Nori da je odlično pogodila ono što je, pretpostavljam, željela postići. Nisu rijetki oni nakaradni slučajevi kada djevojčica od 10 godina u knjizi ima zapažanja kao da su joj Marx i Engels bili privatni učitelji, a misli izražava na način koji i samog Marxa čini jednostavnim za čitanje.
Svidio mi se i način kako je opisano odrastanje i osjećaj sve manje povezanosti sa starijima, s kojima smo nekada voljeli provoditi vrijeme, o kojima smo, na kraju, i ovisili. Kako nam njihove priče postaju sve dosadnije, sve manje se može povezati s njima, na određeni način ih odbacujemo. Što zbog razlike u godinama, što zbog sve različitijih interesa koji se počinju iskazivati tijekom puberteta, pa onda i, njime potaknutog, osjećaja da oni, koji su nam nekada bili sve, nisu više dostojni naše pažnje i vremena. I kako se to najčešće vrati na početak, pa (barem djelomično) odbacimo i sebe same kakvi smo bili tada. Najčešće to bude prekasno, pa nam ostanu samo sjećanja na sjećanja.
Zamjerke koje imam na "Moju dotu" nisu velike, premda će njihovo opisivanje biti podugačko, ali su, zanimljivo, slične onima koje sam imao za "Do isteka zaliha".
Prvo, obiteljsko nasilje. Knjiga počinje rečenicom "To popodne sam dobila prve velike batine od barbe" i opisuje kako je to izgledalo. U ostatku knjige nema nikakve razrade te teme. Niti se bilo koje druge batine spominju, barem ne izravno. Nasilan i grub barbin karakter biva razlogom zašto ga djevojčica ne može podnijeti. Da, i samo jedne batine mogu biti razlog za to. Ali, kada se knjiga otvori konstatacijom da su to bile PRVE velike batine, sugerira se da nisu jedine i da će to biti jedna od centralnih tema knjiga. Međutim, nije. Isto kao i u "Do isteka zaliha", ispada da je ta tema potpuno nepotrebna za priču. Iako je u jednom trenutku naglašena kao tema okosnica, putem ona potpuno nestane iz vidokruga.
Drugo, vremenske i geografske nejasnosti. Vremenska nejasnost. Na početku knjige saznajemo da je djevojčica tada dobila prve velike batine, godina je 1981., ima sedam godina i na jesen će krenuti u prvi razred. Nakon toga ide opis premlaćivanja i onoga što mu je prethodilo. Iz njega se zaključuje da od likova definitivno postoji djevojčica, postoji baba i postoji taj barba koji dolazi kod babe na ručak. Živi li barba s babom ili je došao samo gost, to tada ne znamo. Ali, na vidiku definitivno nema dide. I tako biva narednih 30 stranica, pa se može pretpostaviti da je dida davno umro. Ako i nije, u svakom slučaju nije tamo gdje su djevojčica i baba. Odjednom, saznajemo da je "to lito" dida umro prije nego što je djevojčicu mater poslala na Korčulu. Sad, koje je to ljeto? Isto ljeto nakon kojeg treba krenuti u školu i ima sedam godina? Ili neko drugo ljeto. Nešto kasnije vidimo da djevojčica ima osam godina, najstarija je od sve djece, i zato su joj dali da vidi mrtvog didu. Poprilično zbunjujuće. Ako sam dobro shvatio, cijelih godinu dana se dida ne pojavljuje u priči i implicira se da dide nema, da bi ispalo da je dida umro sljedeće ljeto.
Geografska nejasnost. Baba ima dva sina, koji su djevojčici ujaci i zove ih barba. Jedan je onaj koji ju je premlatio i, budući da narednih dana nakon premlaćivanja redovito dolazi kod babe na ručak, sugerira se da barba živi negdje na otoku. Definitivno nije u inozemstvu. Zatim saznajemo da baba ima dva sina (djevojčica dva ujaka) koji su obojica otišli u Australiju. Sad, ako su dvojica u Australiji, tko je onda ovaj barba koji je na Korčuli? Je li baba zapravo ima tri sina, od kojih su dva u Australiji? Ili su stvarno obojica u Australiji, ali je ovaj, najstariji, sada na Korčuli na odmoru pa povremeno dolazi na ručak kod svoje mame? Kasnije saznajemo da najstariji sin, barba koji je premlatio djevojčicu, radi u hotelu u Veloj Luci, a živi u Smokvici, a kasnije je izgradio i novu kuću pored stare, a počeo ju je graditi prije nego se djevojčica rodila. U redu, možda se taj najstariji sin vratio iz Australije i sada živi na Korčuli? Na polovici knjige baba čita pisma svojih sinova, gdje se kaže da je jedno pismo od onog iz Australije, a drugo od onog iz Čilea. Dooooooobro, sada više nisu obojica u Australiji, premda je jedan na Korčuli, nego je jedan u Australiji, a drugi u Čileu? Dvije stranice poslije, djevojčica kaže da voli onog drugog barbu i da bi htjela da on ne živi u Australiji, nego ovdje (na Korčuli), a ovaj koji živi ovdje da živi u Australiji. Ako nisam nešto pogrešno shvatio, ovdje je netko geografski vrlo nekoncentriran.
I još jedna zamjerka na kraju. Neposjedovanje velikog broja knjiga i doslovno i metaforički djevojčici bivaju prvi susreti s klasnim razlikama i njezinom pripadnošću siromašnijima. Sve ostali primjeri klasne razlike su poprilično dobro opisani iz dječje perspektive, ali posjedovanje knjiga? I ja sam kao dijete volio čitati, a knjige su mi služile kao eskapizam od rata, od drugih i od sebe. I nisu roditelji mogli svakoj mojoj želji udovoljiti kupovinom knjiga. Možda sam pretjerano ciničan u isticanju rješenja, ali, knjižnica?
Unatoč zamjerkama, ono dobro je bilo u dovoljno velikoj količini da mi se "Moja dota" svidi. Poprilično dobra knjiga i, za mene, Norina najbolja do sada.
August 21, 2022
Pitala sam se tijekom čitanja je li Nora Verde možda ušla u moju glavu, moja sjećanja. Gotovo da nema scene s kojom se nisam mogla poistovjetiti, samo na drugom otoku i drugim likovima. Prekrasan hommage baki, presjek jednog djetinjstva, života na korčulanskom selu, traženjem identiteta. Svakome bi od nas trebala jedna takva baka kao utočište, gnijezdo ljubavi i podrške. Prekrasno pisano, obožavam taj dijalekt jer daje ono ulje i začin na tu gorku otočku salatu. Nora Verde (Antonela Marušić) uvukla nas je u svoj svijet i prodrla u zakutke sjećanja tako živopisno i jednostavno da se u svakoj slici možemo vidjeti, svaku scenu osjetiti, okusiti, namirisati. Izvrsno!
May 21, 2022
koliko je mog djetinjstva u ovoj knjizi. ❤
October 24, 2021
Vratila me u djetinjstvo...i sama sam imala slučaj ovakvog pitanja i iste reakcije...🙂🙂
baka uglavnom izbjegava svako škakljivije pitanje svoje Nelice, pa tako i ono "vjeruje li doista u Boga i je li Boga vidjela".
A i sa sladoledom i moju je bilo sram... 😁😁
baka uglavnom izbjegava svako škakljivije pitanje svoje Nelice, pa tako i ono "vjeruje li doista u Boga i je li Boga vidjela".
A i sa sladoledom i moju je bilo sram... 😁😁
November 4, 2021
“Kada bih mogla biti leća kamere koja lebdi nad vremenskom putanjom, spustila bih se u doba kad su baba i unuka iz ove priče, hodajući jedna uz drugu, bile kao dvije barke koje se ljuljaju. Stojim na mulu i slušam.
‘Leti danci kao sanci, a godišća kao ništa’, govori baba svaki put kada završi neku svoju priču. Nakon toga se više nema što za reći. Ostanu samo kore misli koje se suše na jakom popodnevnom suncu.”
Divna, izvanredna knjiga. Nježna, sentimentalna, duhovita, o otoku/otocima, otočkom mentalitetu i djetinjstvu, odrastanju, obitelji, klasi, rodu, topla oda našim (otočkim) babama, začinjena luškom čakavštinom. Topla preporuka.
‘Leti danci kao sanci, a godišća kao ništa’, govori baba svaki put kada završi neku svoju priču. Nakon toga se više nema što za reći. Ostanu samo kore misli koje se suše na jakom popodnevnom suncu.”
Divna, izvanredna knjiga. Nježna, sentimentalna, duhovita, o otoku/otocima, otočkom mentalitetu i djetinjstvu, odrastanju, obitelji, klasi, rodu, topla oda našim (otočkim) babama, začinjena luškom čakavštinom. Topla preporuka.
December 30, 2021
Knjiga o uspomenama, poputbini, naslijeđu, posve privatna pripovijest. Ali nepravedno bi bilo ne reći da je riječ i o svojevrsnom podsjetniku na 80te, koji će više rezonirati s generacijski podudarnom publikom. No, i oni koji nisu u dobi kao autorica, a da su bar jednom ljeti stupili na neki jadranski otok, moći će među koricama omirisati i okusiti opojnu atmosferu, prepoznati ljude i običaje.
Valjda je jasno da sam u obje skupine i da sam roman doživjela intenzivno, makar se ne mogu poistovjetiti s obiteljskom situacijom protagonistice, no pomaže što je knjiga dobrim dijelom univerzalna priča o odrastanju. A i kada to nije, odlična je. Meni jedna od najdražih domaćih u 2021. godini, i to u jakoj konkurenciji.
Valjda je jasno da sam u obje skupine i da sam roman doživjela intenzivno, makar se ne mogu poistovjetiti s obiteljskom situacijom protagonistice, no pomaže što je knjiga dobrim dijelom univerzalna priča o odrastanju. A i kada to nije, odlična je. Meni jedna od najdražih domaćih u 2021. godini, i to u jakoj konkurenciji.
May 26, 2021
mnogo volim ovaj roman!
August 24, 2023
Ovo je jedan od onih romana koji će vas u potpunosti uvući u vlastiti svijet brišući pritom svaku granicu između fikcije i zbilje. Na kraju samog čitanja, čitatelj će se zasigurno zapitati koliki je postotak autoričinog života iznova (pr)oživljen kroz ovo djelo.
Naime, Nora Verde odnosno Antonela Marušić izvrsno je probila tanku liniju realnosti i imaginacije stvorivši autobiografiju fikcijske junakinje koja preuzima sve odlike stvarne osobe. No je li ta djevojčica samo odraz autoričine bujne mašte ili se iza njezinog vrsnog ocrtavanja portreta krije i sama Nora Verde pitanja su na koja ne znam odgovor. Ako promotrimo djelo s pozitivističke perspektive vrlo lako se čitatelj može pronaći u traganju za odgovorima. Uostalom, i sama autorica je posegnula za ponekim trikovima poigravši se s klasifikacijom romana.
Tako se na samom početku djela pojavljuje glas neimenovane pripovjedačice koja nas retrospektivno povlači za sobom u 1981. godinu, međutim ona ne ostaje nepoznata nego se negdje na sredini romana razotkriva njezin identitet te saznajemo njezino ime odnosno nadimak Nela. No tko je Nela?
Ona je dijete koje iskače iz svih kalupa. Nela je pomalo neobična djevojčica koja se igra muških igara. Ona nije ni Splićanka, a ni prava Lučka. Kao dijete rastavljenih roditelja razapeta je između dvije struje, majke koja nema vremena za nju u želji da je materijalno osigura i oca beskućnika kojega i ne poznaje. Jedina osoba koja joj se može kvalitetnije posvetiti je njezina baba s kojim provodi ljetne praznike, međutim, ona ne živi sama. S njima je i barba (ujac), koji se postavlja kao padre familias.
Iako roman započinje s njim, barba je tek sporedni lik dok puno važniju ulogu ima baba. Naime, ovo djelo protkano nostalgičnim retrospektivnim fragmentima zapravo je epska oda posvećena toj skromnoj starici - babi. Ona je Nelina vodilja kroz život, njezina moralna te životna učiteljica, ali i utočište od nemirnog svijeta odraslih:
,,Ponos na babin El Shatt ostao je moja trajna moneta, babina dota koju nosim kroz godine sa sobom, a koja zauzima sve manje prostora u mojem sjećanju. Dok sam upijala babine riječi i sve njene priče pisala u svoju teku, činilo mi se da ih nikada neću zaboraviti. Naivno uvjerenje da ću te priče pamtiti cijeli život rasplinulo se, ostale su mi smrvljene krhotine davno izronjenih školjku, na neku od njih odvažim se prisloniti uho i učini mi se da čujem pjevan i radostan babin glas.
Ubrzo izroni i slika(…)”(Verde, 2021: 69).
Međutim, pubertetsko razdoblje narušilo je idilični odnos između bake i njezine unuke. Djevojčica je postala djevojka. Ona više nema potrebu povjeravati se baki stoga između njih dvije nastupa tišina. Staričine riječi više ne dopiru do djevojčice koja postaje zaokupljena razmišljanjem o povratku u Split, grad mladosti i zabave:
,,Mladost je došla po moju dušu bahato, nije kucala ni pitala je li slobodno. Samo sam jedan dan postala nova, drugačija. Izdužila sam se, smirila” (Verde, 2021: 160).
Tako je baba bila u pravu kada je govorila: ,,Letu danci kao sanci, a godišća kao ništa”. No netko mlad poput Nele u punom naletu života i ne uočava kako je život fragilan dok ne izgubi svoga bližnjega. I to se dogodilo u ljeto 1999. godine. Babina smrt prouzročila je Neli traumatično iskustvo koje se manifestira podsvjesno kroz njezine snove. Naime, djevojka se kaje zbog svog ponašanja tijekom adolescentskih dana. Nije li tako uvijek u životu? Tko kaže da život podrazumijeva sretan kraj? Hmm…
Stoga samo ostaje pitanje koliko je djelo proizvod vlastite autobiografije, a koliko fikcije, međutim odgovor na to zna jedino Nora Verde. No ne treba ni zaboraviti kako i podsvjesno svaki roman unutar sebe krije samoga pisca odnosno kako svaka autobiografija sadrži i dio fikcije. Kako god bilo želim pročitati još ovakvih toplih obiteljskih priča. “Moja dota”, roman o odnosu unuke i bake pravo je književno osvježenje.
Naime, Nora Verde odnosno Antonela Marušić izvrsno je probila tanku liniju realnosti i imaginacije stvorivši autobiografiju fikcijske junakinje koja preuzima sve odlike stvarne osobe. No je li ta djevojčica samo odraz autoričine bujne mašte ili se iza njezinog vrsnog ocrtavanja portreta krije i sama Nora Verde pitanja su na koja ne znam odgovor. Ako promotrimo djelo s pozitivističke perspektive vrlo lako se čitatelj može pronaći u traganju za odgovorima. Uostalom, i sama autorica je posegnula za ponekim trikovima poigravši se s klasifikacijom romana.
Tako se na samom početku djela pojavljuje glas neimenovane pripovjedačice koja nas retrospektivno povlači za sobom u 1981. godinu, međutim ona ne ostaje nepoznata nego se negdje na sredini romana razotkriva njezin identitet te saznajemo njezino ime odnosno nadimak Nela. No tko je Nela?
Ona je dijete koje iskače iz svih kalupa. Nela je pomalo neobična djevojčica koja se igra muških igara. Ona nije ni Splićanka, a ni prava Lučka. Kao dijete rastavljenih roditelja razapeta je između dvije struje, majke koja nema vremena za nju u želji da je materijalno osigura i oca beskućnika kojega i ne poznaje. Jedina osoba koja joj se može kvalitetnije posvetiti je njezina baba s kojim provodi ljetne praznike, međutim, ona ne živi sama. S njima je i barba (ujac), koji se postavlja kao padre familias.
Iako roman započinje s njim, barba je tek sporedni lik dok puno važniju ulogu ima baba. Naime, ovo djelo protkano nostalgičnim retrospektivnim fragmentima zapravo je epska oda posvećena toj skromnoj starici - babi. Ona je Nelina vodilja kroz život, njezina moralna te životna učiteljica, ali i utočište od nemirnog svijeta odraslih:
,,Ponos na babin El Shatt ostao je moja trajna moneta, babina dota koju nosim kroz godine sa sobom, a koja zauzima sve manje prostora u mojem sjećanju. Dok sam upijala babine riječi i sve njene priče pisala u svoju teku, činilo mi se da ih nikada neću zaboraviti. Naivno uvjerenje da ću te priče pamtiti cijeli život rasplinulo se, ostale su mi smrvljene krhotine davno izronjenih školjku, na neku od njih odvažim se prisloniti uho i učini mi se da čujem pjevan i radostan babin glas.
Ubrzo izroni i slika(…)”(Verde, 2021: 69).
Međutim, pubertetsko razdoblje narušilo je idilični odnos između bake i njezine unuke. Djevojčica je postala djevojka. Ona više nema potrebu povjeravati se baki stoga između njih dvije nastupa tišina. Staričine riječi više ne dopiru do djevojčice koja postaje zaokupljena razmišljanjem o povratku u Split, grad mladosti i zabave:
,,Mladost je došla po moju dušu bahato, nije kucala ni pitala je li slobodno. Samo sam jedan dan postala nova, drugačija. Izdužila sam se, smirila” (Verde, 2021: 160).
Tako je baba bila u pravu kada je govorila: ,,Letu danci kao sanci, a godišća kao ništa”. No netko mlad poput Nele u punom naletu života i ne uočava kako je život fragilan dok ne izgubi svoga bližnjega. I to se dogodilo u ljeto 1999. godine. Babina smrt prouzročila je Neli traumatično iskustvo koje se manifestira podsvjesno kroz njezine snove. Naime, djevojka se kaje zbog svog ponašanja tijekom adolescentskih dana. Nije li tako uvijek u životu? Tko kaže da život podrazumijeva sretan kraj? Hmm…
Stoga samo ostaje pitanje koliko je djelo proizvod vlastite autobiografije, a koliko fikcije, međutim odgovor na to zna jedino Nora Verde. No ne treba ni zaboraviti kako i podsvjesno svaki roman unutar sebe krije samoga pisca odnosno kako svaka autobiografija sadrži i dio fikcije. Kako god bilo želim pročitati još ovakvih toplih obiteljskih priča. “Moja dota”, roman o odnosu unuke i bake pravo je književno osvježenje.
August 23, 2021
Primarno posveta djetinjstvu, naivnosti, bezbrižnosti, ali i odrastanju, formiranju stava i svijesti svita oko sebe, Moja dota je prekrasna posveta otočkom životu i nekom davnom mentalitetu, ali najbolje od svega, svaki čitatelj može pronaći poveznice između zgoda iz knjige i nekih vlastitih štorija vezanih uz none i noniće. Jako pitko, lako čitljivo djelo, knjiga leluja između čakavštine i književnog hrvatskog, istovremeno uspijevajući ispričati priču, ali i začiniti izraz šmekom otočkog govora. Možda jedina zamjerka je na trenutke razbacana kronologija zbivanja te par nedovršenih misli i sporednih pričica, ali u globalu, ovo je definitivno jedna od onih knjiga koje široka masa more zavolit i s guštom pročitat.
4.5/5
4.5/5
July 3, 2022
https://knjigozderonja.wixsite.com/kn...
Moja dota progovara o međuljudskim odnosima, gdje su baba i unuka bliže nego što će to ikada biti majka i kćer. Baba predstavlja tampon zonu između Nelice i svijeta; ona je njezina zaštita. Iako ne sprječava barbine batine, poskrivećki joj daje pomade kako bi rane što brže prošle. Iako špara struju i ne rasipava hranu, nudi Nelici s vremena na vrijeme hranu za utjehu, bez obzira koliko će se zalihe smanjiti ili račun doći veći. Ipak, ni to ne može zauvijek trajati – treba odrasti, a s odrastanjem dolaze i visoki zidovi koji ni oni najbliži nikad više neće moći srušiti.
Volim promocije, volim slušati autore, volim se okušati u knjigama koje možda ne bih uzela jer mislim da sam s razlogom nabasala na njih i na promociju, ali moram priznati da sam se malo uplašila knjige. Kad god se u Rijeci događa neka promocija, ja već hrlim prema knjizi, potvrđujem dolazak i govorim nakladniku kako mi je drago što imamo priliku uživo poslušati autora. Sve se to dogodi prije nego što ja znam o čemu se u knjizi radi. Nagrada za najjadnijeg bookblogera godine ide… Tako ja lijepo krenem listati knjigu, gledam u nju i nisam sigurna kojim je jezikom pisana. Tu i tamo prepoznajem hrvatski, ali dijaloge ne razumijem. Zašto si, Tihana, radiš to? Zašto hrliš na promocije kad ne razumiješ knjige? Da, upravo mi se to dogodilo. Kad sam duboko udahnula milijun puta, otvorila sam knjigu i shvatila da ipak razumijem kada uključim mozak. Morala sam se poslužiti koji put Google-om za razjašnjavanje, ali sve u svemu, nisam imala velikih poteškoća.
Da se vratim na početak, vjerojatno ju ne bih uzela u ruke da nije bilo promocije. No jesam jer sam čitajući Moju dotu razmišljala o mojoj babi. Kroz djetinjstvo me je bilo gotovo sram što je ona inzistirala da ju zovem baba, dok su svi ostali svoje bake nazivala bakama – jer baba je bila pogrdna riječ tamo gdje sam ja odrastala. „Mene to muči, ja bi volila da i moja baba bude gospođa.“ Nisam kod nje provodila ljeta, ali fragmente praznika jesam – i nisam se odvajala od nje. Baš kao i Nelica, gotovo bi živjela u simbiozi s njom, promatrajući ju kako radi, kuha i špara struju. Imale smo i svoju zabavu – igranje sedmice kada je sav posao bio gotov. Ona je jedina osoba koja mi nikad nije puštala; uvijek sam gubila od nje, ali i uvijek tražila još. Odrastajući, sve sam manje vremena provodila s njom, tražeći svoje mjesto u društvu. Sad sam na drugom kraju države, pa nam je opcija samo telefon, koji, moram priznati, jako rijetko podižem. Isprike, isprike.
Nora Verde došla je u Rijeku na promociju povodom manifestacije Knjige na nezgodnim mjestima, te je pričala o Mojoj doti „ispred kockarnice“ u kvartu Turnić. Zanimljivo, zar ne? Osim književnosti, Nora Verde bavi se i aktivizmom, no na promociji se najviše pažnje dalo njenom stvaralaštvu. Književnost Nore Verde obilježena je nelagodi pripadanja nižoj klasi, zbog čega je ona bila ekonomski uljez. Njezini tekstovi prodiru zato prodiru u društveno – ekonomske teme. Zbog svoje je pozadine osjećala, ljutnju i sram, no ipak je imala potrebu to ispričati kroz svoje pisanje. Ipak, u svemu je dominantan bijes. No, kako autorica kaže, nastoji pomiriti u svojim tekstovima prkos i nježnost.
Što je naš miraz?
Grickajmo knjige zajedno!
Moja dota progovara o međuljudskim odnosima, gdje su baba i unuka bliže nego što će to ikada biti majka i kćer. Baba predstavlja tampon zonu između Nelice i svijeta; ona je njezina zaštita. Iako ne sprječava barbine batine, poskrivećki joj daje pomade kako bi rane što brže prošle. Iako špara struju i ne rasipava hranu, nudi Nelici s vremena na vrijeme hranu za utjehu, bez obzira koliko će se zalihe smanjiti ili račun doći veći. Ipak, ni to ne može zauvijek trajati – treba odrasti, a s odrastanjem dolaze i visoki zidovi koji ni oni najbliži nikad više neće moći srušiti.
Volim promocije, volim slušati autore, volim se okušati u knjigama koje možda ne bih uzela jer mislim da sam s razlogom nabasala na njih i na promociju, ali moram priznati da sam se malo uplašila knjige. Kad god se u Rijeci događa neka promocija, ja već hrlim prema knjizi, potvrđujem dolazak i govorim nakladniku kako mi je drago što imamo priliku uživo poslušati autora. Sve se to dogodi prije nego što ja znam o čemu se u knjizi radi. Nagrada za najjadnijeg bookblogera godine ide… Tako ja lijepo krenem listati knjigu, gledam u nju i nisam sigurna kojim je jezikom pisana. Tu i tamo prepoznajem hrvatski, ali dijaloge ne razumijem. Zašto si, Tihana, radiš to? Zašto hrliš na promocije kad ne razumiješ knjige? Da, upravo mi se to dogodilo. Kad sam duboko udahnula milijun puta, otvorila sam knjigu i shvatila da ipak razumijem kada uključim mozak. Morala sam se poslužiti koji put Google-om za razjašnjavanje, ali sve u svemu, nisam imala velikih poteškoća.
Da se vratim na početak, vjerojatno ju ne bih uzela u ruke da nije bilo promocije. No jesam jer sam čitajući Moju dotu razmišljala o mojoj babi. Kroz djetinjstvo me je bilo gotovo sram što je ona inzistirala da ju zovem baba, dok su svi ostali svoje bake nazivala bakama – jer baba je bila pogrdna riječ tamo gdje sam ja odrastala. „Mene to muči, ja bi volila da i moja baba bude gospođa.“ Nisam kod nje provodila ljeta, ali fragmente praznika jesam – i nisam se odvajala od nje. Baš kao i Nelica, gotovo bi živjela u simbiozi s njom, promatrajući ju kako radi, kuha i špara struju. Imale smo i svoju zabavu – igranje sedmice kada je sav posao bio gotov. Ona je jedina osoba koja mi nikad nije puštala; uvijek sam gubila od nje, ali i uvijek tražila još. Odrastajući, sve sam manje vremena provodila s njom, tražeći svoje mjesto u društvu. Sad sam na drugom kraju države, pa nam je opcija samo telefon, koji, moram priznati, jako rijetko podižem. Isprike, isprike.
Nora Verde došla je u Rijeku na promociju povodom manifestacije Knjige na nezgodnim mjestima, te je pričala o Mojoj doti „ispred kockarnice“ u kvartu Turnić. Zanimljivo, zar ne? Osim književnosti, Nora Verde bavi se i aktivizmom, no na promociji se najviše pažnje dalo njenom stvaralaštvu. Književnost Nore Verde obilježena je nelagodi pripadanja nižoj klasi, zbog čega je ona bila ekonomski uljez. Njezini tekstovi prodiru zato prodiru u društveno – ekonomske teme. Zbog svoje je pozadine osjećala, ljutnju i sram, no ipak je imala potrebu to ispričati kroz svoje pisanje. Ipak, u svemu je dominantan bijes. No, kako autorica kaže, nastoji pomiriti u svojim tekstovima prkos i nježnost.
Što je naš miraz?
Grickajmo knjige zajedno!
August 13, 2023
Oda Dalmaciji 80-ih bez imalo cenzure i patetike.
September 27, 2023
Nevjerojatno topla priča o odrastanju, usprkos dramatičnom početku, uz agresivnog barbu koji tuče djevojčicu - pripovjedačicu. Ali dalje kroz knjigu barbe, na sreću, nema previše. Upoznajemo sedmogodišnju Nelu koja ljetuje kod barbe i babe u Veloj Luci. Nela je tvrdoglavo, bistro dijete koje najradije čita, igra se kauboja i nogometa, ne voli igre lutkama, a ne podnosi ni kad joj zapovijedaju. Ali tu je baba koju jako voli. Odnos djevojčice i bake opisan je s puno ljubavi i topline, a istovremeno opisuje i kako se taj odnos s godinama mijenja, kako djevojčica odrasta. Pa dok Nela kao prvašica rado s babom ide u polje ili u crkvu, kao četrnaestogodišnjakinja će tražiti samoću, glumiti da spava nedjeljom ujutro i jedva čekati povratak u Split.
Knjiga obiluje dijalektom, i to otočkim, pa je malo teže čitljiva nama kontinentalcima, ali pomaže mali rječnik na kraju.
Izvrsno napisana, pravi užitak za čitanje!
Knjiga obiluje dijalektom, i to otočkim, pa je malo teže čitljiva nama kontinentalcima, ali pomaže mali rječnik na kraju.
Izvrsno napisana, pravi užitak za čitanje!
July 29, 2024
Sviđa mi se stvaranje nekog novog, ya, coming-of-age žanra karakterističnog za odrastanje uz bake, tetke, bliže rođake u djevojaštvu i to tijekom ljetnih praznika.
Sličan sentiment ima i "Ljeta s Marijom" Olje Savičević Ivančević.
Nadam se i nekom takvom slavonskom djelcu - možda to bude Belešovo "Listanje kupusa"?
Sličan sentiment ima i "Ljeta s Marijom" Olje Savičević Ivančević.
Nadam se i nekom takvom slavonskom djelcu - možda to bude Belešovo "Listanje kupusa"?
September 22, 2022
"Neka smo išli, to je krejanca", govori.
Meni to nije baš jasno, ali ne pačam se u to, meni je drago da sam išla s njom."
Volim.
Meni to nije baš jasno, ali ne pačam se u to, meni je drago da sam išla s njom."
Volim.
July 1, 2024
Ne znam kako bih opisala koliko je dobra ova knjiga. Preporuka svima koji su ljetovali kod bake na selu, kao i svima ostalima.
June 30, 2024
Slatko, al ipak malo dosadno.
January 31, 2024
"Moja dota" preporučila mi je kolegica kad smo u small talku prije sastanka shvatile da smo obje ljeta u djetinjstvu provodile na otocima u zadarskom arhipelagu. U sjećanju mi je ostao njen komentar "nevjerojatno kako svi imamo slična iskustva ljetovanja u bodulima".
I baš tako - nevjerojatno je kako je Nora Verde uspjela prenijeti otočki mentalitet, odnos bake i unuke prožet pričama o starim vremenima, ratnim zbivanjima 40ih (partizani, logori, opća neimaština i glad) koji se nama, novijim generacijama rođenima i odraslima čak nakon Domovinskog rata, čine nezamislivima.
Obje bake izgubila sam u ljetnim mjesecima, pa su zadnje stranice bile posebno teške: "Na južnim otocima ljeti se umire lako, val odlazaka na onaj svijet zapljuskuje mala otočna groblja sve do kasne jeseni. Paklena vrućina iz tijela istisne dušu, kao da prstom potisneš kuglicu mlade biži, a mahuna kože pukne pod jagodicom."
I baš tako - nevjerojatno je kako je Nora Verde uspjela prenijeti otočki mentalitet, odnos bake i unuke prožet pričama o starim vremenima, ratnim zbivanjima 40ih (partizani, logori, opća neimaština i glad) koji se nama, novijim generacijama rođenima i odraslima čak nakon Domovinskog rata, čine nezamislivima.
Obje bake izgubila sam u ljetnim mjesecima, pa su zadnje stranice bile posebno teške: "Na južnim otocima ljeti se umire lako, val odlazaka na onaj svijet zapljuskuje mala otočna groblja sve do kasne jeseni. Paklena vrućina iz tijela istisne dušu, kao da prstom potisneš kuglicu mlade biži, a mahuna kože pukne pod jagodicom."
April 14, 2023
računala sam da će ovo biti light "hehe hihi" štivo i bome sam se zeznula. Moja dota me odnijela preko dvadeset godina nazad, doduše na d(r)ugi otok, no neke slike i misli kao da su moje i na momente vidim i čujem lik svoje (ne babe nego) nane.
treba znati u cca 160 strana tako živo prikazati čitavo jedno vrijeme, ljetno otočko odrastanje i odvajanje od voljene bake. Moja dota je kao neka "svedalmatinska" štorija, svatko s dalmatinskim porijeklom bi se mogao prepoznati bar u nekom njenom dijelu.
svaka čast Nori, veselim se čitati još njenih djela.
treba znati u cca 160 strana tako živo prikazati čitavo jedno vrijeme, ljetno otočko odrastanje i odvajanje od voljene bake. Moja dota je kao neka "svedalmatinska" štorija, svatko s dalmatinskim porijeklom bi se mogao prepoznati bar u nekom njenom dijelu.
svaka čast Nori, veselim se čitati još njenih djela.
November 10, 2022
"Sve bi srušila, kada bi mogla. Sve ću ovo srušit, kunem se pred svojim bogom."
Genijalno!
Genijalno!
August 23, 2023
Od "Moje dote" očekivala sam lagano, ljetno štivo s lijepom pričom, a ispala je puno više od toga. Iako sam odrasla u ranim dvijetisućitima, u Nelinu sam djetinjstvu prepoznala svoje, a baba je bila moja baka. Čudno je kako nakon tolikoga vremenskog odmaka u fikciji ponovno možeš proživjeti najljepše trenutke svojega života s jednom od najdražih osoba u njemu - bakom. Predivno i tužno u isto vrijeme.
Sve prepreke za čitanje.
Sve prepreke za čitanje.
March 25, 2023
Divna, nježna i dirljiva knjiga. Lijepa posveta posebnoj baki...
June 13, 2023
"Baba je kao knjiga, samo što je umisto slova njen glas."
Read
November 25, 2023Priča o posve osobnom djetinjstvu provedenom uz baku u Veloj Luci, a opet tako prepoznatljivo i naše.
Nakratko me vratilo u neko doba...
Nakratko me vratilo u neko doba...
June 16, 2024
Vratilo me u dane ljetovanja s bakom na Korculi.
U zivotu nisam bila na Korculi niti ljetovala s bakom.
U zivotu nisam bila na Korculi niti ljetovala s bakom.
June 22, 2024
"Kad narastem moram pobić od ovih ljudi. Nije mi jasno kako sam se ja među njima rodila, nekad ni njima nije jasno, pa se svi skupa čudimo. Sigurno se zato i barba ljuti na mene čim me vidi, ne moram ništa krivo ni reći, on se odmah snerva na mene. Tako je i meni kad vidim njega. Čim uđe kroz kortu, počne vikati i tirat me da radim šta on hoće i ja opet ne mogu mučat. Ne mogu trpit da mi tako glup čovik zapovida svaki dan."
Dota koju je autorica naslijedila ljubav je od bake i trauma od ujaka. Iskren je ovo roman o odrastanju u 80-ima, u neimaštini, sa samohranom majkom koja je po cijele dane radila i dijete ljeti slala kod bake na Korčulu. Baka je glavni lik romana, ona je autorici dala sve što je mogla i znala, odgajala ju i dala bliskost koju joj majka zbog borbe za egzistenciju nije mogla dati. Ujak je pak frustrirani manijak koji se iživljava na djetetu bez ikakvog razloga stvarajući autorici traumu za cijeli život.
Pitanje roda i rodnih uloga autorica je indirektno provukla, nije ih naglasila ni stavila u prvi plan, ali opet je jasno dala do znanja čitatelju da je voljela igrati nogomet, da nije nosila haljine, da su joj se sviđale cure... Majku je to malo i smetalo, dok ju je baka prihvaćala baš takvu kakva jest.
"Letu danci kao sanci, a godišća kao ništa, govorila je baba svaki put kada završi neku svoju priču. Nakon toga se više nema što za reći. Ostanu samo kore misli koje se suše na jakom popodnevnom suncu."
Dota koju je autorica naslijedila ljubav je od bake i trauma od ujaka. Iskren je ovo roman o odrastanju u 80-ima, u neimaštini, sa samohranom majkom koja je po cijele dane radila i dijete ljeti slala kod bake na Korčulu. Baka je glavni lik romana, ona je autorici dala sve što je mogla i znala, odgajala ju i dala bliskost koju joj majka zbog borbe za egzistenciju nije mogla dati. Ujak je pak frustrirani manijak koji se iživljava na djetetu bez ikakvog razloga stvarajući autorici traumu za cijeli život.
Pitanje roda i rodnih uloga autorica je indirektno provukla, nije ih naglasila ni stavila u prvi plan, ali opet je jasno dala do znanja čitatelju da je voljela igrati nogomet, da nije nosila haljine, da su joj se sviđale cure... Majku je to malo i smetalo, dok ju je baka prihvaćala baš takvu kakva jest.
"Letu danci kao sanci, a godišća kao ništa, govorila je baba svaki put kada završi neku svoju priču. Nakon toga se više nema što za reći. Ostanu samo kore misli koje se suše na jakom popodnevnom suncu."
Displaying 1 - 27 of 27 reviews