Jer važno je samo ono što je večno: meseca i srca uzrok polazni; i, ma koliko bilo protivurečno, voleti treba što su prolazni lepote časovi...
Od svoje prve zbirke iz 1924. godine pa do danas Desanka Maksimović (1898–1993) opčinjava čitaoce svojim umećem da od neizgovorenih strepnji i nejasnih čežnji i slika stvara poeziju koja je jednostavna, neposredna i razumljiva. Njene reči su iskrene, otvorene prema čoveku i životu, njeni su stihovi puni lirske misaonosti, a u njima je pesnik Ivan V. Lalić uočio jedinstvo životnog iskustva, talenta i mudrosti.
Između slutnji i sete, pesme poput Strepnje, Opomene, Verujem, Proletnje pesme, Krvave bajke, Pokošene livade, Tražim pomilovanje i danas predstavljaju pravo duhovno utočište.
„Po svojoj motivskoj raznovrsnosti i bogatoj lirskoj skali od najjednostavnijih tonova do dubokih i misaonih sazvučja, lirika Desanke Maksimović se ukazuje kao srećna mogućnost da poput večite pesničke senke prati svoga čitaoca od njegovih prvih koraka u život, pa nadalje.“ – Stevan Raičković
She graduated from the gymnasium in Valjevo and the University of Belgrade Faculty of Philosophy. Desanka was a professor of Serbian language from 1923 until 1953 in several schools: Obrenovac gymnasium, then the Third Female Gymnasium in Belgrade, after that she spent a year teaching in Dubrovnik (Croatia), as well as the First female gymnasium in Belgrade. One of her best students was Mira Alečković, who also became a poet and a close friend.
In August 1933 she married Sergij Slastikov, but they had no children of their own.
Because of the undying value of her poetry, Desanka Maksimović was elected on December 17, 1959 as an associate member of the Serbian Academy of Sciences and Arts (SANU), and on December 16, 1965 she became a regular member.
Hvala, pre svega Desanki na ovakvim stihovima, ali i Laguni na ovom prelepom izdanju, savršeno odrađeno!
Mirna bih i gorka na pesak ovaj legla i večito na njemu ostala, ne tražeći ničemu na ovoj zemlji lek.
Na kraju biće opet jedno isto sve, ma čime se ispunio vek. I što bih, onda, činila ma šta da mi radost dođe ili tuga prestane, kada sam proleća jednog u maju postala samo zato da me opet nestane.
"O tebi neću govoriti ljudima. Neću im reći da li si mi samo poznanik bio ili prijatelj drag; ni kakav je, ni da li je u našim snovima i žudima dana ovih ostao trag."
Ja za sebe obično kažem da ne znam da čitam poeziju. To je zaista tačno, ne razumem sve što pročitam, ne uspem uvek da uhvatim suštinu i onda ostanem često isprazna.
Ali Desankine pesme, one imaju ipak posebni moć da mogu da se uvuku u srce bilo koga i da se bilo ko pronađe u njima. Divna kolekcija.
Hvala laguni na ovom izdanju, '' lepšu '' knjigu nisam videla dugo, kada to kažem mislim na sve počevši od korica preko stranica sa pesmama koje su napisane Desankinim originalnin rukopisom i predivnim njenim fotografijama. O pesmama ne znam šta bih rekla pre, savršen izbor njenih najlepših stihova. Obožavam je i sve što je svojom rukom stvorila za nas i verujem da nisam jedina koja dok čita njene stihove ima potrebu da zagrli ovu nestvarnu ženu!