+ predgovor Ane Stolić pod nazivom: Sećanja Đorđa Simića i kolektivno pamćenje o Obrenovićima ____
Slikovita i pouzdana panorama srpske političke istorije XIX veka, Propast dinastije Obrenovića, istovremeno je i dragoceno svedočanstvo iz pera neposrednog svedoka i poznavaoca javnih i zakulisnih političkih prilika svoga vremena, uglednog političara i diplomate Kraljevine Srbije Đorđa S. Simića (1843–1921).
Rukopis je nastao pre više od sto godina i tek nedavno je pronađen - 2016. godine. Napisan je uzornim i pitkim stilom, podeljen u četiri poglavlja sa verno oslikanim karakterima kneza Miloša, kneza Mihaila, kneza i kralja Milana i kralja Aleksandra Obrenovića, uz originalne fotografije i prateći predgovor istoričarke Ane Stolić (Istorijski institut, Beograd) koja je priredila rukopis za objavljivanje.
Povest o Obrenovićima može se čitati i kao uzbudljiva, premda tragična priča o epohi jedne zaslužne vladarske kuće, utoliko više što je po njenom nasilnom gašenju, upravo u vreme kad je rukopis nastajao, „usledilo zatiranje tragova i rušenje višedecenijskog mita o Obrenovićima u javnom diskursu, a kolektivno sećanje na nestalu dinastiju bilo je obeleženo stereotipima tokom celog XX veka“ (Ana Stolić).
Ma koliko mi je kao politikologu i nekome ko voli da izučava nacionalnu istoriju ova tematika poznata, ostao sam iznenađen nekim novim podacima, tvrdnjama i mislima koje je izneo Đorđe S. Simić.
Autor je i sam bio savremenik Obrenovića, koje je lično poznavao i kojima je služio. Njegov rukopis o dinastiji koja je obeležila dobar deo XIX i sam početak XX veka je napisan 1906. godine, da bi prvi put bio publikovan 110 godina kasnije u izdanju Lagune.
Ovo je svedočenje i analiza neposrednog svedoka i direktnog hroničara, koja se može posmatrati kao amalgam istorijskih detalja i drame jedne porodice. Donosi nam neke nove i javnosti manje poznate podatke o karakternim crtama Obrenovića, ali i neke crte ondašnjih političkih aktera i geopolitičkih zbivanja. Autor na kraju sublimira sve pogreške koje su doprinele propasti ove dinastije, navodeći da se može (mada bih dodao i: mora) „sa čisto čovečanskog gledišta sažaljevati grozna smrt poslednjeg predstavnika te dinastije”.
Svakako, ova knjiga služi za dopunu znanja, a obogaćena je i slikama kao i predgovorom, što doprinosi dodatnom utisku i celokupnoj analizi.
Вредно пажње с обзиром да потиче из пера савременика династије Обреновић. Имајући у виду да је и сам аутор био политички активан, не изненађује чињеница што на извесним местима није непристрасан. Последње поглавље је сувопарно и на моменте јако конфузно, какав је уосталом и сам период о коме приповеда, турбулентан и тежак.