What do you think?
Rate this book
Strah od kupine
Riječ urednice Julijane Matanović:
Rukopis Danijele Crljen došao je do mene iz druge ruke. Poslala mi ga je moja bivša studentica naglasivši kako je uvjerena da ću upravo ja takav tekst osjetiti i prepoznati. I već na prvim rečenicama dogodilo se ono za što sam bila sigurna da mi se, nakon stotina i stotina pročitanih romana, ne može dogoditi. Čuđenje i zahvalnost.
Štivo koje obuhvaća više od stotinu godina povijesti splitske obitelji, posebice njezinih ženskih članova, možda se, u vremenima dominacije bliskih tema, i ne mora, na prvi pogled, činiti previše inovativnim. No, Strah od kupine drukčiji je i daleko slojevitiji od brojnih drugih. To je i obiteljski roman koji secira najrazličitije odnose i veze, i roman o povijesti čije kulise ne opterećuju nego se samo blago naziru, i ljubavni roman koji svjedoči o razlikama u shvaćanjima ljubavi kroz različite generacije, i roman o Splitu i njegovoj arhitekturi, novinarstvu, školstvu, njegovim starosjediocima i došljacima. Kupina je tekst koji na svakoj stranici nudi i definicije, poput bolesti, kazališta, rata, roditeljstva, mržnje, pamćenja… Čini to daleko mudrije i odmjerenije i od najrazvikanijih stranica literature za samopomoć.
Briljantan stil i čista kompozicija brinu o čitateljevoj lakoj šetnji kroz velike teme.
Roman Strah od kupine neće ostati samo na ponos autorici i njezinima bližnjima. On će proslaviti i nakladnika, i grad Split, i suvremenu hrvatsku prozu. Svjedočim to iz prve ruke, vjerujući u prepoznavanje.
Rukopis Danijele Crljen došao je do mene iz druge ruke. Poslala mi ga je moja bivša studentica naglasivši kako je uvjerena da ću upravo ja takav tekst osjetiti i prepoznati. I već na prvim rečenicama dogodilo se ono za što sam bila sigurna da mi se, nakon stotina i stotina pročitanih romana, ne može dogoditi. Čuđenje i zahvalnost.
Štivo koje obuhvaća više od stotinu godina povijesti splitske obitelji, posebice njezinih ženskih članova, možda se, u vremenima dominacije bliskih tema, i ne mora, na prvi pogled, činiti previše inovativnim. No, Strah od kupine drukčiji je i daleko slojevitiji od brojnih drugih. To je i obiteljski roman koji secira najrazličitije odnose i veze, i roman o povijesti čije kulise ne opterećuju nego se samo blago naziru, i ljubavni roman koji svjedoči o razlikama u shvaćanjima ljubavi kroz različite generacije, i roman o Splitu i njegovoj arhitekturi, novinarstvu, školstvu, njegovim starosjediocima i došljacima. Kupina je tekst koji na svakoj stranici nudi i definicije, poput bolesti, kazališta, rata, roditeljstva, mržnje, pamćenja… Čini to daleko mudrije i odmjerenije i od najrazvikanijih stranica literature za samopomoć.
Briljantan stil i čista kompozicija brinu o čitateljevoj lakoj šetnji kroz velike teme.
Roman Strah od kupine neće ostati samo na ponos autorici i njezinima bližnjima. On će proslaviti i nakladnika, i grad Split, i suvremenu hrvatsku prozu. Svjedočim to iz prve ruke, vjerujući u prepoznavanje.
248 pages, Paperback
First published January 1, 2021
6 people are currently reading
148 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 30 reviews
on-hold
July 4, 2022"Bježim otkako pamtim. Bježim od svega i od svakoga."
Uvijek sam voljela otvoriti novu knjigu i 'prosuditi' je prema prvoj rečenici. A ova mi se jako svidjela!
Uvijek sam voljela otvoriti novu knjigu i 'prosuditi' je prema prvoj rečenici. A ova mi se jako svidjela!
October 1, 2021
Teško je napisati kvalitetnu knjigu o ženama. Hrabra izjava, znam. Možda će imati više smisla ako je preoblikujem. Teško je napisati kvalitetnu knjigu o teretima koje žene nose. Ne kažem da to nije učinjeno - mnoge su autorice takve priče vješto ispričale i mnoge će ih tek ispričati. To ipak ne negira ono što sam rekla u početku. Pročitala sam u svome životu brdo knjiga, pročitat ću ih još more, i toliko sam puta pročitala romane, pripovijetke, novele o ženama kojima je društvo odrezalo krila. Koje pate, čiji životi ne vrijede koliko je crno pod noktom. U svemu sam tome primijetila trendove zbog kojih sam počela izbjegavati takve priče: nizala se trauma za traumom čija je jedina svrha bila šokirati čitatelje, a žene su u tim pričama svoj spas uglavnom pronalazile u smrti.
"Strah od kupine" Danijele Crljen je obiteljska priča, no u svojoj je srži roman o sudbinama žena iz nekoliko generacija i grana jedne obitelji. Obitelji koja spletom okolnosti živi u Splitu, no moj voljeni grad pod Marjanom poslužio je samo kao kulisa. "Strah od kupine" nije roman o Splitu, iako s vremena na vrijeme progovara o promjenama koje su grad zadesile. S malo meda i malo otrova u riječima, onako kako samo Splićani znaju.
Kad sam prije nekoliko mjeseci vidjela najavu za ovaj roman, intuicija mi je rekla: "Ovo je knjiga za tebe." Zašto mi je ovoliko dugo trebalo da ju uzmem u ruke ne znam, no pročitala sam je u jednom danu, u jednom dahu. Upijala sam riječi kao što žedne biljke upijaju vodu. I kad sam okrenula posljednju stranicu, poželjela sam je pročitati još jednom.
Crljen je u romanu pisala o teškim temama: o abortusu, silovanjima, psihičkim poremećajima. O usamljenosti, slojevitosti obiteljskih odnosa, dobro poznatim mjestima u kojima pronalazimo utjehu. O nepromjenjivosti, koliko god neke stvari vremenom bivale drugačije. Autorica je savršeno pronašla ravnotežu između težine ljudske stvarnosti i toplih, sretnih trenutaka koji čine život.
Bio bi grijeh ne pohvaliti vještinu kojom je roman napisan, a ne bih htjela zaboraviti ni izrazito dosjetljivu, pametnu pripovjedačicu. Stil kojim je pisan "Strah od kupine" izrazito je pitak, kao svježa voda na vrući dan.
Tekst je bogat zanimljivim, jedinstvenim opisima, usporedbama i metaforama koje u niti jednom trenutku ne postaju pretenciozne. Upravo suprotno, njihova je inovativnost ukorijenjena u svakodnevnom govoru i nalaze se upravo na onim mjestima na kojima trebaju biti. Dodatni sloj priči daje i odlično karakterizirana pripovjedačica, ujedno i jedna od glavnih likova i romanu - Klara. Crljen je u potpunosti iskoristila sve prednosti pisanja u prvom licu, ne srameći se dopustiti svojoj pripovjedačici smiješne, konstruktivne, sarkastične komentare na pojedine događaje ili društvene norme.
"Strah od kupine" prekrasan je roman o snazi koji je vidljivo pisan s mnoštvo ljubavi, empatije, promišljanja i svijesti o snazi odluka koje donosimo. Do sada je, barem ovdje na bookstagramu, prolazio uglavnom nezamjećeno. Nadam se da će se to uskoro promijeniti. Svjesno i odgovorno trudim da je ovo priča koju će, ako joj se da prostora, voljeti generacije čitatelja.
"Strah od kupine" Danijele Crljen je obiteljska priča, no u svojoj je srži roman o sudbinama žena iz nekoliko generacija i grana jedne obitelji. Obitelji koja spletom okolnosti živi u Splitu, no moj voljeni grad pod Marjanom poslužio je samo kao kulisa. "Strah od kupine" nije roman o Splitu, iako s vremena na vrijeme progovara o promjenama koje su grad zadesile. S malo meda i malo otrova u riječima, onako kako samo Splićani znaju.
Kad sam prije nekoliko mjeseci vidjela najavu za ovaj roman, intuicija mi je rekla: "Ovo je knjiga za tebe." Zašto mi je ovoliko dugo trebalo da ju uzmem u ruke ne znam, no pročitala sam je u jednom danu, u jednom dahu. Upijala sam riječi kao što žedne biljke upijaju vodu. I kad sam okrenula posljednju stranicu, poželjela sam je pročitati još jednom.
Crljen je u romanu pisala o teškim temama: o abortusu, silovanjima, psihičkim poremećajima. O usamljenosti, slojevitosti obiteljskih odnosa, dobro poznatim mjestima u kojima pronalazimo utjehu. O nepromjenjivosti, koliko god neke stvari vremenom bivale drugačije. Autorica je savršeno pronašla ravnotežu između težine ljudske stvarnosti i toplih, sretnih trenutaka koji čine život.
Bio bi grijeh ne pohvaliti vještinu kojom je roman napisan, a ne bih htjela zaboraviti ni izrazito dosjetljivu, pametnu pripovjedačicu. Stil kojim je pisan "Strah od kupine" izrazito je pitak, kao svježa voda na vrući dan.
Tekst je bogat zanimljivim, jedinstvenim opisima, usporedbama i metaforama koje u niti jednom trenutku ne postaju pretenciozne. Upravo suprotno, njihova je inovativnost ukorijenjena u svakodnevnom govoru i nalaze se upravo na onim mjestima na kojima trebaju biti. Dodatni sloj priči daje i odlično karakterizirana pripovjedačica, ujedno i jedna od glavnih likova i romanu - Klara. Crljen je u potpunosti iskoristila sve prednosti pisanja u prvom licu, ne srameći se dopustiti svojoj pripovjedačici smiješne, konstruktivne, sarkastične komentare na pojedine događaje ili društvene norme.
"Strah od kupine" prekrasan je roman o snazi koji je vidljivo pisan s mnoštvo ljubavi, empatije, promišljanja i svijesti o snazi odluka koje donosimo. Do sada je, barem ovdje na bookstagramu, prolazio uglavnom nezamjećeno. Nadam se da će se to uskoro promijeniti. Svjesno i odgovorno trudim da je ovo priča koju će, ako joj se da prostora, voljeti generacije čitatelja.
August 1, 2021
Fenomenalna knjiga! MOja ogormna preporuka!
June 1, 2025
https://knjigozderonja.wixsite.com/kn...
Najveća snaga romana leži u njegovim ženskim likovima. Svaka od njih, od Mare do Klare, nosi svoj emocionalni svijet, svoju unutarnju borbu i nijansu tuge. „Čini se da u Hrvatskoj kukumekanje odavno ima status nacionalnog sporta.“ Mare je gotovo mitska figura obiteljske povijesti, žena čija je šutnja glasnija od ičega izrečenog. Tonka, čvrsta i ogorčena, u svojoj je težini i odlučnosti postala simbol sputane ženske snage. Rožica, Ana, Olja i Marita svaka na svoj način pokušavaju preživjeti život koji im nije dao previše izbora, a najviše prostora dobiva upravo Klara, koja nosi zadatak razumijevanja i pomirenja, iako ni sama ne zna kako se to radi. „Ženama to dobro ide. Zaborav.“
No, iako su ženski likovi bogato razrađeni i emocionalno duboki, ono što me osobno zasmetalo je način na koji su gotovo svi muški likovi prikazani. Gotovo redom su oni odsutni, pasivni, emocionalno zatvoreni, često i nasilni. Nijedan muškarac u romanu ne djeluje složeno, trodimenzionalno, ni sposobno za nježnost ili razvoj.
Stil pisanja Danijele Crljen izuzetno je liričan, pun atmosfere i unutarnjih monologa. Svaka rečenica djeluje kao da je pomno odvagana. Proza je introspektivna, prepuna poetskih slika, ali i osjećaja tihe boli, nostalgije i ogoljenosti. Nema velikih preokreta ni dramatičnih događaja – dinamika se odvija u osjećajima, u šutnjama, u napetosti između onoga što jest i onoga što bi moglo biti. Ipak, uslijed velikog broja likova i stalnih vremenskih skokova, ponekad se teško emocionalno vezati uz priču – ne zato što ona nije dirljiva, već zato što se lako izgubiti u labirintu glasova, godina i odnosa.
Strah od kupine je ambiciozan, osjetljiv i introspektivan roman koji govori o ženama, obitelji i tišini. Autorica pokazuje snažan dar za jezik, dobar osjećaj za atmosferu i emocionalnu dubinu. No roman je istovremeno zahtjevan, ponekad hermetičan, s težinom koja se ne razrješava lako. Ipak, riječ je o djelu koje ostavlja dojam – ne možda odmah, ali svakako dugo nakon što zaklopimo korice. Jer upravo tako djeluju uspomene: ostave trag, pa i kad mislimo da su nestale, u nekom kutu svijesti opet izrone.
Grickajmo knjige zajedno!
Najveća snaga romana leži u njegovim ženskim likovima. Svaka od njih, od Mare do Klare, nosi svoj emocionalni svijet, svoju unutarnju borbu i nijansu tuge. „Čini se da u Hrvatskoj kukumekanje odavno ima status nacionalnog sporta.“ Mare je gotovo mitska figura obiteljske povijesti, žena čija je šutnja glasnija od ičega izrečenog. Tonka, čvrsta i ogorčena, u svojoj je težini i odlučnosti postala simbol sputane ženske snage. Rožica, Ana, Olja i Marita svaka na svoj način pokušavaju preživjeti život koji im nije dao previše izbora, a najviše prostora dobiva upravo Klara, koja nosi zadatak razumijevanja i pomirenja, iako ni sama ne zna kako se to radi. „Ženama to dobro ide. Zaborav.“
No, iako su ženski likovi bogato razrađeni i emocionalno duboki, ono što me osobno zasmetalo je način na koji su gotovo svi muški likovi prikazani. Gotovo redom su oni odsutni, pasivni, emocionalno zatvoreni, često i nasilni. Nijedan muškarac u romanu ne djeluje složeno, trodimenzionalno, ni sposobno za nježnost ili razvoj.
Stil pisanja Danijele Crljen izuzetno je liričan, pun atmosfere i unutarnjih monologa. Svaka rečenica djeluje kao da je pomno odvagana. Proza je introspektivna, prepuna poetskih slika, ali i osjećaja tihe boli, nostalgije i ogoljenosti. Nema velikih preokreta ni dramatičnih događaja – dinamika se odvija u osjećajima, u šutnjama, u napetosti između onoga što jest i onoga što bi moglo biti. Ipak, uslijed velikog broja likova i stalnih vremenskih skokova, ponekad se teško emocionalno vezati uz priču – ne zato što ona nije dirljiva, već zato što se lako izgubiti u labirintu glasova, godina i odnosa.
Strah od kupine je ambiciozan, osjetljiv i introspektivan roman koji govori o ženama, obitelji i tišini. Autorica pokazuje snažan dar za jezik, dobar osjećaj za atmosferu i emocionalnu dubinu. No roman je istovremeno zahtjevan, ponekad hermetičan, s težinom koja se ne razrješava lako. Ipak, riječ je o djelu koje ostavlja dojam – ne možda odmah, ali svakako dugo nakon što zaklopimo korice. Jer upravo tako djeluju uspomene: ostave trag, pa i kad mislimo da su nestale, u nekom kutu svijesti opet izrone.
Grickajmo knjige zajedno!
March 31, 2023
Predivna knjiga, tako živopisna. 🥰. Čitati o povijesti obitelji, o razdoblju koje obuhvaća više od stotinu godina možda zvuči zamorno. Puno likova, puno priča. Obično me kod takvih romana nije briga za prabaku, desetu tetu, nekog strica. Ovdje me začudo bila briga za sve likove. Nemojte se obeshrabriti da ćete teško pratiti radnju. Brzo upoznate sve članove, postanete i sami dio obitelji.
Glavni likovi su žene.
Nositeljice priča, nositeljice života. Bez svih tih žena ne bi bilo ni bogate povijesti.
Nisu uvijek bila dobra, ni sretna vremena, niti su im se životi razvijali u smjeru kojem su željele. Ali izdržale su. Ljepilo koje drži obitelj na okupu.
Ponekad se pitam jesu li žene proklete. Jesu.
Pitam se odakle nam snage i imamo li je za sve što nam se servira. Imamo i imat ćemo.
A tek razumijevanje...
Ovdje se slavi žena. Žena u svoj svojoj muci, patnji i snazi.
Glavni likovi su žene.
Nositeljice priča, nositeljice života. Bez svih tih žena ne bi bilo ni bogate povijesti.
Nisu uvijek bila dobra, ni sretna vremena, niti su im se životi razvijali u smjeru kojem su željele. Ali izdržale su. Ljepilo koje drži obitelj na okupu.
Ponekad se pitam jesu li žene proklete. Jesu.
Pitam se odakle nam snage i imamo li je za sve što nam se servira. Imamo i imat ćemo.
A tek razumijevanje...
Ovdje se slavi žena. Žena u svoj svojoj muci, patnji i snazi.
August 28, 2022
Od početka pa do kraja knjiga je skočila s ocjene 2 na 4 i ostaje kao primjer i dokaz da od nekih stvari ne treba prerano odustati.
Prije svega, nervirao me stil pisanja koji podsjeća na odlikašicu koja pokušava napisati zadaću iz hrvatskog na način za koji misli da će se svidjeti profesorici. Suviše kićen. Posljedica toga je i to što na ponekim mjestima ne mogu razabrati podržava li autorica mizoginiju i šovinizam koji opisuje, iako mi se to čini van pameti. Do kraja sam se ili na taj stil navikla ili se autorica ipak malo više počela suzdržavati, odnosno pisati baš ono što želi reći neopterećena načinom na koji "bi trebalo". A upravo o onome što bi žene trebale i što su trebale i trebaju u zadnjih 100 godina ova knjiga i govori. Na trenutke uistinu bolno jer sam prepoznala i prepoznavala žene oko sebe i svoj grad kojega više nema kao takvog, "for better or for worse". I iako se kraj i može smatrati na neki način sretnim, morala sam se prisjetiti statistike koja govori o rastućem broju razvoda zadnjih godina kako u Hrvatskoj, tako i u Splitu, da bi mi teret uistinu pao s pleća i osmijeh izmilio na usne.
Sa zanimanjem iščekujem što autorica još ima za pokazati.
Prije svega, nervirao me stil pisanja koji podsjeća na odlikašicu koja pokušava napisati zadaću iz hrvatskog na način za koji misli da će se svidjeti profesorici. Suviše kićen. Posljedica toga je i to što na ponekim mjestima ne mogu razabrati podržava li autorica mizoginiju i šovinizam koji opisuje, iako mi se to čini van pameti. Do kraja sam se ili na taj stil navikla ili se autorica ipak malo više počela suzdržavati, odnosno pisati baš ono što želi reći neopterećena načinom na koji "bi trebalo". A upravo o onome što bi žene trebale i što su trebale i trebaju u zadnjih 100 godina ova knjiga i govori. Na trenutke uistinu bolno jer sam prepoznala i prepoznavala žene oko sebe i svoj grad kojega više nema kao takvog, "for better or for worse". I iako se kraj i može smatrati na neki način sretnim, morala sam se prisjetiti statistike koja govori o rastućem broju razvoda zadnjih godina kako u Hrvatskoj, tako i u Splitu, da bi mi teret uistinu pao s pleća i osmijeh izmilio na usne.
Sa zanimanjem iščekujem što autorica još ima za pokazati.
February 22, 2022
Imam dojam da je ovim romanom ispravljena jedna velika nepravda hrvatske književnosti: premalo tekstova (možda je ovo i prvi?!?) je posvećeno hrvatskim bakama.
Ne zanemarujući sve ostale teme, ja sam ovo djelo prije svega doživjela kao ljubavno pismo bakama te jedne, sada već dobrim dijelom, izumrle generacije. Fascinantna i neobjašnjiva mi je njihova istovremena podređenost mužu i djeci i strašna moć koju posjeduju kada djeluju kao ljepilo proširenih obitelji. Svi dolaze kada baka zove. Iako je djed taj koji se ne mora dići od stola za vrijeme ručka, baka je glavna.
Ovaj roman je splitska obiteljska saga ispričana iz ženske perspektive. Potvrdila je ono što slutim već jako dugo vremena, a to je da Splićanke imaju užasan ukus u muškarcima.
I za kraj bih rekla da svakako vrijedi pročitati ovu knjigu, stil pisanja me na početku zatekao svojom kičenošću, ali kako su stranice odmicale besprijekorno se stopio s tematikom. Ovaj roman mi je baš nekako drag i poseban, kao one male, skupe bombonijere. Možda ti ne odgovaraju baš svi okusi, ali se savršeno uklapaju u skladnu cjelinu.
Ne zanemarujući sve ostale teme, ja sam ovo djelo prije svega doživjela kao ljubavno pismo bakama te jedne, sada već dobrim dijelom, izumrle generacije. Fascinantna i neobjašnjiva mi je njihova istovremena podređenost mužu i djeci i strašna moć koju posjeduju kada djeluju kao ljepilo proširenih obitelji. Svi dolaze kada baka zove. Iako je djed taj koji se ne mora dići od stola za vrijeme ručka, baka je glavna.
Ovaj roman je splitska obiteljska saga ispričana iz ženske perspektive. Potvrdila je ono što slutim već jako dugo vremena, a to je da Splićanke imaju užasan ukus u muškarcima.
I za kraj bih rekla da svakako vrijedi pročitati ovu knjigu, stil pisanja me na početku zatekao svojom kičenošću, ali kako su stranice odmicale besprijekorno se stopio s tematikom. Ovaj roman mi je baš nekako drag i poseban, kao one male, skupe bombonijere. Možda ti ne odgovaraju baš svi okusi, ali se savršeno uklapaju u skladnu cjelinu.
March 21, 2023
Uživao sam u čitanju knjige. Prvenstveno što me ugodno iznenadilo je kvaliteta. Po ničemu se ne vidi da je ovo debitanski roman. Autorica je već u prvom romanu pokazala kako zna napisati kvalitetnu priču.
Teme koje su obrađene u ovoj knjizi su iznimno životne i još trenutno aktualne iako se radnja odvija u proteklih 100 godina. Knjiga je toliko slojevita i kompleksna, pa je bio pravi užitak raspravljati o ovoj knjizi.
Jedino što bih dodao je obiteljsko stablo koje bi jasno prikazalo odnose u obitelji jer posebice na početku sam se znao izgubiti u kakvom su odnosu pojedini likovi. Ipak s vremenom sve postaje jasnije i lakše se povezuje.
Ova knjiga je pravi mali dragulj i jedva čekam novu knjigu autorice
Teme koje su obrađene u ovoj knjizi su iznimno životne i još trenutno aktualne iako se radnja odvija u proteklih 100 godina. Knjiga je toliko slojevita i kompleksna, pa je bio pravi užitak raspravljati o ovoj knjizi.
Jedino što bih dodao je obiteljsko stablo koje bi jasno prikazalo odnose u obitelji jer posebice na početku sam se znao izgubiti u kakvom su odnosu pojedini likovi. Ipak s vremenom sve postaje jasnije i lakše se povezuje.
Ova knjiga je pravi mali dragulj i jedva čekam novu knjigu autorice
August 17, 2021
Predivna! Uživala sam! Preporučujem.
August 18, 2021
Predobra knjiga.
August 30, 2021
Osvježavajuća i očaravajuća, osobodite dan za čitanje i pročitajte je u jednom dahu.
May 24, 2022
Danijela Crljen: Strah od kupine, Naklada Fragment Split, lipanj 2021., 244 stranice
Strah od kupine obiteljska je saga ispisana uglavnom pričama ženskih likova, saga o nama kakvi smo bili, kakvi jesmo, kakvi bismo mogli biti. Naslov romana je alegorijski, izvrsno odabran i pri kraju romana, opet kroz alegoriju, objašnjen.
Radnja romana odvija se između 1908. i 2018. godine, smještena je najvećim dijelom u Split i Podbiokovlje, selo Žeževicu koje zaista postoji, morala sam provjeriti. Priču prenosi Klara, najmlađa punoljetna žena iz loze Santrića i Kuzmanića, ali tijek radnje ne odvija kontinuirano, iz 2017. autorica se vraća u 1953., nastavlja događajima iz 1991., slijedi povratak u 1910., savjetujem vrlo koncentrirano čitanje i pamćenje likova barem prvih nekoliko poglavlja.
Iako i muškarci u romanu imaju važne uloge, teret života i radnje nose žene: Mare, Tonka, Rožica, Ana, Olja, Marita i Klara, različitih sudbina i osobnosti, ali većini njih sudbinu su krojili muškarci. Izuzetak je bila Rožica: „Nije vjerovala u romantiku i gluposti poput ljubavi na prvi pogled. Nije bila obrazovana, ali je znala dovoljno da ne vjeruje organu koji ne funkcionira samostalno stoga je u pamet imala više povjerenja nego u srce.“
Klara zaključuje:
„Brakove bi trebalo zapo��injati nakon četrdesete, spoznala sam to rano. Do tada svi vježbamo život. I usput sjebemo djecu koju smo rodili i onu koju nismo.“
...
„Brutalne rečenice naših djetinjstva stvore od nas ljude kojima je potrebna pomoć. Kuzma se iz djetinjstva izvukao s poremećajem odgovornosti, a ja s patološkom nesigurnošću.“
Najveći dio obiteljske povijesti Klara je saznala iz priča bake Ane s kojom je bila vrlo bliska, ali „najbolje“ je kad poglavlje završava bakinom rečenicom „Pričati ću ti dalje drugi put“, a napeto je da napetije ne može biti. Većina tih žena zaključalo je, zakopalo u sebi svoje ja, svoje želje, snove, poniznost i poslušnost prema roditeljima i muškarcima, pitanje „što će selo reći“ pečatilo je njihove sudbine. Nije to bila specijalnost samo juga Hrvatske, povijest moje vlastite šire obitelji sa sjeverozapada zemlje ispisala je poneku bizarnu stranicu sličnu onima iz romana, nema tog romana koji može nadmašiti stvarne životne priče. Ostaje pitanje, da li su neke od ovih žena - Tonka i Olja - ipak mogle drugačije, Anine dvojbe i put kojim je pristala ići razumljiviji su mi, danas bi možda mogla zadržati oboje, ali 1953. nemoguća misija.
Mogla bih pisati još jako puno, označila sam puno citata, ali za kraj jedan s kraja romana:
„Nema od ovog lizuckanja ništa. Nema gore od života na kapaljku. Sramežljivo, kao da te nema. Grijeh je to. Znaju li ljudi da je to grijeh? Oni što vjeruju u Boga, baš bi oni trebali znati. A čini se da oni najmanje znaju. Oni čekaju neku kaznu i neko čistilište. Darovan si, čovječe, a ti gledaš u zapakirani poklon i strah te što ćeš naći unutra. Pa radije gledaš u šareni omot i čekaš. Čekaš, čekaš, a onda te najednom više nema. Ima te, a nema te. ... Ti ne živiš, nego vježbaš život, ne bi da će to tek doći. A onda on samo prođe... On je naš, ne tuđi. Taj neki Život o kojem svi pričaju. Jedan jedini koji imamo. Tu je, strpljivo nas čeka da zarijemo šake u njega i istisnemo sav slador. Ako ga ne popijemo, ukiseliti će se. Ne može to dovijeka trajati. Na rubu je suza, taj naš Život, kako odmičemo u iskustvu. Ako ga ne iskoristimo, onda nije ni imao smisla. A nema teže stvari nego kasno spoznati da si sam sebe potratio.“
Ja jesam, potratila sam život čekajući da završim ovo, da prođe ono pa ću početi živjeti. Obilo mi se o glavu puno puta na razne načine. Ne znam koliko je još ostalo, ali kasno je, za previše toga prekasno.
Vjerujem da će ovaj roman čitati i muškarci i žene, prepoznati sebe, nekoga iz obitelji, susjedstva, obiteljskih legendi, zaustavite se tek toliko da spoznate svoje želje i potrebe, nije to sebičnost, to je vaš život.
Danijela Crljen rođena je u Splitu 1980. godine. Po zanimanju je magistar znanosti na području ekonomije, a u duši čisti humanist. Posljednjih deset godina radi u sektoru nautičkog turizma, od čega posljednjih pet kao direktorica marine Veljko Barbieri. U Splitu je završila osnovnu školu i gimnaziju, nakon čega je upisala američki studij menadžmenta na Rochester Institute of Technology. 2004. diplomirala je s najvećim počastima (Highest Honours) te je nagrađena priznanjem Outstanding Scholarhip Award. 2008. magistrirala je na temu intelektualnog kapitala na tržištu rada u Hrvatskoj u sklopu postdiplomskog studija Europske integracije na Ekonomskom fakultetu pri Sveučilištu u Splitu. Posljednje tri godine surađuje sa Sveučilištem u Dubrovniku kao predavač na studiju Hotelijerstvo, restoraterstvo i gastronomija. Majka je dvoje djece u dobi od 13 i 14 godina. (https://nakladafragment.com/autori/da...)
Naklada Fragment
Danijela Crljen
Julijana Matanović urednica
Strah od kupine obiteljska je saga ispisana uglavnom pričama ženskih likova, saga o nama kakvi smo bili, kakvi jesmo, kakvi bismo mogli biti. Naslov romana je alegorijski, izvrsno odabran i pri kraju romana, opet kroz alegoriju, objašnjen.
Radnja romana odvija se između 1908. i 2018. godine, smještena je najvećim dijelom u Split i Podbiokovlje, selo Žeževicu koje zaista postoji, morala sam provjeriti. Priču prenosi Klara, najmlađa punoljetna žena iz loze Santrića i Kuzmanića, ali tijek radnje ne odvija kontinuirano, iz 2017. autorica se vraća u 1953., nastavlja događajima iz 1991., slijedi povratak u 1910., savjetujem vrlo koncentrirano čitanje i pamćenje likova barem prvih nekoliko poglavlja.
Iako i muškarci u romanu imaju važne uloge, teret života i radnje nose žene: Mare, Tonka, Rožica, Ana, Olja, Marita i Klara, različitih sudbina i osobnosti, ali većini njih sudbinu su krojili muškarci. Izuzetak je bila Rožica: „Nije vjerovala u romantiku i gluposti poput ljubavi na prvi pogled. Nije bila obrazovana, ali je znala dovoljno da ne vjeruje organu koji ne funkcionira samostalno stoga je u pamet imala više povjerenja nego u srce.“
Klara zaključuje:
„Brakove bi trebalo zapo��injati nakon četrdesete, spoznala sam to rano. Do tada svi vježbamo život. I usput sjebemo djecu koju smo rodili i onu koju nismo.“
...
„Brutalne rečenice naših djetinjstva stvore od nas ljude kojima je potrebna pomoć. Kuzma se iz djetinjstva izvukao s poremećajem odgovornosti, a ja s patološkom nesigurnošću.“
Najveći dio obiteljske povijesti Klara je saznala iz priča bake Ane s kojom je bila vrlo bliska, ali „najbolje“ je kad poglavlje završava bakinom rečenicom „Pričati ću ti dalje drugi put“, a napeto je da napetije ne može biti. Većina tih žena zaključalo je, zakopalo u sebi svoje ja, svoje želje, snove, poniznost i poslušnost prema roditeljima i muškarcima, pitanje „što će selo reći“ pečatilo je njihove sudbine. Nije to bila specijalnost samo juga Hrvatske, povijest moje vlastite šire obitelji sa sjeverozapada zemlje ispisala je poneku bizarnu stranicu sličnu onima iz romana, nema tog romana koji može nadmašiti stvarne životne priče. Ostaje pitanje, da li su neke od ovih žena - Tonka i Olja - ipak mogle drugačije, Anine dvojbe i put kojim je pristala ići razumljiviji su mi, danas bi možda mogla zadržati oboje, ali 1953. nemoguća misija.
Mogla bih pisati još jako puno, označila sam puno citata, ali za kraj jedan s kraja romana:
„Nema od ovog lizuckanja ništa. Nema gore od života na kapaljku. Sramežljivo, kao da te nema. Grijeh je to. Znaju li ljudi da je to grijeh? Oni što vjeruju u Boga, baš bi oni trebali znati. A čini se da oni najmanje znaju. Oni čekaju neku kaznu i neko čistilište. Darovan si, čovječe, a ti gledaš u zapakirani poklon i strah te što ćeš naći unutra. Pa radije gledaš u šareni omot i čekaš. Čekaš, čekaš, a onda te najednom više nema. Ima te, a nema te. ... Ti ne živiš, nego vježbaš život, ne bi da će to tek doći. A onda on samo prođe... On je naš, ne tuđi. Taj neki Život o kojem svi pričaju. Jedan jedini koji imamo. Tu je, strpljivo nas čeka da zarijemo šake u njega i istisnemo sav slador. Ako ga ne popijemo, ukiseliti će se. Ne može to dovijeka trajati. Na rubu je suza, taj naš Život, kako odmičemo u iskustvu. Ako ga ne iskoristimo, onda nije ni imao smisla. A nema teže stvari nego kasno spoznati da si sam sebe potratio.“
Ja jesam, potratila sam život čekajući da završim ovo, da prođe ono pa ću početi živjeti. Obilo mi se o glavu puno puta na razne načine. Ne znam koliko je još ostalo, ali kasno je, za previše toga prekasno.
Vjerujem da će ovaj roman čitati i muškarci i žene, prepoznati sebe, nekoga iz obitelji, susjedstva, obiteljskih legendi, zaustavite se tek toliko da spoznate svoje želje i potrebe, nije to sebičnost, to je vaš život.
Danijela Crljen rođena je u Splitu 1980. godine. Po zanimanju je magistar znanosti na području ekonomije, a u duši čisti humanist. Posljednjih deset godina radi u sektoru nautičkog turizma, od čega posljednjih pet kao direktorica marine Veljko Barbieri. U Splitu je završila osnovnu školu i gimnaziju, nakon čega je upisala američki studij menadžmenta na Rochester Institute of Technology. 2004. diplomirala je s najvećim počastima (Highest Honours) te je nagrađena priznanjem Outstanding Scholarhip Award. 2008. magistrirala je na temu intelektualnog kapitala na tržištu rada u Hrvatskoj u sklopu postdiplomskog studija Europske integracije na Ekonomskom fakultetu pri Sveučilištu u Splitu. Posljednje tri godine surađuje sa Sveučilištem u Dubrovniku kao predavač na studiju Hotelijerstvo, restoraterstvo i gastronomija. Majka je dvoje djece u dobi od 13 i 14 godina. (https://nakladafragment.com/autori/da...)
Naklada Fragment
Danijela Crljen
Julijana Matanović urednica
August 10, 2025
Lijepo štivo o povijesti jedne splitske obitelji te teškim i lakim odnosima između njezinih članova. Jako vjerni opisi društva s početka 20. stoljeća i kasnije. Ana je moj omiljeni lik, drži cijelu obitelj na okupu i ona joj je najvažnija od svega. Ipak, očekivala sam nekakav konkretniji kraj, nisam dobila ništa, nešto mi tu nedostaje...
September 25, 2023
Divna, divna, predivna! Ovo je ona knjiga koja se voli (ili ja volim).
Imam previše citata, ali neka ih.
"Bježim otkako pamtim. Bježim od svega i od svakog."
"U humanističkim krugovima jutro se definira kao period između devet i podne."
"Gradovi rastu kao i ljudi - koliko im dopustiš."
"Dom je bio njegov odmor, a njezin radni teren."
"Djed se ljutio na svoju djecu i mislio da su razmažena. Nisu prošli ni glad ni rat. Smatrao je da im je priuštio sve što je mogao i da za to zaslužuje: mir dok spava, mir dok jede, mir dok čita, mir dok gleda televiziju, mir, mir, mir, mir svima na svijetu, a njemu prvom."
"Stajanje u mjestu godi ako si siguran da si tamo gdje želiš biti, a ja sam s tim uvijek imala problem."
"Može se činiti da je mržnja jaka riječ, ali nije ni upola tako jaka kao ravnodušnost."
"Želje koje ostvarimo brzo, ostavljaju nas mentalno zdravima. Ove druge, ustajale, kancerogene su. Poput ustajalog zraka. Dišeš, ali u vlastitom gušenju."
"Brakove bi trebalo započinjati nakon četrdesete, spoznala sam to jako rano. Do tada, svi vježbamo život. I usput sjebemo djecu koju smo rodili i onu koju nismo."
"Najlakše lažemo one koje volimo kada ih nastojimo zaštititi."
"S kontinentalnom zimom je lako, ona je iskrena. Probleme uljudno najavi snijegom i poledicom i samo moraš poslušati. Navučeš toplu odjeću i naoružan do zuba izađeš van. Dalmacija je, s druge strane, temperamentna kao i ovdašnje žene. Nepredvidiva. Nikada ne znaš kada će te ošinuti vjetrom ili zaliti kišom iz neočekivana kuta. Zasja jutrom i kaže ti da se ne bojiš, a onda kada već svi izađu na ulice u tankim puloverima ona spusti burin na grad i zavuče hladni dah u korzete, potežući svojim divljim zubima dame za bradavice. S kontinentalnom zimom dalo se civilizirano dogovoriti, s dalmatinskom burom nije imalo smisla pregovarati."
"Negdje je pročitala da brigom prizivamo loše događaje. Krenula se brinuti zbog toga. Zatim se krenula brinuti jer se brine. Brinula se o brizi, brinula se znajući da se brine previše i tako ukrug i u nedogled i naprijed i natrag, u brizi je rasla, s brigom srasla, cijela se pretvarala u tjeskobnu grudu isplaniranoga neželjenog. Misli su bile njena ovisnost."
"U Kini se rak dojke zove rak tuge i melankolije."
"Ostavio me nespremnu da se snalazim bez njega."
"Ima nečeg divnog što se probudi u ljudima kada mu bližnji obole. Nešto što oboljele izliječi."
"Onaj tko ima novac, ima uvijek glas više."
"Marin je oduvijek bio zabavljač. Osim kad bi bio doma. Tamo je bio ljut. Jako ljut. Jednom sam pročitala da većina stand-up komičara u poznoj dobi postane depresivna ili nepodnošljivo ozbiljna. Zanimalo me što će se s njim dogoditi u starosti."
"Prijatelji hirovito dijele savjete i mišljenja, a ja obično unaprijed znam što će koji od njih reći. Nije mi trebalo da pate sa mnom i da se ljute na njega. Trebalo mi je da mi objasne, a to nitko nije znao. Ni on."
"Brutalne rečenice naših djetinjstva stvore od nas ljude kojima je potrebna pomoć. Kuzma se iz djetinjstva izvukao s poremećajem odgovornosti, a ja s patološkom nesigurnošću. Zato sam ga i trebala tako snažno. Jer me svojom ljubavlju naučio da vrijedim. I onda otišao."
"Kada u odrasloj dobi shvatiš da nemaš strpljenja s ljudima, to su sve idiotske rečenice tvog djetinjstva došle na naplatu."
"Bol nikada ne dolazi u jednini. Bol je puno tuga skupljenih u jednu veliku patnju."
"Ne postoji mirnija stvar od vode, a ništa tako efikasno ne uništi svijet kao što to učini potop. Sve što donosi mir krije u sebi silovitu moć razaranja."
"Bolja mjesta nisu poviše nas. Bolja mjesta su u nama."
Imam previše citata, ali neka ih.
"Bježim otkako pamtim. Bježim od svega i od svakog."
"U humanističkim krugovima jutro se definira kao period između devet i podne."
"Gradovi rastu kao i ljudi - koliko im dopustiš."
"Dom je bio njegov odmor, a njezin radni teren."
"Djed se ljutio na svoju djecu i mislio da su razmažena. Nisu prošli ni glad ni rat. Smatrao je da im je priuštio sve što je mogao i da za to zaslužuje: mir dok spava, mir dok jede, mir dok čita, mir dok gleda televiziju, mir, mir, mir, mir svima na svijetu, a njemu prvom."
"Stajanje u mjestu godi ako si siguran da si tamo gdje želiš biti, a ja sam s tim uvijek imala problem."
"Može se činiti da je mržnja jaka riječ, ali nije ni upola tako jaka kao ravnodušnost."
"Želje koje ostvarimo brzo, ostavljaju nas mentalno zdravima. Ove druge, ustajale, kancerogene su. Poput ustajalog zraka. Dišeš, ali u vlastitom gušenju."
"Brakove bi trebalo započinjati nakon četrdesete, spoznala sam to jako rano. Do tada, svi vježbamo život. I usput sjebemo djecu koju smo rodili i onu koju nismo."
"Najlakše lažemo one koje volimo kada ih nastojimo zaštititi."
"S kontinentalnom zimom je lako, ona je iskrena. Probleme uljudno najavi snijegom i poledicom i samo moraš poslušati. Navučeš toplu odjeću i naoružan do zuba izađeš van. Dalmacija je, s druge strane, temperamentna kao i ovdašnje žene. Nepredvidiva. Nikada ne znaš kada će te ošinuti vjetrom ili zaliti kišom iz neočekivana kuta. Zasja jutrom i kaže ti da se ne bojiš, a onda kada već svi izađu na ulice u tankim puloverima ona spusti burin na grad i zavuče hladni dah u korzete, potežući svojim divljim zubima dame za bradavice. S kontinentalnom zimom dalo se civilizirano dogovoriti, s dalmatinskom burom nije imalo smisla pregovarati."
"Negdje je pročitala da brigom prizivamo loše događaje. Krenula se brinuti zbog toga. Zatim se krenula brinuti jer se brine. Brinula se o brizi, brinula se znajući da se brine previše i tako ukrug i u nedogled i naprijed i natrag, u brizi je rasla, s brigom srasla, cijela se pretvarala u tjeskobnu grudu isplaniranoga neželjenog. Misli su bile njena ovisnost."
"U Kini se rak dojke zove rak tuge i melankolije."
"Ostavio me nespremnu da se snalazim bez njega."
"Ima nečeg divnog što se probudi u ljudima kada mu bližnji obole. Nešto što oboljele izliječi."
"Onaj tko ima novac, ima uvijek glas više."
"Marin je oduvijek bio zabavljač. Osim kad bi bio doma. Tamo je bio ljut. Jako ljut. Jednom sam pročitala da većina stand-up komičara u poznoj dobi postane depresivna ili nepodnošljivo ozbiljna. Zanimalo me što će se s njim dogoditi u starosti."
"Prijatelji hirovito dijele savjete i mišljenja, a ja obično unaprijed znam što će koji od njih reći. Nije mi trebalo da pate sa mnom i da se ljute na njega. Trebalo mi je da mi objasne, a to nitko nije znao. Ni on."
"Brutalne rečenice naših djetinjstva stvore od nas ljude kojima je potrebna pomoć. Kuzma se iz djetinjstva izvukao s poremećajem odgovornosti, a ja s patološkom nesigurnošću. Zato sam ga i trebala tako snažno. Jer me svojom ljubavlju naučio da vrijedim. I onda otišao."
"Kada u odrasloj dobi shvatiš da nemaš strpljenja s ljudima, to su sve idiotske rečenice tvog djetinjstva došle na naplatu."
"Bol nikada ne dolazi u jednini. Bol je puno tuga skupljenih u jednu veliku patnju."
"Ne postoji mirnija stvar od vode, a ništa tako efikasno ne uništi svijet kao što to učini potop. Sve što donosi mir krije u sebi silovitu moć razaranja."
"Bolja mjesta nisu poviše nas. Bolja mjesta su u nama."
May 30, 2022
Strah od kupine ~ Danijela Crljen
Ovo je knjiga koja se cita sa strahopostovanjem. Ovo je stil pisanja koji se iz prve zavoli. Ovo je takva fantasticna knjiga puna zaigranih rijeci koje tako zapanje covjeka jer su nekako radosne pa sjetne, recenice su tako meke i drugacije padaju na misli, vijore i leprsaju zanosno.
Krenimo nekim redom ako uopce budem mogla ostati suvisla.
Strah od kupine zeljela sam jako dugo, trazila je po knjiznici i navaljivala ne bi li je nabavili. Neke fascinacije ne daju se objasniti pa tako ni ova. Osjecala sam svim svojim bicem kako cu voljeti ovaj roman i bila sam u pravu. Trenutak kada sam napokon dobila knjigu veselju nije bilo kraja. Pocela sam citati isti dan, polako, kusajuci svako slovo i recenicu, prebiruci u ustima, cuclajuci ih kao secer sa usecernog badema. Topila se u ustima i ja s njom. Citala sam ju dugo, odlagala kako bi duze trajala pa ponovno uranjala i ostajala bez zraka.
Danijela Crljen novo je ime na nasoj knjizevnoj sceni, autorica sa cijim se radom stvarno treba upoznati. Njen prvijenac izasao je u Nakladi Fragment kojemu svaka cast na promoviranju i objavljivanju iskljucivo domacih autora. Prvijenac za koji ne mogu vjerovati kako je upravo to, prvijenac. Strah me i pomisliti kako bi bilo da Kupina nije ugledala svijetlo dana. Brrrrrrr
Strah od kupine prica je o splitskoj obitelji, ponajvise zenama, zivotu kakav je bio i kakav je sad. Od prabake do danas, radost ili tuga, sve nam je kroz stogodisnju pricu ispricano na jedan nenametljiv nacin koji nas tjera jednostavno osjecati.
Pokusala sam ljudima par puta opisati stil kojim je ova knjiga napisana i uvijek bi to bilo tako blesavo i jadno, sve se svelo na pokusaj. Jednostavno ne znam s cime usporediti. 🤷
Osjeti se cak malo i romantike, nostalgije i lake tezine u radnji no ponesto tek u blagim natruhama, dovoljno za toplo i njezno uljuskavanje.
Zanimljivo mi je svakako sto je urednica ove knjige Julijana Matanović koja je za knjigu napisala i blurb. Cijeli roman je savrseno izbalansiran, suptilan i nenaporan s pricom koja vas zgrabi i vrti dok god ne postanete njen dio. Centrifuga emocija u pregrst citata. Neke sam vam i vizualizirala dok su neki ostali zapisani negdje duboko u meni.
"Gradovi se danas ponašaju drugačije nego kada sam bila dijete. Građani ne svraćaju prijateljima u goste, osobito ne nepozvani, ali zato svoju intimu objavljuju poznanicima i poznanicima njihovih poznanika za koje društvene mreže uporno tvrde da su prijatelji. Prijateljstvo je postalo relativan i prečesto korišten pojam, degradiran u potpunosti."
"Život je tu da mu se pokoriš ili da ga savladaš. Život je nešto grozno što treba preživjeti. Gore će nam biti ljepše, ne brinite. Ako smo patili dolje, gore će biti divno. Ne biramo mi. Bira život za nas. Prezimena u koja ulazimo i kuće u koje ćemo se zatvoriti, kako će nam izgledati djeca i što će postati kada odrastu. Ništa mi sami ne odabiremo. Imamo samo jedan. Život. I umjesto da ga zgrabimo za vrat, mi ga puštamo da mlatara za nama kako mu dođe. Nije život kurva, ne. Mi smo od njega napravili svodnika."
Preporuka bez ijedne zamjerke. Bez krive rijeci, slova, zareza… emocije… od straha osta jedino kako cu knjigu procitati i sve je jaci i jaci jer stranica gotovo vise i nema 😔
Ovo je knjiga koja se cita sa strahopostovanjem. Ovo je stil pisanja koji se iz prve zavoli. Ovo je takva fantasticna knjiga puna zaigranih rijeci koje tako zapanje covjeka jer su nekako radosne pa sjetne, recenice su tako meke i drugacije padaju na misli, vijore i leprsaju zanosno.
Krenimo nekim redom ako uopce budem mogla ostati suvisla.
Strah od kupine zeljela sam jako dugo, trazila je po knjiznici i navaljivala ne bi li je nabavili. Neke fascinacije ne daju se objasniti pa tako ni ova. Osjecala sam svim svojim bicem kako cu voljeti ovaj roman i bila sam u pravu. Trenutak kada sam napokon dobila knjigu veselju nije bilo kraja. Pocela sam citati isti dan, polako, kusajuci svako slovo i recenicu, prebiruci u ustima, cuclajuci ih kao secer sa usecernog badema. Topila se u ustima i ja s njom. Citala sam ju dugo, odlagala kako bi duze trajala pa ponovno uranjala i ostajala bez zraka.
Danijela Crljen novo je ime na nasoj knjizevnoj sceni, autorica sa cijim se radom stvarno treba upoznati. Njen prvijenac izasao je u Nakladi Fragment kojemu svaka cast na promoviranju i objavljivanju iskljucivo domacih autora. Prvijenac za koji ne mogu vjerovati kako je upravo to, prvijenac. Strah me i pomisliti kako bi bilo da Kupina nije ugledala svijetlo dana. Brrrrrrr
Strah od kupine prica je o splitskoj obitelji, ponajvise zenama, zivotu kakav je bio i kakav je sad. Od prabake do danas, radost ili tuga, sve nam je kroz stogodisnju pricu ispricano na jedan nenametljiv nacin koji nas tjera jednostavno osjecati.
Pokusala sam ljudima par puta opisati stil kojim je ova knjiga napisana i uvijek bi to bilo tako blesavo i jadno, sve se svelo na pokusaj. Jednostavno ne znam s cime usporediti. 🤷
Osjeti se cak malo i romantike, nostalgije i lake tezine u radnji no ponesto tek u blagim natruhama, dovoljno za toplo i njezno uljuskavanje.
Zanimljivo mi je svakako sto je urednica ove knjige Julijana Matanović koja je za knjigu napisala i blurb. Cijeli roman je savrseno izbalansiran, suptilan i nenaporan s pricom koja vas zgrabi i vrti dok god ne postanete njen dio. Centrifuga emocija u pregrst citata. Neke sam vam i vizualizirala dok su neki ostali zapisani negdje duboko u meni.
"Gradovi se danas ponašaju drugačije nego kada sam bila dijete. Građani ne svraćaju prijateljima u goste, osobito ne nepozvani, ali zato svoju intimu objavljuju poznanicima i poznanicima njihovih poznanika za koje društvene mreže uporno tvrde da su prijatelji. Prijateljstvo je postalo relativan i prečesto korišten pojam, degradiran u potpunosti."
"Život je tu da mu se pokoriš ili da ga savladaš. Život je nešto grozno što treba preživjeti. Gore će nam biti ljepše, ne brinite. Ako smo patili dolje, gore će biti divno. Ne biramo mi. Bira život za nas. Prezimena u koja ulazimo i kuće u koje ćemo se zatvoriti, kako će nam izgledati djeca i što će postati kada odrastu. Ništa mi sami ne odabiremo. Imamo samo jedan. Život. I umjesto da ga zgrabimo za vrat, mi ga puštamo da mlatara za nama kako mu dođe. Nije život kurva, ne. Mi smo od njega napravili svodnika."
Preporuka bez ijedne zamjerke. Bez krive rijeci, slova, zareza… emocije… od straha osta jedino kako cu knjigu procitati i sve je jaci i jaci jer stranica gotovo vise i nema 😔
May 6, 2024
Trebalo mi je više od pola godine da pročitam ovu knjigu.
Autorici je sigurno trebalo puno više da je napiše pa mislim da je to u redu. Ne bi bilo pošteno knjigu u kojoj je svaka rečenica promišljena do najmanje riječi upiti na brzinu.
A mogla bi se upiti na brzinu. Radnja je i napeta, i zanimljiva, i tjera te da čitaš što više, što češće. No onda dođeš do neke rečenice koja te natjera da se zamisliš do te mjere da o njoj razmišljaš tjedan dana. Pa kad prođe tih tjedan dana, misliš da si spreman za iduće poglavlje pa se vratiš knjizi, ali shvatiš da nisi još probavio sve što si pročitao u prethodnom pa ga pročitaš ponovno. I u njemu otkriješ ono što prvi put kada si čitao nisi ni primijetio.
I tako se knjiga pretvori u nešto što nije samo usputna razonoda, već mjesto i vrijeme u koje odlaziš. Mjesto i vrijeme koje, usudila bih se reći, živiš. Nije lako živjeti nešto što je ograničeno brojem stranica i brojem riječi jer si svjestan da te svaka riječ koju pročitaš vodi prema kraju.
Zato mi nije bilo lako čitati ovu knjigu. Ali sam voljela više od pola godine živjeti u njoj.
Autorici je sigurno trebalo puno više da je napiše pa mislim da je to u redu. Ne bi bilo pošteno knjigu u kojoj je svaka rečenica promišljena do najmanje riječi upiti na brzinu.
A mogla bi se upiti na brzinu. Radnja je i napeta, i zanimljiva, i tjera te da čitaš što više, što češće. No onda dođeš do neke rečenice koja te natjera da se zamisliš do te mjere da o njoj razmišljaš tjedan dana. Pa kad prođe tih tjedan dana, misliš da si spreman za iduće poglavlje pa se vratiš knjizi, ali shvatiš da nisi još probavio sve što si pročitao u prethodnom pa ga pročitaš ponovno. I u njemu otkriješ ono što prvi put kada si čitao nisi ni primijetio.
I tako se knjiga pretvori u nešto što nije samo usputna razonoda, već mjesto i vrijeme u koje odlaziš. Mjesto i vrijeme koje, usudila bih se reći, živiš. Nije lako živjeti nešto što je ograničeno brojem stranica i brojem riječi jer si svjestan da te svaka riječ koju pročitaš vodi prema kraju.
Zato mi nije bilo lako čitati ovu knjigu. Ali sam voljela više od pola godine živjeti u njoj.
January 4, 2022
Knjiga koju nisam mogla ispustiti iz ruke. Dan i po je trajalo i bilo mi je žao kad sam završila. Kroz čitanje sam osjećala istinsku ljutnju i tugu, ljutnju na cijeli muški rod opisan u knjizi, osim dvojice, i ljutnju na onaj stav "Što će ljudi reći?", koji je nebrojene odveo u krivom pravcu, ili nije, ne znam...osjećala sam i tugu koju su prolazile sve one. Ne znam je li to slučaj i kod ostalih čitača, ali na mene je djelovalo tako, katarzično. Autorica po meni piše maestralno. Hvala joj na ovoj knjizi.
April 7, 2024
Niti me ovaj libar bacija u neki veliki afan, niti me razočara, stoga mislim da su tri ✳ optimalna ocjena. Za više mi fali zeru jednostavnosti u pisanju, i obiteljsko stablo na početku libra da se zna tko je, sa kim, kada i koga točno ukečio. Ovako mi je tekst povremeno pogubljiv. Ipak, neće ostati bez preporuke za čitanje, dapače, već sam je prebacio u druge 👐 koje bi lako moguće mogle dati ocjenu veću od moje.
November 3, 2022
Slusala o njoj mjesecima, trazila je isto toliko i imala osjecaj da je s razlogom moram procitati. Progutala je u dahu i ostala sa mislju i pitanjem koliko su sve nase odluke zapravo stvarno nase, a koliko je utjecaja onoga sto je bilo prije nas, njihovih uvjerenja i zivotnih poteza. Tople preporuke
February 6, 2023
svjesna sam datuma, no vjerojatno sam pronašla najdražu knjigu pročitanu 2023. godine.
teška, topla, duhovita, moćna, tužna (i još štošta od pridjeva). iznimno kvalitetno pisana, možeš prepoznati svoju baku i djeda i grad, iako veze s pričom (ni Splitom) nemaš.
predivno!
teška, topla, duhovita, moćna, tužna (i još štošta od pridjeva). iznimno kvalitetno pisana, možeš prepoznati svoju baku i djeda i grad, iako veze s pričom (ni Splitom) nemaš.
predivno!
August 17, 2021
Fantasticna knjiga, iskreno preporucam!
August 17, 2021
Odlična knjiga, sve preporuke
February 13, 2022
Poslastica!
July 27, 2023
Komocija je eufemizam za lijenost i obje su riječi izmislili Dalmatinci.
•
Jednom sam je pitala žali li za čim u životu. “Bila bih sebičnija”, rekla je.
•
Nitko nas nije zajebao kao mi sami sebe.
•
Jednom sam je pitala žali li za čim u životu. “Bila bih sebičnija”, rekla je.
•
Nitko nas nije zajebao kao mi sami sebe.
February 24, 2023
Knjiga je svakako doprinos hrvatskoj književnosti, a čujem da je postala i dio školske lektire što nije mala stvar. Osobno knjigu doživljavam više kao žensko pismo pa ne znam kako će muški đaci prolaziti kroz ove stranice. Slažem se s jednim komentarom da knjiga od početka do kraja skoči za nekoliko ocjena. Međutim, za moj ukus je "pregusta", rečenice su često teško prohodne, kao da ih ima previše. Moguće da bi to bio posao urednika, kao i još neki evidentni uređivački propusti. U posljednje je vrijeme jako IN pisati kronološki "zbrčkane" knjige. Rijetko se misli na nas čitatelje koji se na trenutke sasvim pogubimo u tom konfuznom kronološkom slijedu. Ja do kraja nisam uspjela pratiti tko je kome baka, tko kome stric, a tko kome djedov brat. Ponekad sam osjetila određeni spisateljičin elitizam (izgled, školovanje i slično) što mi nije najbolje "leglo". Ipak, sve u svemu solidna knjiga koja, kada uspijemo poloviti vremenske konce, daje odličan prikaz naše povijesti, a pri tome mi je osobno geografski apsolutno bliska.
P.S. Inače, knjiga me jako podsjeća na roman Dobre zvijezde Mliječne staze, Marine Horkić.
P.S. Inače, knjiga me jako podsjeća na roman Dobre zvijezde Mliječne staze, Marine Horkić.
April 27, 2023
"Bježim odkako pamtim. Bježim od svega i od svakoga. Majka me često uspoređivala s vjetrom jer bih se katkad udaljila blagim maestralom, a katkad orkanskom burom. Jednom sam malo zastala i pronašla utočište. Otada bježimo zajedno."
Ovim rečenicama započinje ovaj predivni roman. Zaista sam živjela priče Danijelinih likova kroz cijelo čitanje, a proradili su i moji dalmatinski korijeni i određene nostalgije. Moram priznati da sam strašno razmišljala o samoj sebi, svojoj obitelji, korijenima i nasljeđima koje nosimo. Briljantan stil i tema za roman prvijenac. Moje tople preporuke!
Ovim rečenicama započinje ovaj predivni roman. Zaista sam živjela priče Danijelinih likova kroz cijelo čitanje, a proradili su i moji dalmatinski korijeni i određene nostalgije. Moram priznati da sam strašno razmišljala o samoj sebi, svojoj obitelji, korijenima i nasljeđima koje nosimo. Briljantan stil i tema za roman prvijenac. Moje tople preporuke!
February 25, 2022
zanimljiva knjiga. vjerujem da će postati klasik. podsjeća me na klasične ženske pisce poput sestara Bronte. puna opisa.
također, predivna slika ženskih likova unazad 100 godina, kako su se nekad žene nosile sa životom i životnim okolnostima. opis dalmatinske zagore i Splita, Splita mog djetinjstva.
ono što mi se ne sviđa je ton lagane gorčine koji se proteže kroz cijelu knjigu. to je moj osobni dojam i umanjlo mi je puninu uživanja u knjizi.
ipak, tople preporuke.
također, predivna slika ženskih likova unazad 100 godina, kako su se nekad žene nosile sa životom i životnim okolnostima. opis dalmatinske zagore i Splita, Splita mog djetinjstva.
ono što mi se ne sviđa je ton lagane gorčine koji se proteže kroz cijelu knjigu. to je moj osobni dojam i umanjlo mi je puninu uživanja u knjizi.
ipak, tople preporuke.
April 13, 2025
“Šetala sam oko kuće i osluškivala. Ni jednoga glasa nije bilo, a ja sam ih sve čula. Mrmljali su, šaputali po ostavljenim stablima jabuke, hihotali se na razvaljenoj ljuljački koja mi je bezbroj puta malo srce.”
Toliko me emotivno dotaknuo njen povratak u Žeževicu i onaj osjećaj da je prošlo, a da je nekad trajalo i da je bilo lijepo.
Vjerojatno jer smo svi svjesni toga i jer se svi pribojavamo toga.
Odličan roman! Iz mene je iznjedrio hrpu suza 🥹
Toliko me emotivno dotaknuo njen povratak u Žeževicu i onaj osjećaj da je prošlo, a da je nekad trajalo i da je bilo lijepo.
Vjerojatno jer smo svi svjesni toga i jer se svi pribojavamo toga.
Odličan roman! Iz mene je iznjedrio hrpu suza 🥹
July 17, 2023
imala sam dojam kao da se autorica ne može odlučiti hoće li za svoj roman čija je radnja smještena u splitu koristit narječje ili standard i to me malo izbacivalo iz knjige. unatoč tome, dosta solidna: iako, istu tematiku sam već čitala prije, i čitala sam ju bolje, i s vrsnije odrađenim nekronološkim pripovijedanjem.
December 1, 2025
Našla sam se u previše rečenica što me ujedno nasmijalo i rastužilo.
Jako dobra knjiga, usudila bi se reći mini remek djelo, oda i pljuska ženama.
Moja preporuka.
Jako dobra knjiga, usudila bi se reći mini remek djelo, oda i pljuska ženama.
Moja preporuka.
Displaying 1 - 30 of 30 reviews