What do you think?
Rate this book
Yesterday
“Kabil je svoj svijet davno izgradio. Njegove knjige su prije svega istinska i prava književnost, romani jedinstveni na cjelokupnoj regionalnoj književnoj sceni. Yesterday je neobična proza, formom vrlo smjela i uspješna knjiga. Tu kao da pripovijeda vrijeme kroz usta svojih sudionika. A oni, ti pripovjedači, kao da su naprasno iščupani iz vremena i otjerani u svijet iz kojeg se pomalo vraćaju. Svjesni da je vrijeme u kojem su zarobljeni prošlo, da su prostore osvojili neki drugi ljudi, oni su se preselili u ilegalu, u imaginarne zavičaje koji se ukazuju u rijetkim prilikama za onih slučajnih susreta u vrijeme godišnjih odmora. U Kabilovom romanu kao da se sve dešava izvan ovog prostora, u stanovima koji još nisu renovirani i koji nose miris one države. U ovoj prozi parket škripi od starosti, a ne od ovdašnjih loših majstora i njihovih gazda koji svoja bogatstva uvećavaju štedeći na materijalima od kojih nam grade kuće.
Ovo je priča o Sarajevu – onom nekadašnjem i ovom sadašnjem. Kao o blizancima koji su se zamijenili iz samo njima znanih razloga pa sad jedan drugog glume. Likovi u romanu neprestano pokušavaju shvatiti šta se to desilo sa ljudima i gradom u kojem su odrastali. Jesu li se promijenili oni ili se promijenilo sve drugo? Odgovor na pitanje nije jedan. Odgovora je više – baš kao što je više i nas koji se pitamo.
Ovo je knjiga i o samoći koja se u stanove uvlači kao ona mačka iz haustora što se najprije stidljivo zavlači iza kaputa – da bi na kraju tu ostala. Starački stanovi u kojima se samoća polako pretvara u otrov, vremenske su kapsule. Kabil poznaje taj svijet i precizno ga opisuje. Stvari imenuje pravim imenima i tako pravi pojmovnik jednog vremena i jedne nesreće.
Pred nama je knjiga na koju smo dugo čekali. Ona nas vraća u jedno vrijeme, ali i vraća nadu. Knjiga koja liječi spoznajom da su ljudi zaista lijepi kad se vole.“
— Almin Kaplan
Ovo je priča o Sarajevu – onom nekadašnjem i ovom sadašnjem. Kao o blizancima koji su se zamijenili iz samo njima znanih razloga pa sad jedan drugog glume. Likovi u romanu neprestano pokušavaju shvatiti šta se to desilo sa ljudima i gradom u kojem su odrastali. Jesu li se promijenili oni ili se promijenilo sve drugo? Odgovor na pitanje nije jedan. Odgovora je više – baš kao što je više i nas koji se pitamo.
Ovo je knjiga i o samoći koja se u stanove uvlači kao ona mačka iz haustora što se najprije stidljivo zavlači iza kaputa – da bi na kraju tu ostala. Starački stanovi u kojima se samoća polako pretvara u otrov, vremenske su kapsule. Kabil poznaje taj svijet i precizno ga opisuje. Stvari imenuje pravim imenima i tako pravi pojmovnik jednog vremena i jedne nesreće.
Pred nama je knjiga na koju smo dugo čekali. Ona nas vraća u jedno vrijeme, ali i vraća nadu. Knjiga koja liječi spoznajom da su ljudi zaista lijepi kad se vole.“
— Almin Kaplan
125 pages, Paperback
Published January 1, 2021
3 people are currently reading
13 people want to read
About the author
Namik Kabil
5 books11 followersNamik Kabil djetinjstvom i prvom mladošću Trebinjac, rođen je 1968. u Tuzli, a prije rata je umjereno neuspješno studirao medicinu. Kada je u Trebinju započela vojna mobilizacija za napad na Dubrovnik, sklanja se na nekoliko mjeseci u rodnu Tuzlu. Kada je i u Tuzli počeo rat, preko američke humanitarne agencije bježi preko oceana i stiže u Los Angeles. Godina je 1993, i sljedećih devet godina ostaje u Americi. Potom se vraća i nastanjuje u Sarajevu, gdje nikad ranije nije živio. Postaje šire poznat kao scenarist filma “Kod amidže Idriza”, redatelja Pjera Žalice.
Kabilov dokumentarni film 'Informativni razgovori' dobitnik je nagrade "Srce Sarajeva" na Sarajevo Film Festivalu 2007. godine, a dugometražni igrani film 'Čuvari noći' imao je svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu 2008.
Do sada se oprobao u poslu scenariste, filmskog reditelja, TV urednika i pisca.
Kabilov dokumentarni film 'Informativni razgovori' dobitnik je nagrade "Srce Sarajeva" na Sarajevo Film Festivalu 2007. godine, a dugometražni igrani film 'Čuvari noći' imao je svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu 2008.
Do sada se oprobao u poslu scenariste, filmskog reditelja, TV urednika i pisca.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 3 of 3 reviews
February 26, 2022
Koraci u vremenu: jučerašnjost s dozom sadašnjosti (Osvrt na roman Yesterday Namika Kabila)
Maglovito sarajevsko jutro. U osvit, Miljacka huči dok svrake i vrapci cvrkuću na granama drveća što gleda na rijeku. To drveće s Vilsa svjedočilo je mnogim sastancima i rastancima, poljupcima i zagrljajima; svjedočilo je i jednom prohujalom vremenu. Asfalt na ulicama isti je ali drukčiji, atmosfera grada je izmijenjena. Duh Sarajeva lebdi ali nad pojedinačnim ljudskim dušama, nad individuama koje su Sarajevo iznijeli iz Bosne u sebi.
Smatrao sam da bi najdoličnije bilo početi pisanje osvrta na knjigu Yesterday koja za topos zbivanja, daleki ili bliski, metafizički ili pojavni, ima Sarajevo upravo nekakvim proznim odjeljkim naličnim Kabilovim rečenicama. Uslovno kazano, smijemo reći da je Sarajevo glavni lik Yesterdaya, ono na kojemu pratimo mijene dok iz različitih perspektiva i divergentnih sudbina motrimo kako se ono mijenja, kako se od njega odlazi i njemu se, na koncu, vraća; kako ono tuguje i raduje se s nama. No, Sarajevo Sarajevom čine ljudi, stoga je ovo prevashodno roman, knjiga o ljudima sarajevske melanholije.
Tih nekoliko likova u romanu koji se međusobno dozivaju svojim unutarnjim geografijama i svjetovima, svojim unutarnjim monolozima i razmišljanjima vode nas kroz splet veza koji veže ljude za nekadašnje Sarajevo a oni su nemogućni da se odvoje od nečega što je prošlo te samim time, nisu u stanju dovoljno biti u trenutku koji upravo prolazi i pretapa se u prošlost. I tu se skriva onaj plan knjige koji raskriva nekakvu univerzalno-lokalnu istinu o ljudima sa ovih prostora, sa Balkana. Ljudi koji su preživljavali agresiju, pogrome, koji su svjedočili transgeneracijskim gubicima i smjeni kulture (možda čak i degradaciji!), ljudi su koji su zarobljeni u limbu između prošlosti, zapravo jučerašnjosti (jer sve kao da je jučer bilo) i danas, limbu koji ih je okovao, koji ih je naglo izbacio iz jednog vremena i doba a nije im dopustio da naprave postepenu i laganu tranziciju u nešto drugo, u danas, u sad.
Likovi Namika Kabila gledaju sebe nekad kroz vizuru ovih sad ali ne ide im u uspostavljanju jedinstvenog mozaika, rasparčani su pa u dijelovima novih ljudi, novog duha traže tračke onoga što su nekada bili i živjeli. Naravno, neminovna je tema smrt (bližnjih i daljnjih), ali Kabil umije pisati i govoriti o smrti, bez patetike, bez oplakivanja, bez naricanja i zapijevanja. Kabilove rečenice su scenaristički životne.
U tavorenju s prošlošću, likovi neprestano kroz flashbackove obnavljaju u sebi neko prošlo vrijeme, neko prošlo Sarajevo. Svi su oni, uglavnom, negdje vani bili a svezu sa gradom čuvaju preko rodbine koja je tu ostala. Međutim, i dijelovi njih su ostali ovdje da ih pozivaju da se sastave sami sa sobom, makar jednom u godini.
Kako piše Almin Kaplan o ovoj knjizi, „Ovo je priča o Sarajevu – onom nekadašnjem i ovom sadašnjem. Kao o blizancima koji su se zamijenili iz samo njima znanih razloga pa sad jedan drugog glume. Likovi u romanu neprestano pokušavaju shvatiti šta se to desilo sa ljudima i gradom u kojem su odrastali. Jesu li se promijenili oni ili se promijenilo sve drugo? Odgovor na pitanje nije jedan. Odgovora je više – baš kao što je više i nas koji se pitamo.
Ovo je knjiga i o samoći koja se u stanove uvlači kao ona mačka iz haustora što se najprije stidljivo zavlači iza kaputa – da bi na kraju tu ostala. Starački stanovi u kojima se samoća polako pretvara u otrov, vremenske su kapsule. Kabil poznaje taj svijet i precizno ga opisuje. Stvari imenuje pravim imenima i tako pravi pojmovnik jednog vremena i jedne nesreće.“
Knjiga Yesterday poziva na ljubav među ljudima, na ljubav koja briše razlike koje ljude dijele u torove i tabore; ona oslikava svu jednostavnost i čistoću odnosa, nezagađenu zapadnim artificijelnim ulagivanjem.
Dženan. U posljednje vrijeme mi fali, rekao bih, knjiga kao što je tvoja. Ne, stvarno, imam osjećaj da je negdje sa Džamonjom, sa Ovčinom stalo. A ti mi se nekako držiš toponima, držiš se geografije i prostorne orijentacije. Ne može Sarajevo biti veće, geografski. Ali ne može biti ni manje, srčano. Pitaš me kako bih ja tvoju knjigu nekome opisao u par riječi? Ne znam ja nijednu knjigu u par riječi opisat'. Ali ono, kad me tjeraš – portret Sarajeva kroz oči nekadašnjih Sarajlija. To bi bio jedan naziv. Drugi, recimo – jučerašnjost s dozom sadašnjosti. To vam je Yesterday.
Maglovito sarajevsko jutro. U osvit, Miljacka huči dok svrake i vrapci cvrkuću na granama drveća što gleda na rijeku. To drveće s Vilsa svjedočilo je mnogim sastancima i rastancima, poljupcima i zagrljajima; svjedočilo je i jednom prohujalom vremenu. Asfalt na ulicama isti je ali drukčiji, atmosfera grada je izmijenjena. Duh Sarajeva lebdi ali nad pojedinačnim ljudskim dušama, nad individuama koje su Sarajevo iznijeli iz Bosne u sebi.
Smatrao sam da bi najdoličnije bilo početi pisanje osvrta na knjigu Yesterday koja za topos zbivanja, daleki ili bliski, metafizički ili pojavni, ima Sarajevo upravo nekakvim proznim odjeljkim naličnim Kabilovim rečenicama. Uslovno kazano, smijemo reći da je Sarajevo glavni lik Yesterdaya, ono na kojemu pratimo mijene dok iz različitih perspektiva i divergentnih sudbina motrimo kako se ono mijenja, kako se od njega odlazi i njemu se, na koncu, vraća; kako ono tuguje i raduje se s nama. No, Sarajevo Sarajevom čine ljudi, stoga je ovo prevashodno roman, knjiga o ljudima sarajevske melanholije.
Tih nekoliko likova u romanu koji se međusobno dozivaju svojim unutarnjim geografijama i svjetovima, svojim unutarnjim monolozima i razmišljanjima vode nas kroz splet veza koji veže ljude za nekadašnje Sarajevo a oni su nemogućni da se odvoje od nečega što je prošlo te samim time, nisu u stanju dovoljno biti u trenutku koji upravo prolazi i pretapa se u prošlost. I tu se skriva onaj plan knjige koji raskriva nekakvu univerzalno-lokalnu istinu o ljudima sa ovih prostora, sa Balkana. Ljudi koji su preživljavali agresiju, pogrome, koji su svjedočili transgeneracijskim gubicima i smjeni kulture (možda čak i degradaciji!), ljudi su koji su zarobljeni u limbu između prošlosti, zapravo jučerašnjosti (jer sve kao da je jučer bilo) i danas, limbu koji ih je okovao, koji ih je naglo izbacio iz jednog vremena i doba a nije im dopustio da naprave postepenu i laganu tranziciju u nešto drugo, u danas, u sad.
Likovi Namika Kabila gledaju sebe nekad kroz vizuru ovih sad ali ne ide im u uspostavljanju jedinstvenog mozaika, rasparčani su pa u dijelovima novih ljudi, novog duha traže tračke onoga što su nekada bili i živjeli. Naravno, neminovna je tema smrt (bližnjih i daljnjih), ali Kabil umije pisati i govoriti o smrti, bez patetike, bez oplakivanja, bez naricanja i zapijevanja. Kabilove rečenice su scenaristički životne.
Čudna je situacija kada trebaš izbrisati poznati broj telefona nekoga ko je u međuvremenu otišao s ovog svijeta, a ti i dalje imaš kontakt. Kako možeš imati kontakt s nekim koga više nema...
U tavorenju s prošlošću, likovi neprestano kroz flashbackove obnavljaju u sebi neko prošlo vrijeme, neko prošlo Sarajevo. Svi su oni, uglavnom, negdje vani bili a svezu sa gradom čuvaju preko rodbine koja je tu ostala. Međutim, i dijelovi njih su ostali ovdje da ih pozivaju da se sastave sami sa sobom, makar jednom u godini.
Mi smo dobar primjer kako ono što je bilo i prošlo uopšte nije završena stvar, već ključa i mijenja se neprestano. A pri tome sirotu sadašnjost niko i ne uzima previše ozbiljno.
Kako piše Almin Kaplan o ovoj knjizi, „Ovo je priča o Sarajevu – onom nekadašnjem i ovom sadašnjem. Kao o blizancima koji su se zamijenili iz samo njima znanih razloga pa sad jedan drugog glume. Likovi u romanu neprestano pokušavaju shvatiti šta se to desilo sa ljudima i gradom u kojem su odrastali. Jesu li se promijenili oni ili se promijenilo sve drugo? Odgovor na pitanje nije jedan. Odgovora je više – baš kao što je više i nas koji se pitamo.
Ovo je knjiga i o samoći koja se u stanove uvlači kao ona mačka iz haustora što se najprije stidljivo zavlači iza kaputa – da bi na kraju tu ostala. Starački stanovi u kojima se samoća polako pretvara u otrov, vremenske su kapsule. Kabil poznaje taj svijet i precizno ga opisuje. Stvari imenuje pravim imenima i tako pravi pojmovnik jednog vremena i jedne nesreće.“
Knjiga Yesterday poziva na ljubav među ljudima, na ljubav koja briše razlike koje ljude dijele u torove i tabore; ona oslikava svu jednostavnost i čistoću odnosa, nezagađenu zapadnim artificijelnim ulagivanjem.
Dženan. U posljednje vrijeme mi fali, rekao bih, knjiga kao što je tvoja. Ne, stvarno, imam osjećaj da je negdje sa Džamonjom, sa Ovčinom stalo. A ti mi se nekako držiš toponima, držiš se geografije i prostorne orijentacije. Ne može Sarajevo biti veće, geografski. Ali ne može biti ni manje, srčano. Pitaš me kako bih ja tvoju knjigu nekome opisao u par riječi? Ne znam ja nijednu knjigu u par riječi opisat'. Ali ono, kad me tjeraš – portret Sarajeva kroz oči nekadašnjih Sarajlija. To bi bio jedan naziv. Drugi, recimo – jučerašnjost s dozom sadašnjosti. To vam je Yesterday.
July 9, 2021
3.5/5 🌟
Opet domaća (post)postmoderna o odlascima i dolascima i nekoj nostalgiji. Sve u svemu - lepo je, ima nekih dirljivih razmišljanja, ali nije nešto čemu bih se vratila.
Čitala sam je za sarajevski Bookstan, te će biti i nekog dužeg teksta o ovoj noveli.
Opet domaća (post)postmoderna o odlascima i dolascima i nekoj nostalgiji. Sve u svemu - lepo je, ima nekih dirljivih razmišljanja, ali nije nešto čemu bih se vratila.
Čitala sam je za sarajevski Bookstan, te će biti i nekog dužeg teksta o ovoj noveli.
February 17, 2023
Mitsko Sarajevo, idealizirana prošlost, tužna sadašnjost (?)
Displaying 1 - 3 of 3 reviews