What do you think?
Rate this book
Gravitacije
„Nakon iznimno uspješnog romana Kintsugi tijela za koji je dobila nagradu Meša Selimović i u kojem je opisala iskustvo bolnog procesa zacjeljivanja fzickih i emotivnih ožiljaka, Senka Maric napisala je jednako višeslojno djelo koje nam takođe donosi pricu o ženskom iskustvu, samoci i potrazi za smislom. Pišući o odrastanju i sazrijevanju između dvije potpuno drugačije žene, autorica uspijeva ispisati skoro pa univerzalnu istoriju naših pretkinja cija su iskustva determinisala i naše živote. Gravitacije nas podsjećaju kako je malo onoga što možemo sa sigurnošću znati te kako je od svih tereta prošlosti najteži život lišen ljubavi i strasti.“
Kristina Ljevak
„U Gravitacijama Mika prelazi rodno-istorijski put žene. Totalne žene, koja poseže do nižih ženskih grana vlastitog porodicnog stabla, i s kojih se izdiže do apstrakcije idealnog ljubavnog odnosa, datog iz ženske perspektive. Po cenu da ništa nije moguće. Po cenu iluzije. S namerom da izroni, uprkos svemu.“
Srđan Srdić
Kristina Ljevak
„U Gravitacijama Mika prelazi rodno-istorijski put žene. Totalne žene, koja poseže do nižih ženskih grana vlastitog porodicnog stabla, i s kojih se izdiže do apstrakcije idealnog ljubavnog odnosa, datog iz ženske perspektive. Po cenu da ništa nije moguće. Po cenu iluzije. S namerom da izroni, uprkos svemu.“
Srđan Srdić
202 pages, Paperback
Published January 1, 2021
5 people are currently reading
55 people want to read
About the author
Senka Marić
8 books18 followersSenka Marić was born in Mostar 1972.
She is a poet, writer, essayist, translator, and editor.
She has published three books of poetry "From Here to Nowhere", "These are just Words" and "Till the next Death", and the novel "Body Kintsugi".
She has received numerous awards for her works, the most notable among them being Zija Dizdarevic's award for short storytelling (2000) and the European knight of poetry award (2013). Her novel "Body Kintsugi" won the prestigious award Mesa Selimovic for the best novel published in 2018 in the region of Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia and Montenegro. Her works are translated into different languages. She is the editor in chief of a literary magazine http://strane.ba
She is a poet, writer, essayist, translator, and editor.
She has published three books of poetry "From Here to Nowhere", "These are just Words" and "Till the next Death", and the novel "Body Kintsugi".
She has received numerous awards for her works, the most notable among them being Zija Dizdarevic's award for short storytelling (2000) and the European knight of poetry award (2013). Her novel "Body Kintsugi" won the prestigious award Mesa Selimovic for the best novel published in 2018 in the region of Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia and Montenegro. Her works are translated into different languages. She is the editor in chief of a literary magazine http://strane.ba
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 9 of 9 reviews
April 20, 2023
hercegovačko, žensko pismo, tako snažno a tako krhko
March 14, 2023
Snaga žena hercegovačkog podnevlja. Solidna proza.
3.4
3.4
May 2, 2023
Kratke rečenice, sintagme, kao nabacani stihovi: tako mi je u početku izgledala proza ove spisateljice. I već kad mi je to pomalo počinjalo ići na živce, svojom stručnom jezičnom vještinom me je ‚gurnula‘ u crnu rupu riječi, likova, i događanja, i sjećanja i više nisam ni razmišljala o odlasku, sve do samog kraja. Lako se čita, a turcizmi i ostali pojmovi lijepo služe u dočaravanju podneblja i priče likova.
Dosta dugo mi je trebalo da shvatim da postoje dva pripovjedača, koji se u prvom licu obraćaju nekim drugim likovima: Mika i Đulsa, unuka i baka. Mislim da mi je pomoglo u čitanju i to da smo u našoj čitalačkoj grupi, na susretu o knjizi (prije nego što sam je ja do kraja pročitala), dotakli se i te teme, te to pojasnili, kao i par drugih stvari.
Mika je unuka i jedan od glavnih likova. Njen otac Dragan umire, a on je sin Đulse i Derviša, čovjeka kojeg je Đulsa bila prinuđena uzeti, nakon smrti njene sestre Razime, jer je on bio Razimin muž (i već otac blizanaca).
Mika prezire Đulsu, ne voli njenu tugu, religioznost (koja u suštini nije ‚stvarna‘: ona pokazuje svoju vjeru, vjeruje samo ‚izvana‘, ali duboko u sebi ne), njeno ‚cviljenje‘ i zapomaganje, njene sevdahe. Roman prati dvije kronološke crte, Đulsinu i Mikinu, i kako one stare, t.j. kako odrastaju i kako se razvijaju, Mika se udaljava, Đulsa svojom lošom naravi tjera i svoju unuku i cijeli svijet od sebe.
Đulsa se pretežno obraća ljubavi svog života, kojeg je voljela kao mlada, i kojeg je ‚izgurala iz glave‘ tek …nakon barem pola svog vijeka. A on? Oženio se nekom drugom iz sela.
Ona čitav život sanja svog (za)ljubljenog, i uglavnom se njemu i obraća. Priča mu o svojoj lošoj sudbini s Dervišem, Mikinim djedom, za kojim je išla u Mostar. A on? To ostaje nedorečeno, ali ne sluti na dobro! Uvijek razmišlja o njivi koju je pretrčala kako bi se njemu bacila u zagrljaj. Ali on joj nije došao u susret. Da li je stajao iza prozorskog okna iz kojeg se odsjajavalo sunce tog dana kad mu je trčala ususret preko lijehe? Možda i nije, i ako je tome tako, još je dobro i prošla!
Đulsa i Mika su si slične, puno više nego što Mika to i priznaje. Njihove sudbine su gotovo identične, jer, iako Mika ostavlja svog prvog supruga, za razliku od Đulse, ona najprije proživljava s njim potpuno nesretnu vezu. I ona ima kćer, to je ta ‘žensku nit’, koja se proteže kroz generacije.
Postoji i treći ‚glavni lik‘, a to je Hiba, druga Mikina baka, nju samo spominju drugi, njen glas se čuje samo kroz Mikino pripovjedanje. Mika odrasta u njenom domu, to je njena nana, majka joj umire kad je još dijete.
Hibin glas je pun ljubavi, topline, prost, snažan, elementaran, ohrabruje je i tjera Miku iz depresije, povezane s isprekidanim snom i noćnim razmišljanjima i komešanjem u njenoj glavi:
„Hajde, Miko. Hajde, mila. Ženska glavo, negdje kad odeš, il ćeš nešto čuti, il ćeš nešto pojesti, il će te neko jebati, sve ti je bolje nego kući sjediti.“ Ona je suverena, sigurna i emancipirana.
A tko je Bilja? Naizled sretno udana za vojno lice, živi u Đulsinom susjetstvu i pije kave s njom. Đulsa joj pomalo zavidi, zbog kuće i zbog sretnog braka, zbog zgodnog supruga koji ju voli i kojeg ona voli. Doduše, ona se ne osjeća baš potpuno sretno, naprotiv! Toliko je nesretna da jednog dana naprosto prođe prag svog prozora dok je Đulsa gleda od preko i baci se u ponor, nonšalantno. Baš za doživiti šlag! Spoznaja da je nesreća nekad prostom oku sakrivena, pogotovo pogledu ispunjenom zavisti i samosažaljenja.
U tekstu se javlja i magični element savijanje željeza koje se, izgleda, grije do usijanja, i zatim hladi u vodi i kroz taj proces dobiva oblik iz kojeg se isčitavaju sudbina i odgovori na razna pitanja. Sulejmuša je seoska vještica, gatara, koja izaziva strahopoštovanje i strah. Zu njen lik, javlja se i jaki romantični element: naime, Sulejmuši se vraća voljeni muž u snu.
A tu je i mitski, t.j. epski element: lik Kasandre, koja komentira sveopća događanja iz knjige, kao da su u njoj ujedinjene sve žene: „Mrtvi bogovi vladaju. Stoljeća su iluzija. Isto je od početka. Nikad se ništa ne mijenja. Naravno da sam znala kako će završiti. To sa mnom. Ta marginalna tragedija. Pitaj koga hoćeš, većina ih se ne sjeća ni da sam postojala. Agamemnon me nije htio slušati. Muškarci ne slušaju kada govori žena. To zapamti. A nije mogao da se odmakne od mene. Eto, u to sve stane. Možda je još gore što ne vjeruju ni žene. A ti došla da saznaš. Shvatiš što je istina. Istina!“
Muškarci su ovdje minoritarni likovi, kao da ih i nema, samo ih se spominje, ali su ipak ženske sudbine skovane i izlivene prema njima. Svi važni likovi su neki poseban arhetip žene, ili barem ‘balkanske žene’ i svi su one žrtve, osim Hibe. Ipak, na kraju Mika uspijeva da se oslobodi te svoje teške sudbine i, možda napokon uspijevajući shvatiti koliko je i njen drugi muškarac, njen novi odabranik, u stvari zaista loš izbor za nju i kako ipak naprijed može i sama, to jest prevladati tu ‚zlu kob‘.
Dosta dugo mi je trebalo da shvatim da postoje dva pripovjedača, koji se u prvom licu obraćaju nekim drugim likovima: Mika i Đulsa, unuka i baka. Mislim da mi je pomoglo u čitanju i to da smo u našoj čitalačkoj grupi, na susretu o knjizi (prije nego što sam je ja do kraja pročitala), dotakli se i te teme, te to pojasnili, kao i par drugih stvari.
Mika je unuka i jedan od glavnih likova. Njen otac Dragan umire, a on je sin Đulse i Derviša, čovjeka kojeg je Đulsa bila prinuđena uzeti, nakon smrti njene sestre Razime, jer je on bio Razimin muž (i već otac blizanaca).
Mika prezire Đulsu, ne voli njenu tugu, religioznost (koja u suštini nije ‚stvarna‘: ona pokazuje svoju vjeru, vjeruje samo ‚izvana‘, ali duboko u sebi ne), njeno ‚cviljenje‘ i zapomaganje, njene sevdahe. Roman prati dvije kronološke crte, Đulsinu i Mikinu, i kako one stare, t.j. kako odrastaju i kako se razvijaju, Mika se udaljava, Đulsa svojom lošom naravi tjera i svoju unuku i cijeli svijet od sebe.
Đulsa se pretežno obraća ljubavi svog života, kojeg je voljela kao mlada, i kojeg je ‚izgurala iz glave‘ tek …nakon barem pola svog vijeka. A on? Oženio se nekom drugom iz sela.
Ona čitav život sanja svog (za)ljubljenog, i uglavnom se njemu i obraća. Priča mu o svojoj lošoj sudbini s Dervišem, Mikinim djedom, za kojim je išla u Mostar. A on? To ostaje nedorečeno, ali ne sluti na dobro! Uvijek razmišlja o njivi koju je pretrčala kako bi se njemu bacila u zagrljaj. Ali on joj nije došao u susret. Da li je stajao iza prozorskog okna iz kojeg se odsjajavalo sunce tog dana kad mu je trčala ususret preko lijehe? Možda i nije, i ako je tome tako, još je dobro i prošla!
Đulsa i Mika su si slične, puno više nego što Mika to i priznaje. Njihove sudbine su gotovo identične, jer, iako Mika ostavlja svog prvog supruga, za razliku od Đulse, ona najprije proživljava s njim potpuno nesretnu vezu. I ona ima kćer, to je ta ‘žensku nit’, koja se proteže kroz generacije.
Postoji i treći ‚glavni lik‘, a to je Hiba, druga Mikina baka, nju samo spominju drugi, njen glas se čuje samo kroz Mikino pripovjedanje. Mika odrasta u njenom domu, to je njena nana, majka joj umire kad je još dijete.
Hibin glas je pun ljubavi, topline, prost, snažan, elementaran, ohrabruje je i tjera Miku iz depresije, povezane s isprekidanim snom i noćnim razmišljanjima i komešanjem u njenoj glavi:
„Hajde, Miko. Hajde, mila. Ženska glavo, negdje kad odeš, il ćeš nešto čuti, il ćeš nešto pojesti, il će te neko jebati, sve ti je bolje nego kući sjediti.“ Ona je suverena, sigurna i emancipirana.
A tko je Bilja? Naizled sretno udana za vojno lice, živi u Đulsinom susjetstvu i pije kave s njom. Đulsa joj pomalo zavidi, zbog kuće i zbog sretnog braka, zbog zgodnog supruga koji ju voli i kojeg ona voli. Doduše, ona se ne osjeća baš potpuno sretno, naprotiv! Toliko je nesretna da jednog dana naprosto prođe prag svog prozora dok je Đulsa gleda od preko i baci se u ponor, nonšalantno. Baš za doživiti šlag! Spoznaja da je nesreća nekad prostom oku sakrivena, pogotovo pogledu ispunjenom zavisti i samosažaljenja.
U tekstu se javlja i magični element savijanje željeza koje se, izgleda, grije do usijanja, i zatim hladi u vodi i kroz taj proces dobiva oblik iz kojeg se isčitavaju sudbina i odgovori na razna pitanja. Sulejmuša je seoska vještica, gatara, koja izaziva strahopoštovanje i strah. Zu njen lik, javlja se i jaki romantični element: naime, Sulejmuši se vraća voljeni muž u snu.
A tu je i mitski, t.j. epski element: lik Kasandre, koja komentira sveopća događanja iz knjige, kao da su u njoj ujedinjene sve žene: „Mrtvi bogovi vladaju. Stoljeća su iluzija. Isto je od početka. Nikad se ništa ne mijenja. Naravno da sam znala kako će završiti. To sa mnom. Ta marginalna tragedija. Pitaj koga hoćeš, većina ih se ne sjeća ni da sam postojala. Agamemnon me nije htio slušati. Muškarci ne slušaju kada govori žena. To zapamti. A nije mogao da se odmakne od mene. Eto, u to sve stane. Možda je još gore što ne vjeruju ni žene. A ti došla da saznaš. Shvatiš što je istina. Istina!“
Muškarci su ovdje minoritarni likovi, kao da ih i nema, samo ih se spominje, ali su ipak ženske sudbine skovane i izlivene prema njima. Svi važni likovi su neki poseban arhetip žene, ili barem ‘balkanske žene’ i svi su one žrtve, osim Hibe. Ipak, na kraju Mika uspijeva da se oslobodi te svoje teške sudbine i, možda napokon uspijevajući shvatiti koliko je i njen drugi muškarac, njen novi odabranik, u stvari zaista loš izbor za nju i kako ipak naprijed može i sama, to jest prevladati tu ‚zlu kob‘.
January 1, 2025
Predivno napisana knjiga.
August 8, 2023
Velika zamjerka izdavaču - trebao je dodati fussnote jer prosječni hrvatski čitatelj ne poznaje tu gomilu turcizama koje su često ključne riječi u rečenici....oboružajte se internetom kad krenete čitati! Za autoricu nisam bila ranije čula, knjigu sam dobila na poklon i jako me ugodno iznenadila, toplo preporučam!
March 3, 2022
This is female text.
Row, honest, brutal, painful like lives of all three women in the book.
Row, honest, brutal, painful like lives of all three women in the book.
August 26, 2023
Jako lijepo napisano. Uživala sam u mostarskim izrazima. Posto sam prevodilac, zastajala sam da razmislim kako bih odredjene izraze prevela na druge jezike. Bravo za mladu spisateljicu!
May 26, 2024
Mene je pronašla u pravom trenutku i bila mi je kao lijek.
Displaying 1 - 9 of 9 reviews