Rupa na nebu

by Pavao Pavličić

Da se ispod zagrebačkoga Gornjeg grada krije mreža tajanstvenih hodnika, odavno je poznato. Ali, kad Nikola Krobatin pronađe zemljopisnu kartu na kojoj su ti hodnici precizno ucrtani, jasno pokazujući kako se u tlu na kojemu Zagreb leži ne sudaraju samo geološke ploče i slojevi, nego isto tako i kulture i civilizacije, Krobatin se zaputi u istraživanje podzemnih prolaza, u društvu tajnovite Marije Jurić, i dolazi do mnogih zanimljivih otkrića, nailazeći na razna iskušenja i sudjelujući u uzbudljivim zbivanjima.

Premda je prvi put objavljen još u prvoj polovici devedesetih godina, roman Rupa na nebu postaje aktualan osobito danas, ne samo zato što proriče tektonska gibanja u Zagrebu nego još više zato što sa začuđujućom preciznošću prikazuje današnja društvena stanja i odnose. Nije ovo prvi put što Pavličićev tekst najavljuje budućnost, pa su kritičari tu osobinu njegovih priča odavno zapazili; ali, ovo je možda najizrazitiji primjer kako književnost može od slutnji i sumnji, od onoga što je »u zraku«, napraviti ne samo uzbudljivu priču nego i društvenu dijagnozu.

214 pages, Paperback

First published January 1, 1992

About the author

Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je poredbenu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti).
Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995.
Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996...
Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.
Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.

Reviews

[Miodrag Milovanović · Rating 3 out of 5]

Ovo je jedna od zbrkanijih Pavličićevih knjiga, ali meni bitnih zbog boljeg razumevanja Bakrenih sova. Pavličić je ovde pokušao da raspadu bivše država podari nekakav nejasan i neodređen metafizički karakter, uvijajući ga u oblandu prilično hladnog ljubavnog četvorougla sa jednom muškom stranicom. Tu su svi elementi Pavličićeve fantastike, tu je i zanimljivo pripovedanje, ali čitalac ostaje nekako prilično distanciran od svega što se dešava u romanu. Otvoren kraj ničemu ne doprinosi... Ali to je ipak Pavao Pavličić, pa tri zvezdice...

[Monkeyboy · Rating 3 out of 5]

spolier: dimenzijske pukotine su krive za vječni rascjep hrvatskog nacionalnog bića. Zanimljiva promišljanja, nespretna ljubavna priča i pomalo nedorečena klasična fantastična avantura koja metamorfira u političku metafiziku ... ili tako nešto 😋

[Lana · Rating 3 out of 5]

Kraj me ostavio razočaranom, s likovima se nisam povezala. Koncept je jako zanimljiv i simpatično mi je to što je radnja smještena u Zagrebu, pa je lako pratiti sva mjesta po kojima se likovi kreću.

[Mario Pintarić · Rating 5 out of 5]

''Kroz prozor je vidio dio Botaničkog vrta, prugu i nebodere na drugoj strani. Bila je ugodna proljetna večer puna obećanja, a kraj njega je sjedila lijepa i mlada žena. To je postojalo sve važnije i važnije, općenito, a i zato što u onom sadržaju nije bilo ničega što bi privuklo njegovi pažnju više od prisutnosti Marije Jurić'' (115. str)

''Recite mi nešto, ako nije suviše indiskretno...Zašto se vi zapravo time bavite?''
''Još je rano'' - rekla je ozbiljno. ''Ali, jednom ću vam i to reći, vjerujem da hoću.''
To obećanje - zbog nečega slatko, kao da mu je obećala ljubavnu noć - nekako je obilježilo cijelu večer i cijeli idući dan. Cijeli taj dan Krobatin je živio s osjećajem da će se nešto novo dogoditi, da sve ima drugu stranu, da sve može biti sasvim drugačije i da se stvari mogi uloviti u trenutku preobrazbe, kad pokazuju svoje pravo lice'' (125. str)

''...ono što je započelo u mraku, u vlazi i memli, u tajni i strahoti, sad se rascvjetalo na suncu, kao šte se rascvjetalo Marijino biljeo tijelo. Kao što biljka gura korijenje duboko u tamu zemlje, a cvjetove diže prema suncu, tako je i njihova ljubav imala svoje korijenje pod zemljom, a cvjetala je u ovom svijetlom predvečerju.'' (153. str)

''Bili su rašlje, držali se za ruke i hodali, kao da im je to što upravo čine jedina svrha u životu. Kao da je to najbolje što im se ikad dogodilo. Tek s tim ponorom između sebe bili su uistinu zajedno. I tako su išli sve dalje i dalje.'' (233. str)