Na Vrbasu tekija

by Josip Mlakić

Ivo Andrić bez ikakve je sumnje jedan od najvažnijih pisaca ovih jezika, jedini autor s područja bivše nam zemlje koji je počašćen Nobelovom nagradom za književnost. Rado čitani pisac oko čijega se djela i danas lome polemička, nacionalna i ina koplja, o kojem se pišu goleme studije, održavaju simpoziji, a romani se nalaze u školskim lektirama. Na Vrbasu tekija roman je koji andrićevskim stilom progovara o važnoj bosanskoj temi, o onoj za koju u dosada objavljenim tomovima nije bilo mjesta – samostanu u Jajcu. To je još jedna priča o bosanskim fratrima i Bosni Srebrenoj, o Bosni od sredine devetnaestoga do sredine dvadesetog stoljeća.
Podijeljen u tri dijela, “Na Vrbasu tekija”, “Jajačka hronika” i “Paučina i promaja”, roman je to čija su prva dva dijela možda izgubljen ili nikad napisan Andrićev rukopis, dok je treći dio fantastično precizna studija o Andriću i njegovu djelu te ujedno i autobiografski uvid u Josipa Mlakića i njegove teme.
Josip Mlakić romanom Na Vrbasu tekija uspio je gotovo nemoguće: ispisao je Andrićevim jezikom neispripovijedanu priču, uspio je rekreirati svijet koji nam je i blizak i dalek, svijet koji je ostao sačuvan u knjigama i kronikama, svijet koji je stvorio i u njegovim detaljima sačuvao Ivo Andrić, a sada ga je jednako moćno i stilski besprijekorno nastavio jedan od najboljih suvremenih pripovjedača Josip Mlakić

400 pages, Hardcover

First published June 1, 2021

About the author

Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane: Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuva­ri mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Fried­man, 2012., Svježe obojeno, 2014., Božji gnjev, 2014., Majstorović i Margarita, 2016., Bezdan, 2016., Crni gavran i bijele vrane, 2018., Skica u ledu, 2018., Evanđelje po Barabi, 2019., O zlatu, ljudima i psima, 2020., Na Vrbasu tekija, 2021., Druga Noina arka, 2022., Izgaranje, 2023., zbirke priča: Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002., i Ponoćno sivo, 2004. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta: za Božji gnjev 2014. i za Crni gavran i bijele vrane 2018. Za roman Skica u ledu dobio je Nagradu Mirko Kovač 2018., te Nagradu fra Martin Nedić 2019. godine. Film Kristijana Milića Božji gnjev, snimljen prema istoimenom romanu, premijerno je prikazan 2024. na Pulskom filmskom festivalu.

Reviews

[Amabilis · Rating 5 out of 5]

Autor je od poznanika (koji ga je kupio u Beogradu na nekom sajmu) kupio rukopis za 5 EUR. Ispostavlja se kako bi taj rukopis naziva "Na Vrbasu tekija" po jeziku, temi, načinu pripovijedanja, vremenu nastanka mogao biti Andrićev. Ova knjiga sastoji se od 3 dijela. Prvi i meni najzanimljiviji je sam rukopis "Na Vrbasu tekija" i čini se kao da ga je pisao sam Andrić. Radnja se događa u vremenu Tanzimata, periodu "reformi" unutar Osmanskog carstva. Kršćani nakon dugo vremena opet dobivaju (formalno) pravo graditi crkve i samostane međutim mukotrpan je put realizacije istoga. Fratri u Bosni najbolje osjete tu muku. Franjevac fra Anto Knežević se zalaže unutar franjevačkog reda za izgradnju samostana u Jajcu. Ima neprijatelje za tu ideju i među svojima (franjevcima) i među okupatorima (Turci-muslimani). Samostan je ipak podignut , tek nakon preuzimanja Bosne od strane Austrije. U djelu je opisan djelomično i Hercegovački ustanak, neposredno prije Berlinskog kongresa, šteta što to nije bilo malo opširnije. Čitatelj u prvom dijelu stječe empatiju za napaćeni kršćanski puk u Bosni i Hercegovini, kao i za franjevačku "stvar" oko izgradnje samostana, a pred kraj kod sloma turske vlasti i domaćih izdajnika neku vrstu moralne satisfakcije jer sva ta poražena osmanlijska bulumenta mora gledati novu kršćansku vlast i jer je njihova sila prošla,
U drugom dijelu naziva "Jajačka kronika" također iz istog rukopisa, autor (moguće Andrić) daje opis zanimljivih likova (većinom fratara) koji su vezani za taj samostan.
U zadnjem dijelu autor Josip Mlakić bavi se analizom samog rukopisa i Andrićeva djela.

[Nataša · Rating 3 out of 5]

Ide među voljene, ali ne cela. Tri dela knjige govore o različitim vremenskim periodima, teme povezaše tri rata i valjda četvrtog neće biti. Stilski različiti, ideja sjajna, ali mi je problematičan treći deo: ne ide mi ta studija ovde, opravdavanje sopstvenih književnih postupaka.

[Nejra Hodžić · Rating 5 out of 5]

Prodoran i aktuelan bez obzira na epohu o kojoj piše, poput Andrića. Uživala sam u prikazu nenametljivog u našem društvu i njegovog opstanka u historijskim olujama. "To je bila ta spasonosna nevidljivost, stapanje s negostoljubivom okolinom, i tu mudrost su fratri nosili u kostima..." Diplomatija, jednako kao i rat, može da sačuva identitet, sa daleko manjim kolateralom. Da li pokloniti se suverenu zapravo znači udovoljiti formi, a ostati u svojoj suštini? Da li je to lekcija koju treba da naučimo?

[Fedjablpula · Rating 2 out of 5]

U ovoj nesretnoj zemlju ljudi različiti vjera su mnogo sličniji jedni drugima nego to žele priznati, kako sve ono što ne valja prelazi jednih na druge, kao bolest. I ta sličnost tek sada izbija na vidjelo, kad popuštaju višestoljetne stege, kao da je prava istina svih tih godina bila zaleđena, čamila u dubokom ledu, koji se, eto, počeo topiti i širiti nesnosan zadah oko sebe.

Fra Anto odlučio je jedan dan otići u Delibašino selo, gdje se nalazio trapistički samostan.Osnovao ga je redovnik iz Austrije, Franz Pfanner 6-7 godina ranije. To je živ i okretan čovjek upečatljive narandžaste brade na čijem dobroćudnom licu u prikrajku drijema stalni i dobrodušni smiješak i svakome koga gleda se čini da će se to lice razvući u široki, dječiji osmjehj, ali to se zbog nečega ne događa. Fra Anto je u nekoliko navrata ranijepromatrao tog neobičnog redovnika do dogovara posao sa radnicima. Odluke je donosio naglo i odmah se, iz istih stopa, prihvatao posla. Strpljivo je i sa strašću radnicima pokazivao šta i kako, a ta njegova strast onda je, kao bolest, sa njega prelazila na njih. U tom periodu, otkako je tigao u Delibašino selo, niknuo je oko samostana cijeli jedan grad. U prvo vrijeme Banjalučanima se to čudo , koje je iz dana u dna raslo pred njihovim očima,činilo nestvarnim. Promatrali su ga s nevjericom i oprezom, kao vještu i dotada neviđenu opsjenu.


Pfanner sve više građevina gradio..posjed trapista je kupio od nekog Tome Radulovića...

[Pavle Ole Jeličić · Rating 5 out of 5]

''A strah je u Bosni stalno prisutan, popust bolesti koja se načas smiri, pa se ponovo razbukta. Uvijek je tu, zakopan plitko ispod kože, i samo se treba naći onaj koji će zagrebati ispod nje i tako ga potaknuti. Uvijek je strah glavni pokretač tih ljudi, ali ni u jednom trenutku ne smije se zanemariti njihovo sjećanje, iskrivljeno i selektivno, iz kojeg se onda rađa strah. Svi se sjećaju vlastitih nesreća i patnji, a zlo koje oni čine drugima, učas zaborave. Na njega ne ostane ni spomena. Zato ga ovi drugi pamte, dugo i ustrajno. Mržnja je, dakle, samo instrument straha, koja prestaje onog trena kad ne postoji razlog za njega.''

[Pavle Ole Jeličić · Rating 5 out of 5]

“Na jednoj strani prošlost i dokumentarna građa, na drugoj piščeva imaginacija i majstorsko umijeće da toj prošlosti i njezinim akterima udahne život. Roman Na Vrbasu tekija više je od romansirane kronike jajačkog samostana. To je roman o velikim događajima, krvavim ratovima i okrutnim režimima, ali još više o jajačkim i bosanskim fratrima, općenito o malim ljudima, njihovim čežnjama i snovima, neuspjesima i razočaranjima. Inspiriran Andrićevim književnim stvaralaštvom, novi roman Josipa Mlakića, i po stilu, i po strukturi, i po književnoj ljepoti, i po odabranoj tematici, diše naprosto andrićevski.” – fra Drago Bojić

[Matija J · Rating 4 out of 5]

.. volim Andrića, pa volim I ovo..