Pred vama je izbor iranskih pesnikinja najrazličitijih poetika i biografija. Od Forug Farohzad, koja je osim poezije ostavila iza sebe i jedno od neizostavnih filmskih remek-dela „Kuća je crna” i koja je svoje stihove ispisala na način da su oni subverzivni i danas, jer propituju i u „zapadnom” svetu još uvek dominantan patrijarhalni poredak i anonimne, nevidljive živote žena u takvom društvu, do savremenih pesnikinja poput Persis Karim, koja u svojoj poeziji pravi osvrte na aktuelne istorijske događaje, ispisujući tako ne samo impresije na kolektivna opšta mesta i bolne tačke (neuspela revolucija) već se bavi i ličnim, posve tragičnim istorijama i (auto)biografijama („Atefeino pogubljenje”). Ovo su snažni, neposredni, univerzalni ženski glasovi koji svedoče o borbi i poziciji žene u svetu i umetnosti, o ograničenjima i zamkama na koje svaka pobuna nailazi i načinima da se, pišući i obznanjujući svoj svet lepote i užasa, bude angažovanim i aktuelnim. Nadamo se da će ova antologija prokrčiti put za neka nova saznanja i tumačenja poezije i dati nam uvid u jedno bogato kulturno nasleđe, nažalost nedovoljno poznato ovdašnjim čitaocima.
Sviđa mi se kako su poređane pesnikinje u antologiji između Lejle Farđami i Forug Farohzad. Reč je o širokom rasponu glasova, u kome su se našle različite pesnikinje, zasigurno nejednake pesničke moći, ali uzbudljivo raznolike u rascepu između domovine i izbeglištva, maternjeg i stranog jezika, krune od cvetova i omče oko vrata. Dosta socijalnih pesama o užasima otvorene rane koju je gospod stvorio osmog dana zvanu bliski istok, kako reče jedna od pesnikinja u kolu. Niz ide unazad, pošto Forug, iako nije najstarija, prva je otišla sa zemlje (Forug je jedina koju sam čitao pre, ili da budem precizniji, koju sam obožavao i obožavam). Ide sve do njenog evokativnog završetka pesme glagolom „sanjala sam“ - sa nerešenom dilemom da li je san o pravednijem svetu samo varka ili obećanje za budućnost?
Prvi razred srednje škole, osim po prilagođavanju strašno umišljenim profesorima, pamtim po ratu u Libiji. Prvi godinu fakulteta pamtim po dugim putovanjima vozom kući, do granice, zajedno sa milionima migranata. Retko se tu nađe koja žena. Mračni srednji ili 21. vek? Pomešana ogromna nemoć da se ono tamo izmeni i zahvalnost što sam tu gde sam.
U kupatilu grubo trlja kožu. Bela pamučna haljina sa slatkastim mirisom bašte stvara joj mučninu dok spira mrlje od krvi u suzama i hladnoj vodi, snažno pritiska oči kako bi zaboravila ono što je dodirivalo njene tek izrasle grudi, grube ruke koje su je priljubile uz zemlju natopljenu kišom, bezizražajno su se gledali oči u oči, dok je prodirao, upinjao se kao i svaki put kada je njenom bratu duvao gumu na biciklu, uz prostačko životinjsko dahtanje, stenjući poput zveri koja lagano umire. Nije vrištala jer je znala da bi njeni spasitelji u isto vreme postali i njeni dželati – šta si tražila u bašti usred noći? mesec? svež vazduh? dovraga sa tim cvećem i prokletim mesecom! Iz tog razloga nije zaplakala, nije se opirala, dok je njen tihi život poput reke tekao dalje.
Svaki put kad pišem o zbirkama pesama/pripovedaka različitih autora, uvek isto pišem - neke dobre, neke onako, poneka fenomelna - evo i sad isto tako. Izdanje je vrlo lepo, sa kratkim tekstom o svakoj od autorki.
Prvo mi je bilo čudan, a potom strašno tužan natpis Prevedeno sa persijskog i engleskog - savremena poezija ovog naroda je velikom merom pisana u izgnanstvu.
Ako se izuzme iz okvira iranskog društva, vrlo univerzalna zbirka. Međutim, u okvirima iranskog društva i poretka i istorije - na momente jeziva i tužna, a na momente buntovna.
Googlala sam im lica i biografije, sve prelijepe žene, izvana i iznutra, izrasle na sušnoj, tvrdoj zemlji i procvjetale onako kako se ne cvjeta kad rasteš u miru i izobilju.
Teška, mučna, ali dobra i kvalitetna poezija. Meni su se najviše svidjele Persis Karim i Simin Behbahani.
Viku prašnjave djece smjenjuju zvuci flauta. Za djecu u uskim ulicama, pištolj su dva spojena prsta, a umrijeti znači zažmuriti i valjati se u blatu. Sjutra će improvizovani pištolji biti ostavljeni i zaboravljeni na palubama brodova od papira, a maskirne uniforme, nekada prevelike za djecu širom svijeta, biće im taman.