Svoju relativno nisku ocjenu mogu vrlo lako objasniti. Nisam se nijednom naglas nasmijala dok sam čitala ovu knjigu, a nekako mi se čini da sam trebala, s obzirom da je ovo roman koji bi prvenstveno trebao nasmijati ljude. Nije baš da je riječ o nekom zamršenom i ozbiljnom djelu književnosti, tako da sam očekivala više smijeha i u tom smislu sam ostala razočarana. Ne posve naravno, daleko od toga da mi roman nije uopće bio smiješan. Čudo u Poskokovoj Dragi doista ima određenu kvalitetu, tako da mogu reći da razumijem jednako one koje je ova knjige oduševila i one kojima se nije svidjela. Ja sam sama negdje između po pitanju općega dojma.
Ne znam jesam li ja u pitanju, možda i jesam, puno toga je subjektivno i možda mi jednostavno ova vrsta humora i ne sjeda najbolje- jer nije da nisam upoznata sa sredinom opisanom u romanu. Nije da ne razumijem dalmatinski humor ili da ne volim humorističke knjige. No, ovaj me roman nije uspio nijednom baš od srca nasmijati. Usporedbe radi, znala sam se smijati naglas dok sam čitala povijesne knjige. Tako da me nije baš pretjerano teško nasmijati, a zanimljivo je da mi je ova knjiga nekako više smiješna u teoriji nego u praksi. Možda mi je jednostavno ta Tomićeva inačica humora pomalo (kako bi se u Splitu reklo) greza ili u prijevodu gruba.
Humor je zapravo složenije pisati nego što se čini, pa tako i dobar humoristički roman zahtjeva istu razinu talenta kao i svaki drugi roman. Koliko se ovdje u pitanju nedostatak talenta, a koliko moj osobni ukus teško je tvrditi. Naprimjer, na knjige Miljenka Smoje redovito plačem od smijeha, bez obzira koliko ih puta pročitala ili koliko puta pogledala televizijske ekranizacije. Ovaj je roman humorističan i to mu je glavna odlika, ali opet imam osjećaj da mu nešto nedostaje. Nema neke topline, nema neke dubine koja bi produbila humor i uspostavila intimniji dodir sa čitateljem.
Čudo u Poskokovoj Dragi nije pretjerano ambiciozno djelo, sama radnja je posve nerealistična, ali to mi zapravo nije smetalo jer se uklapa s atmosferom djela. Ni kraj u kojem se sve pretjerano lagano posložilo mi nije smetao- dapače baš mi je to sve skupa bilo simpatično. No, svejedno ostaje dojam da ovaj roman nema neke dubine i poruke, te mi se čini kao isto ismijavanje dalmatinske zagore koje sam vidjela u brojnim ekranizacijama Tomićevih djela- i nekako mi je on pri tome više impresivan u televizijskoj/filmskoj formi nego na papiru.
Zapravo su mi se likovi u ovom djelu poprilično svidjeli. Ponekad bi se pretvorili u karikature, ali nisu loše osmišljeni. Sama priča također ima puno potencijala. Sigurna sam da bi se na dobru ekranizaciju ovoga djela nasmijala od srca. Uz dobru glumačku intepretaciju, ovaj bi roman mogao postati odličan film. Bila bi to sigurno sjajna komedija, a tko zna, s obzirom na popularnost njegovih djela, sasvim je moguće da će do ekranizacije i doći. Mislim da postoji i kazališna verzija (barem po onome što sam vidjela na YouTube-u) i rado ću je otići pogledati ako budem imala priliku.
Moje je privremeno mišljenje da Tomić i nije najbolji pisac. On je dobar pisac, ali je po mome osobnom mišljenju daleko od vrhunskoga pisca. Naravno, da bi donijela nekakav konačan sud, morala bi pročitati sva njegova djela, ali to je nekakvo moje mišljenje do sada. Ideje su mu sjajne. Po meni je cijeli ovaj roman dobro zamišljen i doista ima tu smiješnih situacija, ali dok čitam samo djelo osjećam da mu puno toga nedostaje. Radi li se tu o nekom nedostatku samokontrole ili manjku pažnje? Je li to nešto što bi dobar urednik mogao popraviti? Nedovoljno razvijen osjećaj za situaciju?
Ne mogu sa preciznošću odrediti što, ali nešto mi nedostaje. Tako da mi se roman svidio, ali nije me oduševio. Može biti da Tomić piše lagano, ali bez dubine. Ovaj roman je veoma čitljiv, ali ne oduševljava. Nekakav zaključak: možda i nije sasvim po mome ukusu, ali ovoga pisca nikako ga ne treba zaobići.