Kao što kroz objektiv foto-aparata ume da uhvati plodan trenutak, tako i u poeziji ukazuje na slikovitost sveta oko sebe, sa posebnim akcentom na voljeni grad. Beograd se u Marininim stihovima pretvara u gotovo imaginarni grad sastavljen od emocija i sećanja. Njegove ulice, tgovi i kafane preobražavaju se u beskrajno more. Jednostavan stil Marinine poezije pojačava osećaj slobode i priziva miris mora, a izbor fotografija naglašava utisak da je pred čitaocem nešto duboko lično.
Dan je bio oblačan. U Beogradu je padala kiša. I moglo mi se da pomerim svet.
19/08/21: "Zamisli koliko ljudi sad u ovom gradu otvara vrata onima koje su čekali. Zamisli koliko njih uveče ne spava, i svako ima svoj razlog. Razlozi su grozna stvar. Ne znaš da li je bolje kad ih imaš ili nemaš."
22/10/22: "Imam tu neku teoriju da su sporedne ulice u gradu koji voliš kao mladeži na koži osobe koju voliš, svaki put primetiš neki novi."
Shvatila sam zašto bežim. Lakše je kad si sam u nekom nepoznatom gradu, okružen nepoznatim ljudima, nego kad si sam u svom gradu.
Marina Bugarčić ume da poentira svojom poezijom i na trenutke me je baš pogodila, naročito prvom i udarničkom pesmom "Danas mi se ide na more". S druge strane, ima dosta stihova koji su bili previše patetični za moj ukus, naročito kad se vrte oko nemogućnosti da se preboli neki lik ili oko spavanja u majici koja miriše na njega (Ceca likes this).
Ovo zaista jeste jedan lep omaž Beogradu koji je ukombinovan sa ljubavlju prema fotografiji. Ipak, više su ovo Čubura, Vračar, Dorćol. Neizostavni Kalenić u pesmama alternativne domaće scene... Volela bih da mi neko napiše pesmu o beogradskom predgrađu, o gužvi u pedesetici, smradu na liniji 46, prljavim hipsterima koji se lože na Kalenić i Dorćol (ups). Jer i to je Beograd, daleko više od Dobračine i neke čuburske kafanice. Iz tog Beograda se beži na more. Ali o tome ipak u nekoj drugoj zbirci.
Kako volim kad vidim ovakvu modernu poeziju- bistru, inovativnu, sirovu a opet poetičnu. I kako ne voleti ženu koja beži na more a uvek se vraća Beogradu? Pa to sam ja!
Knjiga koja ce vas naterati da Beograd posmatrate nekim drugim ocima, i da sve ono sto nam se podrazumeva u stvari nosi najvise lepote u sebi samo ako obratimo paznju
kad se vratis u Beograd i kad ne budes znala gde si ne brini tu si u rekama krsu kamenu vodopadu pesmama starom a novom mostu zagrljajima ljudi koji ti zele sve najlepse zeljama onih koji te vide prvi put blagoslovima onih koji te salju na put koracima miliona ljudi njihovim zeljama i snovima i najvaznije na sigurnom si
Potajno sam želela da imam drugačiji doživljaj, ali dok sam okretala stranice ove zbirke imala sam osećaj da je ovo nešto što je stvoreno kako bi se slikalo za instagram. Instagram poezija.
Naravno, lepo je videti omaž Beogradu, ma u kom obliku bio. Samo ovaj nije po mom ukusu.
Dirljiva slika Beograda iz Marininog pera. Divno prenesene emocije, misli i reči o Beogradu. I da, zaista, nama kojima Beograd jeste naše more možemo se složiti i poistoveti sa Marinom. Beograd kakvog mi znamo i želimo da prenesemo i pokažemo drugima iz drugačije perspektive. Nešto što sam mislila i držala u sebi o ovom našem gradu Marina je to prenela i ispisala na bele stranice. Portret Beograda kakvog želim da pamitim.
"Znaš već da ne volim tišinu, upadam u paniku onda."
Sjajna kolekcija. Gotovo svaka pesma me je ostavila bez daha, što je redak slučaj. Beograd je moj grad i ja sam njegova baš na ovaj način, baš ovako, uvek.
Marina je tako divno prikazala Beograd iz današnjice i svako ko je iz Beograda može se sigurno pronaći i složiti da je kroz ista mesta prolazio i na skoro pa isti način doživeo ovaj grad. Sigurna sam da su i ljudi koji su često posećuju Beograd, doživeli ova mesta na isti način
Divne fotografije, mnogo divnih redova, ali isto tako, mnogo ponavljanja istih mesta npr Kalenić pijaca koja je bila segment svake druge pesme. Malo stvari me je baš "dotuklo", a poezija i zbirke treba da te dirnu i da te raskopusaju i sastave i rastave i rascepaju.
Mnogo lepih fotografija, jedan omaž Beogradu na drugačiji način.
Ne mogu da se doduše otmem osećaju kako je zbirka još jedna od varijanti “instagram poezije”. Lepo je, ali je slično sve, bez nekog pravog potencijala da te onako ili emotivno raznese ili bar nostalgično zaljulja.
Čitajući Marinu, vidim lica i ulice koja nikada nisam vidjela, ali tamo sam. U svakom njezinom stihu. Prekrasna poezija mlade umjetnice. U oduševljenju čekam sljedeću zbirkua