Negde sam pročitala komentar da je ova knjiga „slatka“. Ova knjiga je sve — samo nije slatka i definitivno nije limunadica. Uzela sam je očekujući kratku, laganu i romantičnu priču, nešto za opuštanje. Sudila sam po koricama. A onda me je potpuno iznenadila. Iako sam dosta mlada i imam dobre porodične odnose, ova knjiga me je snažno pogodila. Tokom čitanja osećala sam neku težinu u stomaku — mučninu, tugu, gađenje i žaljenje u isto vreme. Teško je opisati taj osećaj. Posebno me je potresao odnos ćerke prema majci i unuke prema baki — taj hladan, grub stav koji ne znam da li je ljubomora, mržnja ili osuda. Strašna mi je i sudbina ljubavi njenog života koju nije smela da izabere zbog mišljenja okoline, kao i brak u kome je bilo izdaje i emocionalne praznine. Odnosi u porodici su prikazani kao duboko poremećeni i bolni. Neverovatno mi je kako je u tako kratkoj knjizi stalo toliko tema: ljubav, krivica, ćutanje, strah, propuštene šanse, porodični lomovi. Nikada nisam pročitala kraću knjigu koja je rekla više. U jednom trenutku sam mrzela ćerku i unuku, u drugom sam saosećala samo sa bakom — ali onda sam shvatila da slušamo samo njenu verziju priče. Ne znamo kako bi sve izgledalo iz ugla ćerke ili unuke. Nije moguće da su svi drugi loši, a samo ona dobra, i njena majka i njen muž i ćerka i unuka, NEMOGUĆE! Njena ispovest deluje kao pokušaj da bude shvaćena kao žrtva, naročito jer naglašava svoju bolest i piše pisma kao da želi sažaljenje i razumevanje. Upravo zbog toga je knjiga snažna — tera na razmišljanje, na preispitivanje istine, krivice i perspektive. Nije laka, nije „slatka“, ali jeste veoma moćna i duboka. Preporučujem je svima koji vole knjige koje ostaju u stomaku i u glavi dugo nakon poslednje stranice.