What do you think?
Rate this book
Stolareva kći
U suludom trku u kojem živimo često nemamo kada zastati da promislimo o sebi, o prošlosti, kontemplirati i uzeti si dovoljno vremena za dokolicu. U dnevničkim zapisima objedinjenima u knjizi Stolareva kći pred nama se otvara svijet Marine Vujčić – intiman, prepun razmišljanja, sjećanja, traženja vremena za sebe i bližnje. Kako sama autorica kaže: “Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu.
Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena biljka od koje sam u ranijim danima kuhala čaj.”
Knjiga sastavljena od tri cjeline – “Herbarij”, “Na Palagruži” i “Selo” – nastajala je gotovo puno desetljeće u kojem se autorici život stubokom promijenio, u kojem ona ostaje ista, a biva sasvim drugačijom. Kroz razmišljanja o knjigama koje čita, prirodi u kojoj uživa, svitanjima, mladicama graška u vlastitom vrtu ili izolaciji na udaljenom otoku Stolareva kći donosi fragmente iz života koji može biti i naš. Naime, “jedino u mislima male stvari mogu poprimiti velike razmjere, i jedino se u njima navodno velike stvari mogu smanjiti do nepostojanja”, zapisat će autorica, u čiju ćemo stvarnost vjerovati onako kako smo dosad vjerovali njezinoj fikciji.
Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena biljka od koje sam u ranijim danima kuhala čaj.”
Knjiga sastavljena od tri cjeline – “Herbarij”, “Na Palagruži” i “Selo” – nastajala je gotovo puno desetljeće u kojem se autorici život stubokom promijenio, u kojem ona ostaje ista, a biva sasvim drugačijom. Kroz razmišljanja o knjigama koje čita, prirodi u kojoj uživa, svitanjima, mladicama graška u vlastitom vrtu ili izolaciji na udaljenom otoku Stolareva kći donosi fragmente iz života koji može biti i naš. Naime, “jedino u mislima male stvari mogu poprimiti velike razmjere, i jedino se u njima navodno velike stvari mogu smanjiti do nepostojanja”, zapisat će autorica, u čiju ćemo stvarnost vjerovati onako kako smo dosad vjerovali njezinoj fikciji.
- GenresNonfiction
208 pages, Paperback
Published September 13, 2021
14 people are currently reading
363 people want to read
About the author
Marina Vujčić
16 books382 followersMarina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku.
U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman "Tuđi život", a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama "Umri ženski" i roman "A onda je Božo krenuo ispočetka" koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost.
Za dramu "Umri ženski" 2014. godine dobila je nagradu Marin Držić, a za dramu "Podmornica" istu nagradu 2017. godine.
2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Mogla sam to biti ja".
Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom „Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V. B. Z.
U koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem 2016. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Otpusno pismo".
2017. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Pitanje anatomije".
2019. godine u izdanju Frakture izlazi joj roman "Pedeset cigareta za Elenu".
Živi na selu, na brdu iznad Trogira.
U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman "Tuđi život", a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama "Umri ženski" i roman "A onda je Božo krenuo ispočetka" koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost.
Za dramu "Umri ženski" 2014. godine dobila je nagradu Marin Držić, a za dramu "Podmornica" istu nagradu 2017. godine.
2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Mogla sam to biti ja".
Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom „Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V. B. Z.
U koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem 2016. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Otpusno pismo".
2017. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Pitanje anatomije".
2019. godine u izdanju Frakture izlazi joj roman "Pedeset cigareta za Elenu".
Živi na selu, na brdu iznad Trogira.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 55 reviews
December 26, 2022
4.5
Marina divno piše i njezin je stil toliko poseban u toj svojoj jednostavnosti. Toliko citata u dvjestotinjak stranica rijetko se nađe. Kapa dolje za stil i riječi i rečenice i misli i nepretencioznost.
Često i sama govorim ovo isto: "Najdraži su mi dani u kojima je nebitno koliko je sati."
Marina divno piše i njezin je stil toliko poseban u toj svojoj jednostavnosti. Toliko citata u dvjestotinjak stranica rijetko se nađe. Kapa dolje za stil i riječi i rečenice i misli i nepretencioznost.
Često i sama govorim ovo isto: "Najdraži su mi dani u kojima je nebitno koliko je sati."
July 8, 2024
E OVO je beach read!!
Ali najbolji moguci.
Toliko sam uzivala, razmisljala, sanjarila, Marininim rijecima sama dozivjela boravak na Palagruzi; samocu, tisinu, slobodu.. Ne mogu zamisliti nista vise sto bi htjela od jedne knjige.
Procitala sam pola ujutro sama na plazi, a drugu polovicu kod kuce, pored prozora na povjetarcu, tijekom popodneva kojem su jedini zvuk cvrci i propuh.
Popila kavu, pojela pastu sa pomidorima, buratom i maslinama, vise manje gola i bosa, na slobodni ponedjeljak.
Ovo sada sama sebi pisem, kao ona sebi dnevnik - mada bi tesko to mogla zaboraviti, ali ipak - kao uspomenu na jedan savrseni ljetni dan sa savrsenom ljetnom knjigom.
Preporuke x 100!
Ali najbolji moguci.
Toliko sam uzivala, razmisljala, sanjarila, Marininim rijecima sama dozivjela boravak na Palagruzi; samocu, tisinu, slobodu.. Ne mogu zamisliti nista vise sto bi htjela od jedne knjige.
Procitala sam pola ujutro sama na plazi, a drugu polovicu kod kuce, pored prozora na povjetarcu, tijekom popodneva kojem su jedini zvuk cvrci i propuh.
Popila kavu, pojela pastu sa pomidorima, buratom i maslinama, vise manje gola i bosa, na slobodni ponedjeljak.
Ovo sada sama sebi pisem, kao ona sebi dnevnik - mada bi tesko to mogla zaboraviti, ali ipak - kao uspomenu na jedan savrseni ljetni dan sa savrsenom ljetnom knjigom.
Preporuke x 100!
April 27, 2022
Nenadano štivo, no skupilo se tu dosta citata i previše sam se našla u njoj! Divno, divno, divno!
May 8, 2022
U prvom dijelu, Herbariju, mučio me osjećaj da gledam nečije intimne misli, kao da prekapam po autoričinoj ladici s donjim rubljem.. nikako se nisam mogla opustiti u tim duboko intimnim mislima, čitajući ih osjećala sam se plitko, kao neki (pri)prosti voajer.
U drugom dijelu, na Palagruži, autorica me opet osvojila, podsjetila zašto toliko volim njene rečenice. Baš kao da sam i sama s njom bila tih dvanaest dana u blaženom miru Palagruže.
A u trećem dijelu, na selu, taj mir se samo nastavio i produbio.
Pa na kraju nemam drugog izbora osim čiste petice i tople preporuke.
U drugom dijelu, na Palagruži, autorica me opet osvojila, podsjetila zašto toliko volim njene rečenice. Baš kao da sam i sama s njom bila tih dvanaest dana u blaženom miru Palagruže.
A u trećem dijelu, na selu, taj mir se samo nastavio i produbio.
Pa na kraju nemam drugog izbora osim čiste petice i tople preporuke.
November 8, 2021
Jako volim dnevničke zapise, i sama sam oduvijek tako bilježila svoj život, a kad netko piše ovako dobro, blago, umješno i zanimljivo, kao Marina Vujčić, onda je čitanje njezine knjige "Stolareva kći" pravo uživanje. Dirnula me tolikim razmišljanjima, mogla je to učiniti tek jednom rečenicom, a onda opet, kad dnevnik prelazi na dvanaestodnevni boravak na Palagruži, cijelim odjeljcima. Divna, predivna. Nijedan redak nije suvišan. Svakako preporuka.
November 30, 2025
https://knjigozderonja.wixsite.com/kn...
U doba kada je autobiografsko pisanje često razmetljivo, senzacionalističko i emocionalno ogoljeno do razine eksploatacije, ona nudi intimnost lišenu egzibicionizma. Ona ne ispovijeda, ne traži suosjećanje, ne provocira. Njezina intima nije ni maska ni sredstvo, ona je oblik postojanja. Takva vrsta introspektivnog pisanja traži hrabrost: ne zato što otkriva, nego zato što se odriče spektakularnog. Ova knjiga svjesno odustaje od svega što bi moglo impresionirati, i time upravo impresionira.
Naslov knjige nosi sa sobom višeslojno značenje. S jedne strane, označava autoričin identitet: kći čovjeka koji je svojim rukama gradio stvari, koji je radio s drvetom, koji je bio stvaratelj iz tišine, kao i ona sama. No u širem smislu, riječ je o identitetu žene koja je naslijedila vrijednosti tišine, rada, strpljenja. Ta identifikacija nije slučajna. Stolar stvara rukama; ona stvara riječima. I jedno i drugo traži tišinu, koncentraciju, predanost.
Stolareva kći nije važna samo zato što je dobro napisana. Ona je važna jer donosi vrstu literature koja je sve rjeđa i sve potrebnija. U svijetu u kojem dominira brzina, buka i površnost, ova knjiga predstavlja tiho, ali odlučno uporište. To je knjiga za one koji su umorni od spektakla, za one koji traže ljepotu u malim stvarima, za one koji znaju da je dokolica prostor stvaranja, a tišina prostor susreta sa sobom.
Stolareva kći nije za svakog čitatelja. To je knjiga koja ne pristaje na kompromise, ne nudi trenutne nagrade i ne ulazi lako u književne ladice. No za onoga tko je spreman čitati polako, sabrano, s poštovanjem prema jeziku i tišini ova će knjiga biti pravo otkriće.
U konačnici, Stolareva kći nije knjiga o autoričinom životu, ona je knjiga o načinu gledanja na život. O načinu postojanja u svijetu koji sve više zaboravlja kako izgledaju trenuci bez žurbe. I zato, ako ste u potrazi za književnim prostorom u kojem se misli ne izriču da bi bile podijeljene, nego da bi bile sačuvane, ovo je knjiga za vas.
Čija ste vi kći?
Grickajmo knjige zajedno!
U doba kada je autobiografsko pisanje često razmetljivo, senzacionalističko i emocionalno ogoljeno do razine eksploatacije, ona nudi intimnost lišenu egzibicionizma. Ona ne ispovijeda, ne traži suosjećanje, ne provocira. Njezina intima nije ni maska ni sredstvo, ona je oblik postojanja. Takva vrsta introspektivnog pisanja traži hrabrost: ne zato što otkriva, nego zato što se odriče spektakularnog. Ova knjiga svjesno odustaje od svega što bi moglo impresionirati, i time upravo impresionira.
Naslov knjige nosi sa sobom višeslojno značenje. S jedne strane, označava autoričin identitet: kći čovjeka koji je svojim rukama gradio stvari, koji je radio s drvetom, koji je bio stvaratelj iz tišine, kao i ona sama. No u širem smislu, riječ je o identitetu žene koja je naslijedila vrijednosti tišine, rada, strpljenja. Ta identifikacija nije slučajna. Stolar stvara rukama; ona stvara riječima. I jedno i drugo traži tišinu, koncentraciju, predanost.
Stolareva kći nije važna samo zato što je dobro napisana. Ona je važna jer donosi vrstu literature koja je sve rjeđa i sve potrebnija. U svijetu u kojem dominira brzina, buka i površnost, ova knjiga predstavlja tiho, ali odlučno uporište. To je knjiga za one koji su umorni od spektakla, za one koji traže ljepotu u malim stvarima, za one koji znaju da je dokolica prostor stvaranja, a tišina prostor susreta sa sobom.
Stolareva kći nije za svakog čitatelja. To je knjiga koja ne pristaje na kompromise, ne nudi trenutne nagrade i ne ulazi lako u književne ladice. No za onoga tko je spreman čitati polako, sabrano, s poštovanjem prema jeziku i tišini ova će knjiga biti pravo otkriće.
U konačnici, Stolareva kći nije knjiga o autoričinom životu, ona je knjiga o načinu gledanja na život. O načinu postojanja u svijetu koji sve više zaboravlja kako izgledaju trenuci bez žurbe. I zato, ako ste u potrazi za književnim prostorom u kojem se misli ne izriču da bi bile podijeljene, nego da bi bile sačuvane, ovo je knjiga za vas.
Čija ste vi kći?
Grickajmo knjige zajedno!
October 6, 2021
Prekrasni, poetički i iskreni dnevnički zapisi podijeljeni u tri poglavlja i tri razdoblja. Knjiga koja je meni došla poput toliko željene katarze i još mi jednom potvrdila koliko je Marina Vujčić sjajna arhivistica onih sitnih životnih detalja u kojima će se prepoznati svaki čitatelj.
January 29, 2022
Marina Vujčić je jedna od rijetkih autorica čiju sam knjigu nakon prvih 100 stranica odložio na policu 'nedovršeno'. Bila je to 'Tuđi život', no sva sreća pa sam prije toga romanima 'Susjed', 'Pitanje anatomije' te epistolarnom koprodukcijom s Ivicom Ivaniševićem, 'Otpusnim pismom' bio oduševljen. I 'Stolareva kći' je umalo završila na polici 'ostavljeno', ali sam osjećao neku 'krivicu' za onaj prvi potez pa sam se prisilio čitati do kraja.
Zašto prisilio? U knjizi, koja se sastoji od tri dijela, prvi dio 'Herbarij' je dnevnički 'reality' koji je Marina vodila još od 2012. Ponekad rečenica, ponekad dvije, nekad zapis iz knjige koju je pročitala ili osobno kratko liričko razmišljanje s puno lijepih metafora, baš kao dnevnik neke srednjoškolke uz atmosferu 'Pale sam na svijetu'. Ali ja ne gledam ni 'Big Brother', ni 'Farmu', ma niti jedan reality show i proučavanje njenog duhovnog razodijevanja mi je stvaralo izuzetno neugodan osjećaj. To su bili trenuci kad sam doista dvojio trebam li nastaviti, ma koliko god ga autorica objavila da bi se čitalo. Ne privlače me 'peep showovi' i pitanje je je li svaka autorska misao baš za knjigu, odnosno objavu.
Dodatni problem je bio i što u tim godinama zapisa 2012.-2019. nigdje nije provirio osmijeh. Znam da su joj se događale privatne tragedije, ni sam nisam bio pošteđen pa mi je teško vjerovati da u štivo nije ušlo baš ništa što joj je u sedam godina dalo razloga za smijeh.
Donekle sam odahnuo tek u drugom dijelu djela, opisu njenog boravka na Palagruži kad se u rečenicama osjeti sreća i zadovoljstvo koji su se protegnuli i na treći dio, njen novi život u Segetu Gornjem. Ali tada me počeo ljutiti toliko puta ponovljen stereotip.
Iako sam ponosan Dalmatinac i rado ću ponavljati onu 'tko ovo more platit', nisam ljubitelj teza po kojima se u Zagrebu užurbano radi i samuje, a ovdje ustane kad hoćeš, malo pročeprka vrt pred kućom, nalije dec vina, ruča, čita i spava. I voila, riješeni su svi problemi. Lijepa je to reklama za zdravstveni turizam, no daleko od istine, a Marinina knjiga u konačnici sugerira baš to - preseli u Dalmaciju i riješi se stresa. Sorry, ima i ovdje ljudi pod naponom, i radnika, i škovacera, i podstanara, i prevaranata, i onih bez plaće... Nema svatko od nas smokvu i odrinu ispred kuće, pogled na zalaz sunca.
Usprkos Marininom literarnom umijeću, sjajnoj lirici, dobroj ideji da umetne najdraže citate pojedinih autora, ovo nije knjiga koju bih ponovo čitao ili nekom poklonio. Ne mrzim ja tzv. lijepu književnost, Vujčić je profesionalka, nagrađivana autorica koja zna kako napisati rečenicu. Mnoge su njene misli metaforične, duboke i lijepe, baš kao i izabrani citati drugih pisaca, pa će sve to sigurno naći svoju publiku, no je li to bilo dovoljno za ukoričenje?
Sva sreća pa je Marina u istom razdoblju stvorila, po meni, nekoliko sjajnih djela.
Iz mog kuta su dvije zvjezdice za 'Stolarevu kći' sasvim pristojna ocjena koja ne odbija već govori - pročitajte, donesite svoj zaključak, a možda vas potakne da i sami počnete pisati.
Zašto prisilio? U knjizi, koja se sastoji od tri dijela, prvi dio 'Herbarij' je dnevnički 'reality' koji je Marina vodila još od 2012. Ponekad rečenica, ponekad dvije, nekad zapis iz knjige koju je pročitala ili osobno kratko liričko razmišljanje s puno lijepih metafora, baš kao dnevnik neke srednjoškolke uz atmosferu 'Pale sam na svijetu'. Ali ja ne gledam ni 'Big Brother', ni 'Farmu', ma niti jedan reality show i proučavanje njenog duhovnog razodijevanja mi je stvaralo izuzetno neugodan osjećaj. To su bili trenuci kad sam doista dvojio trebam li nastaviti, ma koliko god ga autorica objavila da bi se čitalo. Ne privlače me 'peep showovi' i pitanje je je li svaka autorska misao baš za knjigu, odnosno objavu.
Dodatni problem je bio i što u tim godinama zapisa 2012.-2019. nigdje nije provirio osmijeh. Znam da su joj se događale privatne tragedije, ni sam nisam bio pošteđen pa mi je teško vjerovati da u štivo nije ušlo baš ništa što joj je u sedam godina dalo razloga za smijeh.
Donekle sam odahnuo tek u drugom dijelu djela, opisu njenog boravka na Palagruži kad se u rečenicama osjeti sreća i zadovoljstvo koji su se protegnuli i na treći dio, njen novi život u Segetu Gornjem. Ali tada me počeo ljutiti toliko puta ponovljen stereotip.
Iako sam ponosan Dalmatinac i rado ću ponavljati onu 'tko ovo more platit', nisam ljubitelj teza po kojima se u Zagrebu užurbano radi i samuje, a ovdje ustane kad hoćeš, malo pročeprka vrt pred kućom, nalije dec vina, ruča, čita i spava. I voila, riješeni su svi problemi. Lijepa je to reklama za zdravstveni turizam, no daleko od istine, a Marinina knjiga u konačnici sugerira baš to - preseli u Dalmaciju i riješi se stresa. Sorry, ima i ovdje ljudi pod naponom, i radnika, i škovacera, i podstanara, i prevaranata, i onih bez plaće... Nema svatko od nas smokvu i odrinu ispred kuće, pogled na zalaz sunca.
Usprkos Marininom literarnom umijeću, sjajnoj lirici, dobroj ideji da umetne najdraže citate pojedinih autora, ovo nije knjiga koju bih ponovo čitao ili nekom poklonio. Ne mrzim ja tzv. lijepu književnost, Vujčić je profesionalka, nagrađivana autorica koja zna kako napisati rečenicu. Mnoge su njene misli metaforične, duboke i lijepe, baš kao i izabrani citati drugih pisaca, pa će sve to sigurno naći svoju publiku, no je li to bilo dovoljno za ukoričenje?
Sva sreća pa je Marina u istom razdoblju stvorila, po meni, nekoliko sjajnih djela.
Iz mog kuta su dvije zvjezdice za 'Stolarevu kći' sasvim pristojna ocjena koja ne odbija već govori - pročitajte, donesite svoj zaključak, a možda vas potakne da i sami počnete pisati.
February 5, 2022
Čitajući Marinine dnevničke zapise ne samo da zadirete u nečiju intimu, na neki način postajete ta osoba. Osjećala sam sve što ona osjeća. Bol, tugu, nekakav oblik depresije, bezvoljnost, mir, tišinu, sreću, uspjeh, slobodu, ljubav.
Posebno iskustvo. ⭐⭐⭐⭐⭐
"Ponekad me ima više nego što mogu podnijeti."
"Najdraži su mi dani u kojima je nebitno koliko je sati."
"Nisam u neprijateljstvu sa stvarnim životom, samo ga volim izbjeći."
"Pijem dan na slamku. Ili on možda pije mene? Na slamku."
"Vježbam sadašnjost. Kad zastanem, shvatim da sam uvijek negdje drugdje - ili u sjećanju, ili u očekivanjima."
"Satovi su pristajanje na vrijeme."
"Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena trava od koje sam u ranijim danima kuhala čaj."
Posebno iskustvo. ⭐⭐⭐⭐⭐
"Ponekad me ima više nego što mogu podnijeti."
"Najdraži su mi dani u kojima je nebitno koliko je sati."
"Nisam u neprijateljstvu sa stvarnim životom, samo ga volim izbjeći."
"Pijem dan na slamku. Ili on možda pije mene? Na slamku."
"Vježbam sadašnjost. Kad zastanem, shvatim da sam uvijek negdje drugdje - ili u sjećanju, ili u očekivanjima."
"Satovi su pristajanje na vrijeme."
"Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena trava od koje sam u ranijim danima kuhala čaj."
October 8, 2021
Iskreno, nisam nikad čitala dnevničke zapise nalik ovima - intimne, iskrene, poticajne. Onako kako bih s nekim književnicima poželjela razgovarati uz šalicu kave, poželjela sam piti kavu i šutjeti s Marinom Vujčić. "Stolareva kći" prava je poslastica za sve obožavatelje književnosti Marine Vujčić (i one koji će to tek postati) - zrcalo njezina karaktera, svijesti i savjesti. Ova knjiga je hommage danima "u kojima je nebitno koliko je sati", našim najvećim tajnama i htijenjima, onome što volimo biti i što jesmo kad nitko drugi ne gleda - knjiga za sve koji razumiju da je svijet naših misli važniji od ovog u kojem živimo.
January 23, 2022
Marina Vujčić, “Stolareva kći: dnevnički zapisi”
Intimni dnevnički zapisi koji čitateljima omogućuju da zavire u autentični svijet spisateljice.
Prije čitanja poznavali smo Marinu Vujčić samo kao spisateljicu, a nakon susreta s njezinim ispovjednim fragmentima upoznat ćemo je i kao osobu, kao stolarevu kći odnosno kao Marinu Ciciliani, kasnije Vujčić:
,,Koji otac kupuje Medicinsku enciklopediju svojoj jedanaestogodišnjoj kćeri? Onaj koji želi da ta kći postane liječnica.
Koja kći, neovisno o svemu što nije postala ili je trebala postati, sklapa stol od raspoloživog materijala umjesto da kupi pravi, pristojan stol? Stolareva kći.” (Vujčić, 2021: 189).
Nakon čitanja ovih dnevničkih zapisa poželjet će te i sami pisati svoj dnevnik, međutim, s druge strane teško se odvažiti na taj pothvat kad je Vujčić tako visoko podignula ljestvicu:
,,Imam šum u glavi od viška misli. Većina je nepotrebnih. Iskrzane su i neupotrebljive. (…) Poželim da postoji neka sklopka za taj višak pa da ga mogu isključiti. Kad pokušam zamisliti što bi ostalo, kad naslutim esenciju pročišćenu od tog smeća, dođe mi da se rasplačem” (Vujčić, 2021: 27).
Tijekom čitanja obavezno imajte pored sebe olovku i bilježnicu jer toliko toga je vrijedno zabilježiti. Mnoge rečenice poželjet će te izdvojiti kao citate, ali osim toga i zabilježiti književna djela koja spisateljica čita, citira ili spominje:
,,Možda svi imaju neku svoju bijelu košulju, ne znam, ali jutros su te dvije bijele košulje, Semezdinova i moja, bile jedine važne bijele košulje na svijetu, ili barem najvažnije.
Počelo je nehotičnom mišlju da je Semezdin izgubio svoju bijelu košulju, a da sam ja izgubila čovjeka iz bijele košulje. On svoju bijelu košulju nema, a ona druga, meni važna kao što je njemu bila njegova, visi u ormaru - a nema čovjeka koji ju je volio i nosio” (Vujčić, 2021: 9).
S ovom knjigom ne trebate žuriti. Čitajte je polako i uživajte u svakoj rečenici. Čitajte je uz ranojutarnju kavu. Čitajte je uz popodnevni čaj. Čitajte je prije spavanja. Čitajte je ujutro prije ustajanja iz kreveta. Čitajte je svaki dan i motivirajte se uz nju.
Intimni dnevnički zapisi koji čitateljima omogućuju da zavire u autentični svijet spisateljice.
Prije čitanja poznavali smo Marinu Vujčić samo kao spisateljicu, a nakon susreta s njezinim ispovjednim fragmentima upoznat ćemo je i kao osobu, kao stolarevu kći odnosno kao Marinu Ciciliani, kasnije Vujčić:
,,Koji otac kupuje Medicinsku enciklopediju svojoj jedanaestogodišnjoj kćeri? Onaj koji želi da ta kći postane liječnica.
Koja kći, neovisno o svemu što nije postala ili je trebala postati, sklapa stol od raspoloživog materijala umjesto da kupi pravi, pristojan stol? Stolareva kći.” (Vujčić, 2021: 189).
Nakon čitanja ovih dnevničkih zapisa poželjet će te i sami pisati svoj dnevnik, međutim, s druge strane teško se odvažiti na taj pothvat kad je Vujčić tako visoko podignula ljestvicu:
,,Imam šum u glavi od viška misli. Većina je nepotrebnih. Iskrzane su i neupotrebljive. (…) Poželim da postoji neka sklopka za taj višak pa da ga mogu isključiti. Kad pokušam zamisliti što bi ostalo, kad naslutim esenciju pročišćenu od tog smeća, dođe mi da se rasplačem” (Vujčić, 2021: 27).
Tijekom čitanja obavezno imajte pored sebe olovku i bilježnicu jer toliko toga je vrijedno zabilježiti. Mnoge rečenice poželjet će te izdvojiti kao citate, ali osim toga i zabilježiti književna djela koja spisateljica čita, citira ili spominje:
,,Možda svi imaju neku svoju bijelu košulju, ne znam, ali jutros su te dvije bijele košulje, Semezdinova i moja, bile jedine važne bijele košulje na svijetu, ili barem najvažnije.
Počelo je nehotičnom mišlju da je Semezdin izgubio svoju bijelu košulju, a da sam ja izgubila čovjeka iz bijele košulje. On svoju bijelu košulju nema, a ona druga, meni važna kao što je njemu bila njegova, visi u ormaru - a nema čovjeka koji ju je volio i nosio” (Vujčić, 2021: 9).
S ovom knjigom ne trebate žuriti. Čitajte je polako i uživajte u svakoj rečenici. Čitajte je uz ranojutarnju kavu. Čitajte je uz popodnevni čaj. Čitajte je prije spavanja. Čitajte je ujutro prije ustajanja iz kreveta. Čitajte je svaki dan i motivirajte se uz nju.
December 24, 2024
Svidjela mi se ova forma dnevničkih zapisa. Posebno onih sa boravka na otoku.
January 16, 2023
"Tišina je najsočnija, najbremenitija riječima. Ne samo to, ona je i najtočnija. Volim njezine zvukove, taj znakovni jezik iz kojeg se uvijek nešto iščahuri. Katkad je to obilata misao, a katkad samo nova tišina koja obećava."
Prekrasni, poetički i iskreni dnevnički zapisi govore o snovima, svakodnevnim i nesvakodnevnim situacijama, često tematiziraju tišinu, mirnu sjedinjenost s prirodom, nostalgiju, tugu, ali i istinsku sreću
Prekrasni, poetički i iskreni dnevnički zapisi govore o snovima, svakodnevnim i nesvakodnevnim situacijama, često tematiziraju tišinu, mirnu sjedinjenost s prirodom, nostalgiju, tugu, ali i istinsku sreću
January 9, 2022
Pročitala u dahu. Iznad svih očekivanja.
December 28, 2021
Marine knjige su jedne od onih koje pročitam u dan,dva. Tako i ova. Posebno me se dojmio dio o putovanju na Palagružu i boravku na otoku. Toliko me je uvukla u opis tih dana pa sam imala dojam da sam tamo i ja .
January 19, 2022
Odlična, gotovo meditativna knjiga. Prepuna citata koje sam si prepisivala, dubokih razmatranja i tako toplih opisa raznih trenutaka u životu te slavlja življenja u trenutku.
January 2, 2024
Knjiga "Stolareva kći" dnevnički su zapisi nastajali u razdoblju od 2012. do 2020. godine. Knjiga me oduševila i sa mnogim napisanim sam se mogla poistovjetiti. Osim toga, i sama pišem dnevnike, doduše u nešto drugačijoj formi, od onih koje je Marina pisala. Svakako sam dobila poticaj za neke izmjene svojih dnevničkih zapisa. Nakon što sam Stolarevu kći pročitala dva puta (prvi put na plaži pa nisam imala rokovnikić da zapisujem bilješke), mogu reći da me knjiga oduševila i puno puta natjerala da stanem i razmislim, a o zapisanim bilješkama da i ne pričam :) Ako bi trebala izdvojiti neke rečenice koje su mi posebno dale misliti - izdvojit ću nekoliko:
16. travnja 2015. (str 33) "Vježbam sadašnjost. Kad zastanem shvatim da sam uvijek negdje drugdje - ili u sjećanju ili u očekivanju".
31. prosinca 2015. (str 43) "Više ne sudim ni u čemu izvan mog mentalnog domašaja. Toliko je svjetova, zašto bi moj bio mjerodavan."
21. svibnja 2018. (str 104) "Povremeno mi se čini da sam cijela stala u jedan kofer i u tom koferu sada privremeno živim neki privremeni život. A onda se sjetim da je život, sav, ionako privremen."
Sviđa mi se Marinin odnos prema sjećanjima, prema prolaznosti života, prema vlastitoj obitelji, taj spoj sreće i tuge od koje je satkan svakodnevni život koji može biti lijep samo ako ga mi učinimo takvim. Sviđa mi se i to što zapisuje citati iz knjiga koje čita.
"Vraća mi se ona davna misao da život iza kojeg ne ostaje pisani trag nije život u pravom smislu te riječi." (25. svibnja 2018., str 104).
16. travnja 2015. (str 33) "Vježbam sadašnjost. Kad zastanem shvatim da sam uvijek negdje drugdje - ili u sjećanju ili u očekivanju".
31. prosinca 2015. (str 43) "Više ne sudim ni u čemu izvan mog mentalnog domašaja. Toliko je svjetova, zašto bi moj bio mjerodavan."
21. svibnja 2018. (str 104) "Povremeno mi se čini da sam cijela stala u jedan kofer i u tom koferu sada privremeno živim neki privremeni život. A onda se sjetim da je život, sav, ionako privremen."
Sviđa mi se Marinin odnos prema sjećanjima, prema prolaznosti života, prema vlastitoj obitelji, taj spoj sreće i tuge od koje je satkan svakodnevni život koji može biti lijep samo ako ga mi učinimo takvim. Sviđa mi se i to što zapisuje citati iz knjiga koje čita.
"Vraća mi se ona davna misao da život iza kojeg ne ostaje pisani trag nije život u pravom smislu te riječi." (25. svibnja 2018., str 104).
February 1, 2024
Čitatelji se mogu podijeliti na dvije skupine: one koji odlože knjigu nakon čitanja i s time završe, i one koji će potražiti sve što mogu o autoru u nastojanju da ga upoznaju i bolje razumiju. Ja spadam pod potonje. Marinin sam fan od otkrića 'Susjeda' prije koju godinu. Tek što sam je upoznala literarno s tim djelom, s ovim kao da je osobno poznajem. Čitateljima poput mene, koji žele pronaći i uživati izvor iz kojeg teku riječi koje su nam se upile u kožu, ova je knjiga ni manje, ni više, nego poklon. U njoj nema ničega 'voajerskog', kao što sam vidjela u nekim reviewima. Nema ničega voajerskog u otvorenoj ispovijedi jedne duše drugoj, a to je upravo ono što Marina čini. U vlastitim se dnevničkim zapisima u jednakoj mjeri obraća svim verzijama sebe - prošloj, sadašnjoj i budućoj - koliko nama. 'Stolareva kći' podsjeća me na projekte živuće književnosti, kada stranci sjednu i dijele životne priče, kao da čitaju autobiografske knjige. Ona je prisutnost u trenutku na koju se autorica često podsjeća; promatra je, zapisuje i ćuti. Ona je osobna filozofija, poput fascinacije "mislima o mislima" kojom se autorica zaokuplja i zabavlja. Ona je dragocjena skupina epova o riječima, rečenicama, pisanju, nadahnuću, i svemu što zaustavlja i pokreće umjetnika otežalog od ljepote i ružnoće života. Ona je testament neslomljivom ljudskom duhu koji postojano trpi tragedije i euforije, uspone i padove, odlaske i dolaske, sve u trudu da održi svoj Mir. Kao netko tko u autoru traži i još nenapisana djela, ne mogu dovoljno preporučiti ovu knjigu.
March 1, 2022
Joj. Moram priznati da su nakon dvije njene pročitane knjige, jako visoka očekivanja kad knjigu Marine Vujčić uzmem u ruke. Al kako to već u životu ide, ciklusi sreće i nesreće se izmjenjuju pa tako ide i ciklus obožavanja i onog suprotnog s autorima. Osim unaprijed postavljenih očekivanja, moja druga velika pogreška je bila jer nisam pročitala osnovne informacije o knjizi pa čak, u uzbuđenju jer Marina ima novu knjigu, čak i podnaslov. Da sam znala da su to autoričini dnevnički zapisi, vjerojatno ju ne bih ni krenula čitati jer ne volim knjige pisane u obliku dnevnika niti imam voajersku znatiželju zadiranja u tuđe misli. Sve u svemu, dosađivala sam se skoro polovicu knjige, onda je došao dio s Palagruže koji mi je bio zanimljiv i dao mi ideju da posjetim i sama svjetionik i otok. I onda sam se opet dosađivala. Da sam od onih koji odustaju od knjiga, odustala bih nakon deset strana. Ali eto, nisam.. Dajem trojku jer nemam srca dati autorici koju simpatiziram manje od toga, ali knjiga nema moju preporuku, o Palagruži se sigurno i na internetu može dosta pročitati.
October 21, 2024
"Čitala bih i pisala. Ništa drugo. Ne znam je li to već okorjela mizantropija ili me samo više zanimaju svjetovi koji nisu stvarni. Stvarni su postali neugodni."
"Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima."
"Najdraži su mi dani u kojima je nebitno koliko je sati "
"Ima dana kad se uspijem centrirati. Kad ne precjenjujem svijet i ne podcjenjujem sebe."
"Koji put obožavam dan već od jutra. Zbog perspektive. Knjiga, tipkovnica, film, cikla pečena s bučom, rashlađeno crno vino. Thomas Bernhard sa svojim ludim i divnim ponavljanjima dijelova rečenica. Moje rečenice u kojima pazim da se ništa ne ponavlja.
Rečenice, puno rečenica, a ni jedna naglas. To bi mogla biti moja mjerna jedinica za savršen dan."
"Ima dana kad mi se čini da sam prikopčana na neko pojačalo. Misli mi postanu glasnije, pokreti intenzivniji, radnje preciznije. Nadmašim sebe u svemu što poduzmem, pa makar to nešto bilo i promašaj."
"Potpuno renoviran život, tisuće četvornih metara postojanja, dajem sebi na korištenje."
"Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena trava od koje sam u ranijim danima kuhala čaj.
Valeriana officinalis - misao za smirenje; Pimpinella anisum - misao protiv nadutosti (duha); Hipericum perforatum, gospina trava - misao protiv iritacije (kože) i za bolji san. Bilježnica puna zdravlja."
"...pokušavala sam mu objasniti što ovdje imam a tamo nemam, što me to ovdje čini sretnijom nego u gradu. Trajao je taj monolog sve dok nisam našla pravu, najtočniju rečenicu nakon koje više ništa nije trebalo objašnjavati.
Bila je to rečenica: Meni mir ovdje ima pravu rezoluciju.
●Palagruža 💙
"Meni je priroda samo uz more. Puno mora. Mogu se diviti i drugim krajolicima, ali ne mogu se u njima ovako osjećati. Valjda svatko od nas ima svoje duhovno stanište, prirodno podneblja koje ga iznutra hrani i uvrštava u sebe kao lokalnu biljku ili životinju koja nije strano nego pripadajuće tijelo. E pa meni je to ovakvo mjesto."
"Probudila sam se prije svitanja, a svitanje na Palagruži nije tek tako. Postoji taj jedan trenutak - nije trajao duže od dvije minute - kad se boja neba i mora gotovo izjednače jer nebo koje izranja iz noćnog mraka bude modro prije nego što postane plavo. Onda je sve jedno veliko, zajedničko plavetnilo."
"Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima."
"Najdraži su mi dani u kojima je nebitno koliko je sati "
"Ima dana kad se uspijem centrirati. Kad ne precjenjujem svijet i ne podcjenjujem sebe."
"Koji put obožavam dan već od jutra. Zbog perspektive. Knjiga, tipkovnica, film, cikla pečena s bučom, rashlađeno crno vino. Thomas Bernhard sa svojim ludim i divnim ponavljanjima dijelova rečenica. Moje rečenice u kojima pazim da se ništa ne ponavlja.
Rečenice, puno rečenica, a ni jedna naglas. To bi mogla biti moja mjerna jedinica za savršen dan."
"Ima dana kad mi se čini da sam prikopčana na neko pojačalo. Misli mi postanu glasnije, pokreti intenzivniji, radnje preciznije. Nadmašim sebe u svemu što poduzmem, pa makar to nešto bilo i promašaj."
"Potpuno renoviran život, tisuće četvornih metara postojanja, dajem sebi na korištenje."
"Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena trava od koje sam u ranijim danima kuhala čaj.
Valeriana officinalis - misao za smirenje; Pimpinella anisum - misao protiv nadutosti (duha); Hipericum perforatum, gospina trava - misao protiv iritacije (kože) i za bolji san. Bilježnica puna zdravlja."
"...pokušavala sam mu objasniti što ovdje imam a tamo nemam, što me to ovdje čini sretnijom nego u gradu. Trajao je taj monolog sve dok nisam našla pravu, najtočniju rečenicu nakon koje više ništa nije trebalo objašnjavati.
Bila je to rečenica: Meni mir ovdje ima pravu rezoluciju.
●Palagruža 💙
"Meni je priroda samo uz more. Puno mora. Mogu se diviti i drugim krajolicima, ali ne mogu se u njima ovako osjećati. Valjda svatko od nas ima svoje duhovno stanište, prirodno podneblja koje ga iznutra hrani i uvrštava u sebe kao lokalnu biljku ili životinju koja nije strano nego pripadajuće tijelo. E pa meni je to ovakvo mjesto."
"Probudila sam se prije svitanja, a svitanje na Palagruži nije tek tako. Postoji taj jedan trenutak - nije trajao duže od dvije minute - kad se boja neba i mora gotovo izjednače jer nebo koje izranja iz noćnog mraka bude modro prije nego što postane plavo. Onda je sve jedno veliko, zajedničko plavetnilo."
August 30, 2025
Vježbam sadašnjost. Kad zastanem, shvatim da sam uvijek negdje drugdje - ili u sjećanju, ili u očekivanjima.
January 28, 2022
Stolareva kći ~ Marina Vujčić
Dnevnici su vam jako zafrknuta stvar, oni su svjedoci vremena koje je proslo, misli koje su nas okupirale, emocija koje su nas ispunjavale i tragovi osobe kakva smo bili datoga trena. Citajuci neciji dnevnicki zapis mi ne citamo samo pusto slovo na papiru. Ne, mi citamo dusu osobe i osobu samu koja se pred nama na neki nacin ogoljela i razotkrila, dala nam se potpuno i svjesno bez zadrske. Za objaviti dnevnicki zapis treba jako puno snage i jos vise hrabrosti jer sve zapisano je uvijek i jako intimno, kljucanica kroz koju pustamo druge proviriti u nas same.
Cesto se kroz knjiske grupe provlaci pitanje je li vam autor i njegov privatni zivot bitan ili vas samo zanima produkt njegovog uma. Misljenja sam kako vecina ljudi ima voajersku crtu i htjeli ne htjeli vole znati i gledati prema drugima, virnuti barem krisom u tudje dvoriste i pogledati skrivecki kako drugi zive. Dnevnici su direktno to, ulaz i pogled u svijet gdje zivi nase pravo ja. Ovdje ce i oni koji inace ne zaviruju dobiti uvid u jedan zivot.
Kod Marine su sve karte na stolu. Stolareva kci nudi srce na dlanu, bez fige u dzepu i otvoreno progovara o najdubljim emocijama, slutnjama i mislima koje covjek moze imati. Nisam neki ucen tip i ne mogu pricati o ovoj knjizi na dostojan nacin kakav ona zasluzuje i kako bi osvrt napisao netko tko kuzi vise od mene, no covjek sam koji razumije i osjeca je svakom dlacicom na ruci koja se podigne na neki savrseni citat, svakim uzdahom koji je otela iz grudi, naglo, bez najave i svakom suzom koja se skotrljala do drhtavih usana.
Nikada nisam voljela razmetanje citatima koji su vidno isforsirani samo kako bi se dobio sok trenutak i kako bi se natjeralo citatelja na promisljanje. Recenice koje se pisu iskljucivo kako bi postali citati dok iz njih se osjeca blagi osjecaj prisile, ubijene spontanosti i iskrenosti. Takve autore brzo procitam jer se osjeti ta umjetna crta, recenice su cesto nevjeste i vriste ukalupljene u formu koja bi ih trebala izdvojiti od ostalih.
Marina ni u jednom trenu ne gadja s tim ciljem, ne osjeti se podilazenje niti se moze reci kako nam podilazi. Njene recenice padaju poput listopadskog lisca meko i lako same po sebi, potpuno nepretenciozno, stvaraju put ka vjecnosti.
Marina je jednostavno takva… introvertna, topla, draga i pomalo usamljena u cemu prije svega uziva sto puno ljudi ne zna kako i ne moze.
Zanimljivo je kada vam introvert otvori vrata svog uma na ovaj nacin, takvi ljudi su obicno zakljucani kao male skrinjice pune blaga i proviriti unutar njih ne moze svatko.
Stolareva kci za mene je svojevrsna biblija introvertnog empata dubokih emocija, uvid u svijet kako ga vide oni koji cesce i radije gledaju u sebe nego oko sebe, ljudi kojima je samoca plodonosni prijatelj s kojim se cesto zaruzi do zore i to je za nas vrijeme provedeno u dobrom drustvu. Ova knjiga je poput tople dekice kojom se omotas dok vani kisa pada i kapi sviraju neki sjetan blues po prozoru, poput praline prelivene toplom cokoladom sa daskom kokosa na vrhu koja se topi u ustima i koja mami uzdah prije nego li se i dotakne nepca, poput toplog caja ciji miris budi cula dok si u snjezno jutro grijes smrznute prste nakon prve grudve snijega, poput njezne glazbe koja dusu dize do neslucenih visina i jos vise i vise kao balon koji hita pozdraviti sunce.
Ova je knjiga sjajna, a ja stvarno nemam dovoljno sirok rjecnik kojim bih vam uopce pokusala docarati i opisati ljepotu ove knjige.
Jednu bih stvar, doduse, voljela kada bi knjiga imala. Voljela bih onaj elegantni obiljezivac stranica u nekoj zemljanoj boji. Iako knjiga nije buckasta i zavrsi prebrzo, taj bi mi bookmark bio ono nesto sto bih vrtjela po prstima dok citam, nesto sto bih cupkala prstima i cime bih pisala nevidljiva slova po knjizi svaki put kad zastanem promisliti o fragmentu duse (Marinine ili moje, svejedno jer se njena tako lako pretace u moju poput duginog slapa i jednostavno vise nisam sigurna gdje zavrsava ona a gdje pocinjem ja) u kojem se, netko vise a netko manje, pronadje citajuci.
Ovo je knjiga za tople zimske veceri i dobar blues kada jedino sto zelimo je biti sami sa sobom, svojim oplodjenim mislima i bez onog osjecaja kako svijetu dugujemo svoju prisutnost.
Ljubav na prvo citanje, sjajna knjiga o kojoj cemo tek cuti i autorica kojoj je samo nebo granica. Strah me zavrsiti osvrt jer stalno mislim kako ce mi jos nesto sinuti, nesto sam sigurno previdjela i bas me progoni pitanje jesam li vam uspjela prenijeti barem malo ljepotu kojom ova knjiga isijava i zraci a koja ce vas ponukati uzeti ju u ruke i procitati ju. Moram priznati i kako mi ponestaje superlativa pa cu se privesti kraju.
Dnevnici su vam jako zafrknuta stvar, oni su svjedoci vremena koje je proslo, misli koje su nas okupirale, emocija koje su nas ispunjavale i tragovi osobe kakva smo bili datoga trena. Citajuci neciji dnevnicki zapis mi ne citamo samo pusto slovo na papiru. Ne, mi citamo dusu osobe i osobu samu koja se pred nama na neki nacin ogoljela i razotkrila, dala nam se potpuno i svjesno bez zadrske. Za objaviti dnevnicki zapis treba jako puno snage i jos vise hrabrosti jer sve zapisano je uvijek i jako intimno, kljucanica kroz koju pustamo druge proviriti u nas same.
Cesto se kroz knjiske grupe provlaci pitanje je li vam autor i njegov privatni zivot bitan ili vas samo zanima produkt njegovog uma. Misljenja sam kako vecina ljudi ima voajersku crtu i htjeli ne htjeli vole znati i gledati prema drugima, virnuti barem krisom u tudje dvoriste i pogledati skrivecki kako drugi zive. Dnevnici su direktno to, ulaz i pogled u svijet gdje zivi nase pravo ja. Ovdje ce i oni koji inace ne zaviruju dobiti uvid u jedan zivot.
Kod Marine su sve karte na stolu. Stolareva kci nudi srce na dlanu, bez fige u dzepu i otvoreno progovara o najdubljim emocijama, slutnjama i mislima koje covjek moze imati. Nisam neki ucen tip i ne mogu pricati o ovoj knjizi na dostojan nacin kakav ona zasluzuje i kako bi osvrt napisao netko tko kuzi vise od mene, no covjek sam koji razumije i osjeca je svakom dlacicom na ruci koja se podigne na neki savrseni citat, svakim uzdahom koji je otela iz grudi, naglo, bez najave i svakom suzom koja se skotrljala do drhtavih usana.
Nikada nisam voljela razmetanje citatima koji su vidno isforsirani samo kako bi se dobio sok trenutak i kako bi se natjeralo citatelja na promisljanje. Recenice koje se pisu iskljucivo kako bi postali citati dok iz njih se osjeca blagi osjecaj prisile, ubijene spontanosti i iskrenosti. Takve autore brzo procitam jer se osjeti ta umjetna crta, recenice su cesto nevjeste i vriste ukalupljene u formu koja bi ih trebala izdvojiti od ostalih.
Marina ni u jednom trenu ne gadja s tim ciljem, ne osjeti se podilazenje niti se moze reci kako nam podilazi. Njene recenice padaju poput listopadskog lisca meko i lako same po sebi, potpuno nepretenciozno, stvaraju put ka vjecnosti.
Marina je jednostavno takva… introvertna, topla, draga i pomalo usamljena u cemu prije svega uziva sto puno ljudi ne zna kako i ne moze.
Zanimljivo je kada vam introvert otvori vrata svog uma na ovaj nacin, takvi ljudi su obicno zakljucani kao male skrinjice pune blaga i proviriti unutar njih ne moze svatko.
Stolareva kci za mene je svojevrsna biblija introvertnog empata dubokih emocija, uvid u svijet kako ga vide oni koji cesce i radije gledaju u sebe nego oko sebe, ljudi kojima je samoca plodonosni prijatelj s kojim se cesto zaruzi do zore i to je za nas vrijeme provedeno u dobrom drustvu. Ova knjiga je poput tople dekice kojom se omotas dok vani kisa pada i kapi sviraju neki sjetan blues po prozoru, poput praline prelivene toplom cokoladom sa daskom kokosa na vrhu koja se topi u ustima i koja mami uzdah prije nego li se i dotakne nepca, poput toplog caja ciji miris budi cula dok si u snjezno jutro grijes smrznute prste nakon prve grudve snijega, poput njezne glazbe koja dusu dize do neslucenih visina i jos vise i vise kao balon koji hita pozdraviti sunce.
Ova je knjiga sjajna, a ja stvarno nemam dovoljno sirok rjecnik kojim bih vam uopce pokusala docarati i opisati ljepotu ove knjige.
Jednu bih stvar, doduse, voljela kada bi knjiga imala. Voljela bih onaj elegantni obiljezivac stranica u nekoj zemljanoj boji. Iako knjiga nije buckasta i zavrsi prebrzo, taj bi mi bookmark bio ono nesto sto bih vrtjela po prstima dok citam, nesto sto bih cupkala prstima i cime bih pisala nevidljiva slova po knjizi svaki put kad zastanem promisliti o fragmentu duse (Marinine ili moje, svejedno jer se njena tako lako pretace u moju poput duginog slapa i jednostavno vise nisam sigurna gdje zavrsava ona a gdje pocinjem ja) u kojem se, netko vise a netko manje, pronadje citajuci.
Ovo je knjiga za tople zimske veceri i dobar blues kada jedino sto zelimo je biti sami sa sobom, svojim oplodjenim mislima i bez onog osjecaja kako svijetu dugujemo svoju prisutnost.
Ljubav na prvo citanje, sjajna knjiga o kojoj cemo tek cuti i autorica kojoj je samo nebo granica. Strah me zavrsiti osvrt jer stalno mislim kako ce mi jos nesto sinuti, nesto sam sigurno previdjela i bas me progoni pitanje jesam li vam uspjela prenijeti barem malo ljepotu kojom ova knjiga isijava i zraci a koja ce vas ponukati uzeti ju u ruke i procitati ju. Moram priznati i kako mi ponestaje superlativa pa cu se privesti kraju.
March 6, 2022
Dnevnički zapisi koji su lijepo napisani. Lijepe, ali provokativne misli. Razmišljanja s kojima se slažem i ne slažem. Pomalo dosadna, ponekad pun pogodak. Marina puno spominje knjige koje čita, ali zapisima me ne zainteresira za čitanje tih knjiga. Intimni zapisi ne zanimaju me. Zapisi o određenim stanjima, neka razmišljanja me zanimaju. I način na koji Marina vidi neke stvari.
U svakom slučaju, dugo mi je trebalo da se natjeram pročitati do kraja. Čitala sam "toliko dugo koliko je Marina zapisivala te zapise", osjećaj - godinama 😂
U svakom slučaju, dugo mi je trebalo da se natjeram pročitati do kraja. Čitala sam "toliko dugo koliko je Marina zapisivala te zapise", osjećaj - godinama 😂
December 14, 2021
Kao i uvijek, uživala sam u knjizi Marine Vujčić, ovaj put polaskana sličnostima koje nas vežu.
August 8, 2023
Ponešto drugačija, ali opet izvrsna Marina. 4 zvjezdice jer 5 je rezervirano samo za neke svjetske klasike...
January 20, 2024
Marina Vujčić – Stolareva kći
Kad u jednoj knjizi dnevničkih (intimnih, kaže autorica i autobiografskih) razmišljanja zatitrate gotovo na svakoj stranici, teško je reći bilo što, a da ne zazvuči pretjerano.
Reći, nikad nisam pisala dnevnik, a ipak kao da u Marininom čitam i svoj, nepristojno je, a baš je to točan opis konstantnog pratećeg osjećaja uz čitanje „Stolareve kćeri“.
Doživljaj svijeta oko sebe, sebe same i sebe u tom svijetu, nevjerojatno mi je blizak. I ponovo potvrđujem uporišnu misao vlastitog svjetonazora kako ju je u svojim Dnevnicima napisala Anais Nin, moj adoptirani cjeloživotni citat: „Ne vidimo stvari kakve jesu, vidimo stvari kakvi jesmo“
Sve je kakvi jesmo! I svijet i mi i mi u svijetu. Zato je tako lako Marininim rečenicama samo dodati osobno iskustvo i uz nju čitati sebe. „ Meni se sviđa ne biti više premlada.“ (str. 30) štoviše, biti mlada. Zato, tek nekoliko citata (valjda nije previše) kojima me Marina Vujčić umijećem oblikovanja i prenošenja misli, osjećaja, raspoloženja, atmosfere…ubacila u svoju priču.
„Sjetila sam se prijateljice koja mi je jednom rekla kako nas kuće naših roditelja zarobe. Kako nas vežu za nešto njihovo što ne mora biti i naše. Preispitivala sam tu dijagnozu tražeći u njoj trunku istine, ali za sebe je nisam našla. Jer ja se ovdje osjećam obrnuto od toga - kao da su moji roditelji gradili nešto moje, kuću za mene, mjesto koje možda nikad nije postalo toliko njihovo koliko je kasnije postalo moje.“ (str. 101)
„Valjda svatko od nas ima svoje duhovno stanište, prirodno podneblje koje ga iznutra hrani i uvrštava u sebe kao lokalnu biljku ili životinju koja nije strano nego pripadajuće tijelo. E pa meni je to ovakvo mjesto. Našlo bi se još razloga: izostanak razloga za dotjerivanje, nevažnost odjeće, neznanje o tome koliko je sati i koji je dan, nepostojanje obaveza, slijeđenje prirodnog ritma tijela u potrebi za spavanjem i hranom, osjećaj slobode u izolaciji, suvišnost ključeva, izostanak agresivnih zvukova, prizora, dijaloga, digitalnih prozorčića, pravo na zanesenost, nepostojanje viška izbora.“ (str. 74)
„3. travnja 2018. Ta stvar s knjigama poprima naznake neke bolesti čiji je osnovni simptom previše započinjanja. Dakle, ovo čitam: Dnevnik Maxa Frischa (od 1966. do 1971.) Krležin Na rubu pameti Putnik stoljeća Andresa Neumana Pijanisticu Elfriede Jelinek 51 Zulejha otvara oči Ruskinje Guzel Jahine. S prvom sam na 23. stranici, s drugom na 51., s trećom na 110., s četvrtom na 153., s petom na 184. U zadnja dva tjedna još sam dvije pročitala do kraja: Vegetarijanku Han Kang i Nebo i pakao Jona Kalmana Stefanssona. Ništa se od tih svjetova ne pomiješa u mojoj glavi. Svaka knjiga ima svoj pretinac doživljaja. A i ne čitam ih na istim mjestima. Neumana čitam na balkonu, Krležu i Frischa za radnim stolom (roman i dnevnik - nema šanse da pobrkam svjetove!), Jelinek u krevetu, Jahinu na kauču. Ne znam zašto je tako, te knjige si same nađu mjesto moga čitanja. Pitanje je dana kad ću neku započeti u kuhinji. Znam mnoge koji čitaju na WC školjci. Kod mene još nije dotle došlo.“ (str. 50)
„7. veljače 2018. Uzimam nepročitane knjige, jednu po jednu, njih nekoliko. Započinjem, odustajem nakon nekoliko stranica jer to nije to - nije knjiga za ovaj dan, za ovo vrijeme, za ovu mene.“ (str. 49)
„24. svibnja 2016. Danas sam, čitajući Bernhardovo Hodanje, shvatila da je čitanje neki oblik meditacije. Imaš pred sobom tuđi tekst koji te na neko vrijeme oslobađa vlastitih misli. Jedino se tada povuku u stranu, bez moljakanja. Ako uopće išta misliš, misliš o tome što čitaš - a to je tuđe. Tvoj je jedino doživljaj, a on nema ništa s mozgom.“ (str. 30)
„29. veljače 2016. Ima nešto u kiši što me uvijek razveseli, iako ne podnosim kišobrane. Dovoljno je da pomislim kako ispire svijet. Kiša je inspirativna. Bez n iako joj se i to n može pripisati.“ (str. 27)
„17.siječnja 2016. Zatvaram oči. Iza kapaka nije mrak, nego misao. Gola misao, u kojoj ništa osim vlastitog sadržaja ne sudjeluje. Misao u slikama i u prešućenim riječima; misao u mentalnim fotografijama, u sjećanjima, u namjerama, u prizorima, u osjećaju, planovima, u doživljaju; misao u konkretnome i apstraktnome, u logičnome i onome što nije, u labirintu nepredvidivosti mentalnih stranputica. Ustrajan, naoko bezazlen kaos u kojem je uvijek nešto živo, a nikad posve isto. Udžbenici kažu da je misao psihološka funkcija koja nam omogućuje da putem misaonih operacija određujemo svojstva pojava i otkrivamo odnose među njima. Rječnik kaže da je misao rezultat, proizvod razmišljanja. Premalo je to za misao. Ona zaslužuje pravednije definicije. Nigdje ne piše ono najvažnije: da je misao jedini vlastiti, apsolutno neosvojiv teritorij u koji nitko drugi - nitko i ništa izvana - nema uvid. Jedino naše što ne mora biti oblikovano, iskazano, formulirano, izloženo na razmatranje i presudu. Jedino što nam ne može biti oduzeto. Da je to intonacija svega što doista jesmo. Naš sadržaj. Naša prava frekvencija. Jer izvan sebe pristajemo na šum svijeta i um nam neartikulirano krči na tuđim postajama, na svim izvanjskim megahertzima postojanja u kojima treba sudjelovati ili progovoriti. Misao je ono od čega smo. Sjećam se sebe po mislima iz određenih razdoblja života. Nitko me drugi ne pamti takvu. Nema svjedoka za sadrţaj uma. Pamtim razne svoje misli-vršnjakinje, pa i one stidljive i nezrele koje su zaživljavale sa začecima mog mentalnog života. To mi sjećanje na negdašnje misli pomaže da sadašnje održim analognima. One su mjerilo po kojem i danas nastojim misliti kao onda, dok se misao postojano i strpljivo zadržavala na knjigama, na obroncima i kućama, na stanjima i rečenicama, na brodovima i ljudima - na pitomijem svijetu iz kojeg se moglo nježnije birati materijal za razmišljanje. Misli novog vremena su digitalne, zaražene najezdom ekrana i piksela, programa i stanica, fontova i stranica - kontaminirane sadržajem numeričkog svijeta i 26 milijunima prozorčića s kojih nam se nudi lijenost uma s neograničenom mogućnošću izbora tuđeg mišljenja, i s mogućnošću izbora nemišljenja. Povoljna ponuda kolektivnih misli koje možemo usvojiti kao svoje, umjesto svojih. Misli u bescjenje, s prevelikom cijenom. Digitalne misli bez gramatike, s narušenom sintaksom i kratkim rokom trajanja. Misli za površnu jednokratnu uporabu. To je ono što mislim dok pišem o misli: kako se olako odričemo jedinoga čega se ne moramo odreći i jedinoga što nam nitko ne može uskratiti. Kako mislimo ili ne mislimo zdravo za gotovo, kao da misliti svojom glavom nije jedini privilegij koji nam je bezuvjetno i neograničeno na raspolaganju. Patetična misao. Poetična. Praktična misao. Misao za poslije. Misao za jutro, za popodnevni drijemež. Misao za stanje, za hod, za stajanje. Misao za upotrebu i za raščlanjivanje. Za osluškivanje. Misao o nedostatku misli. Misao o tekstu. Neograničen materijal istinskog postojanja koje ne treba svjedoke, nego samo jedan mozak svjestan svoje unikatnosti. Zato je um najuzbudljivije mjesto u svemiru. Jedino u mislima male stvari mogu poprimiti velike razmjere, i jedino se u njima navodno velike stvari mogu smanjiti do nepostojanja. Jer ono čemu ne posvetim misao - za mene ne postoji, koliko god nasilno bilo prisutno u stvarnome svijetu. To je ono zbog čega ni jedna selektivna misao nije uzalud. Zatvaram oči. Iza kapaka nije nepostojanje, nego sama esencija prisutnosti. U tom mraku, pod tim svjetlom, misao ima pravu rezoluciju.“ (str. 25)
„8. travnja 2015. Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima.“ (str. 17)
„5. ožujka 2015. …Puno materijala za sjećanje znači da smo prešli svoju polovicu…“ (str. 14)
„26. prosinca 2016. …S lakoćom bih mogla izostati. Ne izostati tako da me nema, da ne postojim, nego izostati tako da ne sudjelujem ni u čemu osim u samo svome.“ (str.10)
„ 1. siječnja 2015. Moj duhovni teritorij. Postaje mi sve jasnije da je neosvojiv, da nema onoga tko bi ga imao petlje zaposjesti i u njemu ravnopravno sudjelovati - barem ne nekoga u mojoj blizini. Možda će mi se to sutra činiti tužnim, danas mi se čini spasonosnim. U sebi i sa sobom, tu doista želim biti. U samoći u kojoj nikad nisam sama.“ (str. 10)
Kad u jednoj knjizi dnevničkih (intimnih, kaže autorica i autobiografskih) razmišljanja zatitrate gotovo na svakoj stranici, teško je reći bilo što, a da ne zazvuči pretjerano.
Reći, nikad nisam pisala dnevnik, a ipak kao da u Marininom čitam i svoj, nepristojno je, a baš je to točan opis konstantnog pratećeg osjećaja uz čitanje „Stolareve kćeri“.
Doživljaj svijeta oko sebe, sebe same i sebe u tom svijetu, nevjerojatno mi je blizak. I ponovo potvrđujem uporišnu misao vlastitog svjetonazora kako ju je u svojim Dnevnicima napisala Anais Nin, moj adoptirani cjeloživotni citat: „Ne vidimo stvari kakve jesu, vidimo stvari kakvi jesmo“
Sve je kakvi jesmo! I svijet i mi i mi u svijetu. Zato je tako lako Marininim rečenicama samo dodati osobno iskustvo i uz nju čitati sebe. „ Meni se sviđa ne biti više premlada.“ (str. 30) štoviše, biti mlada. Zato, tek nekoliko citata (valjda nije previše) kojima me Marina Vujčić umijećem oblikovanja i prenošenja misli, osjećaja, raspoloženja, atmosfere…ubacila u svoju priču.
„Sjetila sam se prijateljice koja mi je jednom rekla kako nas kuće naših roditelja zarobe. Kako nas vežu za nešto njihovo što ne mora biti i naše. Preispitivala sam tu dijagnozu tražeći u njoj trunku istine, ali za sebe je nisam našla. Jer ja se ovdje osjećam obrnuto od toga - kao da su moji roditelji gradili nešto moje, kuću za mene, mjesto koje možda nikad nije postalo toliko njihovo koliko je kasnije postalo moje.“ (str. 101)
„Valjda svatko od nas ima svoje duhovno stanište, prirodno podneblje koje ga iznutra hrani i uvrštava u sebe kao lokalnu biljku ili životinju koja nije strano nego pripadajuće tijelo. E pa meni je to ovakvo mjesto. Našlo bi se još razloga: izostanak razloga za dotjerivanje, nevažnost odjeće, neznanje o tome koliko je sati i koji je dan, nepostojanje obaveza, slijeđenje prirodnog ritma tijela u potrebi za spavanjem i hranom, osjećaj slobode u izolaciji, suvišnost ključeva, izostanak agresivnih zvukova, prizora, dijaloga, digitalnih prozorčića, pravo na zanesenost, nepostojanje viška izbora.“ (str. 74)
„3. travnja 2018. Ta stvar s knjigama poprima naznake neke bolesti čiji je osnovni simptom previše započinjanja. Dakle, ovo čitam: Dnevnik Maxa Frischa (od 1966. do 1971.) Krležin Na rubu pameti Putnik stoljeća Andresa Neumana Pijanisticu Elfriede Jelinek 51 Zulejha otvara oči Ruskinje Guzel Jahine. S prvom sam na 23. stranici, s drugom na 51., s trećom na 110., s četvrtom na 153., s petom na 184. U zadnja dva tjedna još sam dvije pročitala do kraja: Vegetarijanku Han Kang i Nebo i pakao Jona Kalmana Stefanssona. Ništa se od tih svjetova ne pomiješa u mojoj glavi. Svaka knjiga ima svoj pretinac doživljaja. A i ne čitam ih na istim mjestima. Neumana čitam na balkonu, Krležu i Frischa za radnim stolom (roman i dnevnik - nema šanse da pobrkam svjetove!), Jelinek u krevetu, Jahinu na kauču. Ne znam zašto je tako, te knjige si same nađu mjesto moga čitanja. Pitanje je dana kad ću neku započeti u kuhinji. Znam mnoge koji čitaju na WC školjci. Kod mene još nije dotle došlo.“ (str. 50)
„7. veljače 2018. Uzimam nepročitane knjige, jednu po jednu, njih nekoliko. Započinjem, odustajem nakon nekoliko stranica jer to nije to - nije knjiga za ovaj dan, za ovo vrijeme, za ovu mene.“ (str. 49)
„24. svibnja 2016. Danas sam, čitajući Bernhardovo Hodanje, shvatila da je čitanje neki oblik meditacije. Imaš pred sobom tuđi tekst koji te na neko vrijeme oslobađa vlastitih misli. Jedino se tada povuku u stranu, bez moljakanja. Ako uopće išta misliš, misliš o tome što čitaš - a to je tuđe. Tvoj je jedino doživljaj, a on nema ništa s mozgom.“ (str. 30)
„29. veljače 2016. Ima nešto u kiši što me uvijek razveseli, iako ne podnosim kišobrane. Dovoljno je da pomislim kako ispire svijet. Kiša je inspirativna. Bez n iako joj se i to n može pripisati.“ (str. 27)
„17.siječnja 2016. Zatvaram oči. Iza kapaka nije mrak, nego misao. Gola misao, u kojoj ništa osim vlastitog sadržaja ne sudjeluje. Misao u slikama i u prešućenim riječima; misao u mentalnim fotografijama, u sjećanjima, u namjerama, u prizorima, u osjećaju, planovima, u doživljaju; misao u konkretnome i apstraktnome, u logičnome i onome što nije, u labirintu nepredvidivosti mentalnih stranputica. Ustrajan, naoko bezazlen kaos u kojem je uvijek nešto živo, a nikad posve isto. Udžbenici kažu da je misao psihološka funkcija koja nam omogućuje da putem misaonih operacija određujemo svojstva pojava i otkrivamo odnose među njima. Rječnik kaže da je misao rezultat, proizvod razmišljanja. Premalo je to za misao. Ona zaslužuje pravednije definicije. Nigdje ne piše ono najvažnije: da je misao jedini vlastiti, apsolutno neosvojiv teritorij u koji nitko drugi - nitko i ništa izvana - nema uvid. Jedino naše što ne mora biti oblikovano, iskazano, formulirano, izloženo na razmatranje i presudu. Jedino što nam ne može biti oduzeto. Da je to intonacija svega što doista jesmo. Naš sadržaj. Naša prava frekvencija. Jer izvan sebe pristajemo na šum svijeta i um nam neartikulirano krči na tuđim postajama, na svim izvanjskim megahertzima postojanja u kojima treba sudjelovati ili progovoriti. Misao je ono od čega smo. Sjećam se sebe po mislima iz određenih razdoblja života. Nitko me drugi ne pamti takvu. Nema svjedoka za sadrţaj uma. Pamtim razne svoje misli-vršnjakinje, pa i one stidljive i nezrele koje su zaživljavale sa začecima mog mentalnog života. To mi sjećanje na negdašnje misli pomaže da sadašnje održim analognima. One su mjerilo po kojem i danas nastojim misliti kao onda, dok se misao postojano i strpljivo zadržavala na knjigama, na obroncima i kućama, na stanjima i rečenicama, na brodovima i ljudima - na pitomijem svijetu iz kojeg se moglo nježnije birati materijal za razmišljanje. Misli novog vremena su digitalne, zaražene najezdom ekrana i piksela, programa i stanica, fontova i stranica - kontaminirane sadržajem numeričkog svijeta i 26 milijunima prozorčića s kojih nam se nudi lijenost uma s neograničenom mogućnošću izbora tuđeg mišljenja, i s mogućnošću izbora nemišljenja. Povoljna ponuda kolektivnih misli koje možemo usvojiti kao svoje, umjesto svojih. Misli u bescjenje, s prevelikom cijenom. Digitalne misli bez gramatike, s narušenom sintaksom i kratkim rokom trajanja. Misli za površnu jednokratnu uporabu. To je ono što mislim dok pišem o misli: kako se olako odričemo jedinoga čega se ne moramo odreći i jedinoga što nam nitko ne može uskratiti. Kako mislimo ili ne mislimo zdravo za gotovo, kao da misliti svojom glavom nije jedini privilegij koji nam je bezuvjetno i neograničeno na raspolaganju. Patetična misao. Poetična. Praktična misao. Misao za poslije. Misao za jutro, za popodnevni drijemež. Misao za stanje, za hod, za stajanje. Misao za upotrebu i za raščlanjivanje. Za osluškivanje. Misao o nedostatku misli. Misao o tekstu. Neograničen materijal istinskog postojanja koje ne treba svjedoke, nego samo jedan mozak svjestan svoje unikatnosti. Zato je um najuzbudljivije mjesto u svemiru. Jedino u mislima male stvari mogu poprimiti velike razmjere, i jedino se u njima navodno velike stvari mogu smanjiti do nepostojanja. Jer ono čemu ne posvetim misao - za mene ne postoji, koliko god nasilno bilo prisutno u stvarnome svijetu. To je ono zbog čega ni jedna selektivna misao nije uzalud. Zatvaram oči. Iza kapaka nije nepostojanje, nego sama esencija prisutnosti. U tom mraku, pod tim svjetlom, misao ima pravu rezoluciju.“ (str. 25)
„8. travnja 2015. Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima.“ (str. 17)
„5. ožujka 2015. …Puno materijala za sjećanje znači da smo prešli svoju polovicu…“ (str. 14)
„26. prosinca 2016. …S lakoćom bih mogla izostati. Ne izostati tako da me nema, da ne postojim, nego izostati tako da ne sudjelujem ni u čemu osim u samo svome.“ (str.10)
„ 1. siječnja 2015. Moj duhovni teritorij. Postaje mi sve jasnije da je neosvojiv, da nema onoga tko bi ga imao petlje zaposjesti i u njemu ravnopravno sudjelovati - barem ne nekoga u mojoj blizini. Možda će mi se to sutra činiti tužnim, danas mi se čini spasonosnim. U sebi i sa sobom, tu doista želim biti. U samoći u kojoj nikad nisam sama.“ (str. 10)
November 9, 2024
"Tišina je najsočnija, najbremenitija riječima. Ne samo to, ona je i najtočnija. Volim njezine zvukove, taj znakovni jezik iz kojeg se uvijek nešto iščahuri. Katkad je to obilata misao, a katkad samo nova tišina koja obećava."
"Stvar je u tome da se ovdje, gledajući oko sebe, čovjek i u sebe zagleda s pravom mjerom – i svlada olakšavajuću lekciju o tome koliko je malen. Ne možeš se preuveličavati u ovako moćnom pejzažu. A kad se tako smanjiš i kad na svoje oči vidiš da je tvoj sićušni svemir samo treptaj cjeline, ne možeš olako mistificirati život u svoju ulogu u svijetu.
Katkad treba otići daleko da bi se došlo blizu. Eto, to sam danas zaključila kad je na Palagružu zasjeo mrak."
"Volim ja bonacu, ali što je more ako ne pokaže malo snage?"
"Ponekad ujutro, kao danas, navučem dobar osjećaj kao uniformu. Tad mi se ništa loše ne može dogoditi."
"Stvar je u tome da se ovdje, gledajući oko sebe, čovjek i u sebe zagleda s pravom mjerom – i svlada olakšavajuću lekciju o tome koliko je malen. Ne možeš se preuveličavati u ovako moćnom pejzažu. A kad se tako smanjiš i kad na svoje oči vidiš da je tvoj sićušni svemir samo treptaj cjeline, ne možeš olako mistificirati život u svoju ulogu u svijetu.
Katkad treba otići daleko da bi se došlo blizu. Eto, to sam danas zaključila kad je na Palagružu zasjeo mrak."
"Volim ja bonacu, ali što je more ako ne pokaže malo snage?"
"Ponekad ujutro, kao danas, navučem dobar osjećaj kao uniformu. Tad mi se ništa loše ne može dogoditi."
February 19, 2022
Dajem 5 zvjezdica zbog njenog stila pisanja.Ta zena zna znanje!
Knjigu sam procitala do pola jer je bilo nemoguce citati dalje radi slovnih greski jer je zaista bilo nemoguce nagadjati recenice ,ali do nekih 47% knjige svaka je recenica poezija.I zato i dajem 5.Knjiga i nema neku radnju,neki sadrzaj,Susjed je mnogo bolji ali ja volim njen stil pisanja!Bravo Marina!
Knjigu sam procitala do pola jer je bilo nemoguce citati dalje radi slovnih greski jer je zaista bilo nemoguce nagadjati recenice ,ali do nekih 47% knjige svaka je recenica poezija.I zato i dajem 5.Knjiga i nema neku radnju,neki sadrzaj,Susjed je mnogo bolji ali ja volim njen stil pisanja!Bravo Marina!
August 3, 2022
Ako bih trebala biti kratka rekla bih da je ovo predivna knjiga. Knjiga za imati na polici kad ti život ponekad postane besmislen.
Knjiga ima tri dijela i svaki dio mi je na svoj način poseban. Prvi dio je prepun rečenica koje možeš izvaditi i uokviriti pitajući se je li Marina razgovarala s tobom prije nego je takvo što zapisala ili se jednostavno svi ponekad pitamo ono što je Marina zapisala. U drugom dijelu sam samu sebe mogla zamisliti na Palagruži. Toliko sam osjećala mir dok sam čitala taj dio knjige. Mogla sam namirisati more i slušati vjetar. U trećem dijelu Marina daje neki novi pogled na život, govori da je promjena tu i moguća kada god ju htjeli i podsjeća nas na ono esencijalno i najvažnije oko nas.
Knjiga ima tri dijela i svaki dio mi je na svoj način poseban. Prvi dio je prepun rečenica koje možeš izvaditi i uokviriti pitajući se je li Marina razgovarala s tobom prije nego je takvo što zapisala ili se jednostavno svi ponekad pitamo ono što je Marina zapisala. U drugom dijelu sam samu sebe mogla zamisliti na Palagruži. Toliko sam osjećala mir dok sam čitala taj dio knjige. Mogla sam namirisati more i slušati vjetar. U trećem dijelu Marina daje neki novi pogled na život, govori da je promjena tu i moguća kada god ju htjeli i podsjeća nas na ono esencijalno i najvažnije oko nas.
Displaying 1 - 30 of 55 reviews