Pronalazak athanatika

by Vladan Desnica

Šta se desi kada se stane na kraj konačnosti? Dostiže li se savršenstvo ili se time stvara nesavladivi haos večnog života? Mogu li ljudi bez smrti? I ako mogu, ko je taj koji dovoljno vredan da se nagradi besmrtnošću?

*

Dostojan najboljih stranica Desničine proze ovaj roman tematizira pronalazak Athanatika, lijeka protiv smrti. ”Pronalazak Athanatika” tipičan je intelektualistički roman s esejiziranim dijalogom kao osnovnim iskaznim modusom. Bez obzira na nedovršenost, djelo predstavlja značajnu točku kristalizacije u Desničinu stvaralaštvu.

„Ova misaona proza, koja je začudo u književnoj kritici i historiografiji prošla potpuno nezapaženo, bitno upotpunjuje osnovne autorove tematske opsesije. U tom smislu “Pronalazak Athanatika” neposredno korespondira i s “Proljećima Ivana Galeba” i s “filozofskim novelama” kao što su "Priča o fratru sa zelenom bradom", "Posjeta" ili "Solilokviji gospodina Pinka". U stalnim “igrama proljeća i smrti”, ljudskim i kozmičkim, Desnica se u "Athanatiku" zadržao samo na drugom, tanatološkom polu: analitička razmatranja o smrti, zaodjenuta u fantastičnu priču, dostojna su najboljih stranica njegove proze.“
- Krešimir Nemec

„Prošlo je više od pola veka otkako je Vladan Desnica napustio pisanje krajnje neobičnog romana koji je, možda, mogao da mu donese svetsku slavu. Da to nije puka spekulacija može da potvrdi jedno poređenje koje se samo nameće. Sa nedovršenim, i ranije samo u okviru Desičinih sabranih dela publikovnim torzom romana Pronalazak Athanatika, o otkriću leka protiv smrti i posledicama do kojih je to dovelo, lako je uporediti jednu drugu, jednako neobičnu knjigu svetski slavnog pisca u kojoj se, takođe na urnebesan način, pripoveda o tome kako izgleda svet nakon što smrt prestane da radi svoj posao.

U Desničinom romanu vredni ljudi napredne civilizacije otkrili su lek protiv smrti, u Saramagovom romanu koji je kod nas preveden kao Smrt i njeni hirovi, jednostavno prestane, pa posle opet počne da se umire, jer je smrt tako odlučila. Nakon što je osujetio umiranje, Desnica je isterao na čistac kakav je svet i kakvi su ljudi.“
– Iz pogovora Aleksandra Jerkova

117 pages, Hardcover

First published January 1, 1975

About the author

Vladan Desnica (Zadar, 17. rujna 1905. - Zagreb, 4. ožujka 1967.), srpski književnik. Prvim se radovima javio uoči Drugoga svjetskog rata objavivši svoj novelistički prvijenac Životna staza Jandrije Kutlače (1935) u Magazinu sjeverne Dalmacije. Ali tek kad je objavio roman pod oksimoronskim naslovom Zimsko ljetovanje (1950.), Desnica je, prateći skupinu Zadrana koji su se pred savezničkim bombama tijekom rata sklonili u sela zadarskog zaleđa, ušao u književnost kroz glavna vrata i odmah stao u red prvih srpskih pripovjedača kao umjetnik visoko njegovane rečenice realističko-naturalističkog stila, koja ima uzor u stilu talijanskoga verizma pa je, unatoč agitpropovsko-cekaovskoj kritici, odmah pozdravljen i prihvaćen od najmlađih pisaca.

Njegove knjige pripovijedaka Olupine na suncu (1952.), Proljeće u Badrovcu (1955.), Tu, odmah pored nas (1956.) i Fratar sa zelenom bradom (1959.) bile su već dočekivane kao djela renomiranog pisca, kontemplativnog pripovjedača andrićevskog tipa, dok je meditativno-analitički roman Proljeća Ivana Galeba (1957.) bio kulminacija njegovih stvaralačkih mogućnosti i jedan od najboljih ostvaraja poslijeratne srpske narativne proze što dokazuje i činjenica da je njegovo djelo "Pravda" uvršteno u obveznu lektiru za osmi razred osnovne škole.

Ako je Marinkovićev svjetonazor ironija, Desničin je sumnja. Pisao je proračunato i smišljeno, u punoj ravnoteži intelektualne snage i emotivne napetosti: kao da mu nijedna riječ nije slučajna, bez misaonog i stilskog opravdanja. A ipak, njegove rečenice i prozne cjeline djeluju nenamješteno, osvajaju lakoćom, odbijaju svaku pomisao na konstrukciju. Načinom, ali ne i sredstvima svoga rada, bio je blizak Goranovu tipu konstruktora-pripovjedača, ali neposrednošću, upravo prisnošću svoga pripovijedanja nadmašuje i mnoge pisce kojima su eruptivna elementarnost, sugestivna elokvencija, nagonska emotivnost i sve ostalo što čini spontanu prirodnost najuočljivije umjetničke osobine.[6] Gradio je svoju prozu znanstveničkom akribijom, tražeći uporno, s ukusom onu jedinu ispravnu riječ i nezamjenjivu stilizaciju. Neke su mu novele ušle kao poglavlja u roman Proljeća Ivana Galeba, a pojedini fragmenti toga romana, grafički prilagođeni, tiskani su i kao pjesme (u zbirci Slijepac na žalu, 1956.): dokaz, da je stilska homogenost njegove umjetnosti gotovo savršena.

Reviews

[Uroš Đurković · Rating 3 out of 5]

Još od Gilgameša besmrtnost je jedna od ključnih tema književnosti. O tome šta se dogodi kada 'smrt ne obavlja svoj posao' govore nam, između ostalog, Saramago i Borhes. Svojim delom o leku protiv smrti Desnica može umnogome da stoji rame uz rame sa njima, ali samo uz svest o velikoj ogradi: o tome da je ovo koliko-toliko zaokruženo, ali nedovršeno delo, kojem je još mnogo potrebno da bi iznutra prodisalo. Žao mi je što je tako jer je 'Pronalazak athanatika' mogao da bude pun pogodak u kontekstu biopolitike i ekokritike (koga zanima može da pronađe rad Gorana Đurđevića o ovoj temi), a ovako, uprkos mnogim izuzetnim momentima, više obećava nego što daje. Ipak, tamo gde je Desnica najbolji, a to je elegantna esejizacija, i ovde se vidi i to na taj način da delo postaje ne samo važno u odnosu na 'upravljanje nad životom', već ima i značajnu metapoetičku dimenziju. Tako je 'Pronalazak' ujedno i (nezavršivi) roman i roman o govoru o romanu, o istini, nužnosti, usreciteljskim projektima. Čitava tajna dobro napisane knjige je, kaže se u romanu, 'sprega proizvoljnosti i nužnosti' (50), dok se roman piše 'samo onda kada kuća gori' (17), u suprotnom je 'plitka igrarija, tek radi zabave dokonih'.

Pišući o hepi endu, Desnica zapaža kako je za tragediju u životu dovoljna nesreća, dok je za tragediju u književnosti potrebno još nešto: talenat (18). Usput stiže da dobaci i kako hepi end traže frizerke, a frizerke nisu čovečanstvo?! Ovde mora da padne jedna napomena. Moja frizerka Marijana je jedan od najposećenijih čitalaca koje znam, i neke knjige o kojima sam ovde pisao, pisao sam inspirisan njenim preporukama. Jasno mi je šta je Desnici bilo na umu, ali želim da bude jasno da takve vrste uopštavanja, makar i usputne, mogu da navedu na kriv trag. Književnost ne živi od pisanja, već od čitanja. Dok ima onih koji su prihvatili poziv, biće i književnosti. Sve drugo je za neke druge sfere ljudskih aktivnosti.

Ali da se Desnica makar malo više čita, tvrdim da bi mnogo toga moglo biti bolje. I neka ovo bude maleni prilog tome. Maleni prilog i velika preporuka.

[Miroslav Maričić · Rating 5 out of 5]

Što se tiče Vladana Desnice, moje upoznavanje sa njegovim delom kreće se u obrnutom smeru. Naime njegovo najpoznatije delo još uvek nisam pročitao, Galeb i dalje čami nepročitan na polici za knjige, ali Zimsko ljetovanje i Athanatik jesam i te knjige su mi dovoljne da zaključim da je Desnica fantastičan pisac, koji nije bio podoban za vreme u kome je živeo, a koliko vidim ni za sadašnje.
O ovoj knjizi neću dugo pisati, reč je o nedovršenom delu i prava je šteta što ovaj književni eksperiment nije dočekao konačno uobličavanje, ali i ovako je u pitanju interesantna knjiga. U njoj je na malom broju stranica, svega 80, gustim tkanjem predstavljena ljudska priroda i odnosi koji vladaju u alavim ljudskim porivima.
Ovo je knjiga o knjizi koju namerava da napiše jedan od dva kafanska sagovornika, a osnova priče je pronalazak leka za besmrtnost, leka koji se zove Athanatik. Formula za spravljanje leka je jednostavna, sastojci dostupni, ali Athanatik nije dostupan svima. Osnovno pitanje je ko ima pravo na Athanatik, a ko ne i kako doći do leka? Naravno u sve je uključena vlastela, religija, poznanstva i podmićivanja su tu, naravno kako drugačije, a ima i prepečenice, ali samo za kralja... Oštro, kako valjda samo reči mogu, Desnica hirurški precizno seče po gangrenoznom tkivu, rekao bih svakog društva i svakog socijalnog i civilizacijskog trenutka. Dodao bih da je ovakvu ideju odsustva smrti, neumiranja i posledica takvog slučaja, već prezentovao Saramago, ali u nešto drugačijem obliku, i nekoliko decenija kasnije. Ovoga puta uključiću malo više citata, oni više govore o delu od mog teksta.

"Eto vam ga sad vaš Athanatik! Nisam li vam govorio da ne valja kad se odviše popuste dizgini tim vašim znanostima i umjetnosima? Sad se možete osvjedočiti i sami do čega to dovodi. Opominjao sam: sve sa mjerom, nije dobro kad se čovjek preuči. Preučenu čovjeku, dokonu vojniku i situ radniku svaki đavo padne na um- kaže stara naša poslovica."

"Ako narod nije zadovoljan, ako prigovara, ako ropće, ako se buni, on samim tim prestaje da bude narod i postaje, sasvim suprotno, zavedena gomila protunarodnih elemenata."

"Umrijeti- ta to je užasno, to je živinsko bolno! Jedan vrisak čitavog bića, jedan divlji urlik očajanja, jedan ambis besmisla i nerazuma. Ali: biti umro- kakvog li olakšanja! Kako li se na samu tu pomisao čitavo naše biće razblažuje. (Kako li) u skvrčenom klupku našeg živčevlja odjednom popušta grč, (kako li se) u našem bijednom tkivu, u dnu ovog istrapljenog mesa blaženo opuštaju prenapregnute tetive i žile."

"Može li se nakon izvjesne porcije života, zamisliti išta ljepše, išta prijateljskije, išta čišće od onog 'Velikog ništa'."

"Vratite nam naš rak, vratite nam našu smrt.
Za čovječanstvo nikakva nam žrtva ne smije biti teška. Čak ni žrtva besmrtnosi."

[Dragana Milošević · Rating 5 out of 5]

Mnogo je razloga zbog kojih cenim Vladana Desnicu. Njegovo vešto, britko služenje jezikom, mudro oblikovanje rečenica. Njegov briljantan um. Kao što napisah za vreme čitanja, za mene, njegove reči su jedne od najživljih u našoj književnosti, imam utisak da se meni obraćao dok je pisao, da i danas govori, glasno, smisleno, proročki. Ljubav na prvo čitanje se desila u srednjoj školi: mnogima je lektira bila obaveza, a meni otkrovenje, pronalaženje sebe, temeljnije osluškivanje sveta zahvaljujući „Proljećima Ivana Galeba“. „Zimsko ljetovanje“ je snažna poruka o ratu i ljudskom snalaženju i izmeštanju u mirniji misaoni sklop dok se svet ruši. „Pronalazak Athanatika“, roman u romanu, mučno je predskazanje budućnosti, i vizionarsko upozorenje na sve nevolje sa kojima se susrećemo u 21. veku. Sve tri različite tematski i stilski, ne mogu čitaoca da ostave ravnodušnim jer jasno dokazuju Desničine široke poglede i njegovu spremnost da da smisao bilo kojoj temi koje se lati.

„Pronalazak Athanatika“ se u književnom svetu vodi kao nedovršen roman. Da, moglo se tu još štošta reći, dopuniti odgovorima na pitanja koja su neminovna tokom čitanja. Ima ovde mnogo digresija, ali nije li naš život sastavljen od njih? Što se mene tiče, u cikličnosti ovog romana-novele nema propusta. Štaviše, Desnica je u 80ak strana jasnije i konkretnije opisao mnoge istine sa kojima se mnogi muče u njihovih 400 strana.

Naime, Vladan Desnica je pisao o „nestanku“ smrti 50 godina pre Saramaga. Međutim, ovde smrt nije personalizovana kao u romanu „Smrt i njeni hirovi“, već služi samo kao sredstvo za prikazivanje životinjske prirode ljudi, kao i dokazivanje neophodnosti smrti zarad nenarušenosti prirodnog toka stvari. Ovde neimenovani čovek, možda i sam Desnica, sedi u kafani i kroz prozor posmatra upornu kišu. Drugi, stalni posetilac kafane, „krezubi vjetrogonja“, kako ga Desnica naziva, priča o romanu koji planira da napiše. U njegovom romanu se govori o pronalasku leka za besmrtnost – Athanatika. Kako je taj pronalazak uticao na čovečanstvo? Ko ima pravo na lek – stoga i na besmrtnost? U svem tom haosu oko žudnje za večnim životom, otkriva se važnost slobode kao osnovnog ljudskog prava. Istine se razodevaju pod pritiskom krizne stvarnosti. Dogovor postaje nepoznat pojam. Desnica je svojim veštim darom za satiru i crni humor ogolio državu i sve njene spletke i upitne zakone, a civilizaciju srozao na pećinski nivo. Ogolio je i čoveka kao pojedinca, van koncepta naroda (zajednice), otkrio sve njegove pogane misli i upitna dela, te se jasno prikazala sebičnost na pijedestalu.

U tom plodonosnom razgovoru u kafani vode se rasprave ne samo o radnji romana u romanu, već i o načinu pisanja i njegovoj kompoziciji, o moći koju imaju reči i metafore, o umetnosti kao ključnom delu našeg bića. Desničina omiljena distinkcija prisutna u svim romanima, ona između života i smrti, i ovde zauzima važno mesto. A Desnica zauzima važno mesto na mom putu istraživanja književnosti.

„Dobar pisac otvara nam neke vidike, čini nam dostupnim svoje vizuale, donosi nam neke svoje istine. To je valjan pisac, vrijedan pisac, dobar pisac. Ali veliki pisac ispoljava naše poglede, iskazuje naša ubjeđenja. Otkriva nam naše rođene istine. To je veliki pisac. On kao da nam ne daruje ništa. Samo nas upozorava na nešto što, ne znajući, već posjedujemo.“

Za mene, Desnica je veliki pisac, jedan od najvećih.

[Književne crtice · Rating 5 out of 5]

Kada čujete da je neki roman nedovršen, prvo na što biste pomisliti je kako mu nedostaju određena poglavlja odnosno kako su poglavlja djelomično neobrađena, nenapisana. Međutim, nakon čitanja Desničinoga romana ˝Pronalazak Athanatika˝ nikako vam neće pasti na pamet pomisao o njegovoj nedovršenosti ili potreba za dodatnom sadržajnom izgradnjom.

Roman je strukturiran kao esejizirani dijalog kroz koji u formi pitanja i odgovora saznajemo o budućem romanu jednoga od dvojice govornika. Sam sadržajni dio romana građen je na mogućnosti biološko-medicinskoga dostignuća te na pretpostavkama kakve bi posljedice otkriće eliksira, hormona ili lijeka besmrtnosti imalo na čovječanstvo. Međutim, Desnica se nije zaustavio samo na mogućim medicinskim okrićima, nego kao i u ostalim svojim djelima, i ovaj roman je prožeo misaonim promišljanjima o životu, ljudima, ali i o književnom stvaralaštvu. Stoga, ovaj roman sadrži niz filozofskih promišljana, ali ne hermetičnih, nego jednostavnih i čitljivih:
,,Tragedija u životu susrećete koliko god hoćete, na svakom uglu. U umjetnosti, dobre su tragedije veoma rijetke. Za tragediju u životu dovoljna je nesreća. Za tragediju u književnosti treba još nešto: talent. Možda je to neki specijalni talent, talent za nesreću, ako hoćete. Ali ipak talent.”

Tko je do sad čitao bilo što iz opusa ovoga velikoga pisca, vrlo lako je mogao uočiti njegovu sklonost prema dualizmu, ali i hibridizaciji žanrova (˝Proljeća Ivana Galeba˝). Naime, kroz ovaj roman se povlači izmijena binarnih opozicija između dva dualistički prikazana svijeta. Stoga je teško jednoznačno klasificirati djelo kao utopijski odnosno distopijski roman te se radije o njemu govori kao o fantastičnom (intelektualnom) romanu.

,,Vi još živite u bezazlenoj obmani da je pisac gospodar situacije. On je to možda tek za nekoliko početnih stranica ili poglavlja, dok postavi stvar, dok namjesti kulise, dok navije oprugu svojim licima. Dalje sve se razvija samo od sebe, svojim nužnim neizmljeničnim tokom, i vuče pisca za sobom kao psa na lancu.”

[Рашка]

Zanimljivo, ali nije moje pivo.

[Em · Rating 1 out of 5]

Dobila sam sjajne preporuke, zaletela se i knjiga mi nije legla. Možda zato što nisam fan eksperimenata u pisanju, pa sam očekivala tradicinalnu priču.