Knjiga Oluja na Aconcagui napisana je na španjolskom jeziku i objavljena u Argentini 1944. godine, samo nekoliko mjeseci nakon nakon prvog Sekeljevog uspona na najviši vrh američkih kontinenata kojim je „postavio“ i potom čitavih trideset godina „držao“ hrvatski (i jugoslavenski) visinski rekord. Godinu dana poslije Sekelj se pridružio potražnoj ekspediciji argentinske vojske s kojom je pronašao posmrtne ostatke unesrećenih suputnika s uspona na Aconcaguu i po drugi put se popeo na vrh čime je Oluja na Aconcagui u sljedećem izdanju dobila novo, završno poglavlje: „Godinu dana kasnije“. Knjiga je u Argentini imala u svega devet godina imala pet ponovljenih izdanja, uvrštena je u popis obavezne školske lektire, a golemu popularnost uživala je i u planinarskim krugovima čitave Latinske Amerike.
Oluja na Aconcagui objavljena je prvi put na hrvatskom jeziku početkom 1955. (Izdavačko poduzeće Epoha), nekoliko mjeseci poslije povratka Tibora Sekelja iz Južne Amerike i četiri godine nakon što je naša javnost prvi put čula za njega i podvig osvajanja najvišeg vrha obaju Amerika iz 1944. Kao što je presudno utjecala na njegovu južnoameričku karijeru, ekspedicija na Aconcaguu i knjiga o njoj učinila je Sekelja popularnim i u tadašnjoj Jugoslaviji. Iako to možda nije njegova najpopularnija knjiga na ovim prostorima (jer pisao je i knjige za djecu), po njoj je vjerojatno ostao najupamćeniji, osobito među generacijama koje su imale prilike uživo slušati njegova predavanja. I desetljećima poslije, mnogi koji su postali planinari i alpinisti, koji su to samo željeli ili su tek u naslonjačima maštali o ledenim vrhuncima, prve poticaje za planinarenjem, kao i zanimanje i ljubav prema planinama i planinarskoj književnosti, dobili su čitajući upravo ovu knjigu.
Ono što ovoj knjizi daje trajnu kvalitetu, i što na današnjeg čitatelja može jednako sugestivno djelovati, tim više ako mu je ovo prvi susret s planinarskom književnošću, jest Sekeljeva „estetika (osvajanja) planine“. Kao što piše u predgovoru, Sekelj sebe ustvari nije shvaćao alpinističkim borcem, osvajačem planinskih vrhova, nego vječnim prijateljem Planine, njezinim ljubavnim izabranikom koji se, uživajući poput sanjara, divi njezinoj prirodnoj ljepoti. Opisujući detaljno svoj boravak i iskustva u planini, ispreplićući praktične stvari i znanstvena objašnjenja, dokumentarnost i poeziju, Sekelj je u knjizi sugestivno provukao misao o odnosu čovjeka i planine, o smislu planinarstva, koja ima i svoju estetsku i etičku dimenziju.
Novo izdanje knjige Oluja na Aconcagui obogaćeno je s tridesetak crno-bijelih fotografija, od kojih se dobar dio po prvi put predstavlja hrvatskoj javnosti. Ilustracije na koricama izradila je naša umjetnica i alpinistica Iva Božić.
Dobre knjige poput ove, kao što se zna, ne zastarijevaju. Ali to ne vrijedi i za njihove prijevode, ma koliko dobri bili, jednostavno zato što se jezik mijenja. Riječi, fraze, žargon i kulturne konotacije podložne su promjenama. Osnovni alat komunikacije, jezik, živ je organizam, a komunikacija je smislena tek kad se prenositelj i primatelj jasno razumiju. Želeći da ovo djelo u prijevodu i autor ostvare što bolju komunikaciju s današnjim čitateljem, hrvatski prijevod Oluje na Aconcagui Ive Večerine, star šezdeset šest godina, odlučili smo jezičnom redakturom i korekturom približiti suvremenoj izražajnoj normi i tako ga otrgnuti od nezaslužena zaborava.
Tibor Sekelj was a polyglot, explorer, author, and 'citizen of the world.' In 1986 he was elected a member of the Academy of Esperanto and an honorary member of the World Esperanto Association. Among his novels, travel books and essays, his novella Kumeŭaŭa, la filo de la ĝangalo ("Kumewawa, the son of the jungle"), a children's book about the life of Brazilian Indians, was translated into seventeen languages, and in 1987 it was voted best Children's book in Japan. In 2011 European Esperanto-Union declared 2012 "The Year of Tibor Sekelj" to honor the 100-year anniversary of his birth.
Bez senzacionalizma i preuveličavanja te s velikom dozom ljudskosti, Oluja na Aconcagui napisana je izvrsnim, odmjerenim tonom zaljubljenika i štovatelja planina. Opisi snježnih padina Anda i prirodnih fenomena koji kruže njenim vrhovima prikazuju svu veličanstvenost tog južnoameričkog planinskog masiva.
Unatoč vremenskom odmaku od skoro 80 godina, Sekeljev putopis i dalje ostavlja upečatljiv dojam, na više razina. Uz bajkovite opise Aconcague, posebice me veselilo čitati o međusobnim odnosima i karakterima ostalih članova njegove družine koji zrače iskrenim prijateljstvom i međusobnim poštovanjem.
Jedna od najljepših planinarskih knjiga koje sam čitao. Preporuka svakome imalo zainteresiranim za ljepote ledenih visina i ljudske borbe da ih nadvlada.
Historia escrita de forma muy amena, muy bien documentada y con gran cantidad de datos que sirven para conocer la historia del Aconcagua. Valioso testimonio.