Leto. Kraj sedamdesetih. Dvoje mladih Jugosloveпa, koji пisu baš zajedпo, ali пisu пi sasvim odvojeпi, odlaze u austrijsku пјu ejdž i eko komuпu kako bi iskusili istiпsku slobodu. Nakoп početпog oduševljeпja ubrzo shvataju da i u zemaljskom raju bez muke пеmа пauke, da slobodпa ljubav пiје lišeпa posesivпosti i da se za pravi biozalogaj mora пesto i istrpeti. Posle mпogobrojпih urпebesпih peripetija, pomalo zbuпјеп i uvek vedar, glavni juпak vratiće se u rodпi grad i пastaviti sa svakodпevпim životom. Sve dok mu па vrata пе zakuca dečak Og, čiju majku пiје video još od komuпarskih dапа. Njih dvojica ćе morati da је пađu. Ili da se пekako sпađu. „Vladimir Kopicl, jezički akrobata u oblaku opijata, пarezao је па mikročip jedaп juпački romaп-ekskurziju о silasku u Zeleпu Zajedпicu, о ratovaпju kompota i komposta, о hipi komuпi паd kojom lebde oblaci očekivaпja iz kojih пikad пеćе pasti kiša razočaraпja. Posle ostaviпske rasprave о nasleđu istorije bitпika i hipika, ovom romaпu pripala је magičпa krpa sеćапја, iz koje vrcaju radost, duhovitost i blagost.“
Vladimir Kopicl rođen je 1949. godine. Završio je studije književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Objavio je knjige poezije: Aer (1978), Parafraze puta (1980), Gladni lavovi (1985), Vapaji & konstrukcije (1986), Pitanje poze (1992), Prikaze – nove i izabrane kratke pesme (1995), Klisurine (2002), Pesme smrti i razonode – izabrane i nove pesme (2002), Smernice (2006), Promašaji (2008), Sovin izbor – nove i izabrane pesme (2008), 27 pesama: tenkovi & lune (2011), Nesvršeno (dvojezično izdanje, 2011), Tufne – izabrane pesme (2013), kao i knjige eseja: Mehanički patak, digitalna patka (2003) i Prizori iz nevidljivog (2006). Priredio je i preveo više zbornika i antologija: Telo umetnika kao subjekt i objekt umetnosti (1972, sa Anom Raković), Trip – vodič kroz savremenu američku poeziju (1983, sa Vladislavom Bajcem), Novi pesnički poredak – antologija novije američke poezije (2001, sa Dubravkom Đurić), Vrata panike – telo, društvo i umetnost u mreži tehnološke derealizacije (2005), Milenijumski citati (2005), Tehnoskepticizam (2007) itd. Dobio je Brankovu nagradu za prvu knjigu pesama (1979), Sterijinu nagradu za pozorišnu kritiku (1989), Nagradu DKV za knjigu godine (2003), nagradu „Stevan Pešić“ (2003), nagradu ISTOK-ZAPAD (2006), Disovu nagradu za pesnički opus (2008) i Nagradu „Desanka Maksimović“ za pesničko delo i doprinos razvoju srpske poezije (2011). Prevođen, zastupljen itd. Živi u Novom Sadu.
Vrpoljiv, poletan, gizdav, hipi-jezik Vladimira Kopicla najbolji je upravo kada nema veze sa romanom. Kopicl nije pripovedač, već jedan od naših važnijih pesnika, što se upravo vidi i u njegovoj prozi. Sve pršti, puca i pupi od jezičkih igara, ali i neobaziranja, nekonformizma i nezalečenosti. Paroksizam alavog, ali i lepršavog jezika nosi prepoznatljive tonove novosadske (neo)avangarde. I upravo u tom svetlu „Španska čizma” može biti zapamćena – kao p(r)ozni doprinos raznoglasju u koje su upleteni i Slobodan Tišma, Voja Despotov, Vujica Rešin Tucić, Judita Šalgo.
Vragolasto nakinđuren, kovrdžavi Kopiclov stil donosi kilavu naraciju, ali zato zanimljiv događaj-u-jeziku, što je zapostavljen, a suštinski važan književni poduhvat. Bez rada na jeziku, rizika, vrpoljenja, ostaje samo beživotna tekstualna produkcija. Iako „Španska čizma” govori o vremenu nakon životnog, gozbenog veselja, odnosno, o ostacima obeda, karneval se nastavlja i ako se nešto ne može za ovo delo reći, to je nedostatak života. A gde je karneval, tu je i čulnost, telesno-materijalno i „pogled nadole”. Rečju – kompost. A u kompostu i ostaci života i novi život.
Mogli su praskovi i jezičke skalamerije da imaju različit oblik i tok, ali i ovako su dovoljno podsticajni da golicaju znatiželjnike. Ipak, u odnosu na Kopiclovu poeziju, ovo je samo izlet.
Jedan od romana iz finala za NIN-ovu nagradu. Meni je prosto tu bilo previše toga na jezičkom planu: previše poigravanja, previše deminutiva, previše svega, a premalo prave priče za koju bih se uhvatila. A i prelaz između prvog i drugog dijela djelovao je nekako previše naglo, iako ima dosta nekih finih asocijacija koje ih vezuju.
Imao sam predrasude prema Kopiclu pošto mi se nije svideo prevod knjige Dilanovih pesama od pre par godina. Međutim, ovo lako, brzočitajuće štivo mi je dobro leglo. Svidelo mi se njegovo viđenje posthipijevskih ekološko-veganskih komuna koje su pre lečilišta seksualnih frustracija i pribežište ljudi koji su nesposobni da prihvate odgovornost, nego ono za šta se izdaju. Motivi glavnog junaka, neopterećenog tom ideologijom, svodili su se na to da nešto "kresne" ali se ipak na kraju ispostavilo da njegov moralni fundament daleko dublji od toga. Knjiga je prijatno iznenađenje za mene.
Dakle, autor se preziva Kopicl, pa se u čast Davitelju ovo nikako nije moglo zaobići! I naravno da mi se sve vreme prividjao Srdjan Šaper kako mi sve ovo priča uz šampite 😄 Stil pomalo (više) naporan pošto je do pucanja napakovan aluzijama iz pop kulture i ko zna čega još, što je povremeno i simpatično, ali češće samo zamorno. Plus uvijeno, nakićeno, zakukuljeno, zamumuljeno... a Saramago nismo, da se ne lažemo. Kad se razgrne sve ovo... (*šiba se po prstima da ne napiše baljezganje*), zanimljiv izlet u svet post-hipi-komuna, eto i to da naučimo, i zanimljivo pitanje o moralu ovih "slobodnih duša" (kao što čovek napisa u jednom drugom prikazu).
ma sta je ovo bre....nmg da verujem da sam dala 500 dinara za ovo....moram da prestanem da kupujem knjige samo zato sto imaju lepu koricu
"kada bi ne sudi o knjizi po korici bila knjiga"
procitala sam prvih 20 strana i ne znam ni da li cu moci da je zavrsim....gadan stil pisanja kontam da ste hipici ali ne zelim vise nikada da procitam reci sisica,parica, travica u zivotu
Vladimir Kopicl virtuozno prevrće vešto složene rečenice, koje se poput tsunamija, i bez izvinjenja, prebacuju jedna preke druge. Dočaravanje likova i situacija je podjednako uspešno. Čitalac zna tačno gde se nalazi, svestan je boja, mirisa, a naročito hormonskog stanja mladog protagoniste, koji se sliva iz jedne situacije u drugu, u potpunom carpe diem stilu. Previše je knjiga koje nisam pročitala da bih mogla da kažem da je karakter jedinstven u svetu književnosti, ali meni se protagonista daleko više svideo od izvikanog, mlitavog Holden Caulfield-a. Pozitivnost i prilagodljivost Kopiclovog karaktera, koji se sa lakoćom potpuno predaje svakoj situaciji u kojoj se nadje, zaštićen od bola vidjenjem stvari upravo onakvim kakve jesu, daleko su inspirativniji za mlade ljude, od nekih ispraznih, ne-znam-šta-ću-sa-sobom, poor-me tipova, opsednutim samo-izmišljenom aksioznošću.
Dakle zašto samo tri zvezdice uz toliko hvale? Knjiga je nedovršena. Posle lavine prve polovine knjige, gde se kotrljamo sa protagonistom punim plućima, bačeni smo u svet malih tračeva, koji služe kao slabi lepak izmedju prve polovine knjige i njenog finisha. Kao da pisac prepričava priču koju je čuo, ili doživeo, i previše pazi da ne povredi ljude o kojima govori. Da sam Vladimir, ja bih obnovila knjigu, ubacila se u drugu polovinu bez zadržaja, i poboljšala zaplet i rasplet iskrenošcu i uvidima koje su tako divno ozarile prvi deo knjige. Takodje bih sagradila most izmedju prvog i drugog dela knjige, koji trenutno nekako vise odvojeni jedan od drugog. Izbacila bih Lilu (njeno prisustvo je potpuno neopravdano) i poslala protagonistu da sa Ogom u Maroku nadje Kiru. Tako pozitivnoj knjizi zaista nedostaje happy ending. Zapravo, bilo kakav ending. Trenutno ga nema.