Svet umetnika je pakao ispunjen duhovima. Viđen očima autora, okruženog sujeverjem i predrasudama, Beograd je postao nadrealni svet bez nadrealizma. Sluz i žuč je priča u kojoj potraga glavnog junaka za egzistencijalnim smislom dovodi do razotkrivanja zataškane stvarnosti. Rackovićev junak je „mrtav čovek u mrtvom gradu“ koji poseže za surogatnom utehom jer je smisao odavno izgubljen.
„Proze kakvu piše Racković u istoriji srpske književnosti nije bilo. Malo je takve književnosti i u svetu. Proze koja se piše životom i krvlju i koja je uporediva samo sa prozom Antonena Artoa. Kao i u Rackovićevoj Bibliji i ovde je reč o istini i iskrenosti za koje ne znam da li smo svi spremni. Sluz i žuč sam pročitao u dahu. Izuzetan kratak roman koji zaslužuje da bude prepoznat i od kritike i od čitalaca.“
– Svetislav Basara
„Džoni Racković je najnježniji savremeni srpski pisac. Piše kao što bi pisao Vilijam Barouz da je živio u Beogradu, da je bio pitomiji čovjek i da je bio mnogo, mnogo luđi. Ono što Racković piše neka je vrsta dnevnika ili memoara između dva nedovršena, po svemu sudeći imaginarna felacija, i čudesno je lijepo i dirljivo. Započneš čitati, tek da vidiš o čemu je riječ, a onda ne staješ do posljednje tačke. I kao u svakog istinskog pisca koji se pojavio niotkud, kod Rackovića nisi siguran što te više dira, ono o čemu piše, ili način na koji piše.“
Nenad Racković rođen je 1967 godine. Završio je gimnaziju i upisao Fakultet dramskih umetnosti, koji je posle dve godine napustio. Od 1990. do 1998. bio je saradnik Radija B92, na kom je uredjivao i vodio emisiju “Ritam srca”.
Izlagao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama. Igrao u nekoliko filmova. Glumio u pozorištu. Objavljuje književne tekstove u časopisima. Piše scenarija i romane.
Gubljenje! Da je pisac biti lako, pisac bi bio svako. Veliko razočarenje, ne mogu bolje od toga da častim sa dve zvezdice. Jedino dobro je sam izgled izdanja i fantastične ilustracije.
Žali bože vremena koje sam utrošila u čitanje ove knjige u psećem parku, bolje bih ga utrošila gledajući u psa kako piša. Ne znam jel Racković misli da je van svakoga jer zna vulgarno da se izrazi ali meni njegovo drkanje kurca nije tolko produhovljujuće kolko njemum mislim da sam više zanimljivih komentara o životu dobila od pijanih ujaka i depresivnih kumova na slavama nego od 1 rečenice ovog čoveka. Al eto fini su crteži pa nek bude 2 mesto 1 zvezdica.
Knjiga u kojoj se posebno ništa ne dešava ali opet tera na čitanje i pročita se u jednom dahu. Mislim da Racković je to i hteo, knjigu o ničemu i ništavilu što Sluz i Žuč predstavlja u suštini, cinični nihilizam do srži. Više je kao skup misli i neke vrste dnevnika koju je Džoni zapisivao u trenutku na papir. Takođe bih pohvalio i jako zanimljive ilustracije. Sve u svemu specifično delo moderne Srpske književnosti koja nije baš za svakog, Racković definitivno ima potencijala za pisanje ali ne verujem da će pisati nešto uobičajno i da kažem normalno mogu samo očekivati još luđa dela u budućnosti.