Napeti noar triler sa elementima toka svesti. Misteriozni nestanak dečaka u šumi otkopaće davno zakopane tajne i dokazati da prošlost nikad ne umire.
Ovaj jezivo realističan roman sa elementima toka svesti živo i precizno prikazuje anatomiju jednog zločina. Lišena suvišnih detalja, ovo je drama situacije koja nas tera da sami tragamo za onim što nije tu.
Kad pomisliš da je kraj šuma je spremna da ponovo uzvrati udarac. Jer u lovištu svaki trenutak je preobražaj, patnja, iščekivanje, život i smrt.
Loviše Katarine Nikolić je krimi roman sa elementima trilera, porodičnog i ljubavnog romana. Roman ima neobičnu i razbijenu kompoziciju, gotovo fargovsku atmosferu, intrigantne i filmične scene koje se smenjuju, poput kadrova na filmu. Radnja prati dve porodice i njihove intimne priče u jednom malom mestu, daleko od svega. Kada te kobne zime, dečak misteriozno nestane u šumi, sve se menja. Njegov otac, lovac, opsesivno traži krivca spreman za konačni odstrel. Lokalni policajac, fokusiran na istragu otkriva tajnu o sukobljenim porodicama i sam biva uvučen u njihov mračni i opasni svet. Tragovi nestaju pod snegom i svi moraju da se suoče sa prošlošću kako bi dokazali svoju nevinost. I taman kad pomisliš da je kraj, šuma je spremna da ponovo uzvrati udarac i dokaže da prošlost nikad ne umire. Jer, u lovištu svaki trenutak je preobražaj, patnja, iščekivanje, život i smrt.
Katarina Nikolić (1988) je rođena u Pančevu. Diplomirala je na Fakultetu dramskih umetnosti 2011. godine kao audio vizuelni umetnik iz oblasti dramaturgije. Piše, s vremena na vreme, za književni časopis "Kvartal". Autor je romana "Kazablanka" (2008), "Igra jednog časa" (2013) i "Dete Prirode" (2014). Jednu od mnogobrojnih priča izdala je u saradnji sa Vasom Pavkovićem "Leksikon božijih ljudi" (Službeni glasnik, 2010). Časopis "NIN" objavio joj je priču "Šerlok Holms. Bez kokaina" 2012. godine. Obožava kinematografiju, Alfreda Hičkoka, Hemfrija Bogarta, američke pisce Fantea, Bukovskog, Judžina O’Nila ali i gitaru Džoa Satrianija. Kratku recenziju o iranskom novom talasu "Prošlost i sadašnjost" objavio je magazin "ReStart online" (2012).
Baš mi se svidela. Bila sam navučena od prve stranice i samo sam želela da budem ostavljena na miru kako bih je dovršila. Katarina Nikolić ume da izgradi atmosferu i da pruži ono najstrašnije – surovu realnost u kojoj su čudovišta ljudi. „Lovište“ zaista ima nešto fargovsko i tvinpiksično u sebi i drago mi je što sam među domaćim autorima pronašla triler kakav sam želela da pročitam ove jeseni (ovako nešto sam očekivala od romana Pine pa sam ostala praznih ruku). Konačna ocena bi bila 4.5* i pritom nisam uzela u obzir to da je lektorka morala da odradi mnogo bolji posao ili jednostavno da odradi svoj posao i tačka (greške u kucanju, pravopisne greške, enteri gde ne treba, bez razmaka gde treba, progutana slova i reči...). Dobar je ovo materijal i za neku seriju s obzirom na to koliko ih ima u poslednje vreme, a već sam videla kako Iliju glumi Goran Bogdan.
Poprilično teška priča, oko koje je autorka uspešno zatvorila krug. Atmosfera i sve u knjizi je potpuni omaž skandinavskim horor filmovima gde se radnja odvija u nekim nepreglednim, mračnim šumama sa drevnim bogovima i duhovima koji tamo obitavaju. Nažalost, priča je poprilično realna (pored toga što je teška), a horor je samo njen opis. Davno poljuljani međuljudski i međususedski odnosi ukrstiće koplja i polomiti noževe na sasvim nedužnom detetu. Katarina sasvim vešto plete priču o otuđenosti savremenog čoveka, borbi ega sa osećanjima, posledicama koje ta borba donosi, neutemeljenom ponosu koji ubija odnose i gura u otuđenje i patnji koja je nezaobilazni pratilac. Ovo je roman dijaloga, koje autorka poprilično vešto tvori: ti razgovori su živi, plastični, neusiljeni, nepatetični, te psovke sočne i potpuno na mestu, što je poprilično teško ukomponovati da ne ispadne izveštačeno, kao što je često slučaj, jer tvorba dijaloga je poprilično opasna zamka u romanu. Ja sam ovde verovao svakom razgovoru i opravdao svaku psovku. Jedino mi je malo pokvario utisak drugi deo romana, koji, možda, ne bi trebalo da bude toliko detaljan i da, praktično, objašnjava i razrađuje prvi deo, nakon što Katarina zatvori glavnu temu. Međutim, bio je itekako potreban.
Difficult story with many characters with the hunting ground in the center of the story as the novel title suggests.
It all starts when a journalist named Adam together with his wife and son goes back to the village house where he used to live. On the other hand, father and son (Ilija and Mihailo) go hunting with other people from the village.
Mihailo disappeared and the police together with other people are trying to find him.
Through the novel, as it shifts between present and past, the relationships between characters are to be revealed while the writer skillfully builds eery atmosphere which goes from the very beginning of the novel to the very end.
Imao sam poprilična očekivanja od ovog ,,domaćeg krimića”, i ta očekivanja su rasla tokom prvih pedesetak strana romana, međutim, nakon atmosferičnog uvoda sve ostalo ide u lošem smeru.
Ljubitelj sam ideje omaža, ali ovde umesto omaža skandinavskim krimi romanima dobijamo nešto što niti je skandinavski niti je srpsko. To za rezultat ima su likovi totalno neuverljivi, kao i čitava društvena dinamika u selu koje bi trebalo da je udaljeno tridesetak kilometara od Beograda. Jednostavno, skoro svi glavni likovi su nezamislivi u sklopu našeg društva. Ne želeći ulaziti u detalje koji bi otkrili i sam zaplet knjige, spomenuću samo primer Bore. On predstavlja neku verziju starog šerifa u malom gradiću, vrsta lika koji se često pojavljuje ovakvim žanrovksim romanima (i filmovima). Problem je što otkud policijska stanica u malom selu koje je u neposrednoj blizini Beograda. Pa onda imamo mladog policajca Maria, koji je poslat iz grada da bude nova desna ruka načelnika Bore. I tako, da ne idem sada u razgradnju mnogih klišea i ubačenih stereotipa koji jednostavno ne fukcionišu u ovakvoj postavci (bar ne uverljivo).
Dozvoliću sebi još jednu opasku, koja se možda čini pretencioznom, ali smatram da je treba iskazati. U ovom tekst se krije dobar žanrovski roman, koji na našu žalost nije urednik otkrio. Ideja i sama atmosfera je dobra. Trebalo je samo još dosta raditi na tekst (naročito na drugoj polovini) i bili bi svi zadovoljniji. Pored problema u likovima, zapletu i raspletu, postoji i nemali broj gramatičkih i tipografskih grešaka.
Ne bih preporučio ovo delo široj čitalačkoj publici, možda samo najvernijim ljubiteljima krimi žanra. Ironično, upravo takvi čitaoci će biti najviše razočarani Lovištem.
Imala sam sreću da pratim Katarinin razvoj od romana Kazablanka, preko drama i scenarija za filmove, pa sve do Lovišta. Da, ovo je prvo (i pravo) djelo jedne spisateljske zrelosti!