Secondo alcuni studiosi siamo entrati in una nuova era geo- logica, l’Antropocene, segnata dal dominio degli umani sull’intero pianeta. Questo libro propone una lettura diversa della nostra crisi socio-ecologica; invece che di Antropocene, bisognerebbe parlare di Wasteocene (dall’inglese waste, scarto), ovvero di un’epoca segnata dalla continua produzione di persone, comunità e luoghi di scarto. L’imposizione di relazioni socio-ecologiche che producono comunità umane e non umane di scarto implica la costruzione di ecologie tossiche fatte di sostanze e narrazioni contaminanti. In un viaggio tra Napoli e Agbogbloshie, in Ghana, tra fantascienza ed epidemie, Marco Armiero porterà i lettori nelle viscere del Wasteocene, ma indicherà anche le esperienze di resistenza che lo stanno smantellando.
Svake sekunde (!) se proizvede 13 tona opasnog otpada, skoro 60 kilograma za svakog čoveka na planeti. Ponoviću: svake sekunde! SZO navodi da je više od 12 miliona smrti u 2012. godini (23 posto ukupnog broja umrlih) uzrokovano ekološkim problemima. Pa vi vidite. (60)
Otpadocen predstavlja kritičko-klasno-društveno redigovanu verziju antropocena, kao nove geološke epohe Zemlje. (Postoje, doduše, i dalje sporenja kod proučavaoca geonauka da li je antropocen zaista geološka epoha, u smislu da je antropogeni uticaj toliko jak da su neki procesi potpuno ireverzibilni. To je zanimljiva tema i može se više informacija naći u knjizi Erla Elisa. Ipak, nijedan naučnik ne spori ljudski uticaj, samo je pitanje proračuna u globalnim okvirima i njihovih ishoda.) Insistiranje na otpadu kao jezgru problema pokazuje da antropocen nije nešto udaljeno, bezlično, nešto što se dešava mimo nas, nego da logika kapitalizma iznova proizvodi ne samo toksični, nego i ljudski otpad, u različitim oblicima. Solidarnost i podruštvljenje su u tim okvirima mana, a nekropolitike trijumfuju u tome da se ideja rešenja problema kupuje kao tehnokratska pilula; doći će stručnjak koji će nas spasiti, a mi ćemo moći da se baškarimo u stečenim udobnostima. Ipak, nedostatak osetljivosti za subalterno, za potlačeno, jeste jeziv. Jer iako živimo u antropocenu ne sudelujemo svi u njemu na isti način. Nije isto da li živimo u Amazonu ili kao multimilioneri u nekoj od zemalja globalnog severa. Odgovornost za otpad i proizvodnju otpada nije ista, jer društveni mehanizam nije i ne može biti isti. Shodno tome, otpadocen je poziv da se temeljne kategorije preosmisle i da samo promišljanje o ekološkim izazovima bude inkluzivnije, pravednije, ali i konstruktivnije. Jer, otpadocen nije samo stvar otpada, nego, još više, otpadnih odnosa, i dok se to ne razume, promena iz korena neće biti moguća. Marko Armijero, hvala nebesima, za razliku od nekih savremenih teoretičara, ne pokazuje znake akademskog prenemaganja, već ima zaista želju da se susretne sa čitaocima i sa svetom. Ne beži od lične perspektive, već je koristi da osnaži svoja stanovišta. Imao sam sreću da ga i uživo slušam u Beogradu, gde je na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju bio organizovan zanimljiv okrugli sto o knjizi. Pročitao sam izdanje tuzlanske BUNE u prevodu Selme Tobudić i ovo je jedna od najbolje dizajniranih knjiga koje sam u poslednje vreme držao u rukama. Svaka čast!
Veramente molto interessante, anche perché apre a scenari diversi da quelli che mi aspettavo o almeno non solo a quello che mi attendevo di leggere. Non che ce ne sia nemmeno uno bello comunque, di scenario intendo.
I've read it for a seminar on the book that I'll be participating in soon. While I find the concept of the Wasteocene as the wasting relation that produced wasting places and people persuasive, I'm less convinced about commoning as a countermeasure, especially since commoning is defined as the reproduction of resources and relations. I would argue that it was reproduction that got certain humans into the wasting relation with the multispecies more-than-human and other-than-human and we're all suffering because of it, so it's going to be a nice discussion with the author.
Se si vogliono indagare le "relazioni socio-ecologiche" dominanti nella nostra società, quelle che rispondono alle dinamiche del modello capitalistico ormai pervasivo, questo è il libro "giusto". Magari affiancando la lettura a Melanconia di classe. Manifesto per la working class, di Cynthia Cruz.
Bastante más académico de lo que se podría deducir por el título; me esperaba que fuera más divulgativo y entrara en más detalle en las historias que menciona. Hace reflexionar.
troppo troppo interessante, secondo me una lettura obbligata per aprire gli occhi sulla società in cui ci ritroviamo a vivere e prendere migliore consapevolezza delle sue dinamiche
Entendre la gestió dels residus com part del cicles indestriables de la societat actual i com genera recursos, persones i llocs de rebuig. Estableix comunitats invisibilitzades i oblidades, però alhora porta a l'aparició de noves comunitats on apareixen alternatives.
Armiero propone una alternativa al planteamiento de que estamos en el Antropoceno y en su lugar propone que vivimos en el Wasteoceno, un sistema basado en relaciones que separan, que son como residuos: de usar y tirar. Aprecio que use ejemplos concretos y de que haya una esperanza y algo positivo que podamos sacar todos.