What do you think?
Rate this book
Sine, idemo kući
Sine, idemo kući – roman o gubitku, kratkotrajnoj nadi i sjećanju
Njih je troje. U romanu nemaju imena, samo svoje obiteljske uloge koje nadvisuje sudbina. Jedan slućeni odlazak, borba za dostojanstvo čovjeka kojemu su preostali tek dani i noći. Možda pokoji mjesec, godina ne, njih više nema i nikad ih više neće biti. I tri su stare fotografije slučajno ugurane u na brzinu spremljenu torbicu. Otac se, neizlječivo bolestan, u zagrebačkoj bolnici bori za zrak. Prvo je pandemijsko proljeće i sin ga s majkom posvećeno obilazi. A onda, taj će sin poduzeti gotovo filmsku akciju i učiniti sve da svog tatu vrati na njegovu dalmatinsku terasu, dok cvatu trešnje, a lastavičja su gnijezda puna mladih lajica.
U novom se romanu Prtenjača bavi gubitkom, kratkotrajnom nadom i sjećanjem, njegov je glas istovremeno dječački, on zapituje, ali i zreli glas čovjeka koji donosi teške odluke. Ti se glasovi pretapaju u ritmičnoj izmjeni kadrova i slika prošlosti i sadašnjosti tvoreći elegiju u kojoj poput zvuka činele odjekuje ljubav. Njih je troje, i nemaju imena. Ponekad se čine samima na svijetu.
Ovaj roman dostupan je i u mekom uvezu korica.
O autoru
IVICA PRTENJAČA rođen je 1969. u Rijeci. Radio je mnoge poslove, igrao rukomet, pa čak i studirao. Objavio je više knjiga poezije i proze od kojih su najpoznatije Pisanje oslobađa, Uzimaj sve što te smiruje, Brdo, Tiho rušenje i Plivač. Po dvostruko nagrađenom romanu Brdo snima se igrani film. Knjige su mu prevedene na nekoliko jezika, više je puta nagrađivan i antologiziran. Živi i radi u Zagrebu kao radijski autor i slobodni umjetnik.
Primio je sljedeće nagrade: Nagrada 25. Salona mladih za književnost, 1998., Nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti (2001.), Kiklop za pjesničku knjigu godine (2006.), Dobriša Cesarić za još neobjavljeni pjesnički rukopis (2009.), Risto Ratković za pjesničku zbirku, Crna Gora (2010.), V.B.Z. i Tisak media nagrada za najbolji neobjavljeni roman 2014.
Ovdje možete pročitati kako je izgledalo na dodjeli Nagrade za najbolji neobjavljeni roman u sklopu Vrisak festivala u Rijeci 2021. godine.
Njih je troje. U romanu nemaju imena, samo svoje obiteljske uloge koje nadvisuje sudbina. Jedan slućeni odlazak, borba za dostojanstvo čovjeka kojemu su preostali tek dani i noći. Možda pokoji mjesec, godina ne, njih više nema i nikad ih više neće biti. I tri su stare fotografije slučajno ugurane u na brzinu spremljenu torbicu. Otac se, neizlječivo bolestan, u zagrebačkoj bolnici bori za zrak. Prvo je pandemijsko proljeće i sin ga s majkom posvećeno obilazi. A onda, taj će sin poduzeti gotovo filmsku akciju i učiniti sve da svog tatu vrati na njegovu dalmatinsku terasu, dok cvatu trešnje, a lastavičja su gnijezda puna mladih lajica.
U novom se romanu Prtenjača bavi gubitkom, kratkotrajnom nadom i sjećanjem, njegov je glas istovremeno dječački, on zapituje, ali i zreli glas čovjeka koji donosi teške odluke. Ti se glasovi pretapaju u ritmičnoj izmjeni kadrova i slika prošlosti i sadašnjosti tvoreći elegiju u kojoj poput zvuka činele odjekuje ljubav. Njih je troje, i nemaju imena. Ponekad se čine samima na svijetu.
Ovaj roman dostupan je i u mekom uvezu korica.
O autoru
IVICA PRTENJAČA rođen je 1969. u Rijeci. Radio je mnoge poslove, igrao rukomet, pa čak i studirao. Objavio je više knjiga poezije i proze od kojih su najpoznatije Pisanje oslobađa, Uzimaj sve što te smiruje, Brdo, Tiho rušenje i Plivač. Po dvostruko nagrađenom romanu Brdo snima se igrani film. Knjige su mu prevedene na nekoliko jezika, više je puta nagrađivan i antologiziran. Živi i radi u Zagrebu kao radijski autor i slobodni umjetnik.
Primio je sljedeće nagrade: Nagrada 25. Salona mladih za književnost, 1998., Nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti (2001.), Kiklop za pjesničku knjigu godine (2006.), Dobriša Cesarić za još neobjavljeni pjesnički rukopis (2009.), Risto Ratković za pjesničku zbirku, Crna Gora (2010.), V.B.Z. i Tisak media nagrada za najbolji neobjavljeni roman 2014.
Ovdje možete pročitati kako je izgledalo na dodjeli Nagrade za najbolji neobjavljeni roman u sklopu Vrisak festivala u Rijeci 2021. godine.
156 pages, Hardcover
Published January 1, 2021
6 people are currently reading
106 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 21 of 21 reviews
November 4, 2022
Sa Ivicom Prtenjačom sam se upoznavala petkovima (da li je ovo ispravna množina dana u sedmici koji prethodi vikendu?) vozeći se sama autoputem iz Beograda za Banju Luku. Kako je jedina radio stanica koja je na tom prostoru zvučala čisto, bez krčanja, bila HRT, tako sam ostavila da slušam, pogotovo kad sam čula njegov radiofonični, umirujući i prijatno topao glas koji je, pritom, doslovno pjevao poeziju. Ostala sam zapanjena. Ko je ovo, šta je ovo? Porazno mi je da sam tek skoro saznala da svega nepunih 200 km od mene živi i radi ovakav poeta, sveznajuća antologija najljepše svjetske poezije, strastveni zaljubljenik u pisanu riječ,.. Svima sam poslije preporučivala emisiju Metafora koju uređuje i vodi a koju možete slušati svakog petka sa početkom u 20:15 na HRT-u, možete naći i snimak na netu.
E sad, kako ja, dok nisam upoznala Prtenjaču nisam bila neki čitalac poezije (to se s njim i, naravno, nekolicinom autora koje sam oduvijek voljela poput Karvera, Šeparda, Hormana, Bećkovića, Tanje Stupar Trifunović,.. toliko promijenilo), ne samo da sam zanemarila ogroman broj značajnih pjesnika i autora isključivo ove književne forme, nego sam samu sebe neopravdano i bespotrebno lišila ogromnog jednog bogatstva. Nego, da skratim ovoliku uvertiru (ja, kraljica predugačkih uvoda i digresija), odlučim da pokušam, za početak sa njegovom prozom - ipak mi je nekako bliža. Koleginica Sanela je išla na ovogodišnji festival književnosti u Rijeku gdje je imala i tu privilegiju da ga lično sluša i upozna (a obećala je da će ga sa Imperativom, udruženjem za
promociju i popularizaciju književnosti dovesti i u BL - što jedva čekam!) i kupila mi, između ostalog, i ovaj naslov.
Kao što napisah, knjigu sam pročitala odmah, za neka dva-tri dana, nisam žurila, može se pročitati za mnogo kraće, ali mi je bilo žao da se oprostim od nje i od emocije u kojoj me je držala sve vrijeme. I otad ništa nisam pročitala. Dakle, puna dva mjeseca već imam tzv. book hangover, ne mogu uzeti ništa drugo jer neće biti ni približno kvalitetno, jer želim još uvijek da budem u svijetu topline, iskrene emocije, zdrave obiteljske ljubavi koja grije i tijelo i dušu. Malo kad u književnosti možete naići na jedan istinski blizak odnos između oca i sina (to sam prije Prtenjače spoznala nedavno jedino kod Mehmedinovića čijoj priči Me'med, crvena bandana i pahuljica posljednje tri i po godine nisam našla ravne do ove sad!). Teško je pisati o spoznaji skorašnjeg gubitka roditelja, teško je uopšte prihvatiti činjenicu o njihovoj smrtnosti jer obično o njoj ne razmišljamo, uzimamo život i zdravlje zdravo za gotovo, ne spoznamo tu mogućnost dok nas ne grune iz sve snage direktno u grudi. Naročito je nezahvalno upustiti se u jedan takav poduhvat kad se to sve i proživi, a zadržati emociju i ne skliznuti u patetiku. Ali, Prtenjača je to uspio i izveo maestralno. Pisao je iskreno, bez zadrške, savršeno dočarao i onaj najtananiji osjećaj zbog kojeg vam prođu trnci ispod kože, predivno. Ono što me je posebno fasciniralo je izbor narativa, naizmjenično pisanje u prošlosti i sadašnjosti i briljantno autentično "prebacivanje" u adekvatnu dob pripovjedača. Čitajte Prtenjaču, čak i ako ste sami nedavno izgubili najbližeg za vrijeme pandemije, pogotovo u tom slučaju, vjerujte mi na riječ.
E sad, kako ja, dok nisam upoznala Prtenjaču nisam bila neki čitalac poezije (to se s njim i, naravno, nekolicinom autora koje sam oduvijek voljela poput Karvera, Šeparda, Hormana, Bećkovića, Tanje Stupar Trifunović,.. toliko promijenilo), ne samo da sam zanemarila ogroman broj značajnih pjesnika i autora isključivo ove književne forme, nego sam samu sebe neopravdano i bespotrebno lišila ogromnog jednog bogatstva. Nego, da skratim ovoliku uvertiru (ja, kraljica predugačkih uvoda i digresija), odlučim da pokušam, za početak sa njegovom prozom - ipak mi je nekako bliža. Koleginica Sanela je išla na ovogodišnji festival književnosti u Rijeku gdje je imala i tu privilegiju da ga lično sluša i upozna (a obećala je da će ga sa Imperativom, udruženjem za
promociju i popularizaciju književnosti dovesti i u BL - što jedva čekam!) i kupila mi, između ostalog, i ovaj naslov.
Kao što napisah, knjigu sam pročitala odmah, za neka dva-tri dana, nisam žurila, može se pročitati za mnogo kraće, ali mi je bilo žao da se oprostim od nje i od emocije u kojoj me je držala sve vrijeme. I otad ništa nisam pročitala. Dakle, puna dva mjeseca već imam tzv. book hangover, ne mogu uzeti ništa drugo jer neće biti ni približno kvalitetno, jer želim još uvijek da budem u svijetu topline, iskrene emocije, zdrave obiteljske ljubavi koja grije i tijelo i dušu. Malo kad u književnosti možete naići na jedan istinski blizak odnos između oca i sina (to sam prije Prtenjače spoznala nedavno jedino kod Mehmedinovića čijoj priči Me'med, crvena bandana i pahuljica posljednje tri i po godine nisam našla ravne do ove sad!). Teško je pisati o spoznaji skorašnjeg gubitka roditelja, teško je uopšte prihvatiti činjenicu o njihovoj smrtnosti jer obično o njoj ne razmišljamo, uzimamo život i zdravlje zdravo za gotovo, ne spoznamo tu mogućnost dok nas ne grune iz sve snage direktno u grudi. Naročito je nezahvalno upustiti se u jedan takav poduhvat kad se to sve i proživi, a zadržati emociju i ne skliznuti u patetiku. Ali, Prtenjača je to uspio i izveo maestralno. Pisao je iskreno, bez zadrške, savršeno dočarao i onaj najtananiji osjećaj zbog kojeg vam prođu trnci ispod kože, predivno. Ono što me je posebno fasciniralo je izbor narativa, naizmjenično pisanje u prošlosti i sadašnjosti i briljantno autentično "prebacivanje" u adekvatnu dob pripovjedača. Čitajte Prtenjaču, čak i ako ste sami nedavno izgubili najbližeg za vrijeme pandemije, pogotovo u tom slučaju, vjerujte mi na riječ.
May 3, 2022
u doba općeg otuđenja, pravo osvježenje je čitati o toplim i skladnim obiteljskim odnosima (otac-majka-sin) pa makar kroz temu ispraćaja oca u smrt. prtenjača je iskoristio naoko banalan detalj - tri fotografije - koje ga vode u prošlost koje se s nježnošću i finom nostalgijom prisjeća dok prebacuje teško bolesnog oca iz zagrebačke bolnice u dom gdje će provesti svoje posljednje dane. prtenjača je prvenstveno pjesnik u duši, pjesnik koji piše prozu i čini ju mekanom, tankoćutnom i na ugodan način sentimentalnom. nagradom vbz-a proglašena najboljim romanom 2021., nisam sigurna da bih išla tako daleko, ali vrijedno štivo koje podsjeća da trenutci zabilježeni fotoaparatom mogu nositi ne samo uspomene, nego i emocije i da je lijepo, baš lijepo, imati toplinu obitelji.
May 24, 2022
Skršilo me. 💔
March 30, 2023
Malo sam zakasnila s čitanjem ovog romana, pretpostavljam da sam oklijevala zbog teme koja mi je unaprijed bila poznata, bliska i bolna.
Na konačno čitanje me ponukala preporuka Prtenjačinog kolege, romanopisca koji se i sam bavio autofikcijom i pisao o svom odnosu s roditeljima, iako je njegovo iskustvo bilo drastično drugačije.
U tom smislu, ponovnog proživljavanja vlastite traume gubitka, ovaj je roman ljekovit za psihu čitaoca. Moja draga prijateljica je rekla da je roman "sentiš", ali mislim da je ta naglašena emotivnost njegova najveća vrijednost. Kada sam ga konačno pročitala i zatvorila izašla sam iz tog teksta osjećala sam se kao da sam ponovno prošla kroz svoje iskustvo, ali ovoga puta vođena sigurnom i dobrom rukom emotivno zrelog i mudrog čovjeka.
Međutim, osim tih "sentiš" dijelova, pri čemu bih "sentiš" definirala kao jake emocije s kojima se nerado suočavamo i ironiju koju ta riječ nosi bih povezala isključivo uz čitatelja, nikako i autora ove knjige, osim fascinantnog, gotovo kazališnog oživljavanja riječkog predgrađa osamdesetih godina prošlog stoljeća, vrijednost ovog romana za svakog, pogotovo potencijalnog, pisca je u njegovoj strukturi.
Ona je čvrsta, ona je pametno postavljena, jasno vidljiva i stabilna arhitektonska konstrukcija na koju se čitatelj može s povjerenjem osloniti, a taj oslonac je u trenucima velike tuge svakome potreban. Treći dio romana sam zbog toga pročitala dvaput, jer sam se htjela uvjeriti da je moj dojam nezavršenosti, nedostatka i nakošenosti teksta točan. I jest, treći dio je užurban, napisan da bi se pročitao u dahu, savršen u praznini koju za sobom ostavlja i potrebi na nakon čitanja sjedite još neko vrijeme u tišini, sa zaklopljenom knjigom u rukama.
Tema romana jest bolest i neminovni gubitak oca, ali više od toga, ovo je priča o moralu, životnim vrijednostima i dobru kojeg odgojem nasljeđujemo iz svojih obitelji. Da se vratimo u ton sentiša, knjiga o tome kako biti dobar i pošten čovjek. I vjerujem da se čitanjem malo tog dobra može prenijeti na sve nas.
Na konačno čitanje me ponukala preporuka Prtenjačinog kolege, romanopisca koji se i sam bavio autofikcijom i pisao o svom odnosu s roditeljima, iako je njegovo iskustvo bilo drastično drugačije.
U tom smislu, ponovnog proživljavanja vlastite traume gubitka, ovaj je roman ljekovit za psihu čitaoca. Moja draga prijateljica je rekla da je roman "sentiš", ali mislim da je ta naglašena emotivnost njegova najveća vrijednost. Kada sam ga konačno pročitala i zatvorila izašla sam iz tog teksta osjećala sam se kao da sam ponovno prošla kroz svoje iskustvo, ali ovoga puta vođena sigurnom i dobrom rukom emotivno zrelog i mudrog čovjeka.
Međutim, osim tih "sentiš" dijelova, pri čemu bih "sentiš" definirala kao jake emocije s kojima se nerado suočavamo i ironiju koju ta riječ nosi bih povezala isključivo uz čitatelja, nikako i autora ove knjige, osim fascinantnog, gotovo kazališnog oživljavanja riječkog predgrađa osamdesetih godina prošlog stoljeća, vrijednost ovog romana za svakog, pogotovo potencijalnog, pisca je u njegovoj strukturi.
Ona je čvrsta, ona je pametno postavljena, jasno vidljiva i stabilna arhitektonska konstrukcija na koju se čitatelj može s povjerenjem osloniti, a taj oslonac je u trenucima velike tuge svakome potreban. Treći dio romana sam zbog toga pročitala dvaput, jer sam se htjela uvjeriti da je moj dojam nezavršenosti, nedostatka i nakošenosti teksta točan. I jest, treći dio je užurban, napisan da bi se pročitao u dahu, savršen u praznini koju za sobom ostavlja i potrebi na nakon čitanja sjedite još neko vrijeme u tišini, sa zaklopljenom knjigom u rukama.
Tema romana jest bolest i neminovni gubitak oca, ali više od toga, ovo je priča o moralu, životnim vrijednostima i dobru kojeg odgojem nasljeđujemo iz svojih obitelji. Da se vratimo u ton sentiša, knjiga o tome kako biti dobar i pošten čovjek. I vjerujem da se čitanjem malo tog dobra može prenijeti na sve nas.
November 17, 2021
Odlaskom nasih najdrazih, odlazi i dio nas, a sam taj odlazak najtezi je nama koji ostajemo. Ostajemo zivi.
U romanu je njih troje.
Nije to samo roman o umiranju…to je roman koji govori o odrastanju, neverbaliziranoj povezanosti clanova obitelji, bliskosti i strepnji koja se zgusnjava dok je potreba za kisikom (tate) sve veca i veca. Roman koji povezuje kucu bez fasade s osjecajem srama; roman o ceznji, djecjoj znatizelji, zeljom za ucenjem, zeljom za posjedovanjem vlastite omiljene knjige (pa makar to znacilo kaznu i neka druga odricanja), zeljom za novim prijateljstvima. To je i roman koji govori da je brasno opasnije od cigarete, od korone same (to je nesto o cemu stvarno nisam razmisljala i nije nimalo bezazleno).
To je i roman koji opisuje svo to “fotografsko uzbudjenje” u nama, taj relikt ne tako davne proslosti: dok kupujemo film za fotoaparat koji cemo koristiti samo u posebnim, svecanim prilikama ili na putovanjima; dok cekamo razvijanje prvih fotografija (to je nesto za sto su nove generacije zakinute -cekanje da se fotke razviju, ta neizvjesnost kako ce ispasti) odabir albuma, neki poseban ili onaj kojeg dobijes zajedno s razvijenim slikama; okupljanje kako bismo svi ponovo gledali fotografije, eventualno naknadno razvijanje; uokviravanje i stavljanje na zid, policu…
Bas te fotografije, s nekim dragim davnim momentima, zamrznutim u nekom prostoru i vremenu, bas one o(p)staju i kad nas (i/ili nasih najdrazih) vise nece biti…
U romanu je njih troje.
Nije to samo roman o umiranju…to je roman koji govori o odrastanju, neverbaliziranoj povezanosti clanova obitelji, bliskosti i strepnji koja se zgusnjava dok je potreba za kisikom (tate) sve veca i veca. Roman koji povezuje kucu bez fasade s osjecajem srama; roman o ceznji, djecjoj znatizelji, zeljom za ucenjem, zeljom za posjedovanjem vlastite omiljene knjige (pa makar to znacilo kaznu i neka druga odricanja), zeljom za novim prijateljstvima. To je i roman koji govori da je brasno opasnije od cigarete, od korone same (to je nesto o cemu stvarno nisam razmisljala i nije nimalo bezazleno).
To je i roman koji opisuje svo to “fotografsko uzbudjenje” u nama, taj relikt ne tako davne proslosti: dok kupujemo film za fotoaparat koji cemo koristiti samo u posebnim, svecanim prilikama ili na putovanjima; dok cekamo razvijanje prvih fotografija (to je nesto za sto su nove generacije zakinute -cekanje da se fotke razviju, ta neizvjesnost kako ce ispasti) odabir albuma, neki poseban ili onaj kojeg dobijes zajedno s razvijenim slikama; okupljanje kako bismo svi ponovo gledali fotografije, eventualno naknadno razvijanje; uokviravanje i stavljanje na zid, policu…
Bas te fotografije, s nekim dragim davnim momentima, zamrznutim u nekom prostoru i vremenu, bas one o(p)staju i kad nas (i/ili nasih najdrazih) vise nece biti…
November 23, 2021
Moram priznati da sam bila malo skeptična jer me prošla knjiga Plivač nije toliko oduševila, no s veseljem mogu reći da je ova onaj stari Prtenjača, prvenstveno pjesnik, lirska posveta njegovoj obitelji, prvenstveno ocu. Ne znam koliko je toga istinito u knjizi, no nije ni važno, ono što je važno je da je uspio dočarati toplinu i bezgraničnu ljubav koju dijele majka i otac, kao i sin prema njima. Prekrasna maštovita izmjena sadašnjosti i prošlosti na svakoj stranici ukazuje na našu prolaznost kao i koliko nas naše djetinjstvo određuje. Prekrasna topla ljudska priča, moja najtoplija preporuka :)
February 22, 2022
Ne. Nikako ne.
November 7, 2021
Težak je život, još teži je kad ti živiš, a netko blizak umire. Pa ne znaš što ti je činiti osim biti prisutan, praktičan, precizan u obavljanju svega svakodnevnoga kao da će to odgoditi neminovnost. Prtenjaču je lako čitati i razumijeti.
August 22, 2022
Kraći autobiografski roman koji najprije kroz nostalgiju, a zatim i patetiku govori o pripovjedačevom odnosu sa svojom obitelji, vodeći paralelno sadašnju i retrospektivnu prošlu radnju. Pritom se ističe motiv fotografije kao bartovski simbol uvijek-već upisane smrti fotografiranog subjekta, čime je naglašena prolaznost, ali i pripovjedačeva umjetnička suptilnost. Stilski je tekst protočan i dinamičan, nije nezanimljiv, ali ne nudi formalnu ili sadržajnu inovaciju, tek bljeskove uvjerljivih naznaka psiholoških stanja pripovjedača (kratko, ali efektno) i gradnju dramske napetosti u utrci s (očevim) vremenom.
May 28, 2022
divno, tužno, utješno
February 7, 2024
Jednu * dajem sebi jer nisam bila dovoljno uporna pročitati knjigu do kraja. Nije da nisam htjela. Tražila sam moment i motiv za nastavak čitanja, no nije se desio. :-(
P.S. Na posudbu me najviše zaintrigirala VBZ-ova nagrada za najbolji roman 2021., no unatoč nastojanju nisam znala prepoznati izvrsnost nagrade vrijedna.
P.S. Na posudbu me najviše zaintrigirala VBZ-ova nagrada za najbolji roman 2021., no unatoč nastojanju nisam znala prepoznati izvrsnost nagrade vrijedna.
December 29, 2023
pandemijski dijelovi (dijelovi o očevoj bolesti) su dobri, ali dijelovi o predratnom djetinjstvu kao da pokrivaju neka opća mjesta i motive o kojima su deseci drugih hrvatskih romana već progovorili na zanimljiviji način.
This entire review has been hidden because of spoilers.
December 10, 2025
Iskrena.
Emotivna.
Grije oko herca dok niz obraz suza kliže.
“I ja sam rekao jedno vedro tata.
Onda je on rekao jel ti ide.
Ja sam odgovorio da sve ide kako treba.
Dobro, rekao je on. Sine, idemo kući.”
Emotivna.
Grije oko herca dok niz obraz suza kliže.
“I ja sam rekao jedno vedro tata.
Onda je on rekao jel ti ide.
Ja sam odgovorio da sve ide kako treba.
Dobro, rekao je on. Sine, idemo kući.”
February 19, 2022
Izvrsno, dirljivo, duboko!
November 20, 2022
Poput udžbenika koji nas upućuje kako više cijeniti neke dobre ljude koji su još uvijek uz nas, ali smo svjesni da to neće dugo potrajati.
February 5, 2023
Read in 2023
April 9, 2023
Ova knjiga me bas zaboljela i prisjetila odlaska mog tate 😔
January 11, 2024
Prekrasna, ali i teška priča.
December 26, 2024
Nitko ne piše kao Prtenjača.
April 11, 2022
Ima puno dobrih zapažanja iz svakodnevnog života, ali to je premalo za (drugi put) VBZ-ovu nagradu!
A ja sam zapazila da i u ovoj knjizi kupuje (i pije) odmah po dvije pive, kao što je to bilo i u Brdu. Kopira sam sebe, zbog kojeg točno efekta?
A ja sam zapazila da i u ovoj knjizi kupuje (i pije) odmah po dvije pive, kao što je to bilo i u Brdu. Kopira sam sebe, zbog kojeg točno efekta?
May 12, 2024
Teškooo
Displaying 1 - 21 of 21 reviews