Leto je Gospodnje 6917. od Postanja sveta. Beograd je bez svog vladara despota Stefana Lazarevića, koji boravi na jednom od čuvenih turnira ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog. U njegovom odsustvu, tek sazdani grad, koji je privukao mnogo sveta sa svih strana, potresaju misteriozna ubistva. Dvorodržac i gradska vlastela pokušavaju da prikriju zločine, pripisujući ih razbojništvu, ali vesti se šire među običnim svetom i kazuju nešto drugo. Jedan pripadnik gradske straže potražiće svog bivšeg kapetana, koji je ražalovan zbog bahatosti, pijančenja i nezgodne naravi, da mu ispripoveda o onome što je video na mestu zločina. Njegove sumnje vode ka onostranom, o čemu bivši kapetan zna ponešto. Uz to, on je jedini kome veruje.
Dakle, krajnje neobična kombinacija arhaičnog srpstva i zlotvora koji uopšte nisu u kategoriji folklornog horora (pipci, kandže, hladni gladni svetovi, ti li si Lavkrafte nisam te prepoznala :)) Neočekivano, nema šta.
Znači, čitav ambijent blago à la Sedef magla, u trenutnom nedostatku boljeg poredjenja - u smislu, sve i svi su bljak u početku, uključujući i glavnog nam lika koji će (valjda) celu muku da reši nekako. Mada, zanimljivo učenje o tome na šta je ličila beogradska kasaba u XV veku (ni na šta, kao i danas 😁). Gospodar se maje po ugarskim turnirima, dakle mačke nema a miševi dolaze na ideje o kolu, enter misteriozni mletački izaslanik sa sopstvenom agendom. Pa politika 🥱 i zavere Pa tajna bratstva, maske i rituali (boys will be boys 😂) Pa nimalo bespomoćan ženski lik ❤️ Pa veštica 💪 Pa jeretici i tajne knjige Pa se Dmitar okupao i ošišao, eto šta ti je ljubav 🎉 Pa sevaju mačevi Pa o prirodi zla
Kod ovih se, blago njima, zakonita vlast otreznila i potamanila plaćenike... za razliku od nas 2025-e koji nismo te sreće, a demon nas onako bedan i žvalav uspešno drži u šaci i sve polako guta... Mislim, definitivno neke scene na kraju neprijatno podsećaju na one koje režira onaj i njegove bede za svoje retardirane poklonike ("Ličili su na glumce jedne prenaglašene i neuverljive predstave.")
Na stranu aktuelnost, odlična knjiga, baš mi je drago što sam otkrila Nebojšin rad. Definitivno 4 = mnogo mi se dopada, sentimentalnih 5 ⭐, čekamo sledeću, kako čujem samo što nije :)
U Nebojšinim pripovestima grad je već očekviana pozornica na kojoj se odigravaju ključni događaji: postapokaliptični izvor užasa ili oaza spokoja u trilogiji Poslednji grad, mesto prepleta sudbina više likova u Čudnovatim događajima u novogodišnjoj noći i, konačno, u fikcionalizovanoj verziji istorije u Čuvaru grada. Bilo da je u pitanju zazor, fascinacija, projektovanje profesionalnih opsesija, ili prostor koji se prosto nameće savremenom čitaocu i autoru jednako sugestivno u dobu u kojem ga je gotovo nemoguće zanemariti, grad dominira pejzažima Nebojšine fantastike. Beograd u doba despota Stefana Lazarevića, u njegovom odsustvu, mračno je i opasno poprište sučeljavanja junaka i mračnih sila. U lokalnu potku sačinjenu od elemenata poznate istorije, vere, verovanja, običaja i divnih starih imena sa ovih prostora utkan je sukob između dobra i zla, obojen zaverama, tajnim grupama i ritualima, žudnjama za moći, spojevima ličnih i širih interesa i eklisiološkim sporom u kojem su mesto našli uticaji mračnih onostranih sila omeđeni aluzijama na lavkraftovske kosmičke entitete. Uz junaka koji u borbi za ideale i pravdu pronalazi i ljubav, u priči mesto nalazi i devojka spremna da zavitla hladnim oružjem. Ali... Mada fokus nije svešteniku, on se izdvaja kao nezaboravan lik, nekonvencionalan jer je bivši ratnik, vičan kandilu koliko i sekiri, a u svakom času vođen dobrotom i ljubavlju. Šteta što nije dobio više prostora. Sem već pomenutih starih imena i istorijskog okvira, duh prošlih vremena prenosi i izdašna upotreba odabrane leksike. Na jednom mestu pri početku kaže "Bilo je proleće, jašta, ali kao da je zima došla u Brusnicu, podno Rudnika, kad se Dmitar konačno vratio kući". Ovde sam pomislio kako bi dobro bilo da se autor opredelio za naratora koji bi celu priču ispripovedao ovako, narodnim govorom, kao da se obraća direktno čitaocu dok u gluvo doba zimske noći sede uz toplo ognjište. Čuvar grada pokazuje da se Nebojša uspešno razvija kao autor i polako pronalazi svoj pravi glas koji se, očigledno, najkomotnije oseća u spojevima fantastike i istorije. A Strahor je očito najbolji mogući književni dom koji je mogao dobiti. To pokazuje i pažnja posvećena opremi knjige - odlično izgleda, korica je fantastična, reljefni detalji sa lakom su odlični, kao i font.
"Čuvar grada" je odličan horor, smešten u doba srednjovekovne Srbije, a u centru pažnje su monstruozna ubistva koja su počela da se dešavaju u odsustvu despota Stefana Lazarevića. Jedini čovek koji može da pomogne je bivši kapetan, ali pitanje je koliko je spreman da se suoči sa ubicom, jer svi znaci ukazuju na to da neće imati posla sa običnim čovekom.
Vidi se uticaj Lavkrafta u ovom romanu, to nije sporno, ali ono što bih posebno istakao kao kvalitet ovog pisca, pored odličnog načina pripovedanja i lepog jezika, svakako je autentičnost, jer uglavnom mnogi domaći pisci ovaj period istorije odvedu u smeru fantastike, ali je Nebojša odlučio da promeni pravac i napravio je pun pogodak. Dosta me je ovaj roman podsetio na francuski film "Pakt sa vukovima" što je dodatni plus, jer nisam primetio da je snimljen sličan film, niti je napisana knjiga koja obrađuje ovakvu vrstu teme.
Nebojši želim mnogo sreće u daljem radu, a vama preporučujem da pročitate ovu knjigu, jer definitivno zaslužuje pažnju.
Nezamisliv užas teroriše oslabljenu prestonicu. Intrige i zverstva... iskvareni velikaši... lagumi i katakombe... mrak... tmina... bezdan... i samo šačica dobrih i hrabrih ljudi spremni da idu do kraja. Čak i onog najstrašnijeg!
Većina likova je previše religiozna.. isuviše ''dobro pobožna'' za moj ukus , ali takvo je tada bilo vreme.. Nebitna stavka u odnosu na kompletan utisak.
Nebojša, hvala na ovoj, zaista zlokobnoj avanturi! 👏👏👏
Ne volim kad neko kaže da mu nije bitna korica knjige. Naravno, ne sudim o knjizi na osnovu korice ali korica jeste bitna. Ova knjiga ima neku stravu i horror u sebi. Jednostavna korica a pleni energijom. Prelepa jeeeee! Strahor je prava kuća za Nebojšu. Situacija je dosta neobična jer od pisca nisam čitao ništa a opet imao sam velika očekivanja jer smo dugo prijatelji na Fb i prosto iz njegovih objava vidi se da čovek ume sa rečima i te kako. Bez problema slaže rečenice koje krasi lepota, sadržajnost a tako se brzo čitaju da ne opterećuju već miluju oči. Vidim da neki karakterišu ovaj roman kao istorijski između ostalog jer je tu despot Stefan Lazarević ali... Ovaj roman je za mene ČIST HORROR. I to kakav horrooooooor! Dobar! Umnogome podseća na Barkera i njegove legendarne Knjige Krvi. Ali na neki način u pitanju je kosmički horror jer je glavna figura "The Great Old Ones" božanstvo Yog-Sothoth iz Lavkraftovog univerzuma. Lavkraft mi je, uz Tolkina, najdraži pisac i moji kriterijumi su bili visokiiiiii čim sam čuo da je Yog-Sothoth u romanu. Nebojša je sve kriterijume opravdao. Toliko dobro opisuje užase i nakaznosti da sam uživao. Kraj romana ima dosta bitnu poruku a to je da je zlo večno. Dobro je večno ali i zlo je večno. Univerzalna je istina da jedno bez drugog ne mogu. Jednostavno, naše je samo da odaberemo stranu. Čovek je previše mali da bi uništio zlo. Pogotovo ako je to zlo starije i od planete na kojoj smo. Neću više da dužim. Samo ću reći ovo i tu stavljam tačku jer smatram da će ta rečenica sve reći... OVAJ ROMAN BI SE SVIDEO LAVKRAFTU.
⚔️ Kao neko ko nije preterani ljubitelj fantastike, moram da priznam da mi se knjiga izuzetno dopala. Vešt spoj horora i fantastike, protkan alternativnom istorijom. Nebojša toliko lepo piše, odmereno, kulturno. Radnja nijednog trenutka ne gubi na dinamičnosti, s tim, ne postoji bozajan da čitalac upadne u monotoniju. Veliki plus je što se u romanu koriste arhaični izrazi. Opisi strave i užasa, te prljave nakaznosti su toliko dobro opisani. Mogao sam da osetim miris krvi, truleži koja se širi sa raspadnutih tela.
⚔️ Despot Stefan Lazarević, meni je definitivno jedna od najzanimljivijih istorijskih ličnosti. Ovaj roman je na izvestan način omaž njegovom liku i delu. Čitajući opise srednjovekovnog Beograda, na trenutak sam se prebacio u vreme velikih vladara, vitezova. U vreme kada se cenila čast, poštenje, vernost i kada je reč jamčila sve.
⚔️ Evidentan je uticaj lavkraftovskih motiva u delu, ipak Nebojša je ostao dosledan sebi i kao takav je autentičan. Siguran sam da bi se ovaj roman u velikoj meri dopao i samom Lavkraftu.
⚔️ Na kraju, zlo nikada ne može biti do kraja pobeđeno. I dobro, i zlo su dve strane jedne iste borbe unutar čoveka. Jedan isti sukob na liniji dobro–zlo, svetla-tamna strana.
Ono što me uvek oduševi u romanu su opisi bitaka, a posebno kada dok čitam mogu da čujem udarce mačevima, osetim miris paljevine, čujem vrisku i žar borbe! Volim kad je roman prožet istorijom i još se sve to začini epskom fantastikom, mojoj sreći nema kraja. Kada navijam za likove i kada me kraj oduševi, onda je takav roman zaslužio svaku preporuku!
Radnja romana je smeštena u Beograd u vreme despota Stefana Lazarevića… Nekoliko ubistava u gradu izaziva strah i strepnju kod stanovništva. Pripadnik gradske straže, sumnja na onostrani uzrok, pa u pomoć zove Dmitra, nekadašnjeg kapetana straže, a sada pijanca i kavgadžiju. Tokom romana ćemo saznati šta je našeg čoveka odvelo na stranputicu… Dmitar potvrđuje da su se susreli sa neljudskim neprijateljem, ali ni sam neče biti svestan sa kim će se zapravo suočiti. Ako još u sve umešate i zaveru da se nasilno promeni vlast u Srbiji, dobijate jedan uzbudljiv istorijski roman s elementima fantastike i horora. Nebojša vešto i naizgled lako, dočarava srednji vek, odnose medu klasama i nacijama… Čak i na mestima gde bi neki pisci upali u kliše, radnja je ispraćena sa merom i kako treba. Roman ima poprilično horora. Nisam stručnjak za Lavkrafta, ali mogu da prepoznam uticaj i vrlo mi se dopada. U svakom slučaju, velika preporuka, ovo je jedna od boljih knjiga koje sam pročitao u poslednje vreme.
Beli Bogorodičin grad, leta Gospodnjeg 6917. od Postanja sveta. Despot Stefan Lazarević, pesnik, vladar i vitez je na čelu srpske države. Trudi se da od drevnog i opustelog Beograda stvori prestonicu Srbije. I čini se da je uspeo u tome. U svojoj povelji o Beogradu je napisao
Međutim, nije sve u Belom gradu tako belo. Mrak i tama se poput izmaglice provlače kroz njegove zidine i uvlače u njega. Svakakvi užasi kriju se u lagumima i mračnim delovima grada. Monstruozna ubistva se dešavaju i navode ljude da pomisle na onostrano, na zlo iz davnina. Dešavaju se stvari koje čine da uzdrhtimo kad pogledamo mesečinom obasjanu tamu.
Samo jedan čovek sluti istinu. Nekadašnji kapetan straže, sada megdandžija i kavgadžija, Dmitar zna da 𝒔𝒕𝒂𝒓𝒆 𝒔𝒌𝒂𝒔𝒌𝒆, 𝒊𝒔𝒑𝒓𝒊𝒄̌𝒂𝒏𝒆 𝒌𝒓𝒂𝒋 𝒐𝒈𝒏𝒋𝒊𝒔̌𝒕𝒂, 𝒏𝒊𝒔𝒖 𝒃𝒊𝒍𝒆 𝒔𝒂𝒎𝒐 𝒑𝒓𝒊𝒄̌𝒆. Samo, ni njegova istina utemeljena na ličnoj nesreći i iskustvu nije prava istina. Prava istina je mračnija i užasnija.
Što bi rekao Rej Bredberi 𝒏𝒆𝒔̌𝒕𝒐 𝒏𝒂𝒎 𝒔𝒆 𝒛𝒍𝒐 𝒑𝒓𝒊𝒗𝒍𝒂𝒄̌𝒊. Zlo se ovde prikrada u liku onih koji treba da nas čuvaju od istog, koristoljubljem zatrovani velikaši pomažu mu da Beli grad gurne u bezdan, prodaju dušu zlu zarad malo prividne moći. Prividne jer zlo ne deli.
Suština ovog romana je da zlo uvek vreba, ali i da će se uvek naći nekolicina koja će ga vratiti u ambis iz kog je ispuzalo... 𝙲̌𝚞𝚟𝚊𝚛 𝚐𝚛𝚊𝚍𝚊 je tu i postojano stoji na bedemima braneći svetlost od tame...