Novo delo književnice i novinarke Branke Selaković otvara pitanja o kompleksnim temama sa kojima se svakodnevno susrećemo. Analizirajući otuđenost, strah, identitet, partnerske odnose, roditeljstvo kao glavne teme, dotakla se i sveopšte slike društva i nasleđa koji kroje sudbinu junaka i junakinja.
“Sinkopa” Branke Selaković nije još jedna zbirka priča mladih autora. U pitanju je odlična, izuzetna, zbirka.
Već posle prve pročitane stranice postaje jasno da je u pitanju rukopis iza kojeg stoji iskusna ruka. Ruka nekoga ko zna da piše i ko dobra vlada jezikom i rečenicom. Pismenost se ovde podrazumeva.
Druga stvar koja upada u oči jeste humor. Odmeren i primeren humor ponovo pokazuje da iza rukopisa stoji iskusno književno pero. Branka Selaković to, nesumnjivo, jeste.
Priče u zbirci “Sinkopa” govore o usamljenosti, odbačenosti, prihvatanju, strahovima, roditeljstvu, partnerskim odnosima, ali, tamo gde je autorka najbolja jesu njene priče koje se fokusiraju na umetnost, na umetnika i njegov svet. Te priče su i najbrojnije. Autorka nam tu pokazuje svu svoju književnu umešnost, duhovitost, iz nekih svojih iskustava kreira priče, svima tako poznate, a opet nove i živahne.
Rađanje snova i smrt istih. Razbijanje mašte i disekcija realnosti. Branka Selaković nas uvodi u svet razrušenih vrednosti, emotivnih slomova i uz lepezu likova, situacija i priča nam otkriva jedan deo sveta i svesti koji živi u senkama, tami našeg uma i kojeg se retko dotičemo, rado ignorišemo.
Priče koje odišu zrelošću, strukturno, stilski i emotivno. Te priče su potresne, sažete, surove i dirljive. Pokazuju nam svet ispod površine i ako ste dovoljno hrabri da je zagrebte, otkrićete više o sebi i težini života, prenesenom značenju Sinkope.
Sinkopa je sumrak i svitanje. Sinkopa je pomračenje i ozarenost. Sinkopa smo on i ja.