"U središte života, tako se kao projektili zabijaju kratke priče Daše Milatić. Životne situacije koje se pred čitateljem mijenjaju kao kadrovi filma, mnoštvo osebujnih, ali zapravo svakodnevnih likova proći će s nama svoje strahove od bolesti, odrastanja, čak i porod. Povremeno ćemo se zapitati ne znamo li možda upravo ovakvog nekoga, nismo li i sami vidjeli takvu situaciju gdje sladoled od vanilije pada usred tek opranog stolnjaka ili slučajno pokrivena lampa izaziva požar. Mnogi likovi dugo će ostati s nama, noseći svoje male-velike živote najbolje kako znaju usred Mediterana.
Priče Daše Milatić dugo će nas pratiti, uvijek mirišući na more (jer ove priče su nadasve atmosferične i prostorno jasno postavljene) bilo da se radi o voljenom psu, velikom bezdanu koji prijeti kad hodamo prema pučini, rijetkom snijegu i voljenom djedu koji se bori s demencijom usred tog čudesnog događaja ili nesigurnim sjećanjima koje se pokušavaju rekonstruirati.
Svatko od nas mogao bi biti dio priča Daše Milatić i u toj svakodnevici ispisanoj ovom knjigom lako ćemo se pronaći, prošetati načas, poput Dašine protagonistkinje, i do prvog stana ili kuće u kojoj smo živjeli i zamisliti kako zaista otvaramo vrata da bismo na njima zatekli nas same."
Milatić nam u svojoj zbirci "Ljudi od papira" pedantno i umješno servira bite-sized verzije života svakodnevnih ljudi. Autoričine (dužinom, ali ne i težinom) kratke priče gutaju se u jednom dahu. Svakodnevne, na prvi pogled možda i beznačajne situacije, uspijevaju ogoliti, u svega dvije / tri stranice, kompleksne karaktere i najbolnije misli, previranja, strahove i suočavanja mnogobrojnih Dašinih likova.
Ama baš svaki čitatelj može rezonirati sa pričama iz ove zbirke - bilo da je riječ o unucima koji promatraju svog dementnog djeda koji uživa (vjerojatno za njega) posljednji snijeg, ili o otuđenim sinovima i kćerkama koji s ganućem promatraju novootkrivenu krhkost svojih starih i bolesnih roditelja, ili pak u zavirivanju kroz privremene prozore u tuđe živote dok ispijamo kavu na rivi ili sjedimo u trajektu.
Milatić osvježavajuće donosi mediteranski dirty realism, te ga zaoštrava, intrigirajući nas još više, sa par kapljica mistike. Ali primarno ostaje vjerna, u svih 36 priča, svojoj crvenoj niti - krhkosti i prolaznosti života, trenutka, uspomene.