What do you think?
Rate this book
Stjenice
Mlada i uspješna arhitektica Gorana Hrabrov napušta svoj unajmljeni stan na zagrebačkom Medveščaku i silazi u grad. Gorana je bjegunica, iza nje su dva moguća zločina, ali grad je na to sasvim ravnodušan, on bruji i živi, ustobočen u zgradama koje su stanovnici podigli u obranu od svojih strahova. Prolazeći gradom s junakinjom, otkrivamo arhitekturu brutalne ružnoće i ocvale ljepote, ljude koji statiraju u životu grada, a potom postupno prelazimo s arhitekture grada na arhitekturu porodice, na zdanje od frankenštajnskih soba koje se s rođenjem svakog novog djeteta dodaju početnoj, nikad dovršenoj strukturi. U trilerski napetoj atmosferi izranjaju, jedan po jedan, članovi Goranine obitelji, njezine starije sestre, braća, nećaci i njihova djeca, u labirintu u čijem središtu leži majka na samrti.
Stjenice, novi roman pjesnikinje i prozaistice Martine Vidaić, iznova otkriva autoričin profinjeni pripovjedački talent i moć da izgradi kompleksan, slojevit, no čvrsto vođen i pažljivo postavljen pripovjedni svijet, u čijem je središtu pusta egzistencija kroz koju propuhuje sad jedak sad nježan ali uvijek razoran humor, kakav može postići samo intelektualno i pjesnički cizelirano pismo. Iz ravnine teksta opako precizno izvučeni su likovi, matematički fino opisani do u najsitniji detalj, a rapidografom izneseni i najfiniji, efemerni detalji koji nam u zbilji redovito promaknu, ali obično čine ključni dio osobe i pružaju uvid u srce njezine tame. Umijeće kojim autorica vodi svoju junakinju u rekonstruiranju urušene kuće vlastite porodice, ispod čije se težine i tajne vodi potraga i za vlastitim ja, postavlja Stjenice među vrhunska ostvarenja suvremenog hrvatskog romana
Stjenice, novi roman pjesnikinje i prozaistice Martine Vidaić, iznova otkriva autoričin profinjeni pripovjedački talent i moć da izgradi kompleksan, slojevit, no čvrsto vođen i pažljivo postavljen pripovjedni svijet, u čijem je središtu pusta egzistencija kroz koju propuhuje sad jedak sad nježan ali uvijek razoran humor, kakav može postići samo intelektualno i pjesnički cizelirano pismo. Iz ravnine teksta opako precizno izvučeni su likovi, matematički fino opisani do u najsitniji detalj, a rapidografom izneseni i najfiniji, efemerni detalji koji nam u zbilji redovito promaknu, ali obično čine ključni dio osobe i pružaju uvid u srce njezine tame. Umijeće kojim autorica vodi svoju junakinju u rekonstruiranju urušene kuće vlastite porodice, ispod čije se težine i tajne vodi potraga i za vlastitim ja, postavlja Stjenice među vrhunska ostvarenja suvremenog hrvatskog romana
184 pages, Hardcover
First published January 1, 2021
10 people are currently reading
259 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 43 reviews
September 6, 2025
In a breathless confession taking the form of a letter to a friend, a thirty-something architect, Gorana, recalls the defining details of her life's path, most notably the recent death of her husband that brought to an end their two-week marriage.
Serving as a catalyst for the journey she soon departs on is the discovery of bedbugs in her Zagreb apartment. The guilt eating away at her insides--brought on by the death of her husband--coupled with the new parasitic attack is too much to bear. Unthinkingly, Gorana abandons the unit, leaving behind the open flame of a candle to presumably burn her apartment to the ground. And thus begins a series of sleepless nights and anxious visits to family members across the villages of her youth. Each stop, each house provides a short relief, a sense of familiarity that is always followed by the instinctual urge to run, to abscond and continue her directionless search.
It's a necessary excavation that gives way to healing, only by digging up the bones of her past and retracing her steps through the different homes of her history can she confront herself and learn to live with the person she is now, unrecognizable as she has become. But despite the unknowability of her own person, she possesses a skill for seeing past the facades of the people and buildings around her, immune to their illusions and observant of their hidden intentions.
A brilliant book, hard to put down as, like Gorana in her search, there is no true resting place. We continue onward at a frantic pace until the 2020 Zagreb earthquake. As the buildings fall, the instability of a home in the physical sense becomes apparent, and the true worth of the home built within ourselves is realized.
Serving as a catalyst for the journey she soon departs on is the discovery of bedbugs in her Zagreb apartment. The guilt eating away at her insides--brought on by the death of her husband--coupled with the new parasitic attack is too much to bear. Unthinkingly, Gorana abandons the unit, leaving behind the open flame of a candle to presumably burn her apartment to the ground. And thus begins a series of sleepless nights and anxious visits to family members across the villages of her youth. Each stop, each house provides a short relief, a sense of familiarity that is always followed by the instinctual urge to run, to abscond and continue her directionless search.
It's a necessary excavation that gives way to healing, only by digging up the bones of her past and retracing her steps through the different homes of her history can she confront herself and learn to live with the person she is now, unrecognizable as she has become. But despite the unknowability of her own person, she possesses a skill for seeing past the facades of the people and buildings around her, immune to their illusions and observant of their hidden intentions.
A brilliant book, hard to put down as, like Gorana in her search, there is no true resting place. We continue onward at a frantic pace until the 2020 Zagreb earthquake. As the buildings fall, the instability of a home in the physical sense becomes apparent, and the true worth of the home built within ourselves is realized.
June 6, 2025
Drugačije i svježe, ali i odlično osmišljeno i napisano. Baš sam uživala čitajući.
July 25, 2025
besprijekorna.
dugo nisam pročitao ovako dobar hrvatski roman. hrvatska čitateljska publika divi se mnogim hrvatskim piscima, ali nikada nisam čuo da se priča o Martini Vidaić, a ona je, po meni, otkrila formulu. napisala je jedan od najboljih hrvatskih romana u zadnjih, sigurno, dvadesetak godina.
ovaj stil takvo je osvježenje za hrvatsku književnu scenu. gust tekst, ali doslovno gust. nema poglavlja, paragrafa, dijaloga je jako malo. iako se radi o vrlo gustom tekstu, on je poetičan i pun života te se jako, jako teško ispušta iz ruku. toliko gust, a usto trilerski napet. nezamislivo, ali moguće.
likovi su više nego genijalni iako nijedan lik (osim Gorane, glavne junakinje) ne dobiva puno prostora jer se radi o samo 176 stranica, a likova ima jako, jako puno. oni su tako opipljivi, svaki lik ima svoj šarm, ali i mane zbog kojih se preokreće očima. imam osjećaj kako bi se o svakome članu Goranine nekonvencionalne obitelji dala napisati još jedna ovakva knjiga. nije mi dosta likova, želim još o njima čitati, želim čuti njihove glasove. sumnjam da je autorica planirala napraviti serijal od ovoga, ali bilo bi šteta da se priča ove obitelji zaustavi na ovoj knjizi. nadam se da će Vidaić imati još što za reći o Hrabrovima.
Gorana je zasigurno jedan od najzanimljvijih glavnih likova o kojima sam čitao u zadnje vrijeme. depresija i propadanje prikazani motivom stjenica i mrava…nešto potpuno genijalno. ne želim više spojlati, ali ovo je apsolutno must read. dokaz da ima nade u našoj suvremenoj hrvatskoj književnosti! 💗
dugo nisam pročitao ovako dobar hrvatski roman. hrvatska čitateljska publika divi se mnogim hrvatskim piscima, ali nikada nisam čuo da se priča o Martini Vidaić, a ona je, po meni, otkrila formulu. napisala je jedan od najboljih hrvatskih romana u zadnjih, sigurno, dvadesetak godina.
ovaj stil takvo je osvježenje za hrvatsku književnu scenu. gust tekst, ali doslovno gust. nema poglavlja, paragrafa, dijaloga je jako malo. iako se radi o vrlo gustom tekstu, on je poetičan i pun života te se jako, jako teško ispušta iz ruku. toliko gust, a usto trilerski napet. nezamislivo, ali moguće.
likovi su više nego genijalni iako nijedan lik (osim Gorane, glavne junakinje) ne dobiva puno prostora jer se radi o samo 176 stranica, a likova ima jako, jako puno. oni su tako opipljivi, svaki lik ima svoj šarm, ali i mane zbog kojih se preokreće očima. imam osjećaj kako bi se o svakome članu Goranine nekonvencionalne obitelji dala napisati još jedna ovakva knjiga. nije mi dosta likova, želim još o njima čitati, želim čuti njihove glasove. sumnjam da je autorica planirala napraviti serijal od ovoga, ali bilo bi šteta da se priča ove obitelji zaustavi na ovoj knjizi. nadam se da će Vidaić imati još što za reći o Hrabrovima.
Gorana je zasigurno jedan od najzanimljvijih glavnih likova o kojima sam čitao u zadnje vrijeme. depresija i propadanje prikazani motivom stjenica i mrava…nešto potpuno genijalno. ne želim više spojlati, ali ovo je apsolutno must read. dokaz da ima nade u našoj suvremenoj hrvatskoj književnosti! 💗
June 29, 2025
Tokia gal 3.5, vietom labai patiko, vietom nelabai...
https://knyguziurkes.com/2025/06/29/p...
https://knyguziurkes.com/2025/06/29/p...
June 18, 2025
Labai gera knyga.
Visų pirma - nei vieno "Enter" per visą tekstą. Ir ne šiaip sau, kad būtų mandriau, o dėl to, kad tai labai gerai perteikia knygos aurą.
Visų antra - labai vaizdinga kalba.
Visų trečia - ją užvertus dar norisi nieko neskaityti, taip jau gerai buvo.
4,8 / 5
Visų pirma - nei vieno "Enter" per visą tekstą. Ir ne šiaip sau, kad būtų mandriau, o dėl to, kad tai labai gerai perteikia knygos aurą.
Visų antra - labai vaizdinga kalba.
Visų trečia - ją užvertus dar norisi nieko neskaityti, taip jau gerai buvo.
4,8 / 5
June 2, 2023
Najbolji roman koji sam u zadnje vrijeme pročitala. Autorica zaslužuje sve nagrade svijeta za sadržaj, stil, karakterizaciju likova i originalnost uopće.
June 17, 2023
Mučna priča puna nelogičnosti i nedorečenosti. Ima lucidnih zapažanja o ljudima, obiteljima i društvu, ali sami sadržaj uopće nema smisla, sve je mračno i neprohodno, nepovezano, zastrašujuće. Ako je u tome bila poanta, autorica je očito uspjela, jer je dobila nagradu EU, ali to mi ne može popraviti loš utisak.
April 11, 2025
Beveik sapniška, kartais net siurreali istorija apie vienatvę ir susvetimėjiną. Pasakojimas apie vidinę savinaiką ir kartu begalinį atsparumą, kuriame blakės tampa simboliu – kančios, netvarumo ir neišvengiamo skausmo metafora.
Tai psichogeografinė kelionė po Zagrebą, pajūrio miestelį ir mažą salą, tyrinėjanti žmogaus santykį su architektūra, atmintimi ir tarpusavio ryšiais. Pasakojimas, parašytas laiško forma, kviečia apmąstyti vietos ir žmogaus sambūvį, sąmonės gelmes, namų paieškas ir klajoklišką instinktą.
Miesto erdvė ir daug architektūrinių intarpų naudojama kaip metafora vidiniams išgyvenimams, kurių paskutiniame trečdalyje gausu ir tiršta it A. Rand "Šaltinyje". Kartais neapleisdavo jausmas, kad autorė susintetino tirštą ir intensyvų "Šaltinį" į 15 puslapių :)
Patiko poetiškas, tačiau kartu kiek kandus stilius.
Tai psichogeografinė kelionė po Zagrebą, pajūrio miestelį ir mažą salą, tyrinėjanti žmogaus santykį su architektūra, atmintimi ir tarpusavio ryšiais. Pasakojimas, parašytas laiško forma, kviečia apmąstyti vietos ir žmogaus sambūvį, sąmonės gelmes, namų paieškas ir klajoklišką instinktą.
Miesto erdvė ir daug architektūrinių intarpų naudojama kaip metafora vidiniams išgyvenimams, kurių paskutiniame trečdalyje gausu ir tiršta it A. Rand "Šaltinyje". Kartais neapleisdavo jausmas, kad autorė susintetino tirštą ir intensyvų "Šaltinį" į 15 puslapių :)
Patiko poetiškas, tačiau kartu kiek kandus stilius.
May 22, 2025
Napisana u jednom dahu, bez poglavlja i prekida, i čita se u jednom dahu. Prelijepi opisi, zanimljivi odnosi, njeno samoliječenje i na kraju zaokružena priča.
April 2, 2025
Ajme,ne znam otkud da krenem. Nije knjiga loša,opisan je traumatski događaj i savršen je opis krivnje koja izjeda glavni lik. Ali detaljizirano je sve,što se meni osobno ne sviđa-pa pusti i mene malo da moja mašta odradi svoje. Nemoj sve na pladnju servirati. Teško je bilo čitati,baš radi ograničenja te čitateljske slobode.
May 7, 2025
Stjenice su tu fizički (?) ali i kao simbol za sve što Goranu stalno proganja, nemir koji ju konstantno grize iznutra i radi čega ona stalno bježi. Osjeća se kao životinja, ne kao ljudsko biće koje misli, nego kao životinja u bijegu. Radi stvari automatizmom.
Ključan je odnos sa majkom. Gorana odrasta znajući da se njezina majka srami što ju je rodila tako kasno. “Ta moja majka, koja me uvijek gledala kao da sam greška koja joj se nije smjela dogoditi, sramotni dokaz kasne strasti…Što da joj kažem? Cijeli moj život nije znala što bi sa mnom, nisam joj bila unuka, a nije mogla povjerovati da sam joj kći, pa smo razgovarale preko posrednika…a kada bismo ostale same, obje smo se izbezumile.” Ne oslovljava ju sa “mama”, već ju zove imenom. Ne znaju što bi si rekle, razgovaraju preko drugih članova obitelji ili obje s televizorom.
Gorana kroz cijelu radnju kao da traži sebe, traži da netko na nju reagira, pa kaže “da je barem povisio glas…”, ili “da me ignorirala onako kako ignoriramo one koji su nam nekad bili važni osjećala bih se bolje”.
A kada se ponovo suoči sa svojim rodnim mjestom, sa svojom nedovršenom kućom, nakon što napravi kuću, nakon što napokon sjeti kako je došlo do prometne, tek kada se suoči sa svim i sa samom sobom (ili bar započne taj proces), pa nakon onog simboličnog sna gdje joj se kaže da mora graditi grad, a ona odgovara: “Ne, ne, ja još nemam kuću” i “Ne znaš ti kako je teško biti bez kuće” dogodi se potres. I potres je opet istiniti događaj, ali u njoj se sa potresom dogodi preporod i kaže: “Hoćeš li mi vjerovati ako ti kažem da sam unatoč tome što su mi noge drhtale osjećala olakšanje kakvo nisam osjetila već godinama?” I onda: “…možda je uspijeh u tome što sam primitomila strah unutar zidova vlastitog tijela, što sam postala sama sebi kuća”.
Izvrsna Martina Vidaić. Jedva čekam pročitati Anatomiju štakora.
Ključan je odnos sa majkom. Gorana odrasta znajući da se njezina majka srami što ju je rodila tako kasno. “Ta moja majka, koja me uvijek gledala kao da sam greška koja joj se nije smjela dogoditi, sramotni dokaz kasne strasti…Što da joj kažem? Cijeli moj život nije znala što bi sa mnom, nisam joj bila unuka, a nije mogla povjerovati da sam joj kći, pa smo razgovarale preko posrednika…a kada bismo ostale same, obje smo se izbezumile.” Ne oslovljava ju sa “mama”, već ju zove imenom. Ne znaju što bi si rekle, razgovaraju preko drugih članova obitelji ili obje s televizorom.
Gorana kroz cijelu radnju kao da traži sebe, traži da netko na nju reagira, pa kaže “da je barem povisio glas…”, ili “da me ignorirala onako kako ignoriramo one koji su nam nekad bili važni osjećala bih se bolje”.
A kada se ponovo suoči sa svojim rodnim mjestom, sa svojom nedovršenom kućom, nakon što napravi kuću, nakon što napokon sjeti kako je došlo do prometne, tek kada se suoči sa svim i sa samom sobom (ili bar započne taj proces), pa nakon onog simboličnog sna gdje joj se kaže da mora graditi grad, a ona odgovara: “Ne, ne, ja još nemam kuću” i “Ne znaš ti kako je teško biti bez kuće” dogodi se potres. I potres je opet istiniti događaj, ali u njoj se sa potresom dogodi preporod i kaže: “Hoćeš li mi vjerovati ako ti kažem da sam unatoč tome što su mi noge drhtale osjećala olakšanje kakvo nisam osjetila već godinama?” I onda: “…možda je uspijeh u tome što sam primitomila strah unutar zidova vlastitog tijela, što sam postala sama sebi kuća”.
Izvrsna Martina Vidaić. Jedva čekam pročitati Anatomiju štakora.
October 11, 2025
This building— of bits and pieces patched together out of necessity, with whatever materials were available just then, now parts of it crumbling, parts of it unfinished, a little cold, a little warm— was perhaps the most precise articulation of our relationships.
Bedbugs (2025) is Ellen Elias-Bursać's translation of Martina Vidaić's Stjenice (2021) and is published by Sanford Passage.
It is the latest book from the Asymptote Book Club, "dedicated to world literature in translation that partners with top independent publishers on both sides of the Atlantic" - the book club's introduction/review to the book can be found here.
The novel, written as one long, unbroken, letters opens:
I am writing to you, Hladna, my cold friend, because I happen to know you’re the only person who won’t laugh when I say that the day the ants chewed holes in my underwear, I finally had to face up to the fact that my downfall was a certainty.
The narrator, Gorana is an award-winning young architect, living in Zagreb. But six or so months ago, in the middle of a residential symposium, she eloped with Sergej, a wannabe punk-singer and the driver for a group of other architects, embarking on a whirlwind trip around the country, getting married (with two rings from Kinder Eggs) and then, ended up in a car-crash. which she can't remember but has a feeling may have been her fault, which killed Sergej and left her hospitalised.
Now, hiding from the world in her Zagreb flat, one increasingly infested with ants, and then bedbugs, she realises she has hit rock-bottom and walks away from her life and possessions (leaving a candle burning which she is convinced will likely burn down the flat) and embarks, with barely any clothes (she is rather fond of describing the state of her two pairs of knickers) or money, on a trip across the country visiting her estranged and extended family in search of - well in search of what is not clear to her, although her final destination, after a rather extended series of events, is to track down a cousin, incarcerated in an asylum, as his car thieving skills may prove useful.
A familiar malaise overcame me: Is there nobody in this country who loves architecture enough to at least shut up if they have nothing good or essential to say? Maybe my anger saved me.
With it I could think again as an architect and not as a woman who was on the run because she'd set someone's apartment on fire. If it hadn't been for the bad architecture and that statue by the post office of a naked woman being sprayed by water-as if urine or sperm—I would have had to be aware that the time was nearly 10 p.m., and it was surely too late, and from now on I would have to stay well away from the police. As it was, I simply walked, already used to the cold, and the city densified and grew, and ugly buildings elbowed their way in among the more attractive ones. At the roundabout where the street ended, there it was, waiting solemnly, well lit and white, my prize after the long trek—as you may already have guessed —the Mestrovic Pavilion. There is finer architecture, finer indeed, in the city of Zagreb, but no building commands its site with greater grace, reining in even the most aggressive neoclassical building around it. When a person sits down on any of its steps, between any two of its columns, as I did just then, they'll think they're better than the life they've been living.
While this - the bulk of the novel - makes for an engaging page-by-page read, the seeming lack of direction, and rather scuzzy writing, did start to wear.
The novel however picks up in the last 30 pages, as Gorana returns to the shared family island home, and her memories of the events of her whirlwind romance and the crash start to return. It's also clearer what caused her to abandon her profession mid-symposium where she was a guest speaker, a result of her disillusionment with the commoditised nature of her practice, this a conversation with her business partner:
"We are becoming an invasive species," I said. "Apprentices who help the wealthy occupy space. We're making Zagreb, this country, the world, permanently ugly. Or what's worse: we're lying for them, developing a false modernism that is designed to portray them as better than they are." "If you thought you'd be waging a revolution, you shouldn't have chosen architecture. You know full well it doesn't have the capacity for critique," he said, without any sort of smile. I fell silent, thinking of how best to formulate what I wanted to say. "I'm not talking about that. I'm not talking about that at all. I am talking about how we used to make fun of the architects we're now becoming. How we tried, as much as possible, to come up with spatial solutions offering a shelter of sorts in the face of the implacable laws of transience. Havens allowing each person to feel the city as their own. Public spaces that might give some self-awareness. We tried to create tenderness amid the cruelty, strength amid the weakness. And now... now we're like Frank Lloyd Wright in his crisis phase."
3 stars overall - I'd have liked more architecture and less of the alcholic uncles in a string vest.
The press
Sandorf Passage is a 501(c)(3) nonprofit that publishes work that creates a prismatic perspective on what it means to live in a globalized world. It is a home to writing inspired by both conflict zones and the dangers of complacency.
Bedbugs (2025) is Ellen Elias-Bursać's translation of Martina Vidaić's Stjenice (2021) and is published by Sanford Passage.
It is the latest book from the Asymptote Book Club, "dedicated to world literature in translation that partners with top independent publishers on both sides of the Atlantic" - the book club's introduction/review to the book can be found here.
The novel, written as one long, unbroken, letters opens:
I am writing to you, Hladna, my cold friend, because I happen to know you’re the only person who won’t laugh when I say that the day the ants chewed holes in my underwear, I finally had to face up to the fact that my downfall was a certainty.
The narrator, Gorana is an award-winning young architect, living in Zagreb. But six or so months ago, in the middle of a residential symposium, she eloped with Sergej, a wannabe punk-singer and the driver for a group of other architects, embarking on a whirlwind trip around the country, getting married (with two rings from Kinder Eggs) and then, ended up in a car-crash. which she can't remember but has a feeling may have been her fault, which killed Sergej and left her hospitalised.
Now, hiding from the world in her Zagreb flat, one increasingly infested with ants, and then bedbugs, she realises she has hit rock-bottom and walks away from her life and possessions (leaving a candle burning which she is convinced will likely burn down the flat) and embarks, with barely any clothes (she is rather fond of describing the state of her two pairs of knickers) or money, on a trip across the country visiting her estranged and extended family in search of - well in search of what is not clear to her, although her final destination, after a rather extended series of events, is to track down a cousin, incarcerated in an asylum, as his car thieving skills may prove useful.
A familiar malaise overcame me: Is there nobody in this country who loves architecture enough to at least shut up if they have nothing good or essential to say? Maybe my anger saved me.
With it I could think again as an architect and not as a woman who was on the run because she'd set someone's apartment on fire. If it hadn't been for the bad architecture and that statue by the post office of a naked woman being sprayed by water-as if urine or sperm—I would have had to be aware that the time was nearly 10 p.m., and it was surely too late, and from now on I would have to stay well away from the police. As it was, I simply walked, already used to the cold, and the city densified and grew, and ugly buildings elbowed their way in among the more attractive ones. At the roundabout where the street ended, there it was, waiting solemnly, well lit and white, my prize after the long trek—as you may already have guessed —the Mestrovic Pavilion. There is finer architecture, finer indeed, in the city of Zagreb, but no building commands its site with greater grace, reining in even the most aggressive neoclassical building around it. When a person sits down on any of its steps, between any two of its columns, as I did just then, they'll think they're better than the life they've been living.
While this - the bulk of the novel - makes for an engaging page-by-page read, the seeming lack of direction, and rather scuzzy writing, did start to wear.
The novel however picks up in the last 30 pages, as Gorana returns to the shared family island home, and her memories of the events of her whirlwind romance and the crash start to return. It's also clearer what caused her to abandon her profession mid-symposium where she was a guest speaker, a result of her disillusionment with the commoditised nature of her practice, this a conversation with her business partner:
"We are becoming an invasive species," I said. "Apprentices who help the wealthy occupy space. We're making Zagreb, this country, the world, permanently ugly. Or what's worse: we're lying for them, developing a false modernism that is designed to portray them as better than they are." "If you thought you'd be waging a revolution, you shouldn't have chosen architecture. You know full well it doesn't have the capacity for critique," he said, without any sort of smile. I fell silent, thinking of how best to formulate what I wanted to say. "I'm not talking about that. I'm not talking about that at all. I am talking about how we used to make fun of the architects we're now becoming. How we tried, as much as possible, to come up with spatial solutions offering a shelter of sorts in the face of the implacable laws of transience. Havens allowing each person to feel the city as their own. Public spaces that might give some self-awareness. We tried to create tenderness amid the cruelty, strength amid the weakness. And now... now we're like Frank Lloyd Wright in his crisis phase."
3 stars overall - I'd have liked more architecture and less of the alcholic uncles in a string vest.
The press
Sandorf Passage is a 501(c)(3) nonprofit that publishes work that creates a prismatic perspective on what it means to live in a globalized world. It is a home to writing inspired by both conflict zones and the dangers of complacency.
June 5, 2022
Nisam nezadovoljna. Nisam ni oduševljena. Nije loše. Nešto drugačije kod nas. Puno negacija imam u rečenicama.
July 6, 2023
Fantastičnost stila čak premašuje radnju!
August 13, 2024
Ova knjiga je poput meda: gusta, ljepljiva, klizi i ostavlja trag.. Nešto potpuno drugačije.
September 4, 2025
Ovo je mogla biti izvrsna poetska kratka priča.
Ovako roman previše podsjeća na razne filmove ili književna djela koji su koncept tijela kao kuće obradili na puno efektniji način.
Dojam je kao da je tekst htio mnogo, a na mene je djelovao vrlo mlako.
Ovako roman previše podsjeća na razne filmove ili književna djela koji su koncept tijela kao kuće obradili na puno efektniji način.
Dojam je kao da je tekst htio mnogo, a na mene je djelovao vrlo mlako.
January 21, 2025
Not my cup of tea...
January 23, 2025
Žena na rubu živčanog sloma koja nije na rubu živčanog sloma, not really.
June 10, 2024
Roman u ispovjednom dahu, junakinje nagrađivane arhitektice koja nalazi paralele sebe profesijom bitno određene (često naglašene) i sebe u trenucima urušavanja osobnog života i pokušaja, kroz bijeg od trenutne neugodne stvarnosti, obnove obiteljskih odnosa, dugo zanemarenih, a i sad poprilično hladnih. Ni trunke sentimentalnosti, kad bi se mogla razviti, sasječena je samoironijom, uzmakom u "hladno", riječ koja je, izrečena ili tek naslućena, čini mi se, česta u romanu čak i bez Hladne kojoj piše. Zanimljiva kompozicija kojom mekim prijelazima pretapa stvarnost i misao, sadašnjost i prošlost koja ju određuje u mnogočemu. Likovi karakterizirani zanimljivim postupcima, skicirani tek s nekoliko "nebitnih" detalja kojima se ipak potpuno otkrivaju. Započinje i završava traumom.
March 20, 2024
Jedva sam čekala da dovršim ovu knjigu da mogu dalje... Možda je kriv opis na koricama 'U trilerski napetoj atmosferi...' i ono o humoru... Da nema opisa na koricama, ocjena bi bila veća jer (po meni) ne drži baš vodu.
June 8, 2023
Pitka proza zdrave samoironije i biberom humora.
October 26, 2023
želim živit u glavi martine vidaić
May 21, 2025
Beautiful prose, found the plot hard to follow though
May 11, 2025
Još jedan izvrstan roman – oh kako me to veseli. Roman o krivnji, pogrešnim odlukama, odnosu s majkom, odrastanju, suvremenoj arhitekturi, oporavku, a na čas ćete doživjeti i zagrebački potres.
Uživam u rečenicama Martine Vidaić, koja s lakoćom prelazi iz poezije u prozu. Kao i u Anatomiji štakora, autorica pristupa svom pisanju interdisciplinarno, u Anatomiji štakora to je bila medicina, a u Stjenicama je arhitektura - i to po meni radi jako dobro – i ne trebamo se zamarati jesu li njezine opservacije, one arhitektonske, sasvim točne, to je u nj. slučaju potpuno nebitno:
„…čekao je, svečan, osvijetljen i bijel, poput nagrade za dugo hodanje, pogodit ćeš, Meštrovićev paviljon. Ima i bolje arhitekture, još kako, ali u ovom gradu ne postoji objekt koji tako višestruko vlada prostorom, drži u pokornosti i najagresivniju neoklasicističku zgradu koja ga okružuje. Kad čovjek sjedne na bilo koju stubu između bilo koja dva njegova stupa, pomisli da je bolji od života kakvim živi.“
Autorica voli prostor, šetnju (posebno me se dojmila šetnja Zagrebom - „Roba u izlozima koja s prvim mrakom, pod svijetlima, zadobiva neku svetost.“), i u konačnici bijeg. Imamo taj jedan narativni val gdje glavna junakinja, tjerana krivnjom, gubi ravnotežu i u sebi i u prostoru. „Ukinula“ je poglavlja još kao nekada davno Virginia Woolf – sve se preklapa jedno u drugo, to je i epistolarni roman...za mene kao čitateljicu sve savršeno uranja jedno u drugo, prošlost u sadašnjost, a tako je i s dobrom arhitekturom.
Goranu, glavnu likicu, izjedaju brojne krivnje, izjedaju stjenice, kopa po svojoj nutrini, po svojim odabirima, po svojoj struci, odnosima u obitelji, odlazi i na mjesto svog rođenja, otok. “Možda ćeš čak i ti, žena iz grada, shvatiti kad kažem da otok ima moć da čovjeka sačuva u cjelini onoga što misli da jest, a da ga ipak oslobodi kontinentalne težine njegove egzistencije. Neki će reći da je to sloboda, ali ja mislim da se radi o specifičnoj vrsti zaborava, na koju nas prisiljava priroda prostora. Kamo god pogledaš kraj je blizu, neprestano prisutan, more je sasvim očito jače, i prostor nije opterećen beskonačnim mogućnostima oblikovanja koje kopno naizgled pruža na sve četiri strane. Premda se i otok može oblikovati, uređivati i devastirati, intervencije na njemu su manje ozbiljne, ponekad i smiješne, jer ništa zaista ne može dotaknuti njegovu konačnost. Otok je zaborav budućnosti. Na njemu osoba osjeća sebe jasnije no ikad, a ipak se ne može doživjeti potpuno ozbiljno.“
Martina jednostavno divno piše, pa poneke nesavršenosti fabule (ako možda i postoje), dolaze u drugi plan. U njezinim romanima nema zaključka, nema katarze – ona je komentatorica, piše iz refleksivnog položaja, iz kojeg se na svakom uglu nazire poezija. Tu vidim poveznicu s Prtenjačom - u jednoj rečenici je prikazana sva suština i ljepota – ono što Knausgaard napiše na 100 stranica – ona to čini u jednoj slici. „Volim staromodne robne kuće, jesam li ti rekla? Postoji u njima nešto što podsjeća na filmski New York devedesetih. Bogatstvo izbora zaokruženo tako da misliš da drugog izbora ne može biti, a opet bez pritiska. Nježnost pokretnih stuba. Ostarjeli prodavači i prodavačice koji čekaju penziju ili smrt.“
Uživam u rečenicama Martine Vidaić, koja s lakoćom prelazi iz poezije u prozu. Kao i u Anatomiji štakora, autorica pristupa svom pisanju interdisciplinarno, u Anatomiji štakora to je bila medicina, a u Stjenicama je arhitektura - i to po meni radi jako dobro – i ne trebamo se zamarati jesu li njezine opservacije, one arhitektonske, sasvim točne, to je u nj. slučaju potpuno nebitno:
„…čekao je, svečan, osvijetljen i bijel, poput nagrade za dugo hodanje, pogodit ćeš, Meštrovićev paviljon. Ima i bolje arhitekture, još kako, ali u ovom gradu ne postoji objekt koji tako višestruko vlada prostorom, drži u pokornosti i najagresivniju neoklasicističku zgradu koja ga okružuje. Kad čovjek sjedne na bilo koju stubu između bilo koja dva njegova stupa, pomisli da je bolji od života kakvim živi.“
Autorica voli prostor, šetnju (posebno me se dojmila šetnja Zagrebom - „Roba u izlozima koja s prvim mrakom, pod svijetlima, zadobiva neku svetost.“), i u konačnici bijeg. Imamo taj jedan narativni val gdje glavna junakinja, tjerana krivnjom, gubi ravnotežu i u sebi i u prostoru. „Ukinula“ je poglavlja još kao nekada davno Virginia Woolf – sve se preklapa jedno u drugo, to je i epistolarni roman...za mene kao čitateljicu sve savršeno uranja jedno u drugo, prošlost u sadašnjost, a tako je i s dobrom arhitekturom.
Goranu, glavnu likicu, izjedaju brojne krivnje, izjedaju stjenice, kopa po svojoj nutrini, po svojim odabirima, po svojoj struci, odnosima u obitelji, odlazi i na mjesto svog rođenja, otok. “Možda ćeš čak i ti, žena iz grada, shvatiti kad kažem da otok ima moć da čovjeka sačuva u cjelini onoga što misli da jest, a da ga ipak oslobodi kontinentalne težine njegove egzistencije. Neki će reći da je to sloboda, ali ja mislim da se radi o specifičnoj vrsti zaborava, na koju nas prisiljava priroda prostora. Kamo god pogledaš kraj je blizu, neprestano prisutan, more je sasvim očito jače, i prostor nije opterećen beskonačnim mogućnostima oblikovanja koje kopno naizgled pruža na sve četiri strane. Premda se i otok može oblikovati, uređivati i devastirati, intervencije na njemu su manje ozbiljne, ponekad i smiješne, jer ništa zaista ne može dotaknuti njegovu konačnost. Otok je zaborav budućnosti. Na njemu osoba osjeća sebe jasnije no ikad, a ipak se ne može doživjeti potpuno ozbiljno.“
Martina jednostavno divno piše, pa poneke nesavršenosti fabule (ako možda i postoje), dolaze u drugi plan. U njezinim romanima nema zaključka, nema katarze – ona je komentatorica, piše iz refleksivnog položaja, iz kojeg se na svakom uglu nazire poezija. Tu vidim poveznicu s Prtenjačom - u jednoj rečenici je prikazana sva suština i ljepota – ono što Knausgaard napiše na 100 stranica – ona to čini u jednoj slici. „Volim staromodne robne kuće, jesam li ti rekla? Postoji u njima nešto što podsjeća na filmski New York devedesetih. Bogatstvo izbora zaokruženo tako da misliš da drugog izbora ne može biti, a opet bez pritiska. Nježnost pokretnih stuba. Ostarjeli prodavači i prodavačice koji čekaju penziju ili smrt.“
April 13, 2025
Roman sam počela čitati nakon što sam čula isječak iz knjige na emisiji HRT 3 Radio drama gdje me i zaintrigirao. U mnogočemu rezonira s modernom ženom u današnjem društvu i sustavu. Roman je tečan i zanimljiv, pisan u toku misli. Radnja se provlači kroz period od početka pandemije pa do zagrebačkog potresa. Ipak sama protagonistica se ne osvrće pretjerano na utjecaj tih okolnosti kao bitnih, no njen unutarnji svijet doima se točno onako kako se taj period i doimao, apsurdno i otuđeno. Raspad i kolaps njenog unutarnjeg sistema koji je do tad djelovao samo naizgled stabilan prati i stvaran utjecaj promjena koje su se dešavale. Po meni vrlo bitan i relevantan roman sadašnjeg vremena. Jedva čekam što će autorica iduće objaviti i ne sumnjam da će biti još bolje napisan od ovoga.
July 29, 2025
BEDBUGS by Martina Vidaić I found the English translation by Ellen Elias-Bursac while visiting Croatia. I searched for contemporary writers, with a lean toward female. Most of what I found were stories about growing up in the war. (They began to be repetitive) At the Znanje Bookshop in Split, I read a page of Bedbugs and then another and bought it right away. Vidaić is a poet and I love how her beautiful prose is sometimes off-handed, funny and light enough to keep up with the immediate urgency of isolation that drives the storyline. Loved it. (Bed Bugs, 2021; European Union Price for Literature)
October 10, 2025
Kuo čia dėtos blakės? Jos, kaip ir kambaryje pasirodančios skruzdės, braunasi į pasakotojos asmeninę erdvę, savinasi jos daiktus (skruzdės pragraužia skylę kelnaitėse) ir kūną (sukandžioja pirštus), yra neišnaikinamos kaip ir ją apsėdusios neramios mintys. Tos mintys ir veja veikėją link galutinio taško, kai viskas galų gale išsprogsta. Man padarė įspūdį veikėjos šaltumas, ciniškumas ir uždarumas, dėl to jos atviras laiškas draugei, apie kurios likimą sužinosite tik knygos pabaigoje, atrodė kaip kelionė į asmenybės šerdį. Rekomenduoju emociškai sunkios, bet lengvai skaitomos literatūros mėgėjams.
daugiau: https://370.diena.lt/2025/06/27/skait...
daugiau: https://370.diena.lt/2025/06/27/skait...
October 26, 2025
Really wonderful. Shades of Days of Abandonment by Ferrante and also of All Fours in the drive to have a space of one’s own. I loved the unfurling of the main character’s breakdown and then the return to her life at last. Terrifically moves between the Dalmatian Coast, Zagreb and the Balkan region for my own trip between Split and Zagreb and then back to Germany.
October 31, 2025
3.5. Expected more bedbugs. But will round up to 4 for quality prose.
I enjoyed the philosophical reflections on architecture, physical spaces, and the symbiotic relationship they have with the humans who live inside. However, I found the middle bulk of the book to be too undirected — I didn't care for most of her distant relatives or their backstories. It needed better planning, perhaps?
I enjoyed the philosophical reflections on architecture, physical spaces, and the symbiotic relationship they have with the humans who live inside. However, I found the middle bulk of the book to be too undirected — I didn't care for most of her distant relatives or their backstories. It needed better planning, perhaps?
June 8, 2023
Luda knjiga, neobično pisana (bit će vam jasno čim otvorite, nema poglavlja, potpoglavlja, ničega), ali priča je dobra i teče od početka do kraja. Mene je primila i držala do posljednje stranice. Šašava na drugačiji način. Baš za preporuku.
A dobila je i Europsku nagradu za književnost!!!
A dobila je i Europsku nagradu za književnost!!!
Displaying 1 - 30 of 43 reviews