...Tragičnost likova iz priče Dževdeta Sarača nije tragičnost u pravom značenju te riječi. To je ona vrsta tragičnosti koja ostavlja nadu i obavezu da svi mi trebamo ići dalje. Znači opstati. /Alirizah Gaši/
... U piščevom kazivanju nema mudrovanja, ali ima jednostavno mudrosti sa njegovom autentičnom slikom čije su osnovne boje crna i bijela. Boje života i smrti... /Mustafa Smajlović/
Upoznavši se sa literaturom Dževdeta Sarača, odmah me je osvojila ta jednostavnost i ljudska toplina. Nakon užasnog rata mnogi pisci ''uzimaju'' distancu praveći djela koja se mirne duše mogu odmah zaboraviti, jer ne pripadaju ni teritoriji ni iskustvu Bosne, i tonu u zaborav. Njihovi junaci prije liče na robote nego li na ljude. Dževdet Sarač piše o ljudskim sudbinama, duboko se saživljavajući sa svakim svojim junakom. Njemu se rat DOGODIO i on traži odgovore, dok neki drugi bježe od odgovora u ''distancu''. To je pitanje hrabrosti i časti. Brojni domaći pisci već su izgleda zaboravili rat i odgodili iskustvo. Za Dževdeta Sarača, kao i za sav normalan svijet, rat, na jedan poseban način još traje. Zato čitalac, kada uzme knjigu Dževdeta Sarača, zna da se tu nešto događa. /Sejo Omeragić/