Izreka Ne dao Bog većeg zla, koju u autobiografskim zapisima Rani dani izgovara pripovjedačev otac, postala je već našim općim razgovornim dobrom. Pogotovo nakon što su gledatelji vidjeli film, a zatim i televizijski serijal redateljice Snježane Tribuson. Roman istoga naslova prati odrastanje glavnoga junaka u razdoblju od jednoga desetljeća; od kraja pedesetih godina prošloga stoljeća, kada je Siniši Ančiću – zvanom Frula – deset godina, pa do njegovih prvih studentskih dana u Zagrebu. I čini to bez prekomjerne nostalgije. A kad se njezino strujanje i prepozna, sve ipak nestane u navali tribusonovske duhovitosti koja izbija baš iz svake stranice.
Kroz malobrojne opise i vješte dijaloge, Tribuson uspijeva načiniti mrežu međusobnih odnosa na različitim relacijama: između roditelja i djece, između supružnika, unuka i bake, brata i sestre, najboljih prijatelja. Životnost likova možda je najznačajnija karakteristika autorova pripovijedanja, pogotovo ako njegove likove krenemo uspoređivati s likovima nekih drugih domaćih prozaika. No, vi koji knjigu držite u ruci, uvjerite se u to osobno.
Diplomirao je i magistrirao (filmolgija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970-ih godina 20. stoljeća u prvom valu tzv. fantastičara (Zavjera kartografa i Praška smrt), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta fantastiku, ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnome, što se očituje u njegovim romanima Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas, Frido Štern (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te Ruskom ruletu. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (Polagana predaja, Povijest pornografije). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja Rani dani (1977.) i Trava i korov (1999.). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani Zavirivanje , Siva zona, Noćna smjena i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one Pavla Pavličića, stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.
Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi, redoviti je profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.
Od svih mogućih kombinacija čitanja Tribusona, ja baš odaberem ovu: prvo pročitam Povijest pornografije, patim se sa svom tom "pornografijom" koja to zapravo nije, i njenim razvojem kroz 50-e, 60-e, 70-e i 80-e godine prošlog stoljeća na prostoru bivše juge. Ustvari mi nije tak loša pa idem još jednog Tribusona čitat. I kud baš onda ovu, Ne dao Bog većeg zla. Da mi je imao tko, rekao bi mi da su to zapravo dvije iste knjige. Samo što je Povijest pisana za odraslu, zahtjevniju publiku, a Ne dao Bog za tinejdžere i ljubitelje lakog štiva (i eventualno one koje sablažnjuje naslov koji sadrži riječ "pornografija"). Skoro sve- radnja u Bjelovaru, od ranih 60-ih do 80-ih godina, likovi (osim što Siniša ovdje nije debel već njegov prijatelj, a u Povijesti je bilo obratno, Stanislav je bio debeo pa su ga zvali Debeli), ujak Emil se čak zove ujak Emil u oba romana, glavni junak studira književnost na kraju i tu i tamo, otac, majka, čak i ljubavne aspiracije završavaju nekako slično... Ne znam. Ili meni nisu sve na broju ili je gospodin Tribuson napisao dva skoro pa ista djela. Možemo ih sumirati matematičkom jednadžbom: Povijest pornografije - pornografija = Ne dao Bog većeg zla Dakle, ako niste čitali i ako niste gorući fan pornografije, bit će vam dovoljna ova potonja knjiga. Meni bi bila taman, samo da mi je netko rekao za jednadžbu.
Jedan od najboljih suvremenih hrvatskih romana. Pročitan možda i nekoliko desetaka puta, nikako da postane dosadna, izlizana, još-jedna-u-nizu knjiga. Uporno me vraća u situacije proživljene s glavnim likovima, u te smiješne, ironične, nostalgične, povremeno i tužne scene odrastanja, koje su dio društvenog okvira koji je postojao i disao sam za sebe, i kao takav se više ne može ponoviti. Od svih Tribusonovih djela, ovo je definitivno među prvih pet, a meni osobno - najdraže.
Eto, pročitah i ja svog prvog Tribusona, ne dao Bog većeg zla. Ono što mi se svidjelo su događaji iz nekih ranijih vremena, meni poznatih i bliskih. Dok sam čitala, prisjećala sam se svojih dogodovština iz pionirsko-omladinske faze i to mi je bilo super. Zaključila sam jedino da se s patetičnim i dosadnim glavnim likom, u moje vrijeme, sigurno nitko ne bi htio družiti.
Kažu da je roman duhovit i humorističan, nažalost ja to nisam doživjela. Kako me tema podsjetila na Ivančićevu Bilježnicu Robija K. (za kojom često posežem kad me treba oraspoložiti), ovo mi je stoga bilo puno teže. U "Bilježnici" i psovke imaju smiješan prizvuk, tako da mi je velika hrpa istih, u ovom slučaju, bila samo vulgarna.
Autor će sigurno dobiti još pokoju priliku jer, bez obzira na sve, bilo je nekih lijepih dijelova. Možda ću probati s krimićima, tu mi humor nije niti potreban.
Za onog ko je proživio ova vremena, ovo može da bude lijep podsjetnik, a za onog ko nije, može se mnogo saznati o prošlosti naših roditelja, baka i djedova... Dobra stvar je što ima poprilično humorističnih dijelova, a loša što ima stvarno mnogo psovki.
Možda sam pod utjecajem lokalpatriotizma subjektivna, no najbolji njegov roman nakon Povijesti pornografije. Duhovit, pametan, nostalgičan dovoljno da poželite proživjeti odrastanje kakvo je imao Frula.
Tribuson je dobar dio likova i neke dijelove radnje već obradio u Travi i Korovu pa mi je ovo "ponavljanje" skroz nepotrebno. Prepoznatljiv Tribusonov humor "spašava" roman i diže mu ocjenu.
Izredno prijetno branje, ki bo iz pravih ljubiteljev jugonostalgije znalo izvabiti glasen smeh in ob koncu knjige nekoliko grenak občutek, da so neki boljši časi že za nami, četudi jih pravzaprav nikoli nismo niti doživeli. S tistimi nekaj leti, ki sem jih živela v naši skupni državi Jugoslaviji, si ne morem kaj dosti pomagati, ampak zato z vsem srcem uživam v knjigah in filmih, ki na humoren in vendar bridek način pričajo o vsakdanjem življenju takrat.
Edino, kar obžalujem pri tej knjigi, je, da je nisem brala v izvirniku, ker se mi zdi, da se pri prevodu vseeno izgubi globina pomena.