Sampas je poema puta. Sampas je roman. Sampas je muzika.
Od prve do poslednje stranice ove knjige, od Ade Bojane, preko Bokokotorskog zaliva pa do Podgorice, Ilija Đurović rafiniranim književnim stilom pred nas postavlja slike i situacije celog jednog života, života kao traganja za boljim, života kao kolopleta milih i nemilih okolnosti i događaja – onoga što bi se zaista moglo nazvati: život, literatura.
Savremeni crnogorski, odnosno rasparčano-jugoslovenski, odnosno balkanski kontekst – milje je kroz koji likovi ove knjige traže svoj: sampas. Ili spas?
Ilija Đurović vešto sastavlja književni puzzle od kojeg nas katkad podilaze srsi, a katkad milina. Besprekoran stil kojim je ovaj roman napisan čini da ne poželimo da je kraj.
Ali kraj čega? Kraj puta? Kraj traganja?
Sampas nam ne dopušta da stavimo tačku.
Sampas je knjiga o ljubavi prema životu, uprkos svemu.
Kao prošireni početak Tabaševićevog 'Misisipija', roman u jednoj rečenici Ilije Đurovića je u svojim najboljim trenucima primer uspele vežbe iz kreativnog pisanja, a u najgorim, nešto što je tekstualna entropija sasvim izgrickala. Postbitničko, lirski osvetljeno crnogorsko primorje, puno kanalizacije i izlučevina (burag Budve), u turbini svakovrsnih čulnih utisaka, donosi ogled o prepuštanju, slobodi i uvek imaginarnim odredištima. Izazov pisanja šire celine u jednoj rečenici samo je delimično uspeo, a ono najuspelije je, opet, ne ono što je propovedno ili idejno, nego pesničko. Celina predstavlja jednu vrstu lirskog, mamurnog ćaskanja, ćaskanja kompasa sa oznojenim telima, u stalnom putu. Ko želi, može naći čak i srodnost sa Basarinom raspričanošću u 'Kontraendorfinu', što uopšte ne mora da bude dobro.
Uprkos Krivokapićevoj napomeni na koricama, ne prepoznajem šta bi ovde tačno moglo da bude jugoslovensko.
Roman napisan u jednoj rečenici, koja pulsira - kao orgazam, kao srce , kao sam život! Spisatelj u dahu objašnjava svu komplesnost dveju osoba, njihovih idividualnih istorija ali i mnogo dublje - kolektivno breme, koje mi sa "ovih" prostora nosimo. Svaki lik kog na piščevom putovanju susrećemo postaje nekako blizak čitatelju. Vrsni osvrtaji na životne detalje i sudbine vode nas u duboka povezivanja sa svakim likom romana, čak i sa onima koji su samo u prolazu. Pored duboko ljudske priče, ovaj roman karakteriše jedna vrsna i nesvakidašnja estetika!
Predivno. Riječ sampas je skovana od sam i pasti (biljojedi će odmah shvatiti), a označava srećniji, ali i rizičniji, period u životu krupnih kopitara i papkara. To je ono vrijeme kad ih vlasnici puste u planinu đe ima dobre paše i vode da se sami o sebi brinu i uživaju u slobodi.
“Prolazimo posljednjom pravinom prije izlaza iz grada, zemlja polako ispumpava požare ka suncu, sad će ovako svaki dan, kaže i vozi dalje kroz crvena polja Kombinata aluminijuma, tek je počelo gorjeti i gorjeće do noći i tokom noći, još nekoliko mjeseci do jeseni, i prvih kiša i poplava”
neko je ovde napisao - kad nemam šta da povučem u romanu/knjizi, mogao sam i da je ne pročitam.. upravo to mi se desilo sa ovim romanom (ako je roman u pitanju?)
Mladi crnogorski pisac Ilija Đurović, rođen 1990 u Podgorici maestralno je meandrirao jednu jedinu rečenicu dugu čitavih sto stranica, rečenicu koja se proteže od Ade Bojane, preko Budve i Boke Kotorske do Podgorice, usisavši u nju sve događaje sa jednog letovanja, pijanstva, obeznanjenosti, letnje avanture, sve susrete, lepe i ružne, mnoge ljudske sudbine znanih i neznanih, porodične odnose, obrise biografija i šta sve ne, ali znajte da rečenica teče glatko, ko mače niz oluk, i da uopšte niste svesni da je to jedna rečenica, ali ne rečenica toka svesti, nasumična, ona koja obuhvata sve što vam padne na pamet već sasvim promišljena, uzročno posledična, gramatički ispravna, majstorski vođena namerom autora da kaže baš ono što hoće da kaže na način koji se sam odabrao i zato „Sampas“ nije „roman reka“ već „roman rečenica“ koji samo najveći majstori mogu da sroče pa ne čudi što se našao u najužem izboru za poslednju NIN-ovu nagradu, ali pomalo čudi što je nije dobio.
Jedno lirsko putovanje niz roman-reku-rečenicu, prepuno epskih otkrića. Čitati kasnog avgusta, u susret septembru, miholjskom letu. Za večito ošamućene, mamurne i osetljive…
Krajnje subjektivno mi se roman dopao zbog ispunjenja očekivanja te naslovne “poeme puta”. Zamislila sam wendersovski flanerizam, potentnost lutanja - i dobila sam ih. S druge strane, tehnički je dobar. Roman kao jedna duga rečenica iz koje likovi izranjaju i ponovno u nju uranjaju je ne samo mudar koncept, već je i zanatski odlično izveden.
Da je kojim slucajem ovaj roman napisala Ilinka Djurovic, citali biste sada NIN-ovu slavodobitnicu jer je ova poema iz daha i u dahu, u neprekinutoj recenici, bogatija i uspelija te je stoga i moj dobronamerni savet: odaberite za sebe neko tiho mesto i izdvojte par sati pa joj se prepustite i pustite da vam ozivi sva cula.