Pozdrav iz Staljingrada roman je o ljubavi, umjetnosti i ratu. Roman Pavić u prvijencu pažljivo i brižno gradi široku galeriju likova oživljavajući minuciozno Zagreb prije Drugoga svjetskoga rata, njegove umjetničke i političke krugove iz perspektive svojih glavnih junaka: slikara Leona, liječnika Ivana na specijalizaciji u Londonu te osječkog franjevca oca Roberta, čije se sudbine isprepleću s najvažnijim povijesnim akterima toga vremena, od Ljube Babića i Ivana Meštrovića do Alojzija Stepinca i Winstona Churchilla. Pozdrav iz Staljingrada saga je o trojici prijatelja uhvaćenih u kovitlac svjetskih događaja, koji čudom preživljavaju Bitku za Staljingrad, kamo nisu otišli svojom voljom, da bi se potom u sovjetskom zarobljeništvu uspjeli izdvojiti svojim sposobnostima te postati punopravni crvenoarmejci, koji će se po povratku u Jugoslaviju susresti s drugom vrstom ideološke zaslijepljenosti. Ovaj roman suvremena je povijesna freska koja vješto kombinira fikcionalnu priču, stvarne dokumente i razmišljanja aktera vremena o kojem je riječ.
Roman Pavić rođen je u Osijeku 4. srpnja 1969. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a Medicinski fakultet u Zagrebu 1994., gdje je završio i specijalizaciju iz kirurgije 2001., nakon čega je subspecijalizirao traumatologiju i plastičnu kirurgiju te specijalizirao ortopediju i traumatologiju, kao i hitnu medicinu. Doktor znanosti je od 2006. Radio je kao znanstveni asistent na Sveučilištu Connecticut u SAD-u. Bio je zaposlen u KB-u Osijek u Klinici za kirurgiju, a od 2011. pročelnik je Zavoda za kirurgiju šake u Klinici za traumatologiju u Zagrebu, KBC Sestre milosrdnice. Znanstveni je savjetnik i redoviti profesor na Katedri za kirurgiju Medicinskog fakulteta u Osijeku. Objavio je više od stotinu medicinskih znanstvenih i stručnih radova. Dobio je priznanje za izvrsnost u četiri navrata kao recenzent više stotina znanstvenih i stručnih radova u časopisu Injury na Oxfordu, a u Američkoj nacionalnoj medicinskoj knjižnici (National Library of Medicine) nalaze se 43 njegova objavljena rada. Također je bio izlagač i voditelj na brojnim hrvatskim i svjetskim medicinskim kongresima, što mu je donijelo priznanje Sveučilišta u Torinu. Bio je dragovoljac Domovinskog rata od kraja lipnja 1991.; ranjen je u Tenji prilikom spašavanja i izvlačenja ranjenika. Iz područja povijesti također ima objavljen međunarodno indeksirani znanstveni rad. Ljubitelj je povijesti i umjetnosti te poznavatelj borilačkih vještina, osobito juda i karatea. Pozdrav iz Staljingrada prvi mu je roman.
Jedna je ovo među rijetkim knjigama, koja je toliko bogata informacijama o umjetnosti, politici, ratu, logorima, povijesti i njezinim velikanima, glazbi, književnosti. Poglavlja su dugačka i iscrpna, a nude savršen uvid u sve sfere života – tadašnjeg i sadašnjeg. Citiraju se mnogi književnici, opisuje se mnoge svjetski poznate knjige kao i životi mnogih umjetnika te ćete kroz nju naučiti mnoge informacije, koje nećete s tolikom lakoćom pronaći čak ni na internetu! Rekla bih da je u tome njezina posebnost i da možda baš zbog toga nije za svakoga, već samo za one koji su duboko zaljubljeni u pisanu riječ i imaju prethodno znanje iz spomenutih područja, kao i iskustva s čitanjem knjiga ovoga tipa.
Meni se spomenuta knjiga izrazito svidjela, s obzirom na to da volim proučavati povijesno razdoblje koje se opisuje u knjizi. Pročitala sam je na preporuku svoje profesorice iz Likovne umjetnosti, koja je jednako zaljubljena u dobra štiva, kao i ja sama. Ne volim kako često podcjenjujemo hrvatske autore i njihove knjige, smatram kako dobivaju premalo medijskog prostora, a ovo je nažalost jedna od tih. Uvjeravam vas kako je ovo knjiga, koja je od korice do korice svjetska i itekako vrijedna čitanja!
Što reći o ovom hiperambicioznom djelu? To bi kao trebao biti roman-rijeka. Ima u njemu svega i svačega. Radnja se zbiva na širokom prostoru (Zagreb. London, Staljingrad, Goli otok..), a kao likovi pojavljuju se Meštrović, Stepinac, Lj. Babić, Nemin, Churchill... Vrlo neekonomično pripovijedanje s amaterskim greškama. Nekoliko zanimljivih stranica o hrvatskom slikarstvu.
Užas. Stil je nepodnošljivo diletantski i krši najosnovnija pravila kompetentnog pisanja. Predviđam da će većina pismenih osoba odustati nakon desetak stranica. Autoru preporučam početnički tečaj kreativnog pisanja, na kojem bi trebao naučiti izbjegavati temeljne amaterske greške i nezgrapnosti kojih u njegovom pokušaju proze ima na lopate.