What do you think?
Rate this book
Trojica za kartal
“Kako iznova napisati Sarajevski Marlboro, i je li to moguće, je li izvedivo i racionalno da pisac to pokuša još jednom učiniti? Odgovori na ova pitanja trebali bi biti negativni, no ako je pisac dovoljno hrabar i dovoljno drzak, dovoljno imaginativan, onda će taj eksperiment pokušati uraditi, a sve to Miljenko Jergović upravo je učinio novom zbirkom Trojica za Kartal, podnaslovljenom Sarajevski Marlboro remastered.
Ove nove priče nisu ni lice ni naličje onih prethodnih, već su iznova ispripovijedane sudbine drugih ljudi koji s onima iz prve knjige dijele nemogućnost bježanja, užase i ljepote stradanja, besudbinstvo ukucano u genetski kod svakog pojedinca iz toga još tada jednoga od posljednjih gradova u kojem su ravnopravno i bez straha živjele tri vjere. Sarajevski Marlboro i Trojica za Kartal moguća su čitanja tih sudbina, no ta čitanja, bez obzira na to čitali ove knjige u paru ili svaku pojedinačno, pokazuju da je i danas kao i onomad pred nama autor snažne empatije koji ulazi pod kožu svojim likovima i od njihovih želja, nadanja, strahova gradi punokrvne osobnosti kojima vjerujemo i s kojima se možemo poistovjetiti, iako ne bismo bili u njihovoj koži i proživljavali što oni žive – ali upravo u tome jesu snaga i moć književnosti.” – Seid Serdarević
Ove nove priče nisu ni lice ni naličje onih prethodnih, već su iznova ispripovijedane sudbine drugih ljudi koji s onima iz prve knjige dijele nemogućnost bježanja, užase i ljepote stradanja, besudbinstvo ukucano u genetski kod svakog pojedinca iz toga još tada jednoga od posljednjih gradova u kojem su ravnopravno i bez straha živjele tri vjere. Sarajevski Marlboro i Trojica za Kartal moguća su čitanja tih sudbina, no ta čitanja, bez obzira na to čitali ove knjige u paru ili svaku pojedinačno, pokazuju da je i danas kao i onomad pred nama autor snažne empatije koji ulazi pod kožu svojim likovima i od njihovih želja, nadanja, strahova gradi punokrvne osobnosti kojima vjerujemo i s kojima se možemo poistovjetiti, iako ne bismo bili u njihovoj koži i proživljavali što oni žive – ali upravo u tome jesu snaga i moć književnosti.” – Seid Serdarević
- GenresShort StoriesFiction
296 pages, Hardcover
Published January 1, 2022
7 people are currently reading
138 people want to read
About the author
Miljenko Jergović
79 books545 followersMiljenko Jergović is a Bosnian prose writer. Jergović currently lives and works in Zagreb, Croatia.
Jergović has established himself as a writer in both Bosnia and Herzegovina and Croatia, and his stories and novels have been translated into more than 20 languages. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include his debut Opservatorija Varšava (Warsaw Observatory, 1988); Hauzmajstor Šulc (Schultz the Repairman, 2000), both collections of poetry; a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994); the novels Mama Leone and Dvori od oraha ("The Mansion in Walnut," 2003; and the drama Kažeš, anđeo (You Say It's an Angel, 2000). Jergović is also a journalist and has published a collection of his articles in the acclaimed Historijska čitanka (A Reader in History, 1996).
His most recent work, Rabija i sedam meleka (Rabija and the Seven Angels), became a bestseller in Bosnia and Herezgovina only few days after it was published.
Jergović has established himself as a writer in both Bosnia and Herzegovina and Croatia, and his stories and novels have been translated into more than 20 languages. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include his debut Opservatorija Varšava (Warsaw Observatory, 1988); Hauzmajstor Šulc (Schultz the Repairman, 2000), both collections of poetry; a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994); the novels Mama Leone and Dvori od oraha ("The Mansion in Walnut," 2003; and the drama Kažeš, anđeo (You Say It's an Angel, 2000). Jergović is also a journalist and has published a collection of his articles in the acclaimed Historijska čitanka (A Reader in History, 1996).
His most recent work, Rabija i sedam meleka (Rabija and the Seven Angels), became a bestseller in Bosnia and Herezgovina only few days after it was published.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 18 of 18 reviews
November 9, 2022
Jergović da napiše i najveću trivijalnost na svijetu, ja ne bih ostala ravnodušna, niti bih bila u stanju da iznesem neko negativno mišljenje.
Daleko od toga da je ova knjiga trivijalnost. Naprotiv.
Priče su pričane iz ugla različitih pripovjedača, sa centralnom temom - rat u Bosni, odnosno, u Sarajevu. S obzirom na to da su nastale u predahu od rata, nekoliko decenija kasnije, potpuno prizemno ukazuju na sav apsurd rata, ali i na užase koje sa sobom nosi, na žrtve ludila i sve one koji su mu doprinosili. Za ovakve knjige ne treba uvod, ni priprema.
Ne vjerujem u fikciju kada je Jergović u pitanju. Jednostavno, u svaku riječ i priču vjerujem, i zato ih i doživljavam intimno i dugo osjećam pod kožom.
Daleko od toga da je ova knjiga trivijalnost. Naprotiv.
Priče su pričane iz ugla različitih pripovjedača, sa centralnom temom - rat u Bosni, odnosno, u Sarajevu. S obzirom na to da su nastale u predahu od rata, nekoliko decenija kasnije, potpuno prizemno ukazuju na sav apsurd rata, ali i na užase koje sa sobom nosi, na žrtve ludila i sve one koji su mu doprinosili. Za ovakve knjige ne treba uvod, ni priprema.
Ne vjerujem u fikciju kada je Jergović u pitanju. Jednostavno, u svaku riječ i priču vjerujem, i zato ih i doživljavam intimno i dugo osjećam pod kožom.
March 6, 2022
Moja majka će ovo obožavati!
March 13, 2022
Razarajuće. Bravo Jergoviću!
June 10, 2022
Vrlo zanimljiv stil pripovedanja. Zanimljiv kontekst u kom su priče nastale. Mislio sam da je pisano sa veće vremenske distance. Emotivni ton je malo ujednačen i repetitivan pa do kraja postaje malo zamoran. Možda knjigu treba razvući i čitati polako.
September 3, 2025
Alarming, harrowing stories from besieged Sarajevo, with an eye for the smallest details in times of war. People with all their flaws and in all their greatness, kindness, banality and profundity. The book and the people in it will stay with me for a long time.
June 26, 2022
ko ovo uopste cita? ovaj covjek je apsolutno netalentovan
June 26, 2025
I started following Miljenko Jergović, on Facebook, but I haven't read any of his books. He shared somebody else's story that I liked. This book of stories is sad, still easy to read. These are the stories of the people living the war in Sarajevo differently from what was reported on TV in Serbia. It's always good to hear the same story from different points of view.
December 11, 2025
Melanholija Duše i Patos Malog Sveta: Jergovićeva Katarza u "Trojica za Kartal"
Nakon regionalne Nagrade Fric i Nagrade Andrićevi dani u Travniku, delo Miljenka Jergovića "Trojica za Kartal: Sarajevski Marlboro remastered" dobilo je i prestižno evropsko priznanje: Lajpcišku nagradu za evropsko razumevanje . Ovim se delo potvrđuje kao ključni svedok raspada civilizacije i trijumfa ljudskog duha. Sam naslov, sa ciničnim dodatkom remastered, ironično aludira na modernu praksu poboljšanja starih filmova i muzike, implicirajući da je i ratna trauma, nažalost, uklopljena u šablon industrije sećanja. Sama sintagma "Sarajevski Marlboro" predstavlja izum, simbol snalažljivosti i siromaštva, a ostatak cigarete, pikavac, simbolično postaje najvažniji materijalni trag prošlosti – valuta, svedočanstvo kratkotrajnog užitka i borbe za opstanak. Jergović u prozi stvara izuzetno dirljivu hroniku rata, ali njegov cilj nije traumatizacija čitaoca, već postizanje duboke katarze. Njegova proza, umesto da ranjava i ostavlja ožiljke od kuršuma, gelera i granata bezumlja, uspeva da nas umiri i da unese neobjašnjivu radost i nadu da uspomene na dobre ljude i njihove dobre duše nadjačaju zlo koje vreba oko njih.
Jergović to postiže tako što patos ne vezuje za smrt, već za život—za detalje ljudske duše, vrlinama i manama, koji se čitaocu "lepe za dušu". Njegov pripovedački glas je nalik glasu None koja bi pričala priče o svojim komšijama, prenoseći tako usmenu istoriju i saosećanje. Njegovo svedočenje proističe iz uvida koji se, kao što Nona prepoznaje stvari u šupi, prenosi na čoveka: „Njihove mane i opsesije, boju očiju, veličinu ušiju, prepo- znajemo na sebi“. Kroz tu identifikaciju, Jergović nam omogućava da u tuđoj tragediji pronađemo svoju univerzalnu ljudskost.
Jergovićev centralni zadatak je arhiviranje onoga što je nevažno, ali istinito. On sakuplja fragmente života jer, kako piše, „Vrijeme se u orljavi sati, dana i godina kotrlja, sve pred sobom nosi, ruši ljude i građevine, raznosi sjećanja, u knjige ih spušta kao u grobove“. Najdirektniji dokaz te borbe protiv zaborava je ceduljica nađena u džepu penzionisanog inženjera, koji je stradao kao prevodilac za UN – taj sićušni komad papira postaje grobnica njegovih planova i svedočanstvo o apsurdu njegove žrtve pod okriljem organizacije koja ga nije zaštitila.
Likovi u njegovoj prozi nisu imena, već arhetipovi ljudskosti u opsadi, a njihova tragičnost leži u kontrastu sa predratnim identitetom. Jergović odbija da svede ljude na jednu dimenziju: on beleži likove koje definišu hobiji i slabosti, a ne funkcije. To su Oboista, čiji je instrument nemi svedok uništenja kulture, i Direktor Pošte, čija je funkcija spajanja sa svetom postala apsurdna jer su sve veze prekinute. U tome leži univerzalna lepota Jergovićeve proze: usred pakla, on nam daje čoveka sa svim njegovim manama i mirnodopskim strastima.
Najsnažniji simbol tvrdoglavog otpora normalnosti je Vozač tramvaja, Anto Sirovina, koji vozi tramvaj dok god je mreža u funkciji, sve do 1. maja 1992. godine. Njegov čin, kao i čin Pere Molera koji popravlja krovove jer se „od nečega se mora živeti“, predstavlja herojsku borbu da se očuva red i iluzija smisla. Ovu borbu podupiru i rituali—kao što je i dalje tvrdoglavo pijenje kafe i deljenje rakije, čime se održava iluzija normalnog, ljudskog života.
Apsurd dostiže vrhunac u ironiji sudbine devojke kojoj majka brani park zbog manijaka, a strada u istom od granate, svedočeći o tome da rat poništava svu logiku. Naspram te sudbine, stoji arhetip ciničnog posmatrača – stranog novinara u pancir prslucima koji, baveći se drogom i zaštićenošću, svedoče o ravnodušnosti "spoljnog sveta" prema patnji. Kroz tu ironiju, Jergović čitaocu daje snažan osećaj razočaranja i izolacije. Patos zaborava i urušavanja vrednosti Jergović najbolje izražava kroz Staricu i njen džak petoparaca. Novac koji nema vrednost, kao i Gospodin koji se bori da sačuva svoje manire, svedoči o propasti civilizacije. Osim fragmenata života, Jergović koristi predmete da svedoče o izgubljenom identitetu: netaknuto ogledalo koje visi na razorenom zidu odražava samo prazninu, postajući metafora za apsurd rata. Tome nasuprot stoji motiv etike saosećanja: odnos ljudi koji žive u tuđim, napuštenim kućama, trudeći se da ih čuvaju bolje nego svoje, što je tihi, herojski dogovor sa duhovima odsutnih.
Uprkos svemu, ranjivost pobeđuje. Tragični Đoka Dijabetičar, koji uprkos ekstremnoj fizičkoj ranjivosti (nema noge i skoro je slep) herojski učestvuje u pomoći, na kraju popušta pred pritiskom, počinjući da priča svašta, čime postaje simbol nevidljivih, psihičkih žrtava rata – onih kojima je slomljen um, a ne samo telo.
Jergovićeva proza je stoga lek za kolektivnu traumu. Umesto golog svedočenja o bezumlju, on pronalazi duhovno utočište u detaljima. Kroz likove i njihove mane i opsesije, Jergović postiže da nas priče o ratu i smrti ne ranjavaju, već u nama bude neobjašnjivu radost postojanja.
Kaja
Nakon regionalne Nagrade Fric i Nagrade Andrićevi dani u Travniku, delo Miljenka Jergovića "Trojica za Kartal: Sarajevski Marlboro remastered" dobilo je i prestižno evropsko priznanje: Lajpcišku nagradu za evropsko razumevanje . Ovim se delo potvrđuje kao ključni svedok raspada civilizacije i trijumfa ljudskog duha. Sam naslov, sa ciničnim dodatkom remastered, ironično aludira na modernu praksu poboljšanja starih filmova i muzike, implicirajući da je i ratna trauma, nažalost, uklopljena u šablon industrije sećanja. Sama sintagma "Sarajevski Marlboro" predstavlja izum, simbol snalažljivosti i siromaštva, a ostatak cigarete, pikavac, simbolično postaje najvažniji materijalni trag prošlosti – valuta, svedočanstvo kratkotrajnog užitka i borbe za opstanak. Jergović u prozi stvara izuzetno dirljivu hroniku rata, ali njegov cilj nije traumatizacija čitaoca, već postizanje duboke katarze. Njegova proza, umesto da ranjava i ostavlja ožiljke od kuršuma, gelera i granata bezumlja, uspeva da nas umiri i da unese neobjašnjivu radost i nadu da uspomene na dobre ljude i njihove dobre duše nadjačaju zlo koje vreba oko njih.
Jergović to postiže tako što patos ne vezuje za smrt, već za život—za detalje ljudske duše, vrlinama i manama, koji se čitaocu "lepe za dušu". Njegov pripovedački glas je nalik glasu None koja bi pričala priče o svojim komšijama, prenoseći tako usmenu istoriju i saosećanje. Njegovo svedočenje proističe iz uvida koji se, kao što Nona prepoznaje stvari u šupi, prenosi na čoveka: „Njihove mane i opsesije, boju očiju, veličinu ušiju, prepo- znajemo na sebi“. Kroz tu identifikaciju, Jergović nam omogućava da u tuđoj tragediji pronađemo svoju univerzalnu ljudskost.
Jergovićev centralni zadatak je arhiviranje onoga što je nevažno, ali istinito. On sakuplja fragmente života jer, kako piše, „Vrijeme se u orljavi sati, dana i godina kotrlja, sve pred sobom nosi, ruši ljude i građevine, raznosi sjećanja, u knjige ih spušta kao u grobove“. Najdirektniji dokaz te borbe protiv zaborava je ceduljica nađena u džepu penzionisanog inženjera, koji je stradao kao prevodilac za UN – taj sićušni komad papira postaje grobnica njegovih planova i svedočanstvo o apsurdu njegove žrtve pod okriljem organizacije koja ga nije zaštitila.
Likovi u njegovoj prozi nisu imena, već arhetipovi ljudskosti u opsadi, a njihova tragičnost leži u kontrastu sa predratnim identitetom. Jergović odbija da svede ljude na jednu dimenziju: on beleži likove koje definišu hobiji i slabosti, a ne funkcije. To su Oboista, čiji je instrument nemi svedok uništenja kulture, i Direktor Pošte, čija je funkcija spajanja sa svetom postala apsurdna jer su sve veze prekinute. U tome leži univerzalna lepota Jergovićeve proze: usred pakla, on nam daje čoveka sa svim njegovim manama i mirnodopskim strastima.
Najsnažniji simbol tvrdoglavog otpora normalnosti je Vozač tramvaja, Anto Sirovina, koji vozi tramvaj dok god je mreža u funkciji, sve do 1. maja 1992. godine. Njegov čin, kao i čin Pere Molera koji popravlja krovove jer se „od nečega se mora živeti“, predstavlja herojsku borbu da se očuva red i iluzija smisla. Ovu borbu podupiru i rituali—kao što je i dalje tvrdoglavo pijenje kafe i deljenje rakije, čime se održava iluzija normalnog, ljudskog života.
Apsurd dostiže vrhunac u ironiji sudbine devojke kojoj majka brani park zbog manijaka, a strada u istom od granate, svedočeći o tome da rat poništava svu logiku. Naspram te sudbine, stoji arhetip ciničnog posmatrača – stranog novinara u pancir prslucima koji, baveći se drogom i zaštićenošću, svedoče o ravnodušnosti "spoljnog sveta" prema patnji. Kroz tu ironiju, Jergović čitaocu daje snažan osećaj razočaranja i izolacije. Patos zaborava i urušavanja vrednosti Jergović najbolje izražava kroz Staricu i njen džak petoparaca. Novac koji nema vrednost, kao i Gospodin koji se bori da sačuva svoje manire, svedoči o propasti civilizacije. Osim fragmenata života, Jergović koristi predmete da svedoče o izgubljenom identitetu: netaknuto ogledalo koje visi na razorenom zidu odražava samo prazninu, postajući metafora za apsurd rata. Tome nasuprot stoji motiv etike saosećanja: odnos ljudi koji žive u tuđim, napuštenim kućama, trudeći se da ih čuvaju bolje nego svoje, što je tihi, herojski dogovor sa duhovima odsutnih.
Uprkos svemu, ranjivost pobeđuje. Tragični Đoka Dijabetičar, koji uprkos ekstremnoj fizičkoj ranjivosti (nema noge i skoro je slep) herojski učestvuje u pomoći, na kraju popušta pred pritiskom, počinjući da priča svašta, čime postaje simbol nevidljivih, psihičkih žrtava rata – onih kojima je slomljen um, a ne samo telo.
Jergovićeva proza je stoga lek za kolektivnu traumu. Umesto golog svedočenja o bezumlju, on pronalazi duhovno utočište u detaljima. Kroz likove i njihove mane i opsesije, Jergović postiže da nas priče o ratu i smrti ne ranjavaju, već u nama bude neobjašnjivu radost postojanja.
Kaja
August 10, 2023
Meni se ni Sarajevski Marlboro onomad nije dopao, a sa ovim sam isto imala problem. Previše romantizovano i previše osećajno, žao mi je, ali kad pišete o ratu hoću brutalnost, neću osećanja. Ne treba mi balada o ratu nego poslednji pasus da me raznese kao granata o kojoj se piše. Ovde fale granate.
August 20, 2023
Sve priče iz Trojice za Kartal dogodile su se. A ako i nisu, napisane su tako da vjerujem kako jesu. Možda ne nužno tamo i onako kako ih je autor opisao, ali svakako negdje i nekad jesu, u nekoj varijanti i u nekom trenutku, i to ne bilo kome već nama samima. To se osjeti svakom novom pričom, a najsnažnije tamo gdje se u tekstu naizgled ništa posebno ne događa. Tamo gdje bi površan netko pomislio kako materijala za priču i nema. Kao u poglavlju o čovjeku koji smrtno nastrada padom s krova, pa kao da se tom smrću za njega priča ne završava već oni koji iza njega ostaju, smišljaju za svog sugrađana neku dičniju i drčniju smrt od te bezvezne, neoprezne, proklizavajuće, gotovo pa glupe smrti, koja te zadesi padom s krova. Kao da smrt sama po sebi nije dovoljna za kraj, već povlači liniju iza koje tek nastaju pravi problemi s kojima se ni krivi ni dužni moramo nositi. Tako se nekako i čitatelj ima nositi s pričama iz ove knjige, kao što se i autor nakon Sarajevskog Marlbora iznova nosi sa svime što se tiče njega, Sarajeva, ali i svih onih koji poznaju ono mjesto gdje su metak i lastavica jedno te isto.
January 25, 2025
Najboljša sploh ali morda druga najboljša zbirka novel na svetu (če je prva Madonna, Insallah istega avtorja)? Da se je Jergović po 30 letih vrnil v čas medvojnega Sarajeva in mu postavil še en spomenik, je lepo in plemenito.
Čudovita knjiga, polna človeške topline.
Čudovita knjiga, polna človeške topline.
October 24, 2023
"Sarajevo ti je, kažu oni, svo od duše načinjeno" Mr. Jergović: Chapeau!
November 17, 2024
Vedno odličen in presunljiv. O vojni v Bosni s časovno distanco, a z vssmi čuti in človeško milino. Pronicljiv, vrhunski pripovedni slog.
June 23, 2025
Iskreno dirnuta i odusevljena!
August 9, 2025
4,5⭐️
January 7, 2025
4,0 ⭐️
Miljenko Jergović: Trojica za kartal https://www.rtvslo.si/kultura/beremo/...
Miljenko Jergović: Trojica za kartal https://www.rtvslo.si/kultura/beremo/...
September 27, 2024
Moje mnenje o knjigi lahko preberete na https://maticpise.com/2024/09/26/troj...
Displaying 1 - 18 of 18 reviews