What do you think?
Rate this book
Voli me više od svega na svijetu
Mira Furlan, jedna od najvećih glumica s ovih prostora, bila je nežna i snažna, ranjiva i naizgled naivna, ali iznad svega beskompromisna žena čije je srce uvek bilo na pravoj strani. U autobiografskoj knjizi uvodi čitaoce u vlastiti svet, u svoje intimne drame i razmišljanja, opisujući život i karijeru pune uspona i padova. Istovremeno oživljava vreme koje je nestalo u ratu, generaciju i pojedince koji su verovali u bolji i srećniji svet i za koje, pogotovo ako su bili nadnacionalni poput autorke, početkom sukoba u bivšoj Jugoslaviji više nije bilo mesta u novim državama.
Emotivna, moćna proza u kojoj pratimo sazrevanje mlade intelektualke i život glumice koja upoznaje lice i naličje slave, duboko je potresna i ne dopušta ravnodušnost. Uz visprene, duhovite i katkad cinične uvide, ova ispovest je više od puke autobiografije. Ona je svedočanstvo o osećanju nepripadanja, o sunovratu ideala, o tome šta znači biti žena u ovom svetu i o snazi koju bezuslovna ljubav pruža.
Voli me više od svega na svijetu s puno sentimenta, ali bez patetike, s mnogo suza i smeha, evocira ne samo Miru Furlan već i ceo jedan svet, izgubljen ali ne i zaboravljen.
(booka.rs)
Emotivna, moćna proza u kojoj pratimo sazrevanje mlade intelektualke i život glumice koja upoznaje lice i naličje slave, duboko je potresna i ne dopušta ravnodušnost. Uz visprene, duhovite i katkad cinične uvide, ova ispovest je više od puke autobiografije. Ona je svedočanstvo o osećanju nepripadanja, o sunovratu ideala, o tome šta znači biti žena u ovom svetu i o snazi koju bezuslovna ljubav pruža.
Voli me više od svega na svijetu s puno sentimenta, ali bez patetike, s mnogo suza i smeha, evocira ne samo Miru Furlan već i ceo jedan svet, izgubljen ali ne i zaboravljen.
(booka.rs)
736 pages, Paperback
First published January 1, 2021
103 people are currently reading
1133 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 148 reviews
January 15, 2022
Upravo sam zaklopila Mirinu knjigu. Dugo nisam pročitala nešto takvo. Rijetko sjajna autobiografija žene koja nije idealizirala apsolutno ništa. Ni svoj život, ni države u kojima je živjela, ni ljude oko sebe, a pogotovo ne profesiju koju je odabrala. Kužim zašto je bila odbacivana i zašto se nije mogla uklopiti. Da se uklopiš moraš imat savitljivu kralježnicu. Ni slučajno ne smiješ osjećati i misliti.
Mira to nije mogla.
Mira to nije mogla.
August 29, 2022
Ne usuđujem se ni pomisliti da sam pozvan govoriti o životu Mire Furlan samo na osnovu toga što sam pročitao njenu autobiografiju na 736 stranica i to za svega pet dana (što mislim da dovoljno govori koliko me sve oko nje zaintrigiralo). Znate, Mira je mogla na bezbroj načina ''opravdati'' svoje postupke u prošlosti i na taj način se dodvoriti široj čitalačkoj publici koja ju ni danas ne može sasvim razumjeti u pogledu njenih odluka od 1991.na ovamo... ali ona to nije. Ona je sasvim iskreno (jer to se razaznaje iz rečenica koje dolaze negdje s najskrovitijih dijelova duše) i sasvim otvoreno govorila o svemu što je obilježilo njen život sasvim neopterećena mišlju hoće li je razumjeti ili neće; ili bolje rečeno hoće li je pokušati shvatiti u nastojanju da se poistovjete s njenim životnim odlukama. Mnoge od njih bile su toliko teške da Mira do posljednjih dana nije mogla s njima da se pomiri; odnosno, ne odlukama konkretno nego sa svime onim čime su njene odluke rezultirale u javnosti.
Knjiga nije pisana stilom ''desilo se to i to, tada i tada''. Knjiga je pisana kao opis jednog sna zvanog život koji u jednom trenutku gubi kontrolu. Mira jeste imala život zvani San prije tog prokletog rata i u pogledu njenih razočarenja svime što je ta prokletinja donijela sasvim je moramo razumjeti. Nepovratno vam se, nepravedno i sasvim licemjerno, oduzima ono što jeste i pripisuje ono što nikada niste i nećete biti.
Mira Furlan željela je, još kao trogodišnja djevojčica, samo jednu, ''samo jednu''... ogromnu, a s druge strane sasvim jednostavnu stvar... da je vole više od svega na svijetu. Miru vole. Možda ne više od svega na svijetu (to je valjda i prirodno; njen sin i suprug sigurno da), ali zasigurno da je vole. Vole je svi oni koji je naposljetku nisu izdali ili iznevjerili. Vole je svi oni obični ljudi, stranci i prolaznici, koji su joj pružili ruku dobrodošlice pri prvom povratku ''kući'' nakon devet godina provedenih u inostranstvu. Vole je i svi oni koji su joj odlučili pokloniti dio sebe kroz vrijeme potrebno za čitanje onoga što je imala za reći, a imala je puno toga... čineći je tako i dalje živom i prisutnom. I nadasve, voljenom.
RIP
Knjiga nije pisana stilom ''desilo se to i to, tada i tada''. Knjiga je pisana kao opis jednog sna zvanog život koji u jednom trenutku gubi kontrolu. Mira jeste imala život zvani San prije tog prokletog rata i u pogledu njenih razočarenja svime što je ta prokletinja donijela sasvim je moramo razumjeti. Nepovratno vam se, nepravedno i sasvim licemjerno, oduzima ono što jeste i pripisuje ono što nikada niste i nećete biti.
Mira Furlan željela je, još kao trogodišnja djevojčica, samo jednu, ''samo jednu''... ogromnu, a s druge strane sasvim jednostavnu stvar... da je vole više od svega na svijetu. Miru vole. Možda ne više od svega na svijetu (to je valjda i prirodno; njen sin i suprug sigurno da), ali zasigurno da je vole. Vole je svi oni koji je naposljetku nisu izdali ili iznevjerili. Vole je svi oni obični ljudi, stranci i prolaznici, koji su joj pružili ruku dobrodošlice pri prvom povratku ''kući'' nakon devet godina provedenih u inostranstvu. Vole je i svi oni koji su joj odlučili pokloniti dio sebe kroz vrijeme potrebno za čitanje onoga što je imala za reći, a imala je puno toga... čineći je tako i dalje živom i prisutnom. I nadasve, voljenom.
RIP
February 26, 2022
„Da me razumije. Da imam nekoga tko me stvarno poznaje. Nekoga tko je na mojoj strani, bez obzira na sve. Nekoga tko me voli. Duboko, za pravo. Nekoga tko me voli „više od svega na svijetu.“
Da budem sigurna. Da me spasi. Da me spasi time što me voli.“
Pripovedanje Mire Furlan je istovremeno raskošno i pitko čime se ova autobiografija čita kao roman. Odrastanje mlade intelektualke i feministkinje puno je želje za ljubavlju, unutrašnjih previranja i preispitivanja, buntovništva i upečatljivih epizoda koje se nastavljaju i vode nas dalje, do punog kruga koji predstavlja jedan bogati život koji Furlanova nijednog trenutka ne idealizuje. Otvoreno govori o svim svojim nesigurnostima, depresiji, strahovima i nadanjima. Njene rečenice na momente seku poput mača, a onda se pretvaraju u najmekše paperje. Ogoljava se pred čitaocima kao što je to radila na sceni pred publikom. Verovala je u bolji svet i želela je da bude iznad politike i svih sukoba. Uvek je bila između, bez mogućnosti da objasni, bez želje da neko razume. Njena autobiografija predstavlja svojevrsnu sociološku kritiku i hroniku jednog vremena koje ne bi smelo da se ponovi, ali i ne zaboravi.
Da budem sigurna. Da me spasi. Da me spasi time što me voli.“
Pripovedanje Mire Furlan je istovremeno raskošno i pitko čime se ova autobiografija čita kao roman. Odrastanje mlade intelektualke i feministkinje puno je želje za ljubavlju, unutrašnjih previranja i preispitivanja, buntovništva i upečatljivih epizoda koje se nastavljaju i vode nas dalje, do punog kruga koji predstavlja jedan bogati život koji Furlanova nijednog trenutka ne idealizuje. Otvoreno govori o svim svojim nesigurnostima, depresiji, strahovima i nadanjima. Njene rečenice na momente seku poput mača, a onda se pretvaraju u najmekše paperje. Ogoljava se pred čitaocima kao što je to radila na sceni pred publikom. Verovala je u bolji svet i želela je da bude iznad politike i svih sukoba. Uvek je bila između, bez mogućnosti da objasni, bez želje da neko razume. Njena autobiografija predstavlja svojevrsnu sociološku kritiku i hroniku jednog vremena koje ne bi smelo da se ponovi, ali i ne zaboravi.
January 17, 2024
Kako divna zena, ne mogu da verujem da je vise nema…
Sazivela sam se sa knjigom u protekle 3 nedelje. Po zavrsetku citanja, osecam kao i da je deo mene gotov.
Sazivela sam se sa knjigom u protekle 3 nedelje. Po zavrsetku citanja, osecam kao i da je deo mene gotov.
February 3, 2022
Kako bi Mira rekla, "u svijetu bez knjiga ne bi vrijedilo živjeti"
Ovo je knjiga koju osjećam. Ovo je knjiga koju razumijem. Ovo je knjiga koju volim više od svega na svijetu
Ovo je knjiga koju osjećam. Ovo je knjiga koju razumijem. Ovo je knjiga koju volim više od svega na svijetu
January 28, 2022
Nisam želio da knjiga ikad završi. ♥️
August 28, 2022
Britko je i direktno Mira Furlan opisala nevjerojatan a toliko blizak, tako poznat život. Kroz knjigu se kotrljaju misli koje nas povezuju, a Mira Furlan ih je živjela, artikulirala i na kraju ispisala. Plakala sam radi svih osjećaja kojih je previše, koji su toliko bolno proživljeni, bez laganja, bez skrivanja, radi svijeta koji više ne postoji, radi svih okrutnosti, zavisti i površnosti. Divna je knjiga, oprema, grafika i ta krasna fotka koja govori s naslovnice.
February 12, 2022
Najbolja autobiografija koju sam ikada pričitao!
September 18, 2024
“Udahnem. Izdahnem. To je sve” 🖤
May 7, 2022
Na 736 strana, jedna od najpoznatijih i najvoljenijih glumica bivše Jugoslavije, Mira Furlan, napisala je priču svog života, introspekciju o većini odluka koje je napravila, testament beskrajne ljubavi prema sinu Marku i suprugu Goranu.
Iako ovoliki broj strana čitaoca može prestrašiti, Mirine riječi načinile su ovu knjigu jednom od onih zbog kojih nećete spavati dok je ne dovršite, čineći je vrijednom silnog čekanja i uzbuđenja nastalog njenim objavljivanjem.
Rođena 1955. godine u Zagrebu, Mira Furlan rasla je u porodici čiji su članovi različitog porijekla - hrvatskog, srpskog, jevrejskog, italijanskog, zbog čega se ona do kraja svog života osjećala građaninom svijeta, što će joj i donijeti golgotu započetu sa početkom rata 1991. godine.
Od djetinjstva svojeglava, samouvjerena, ali i jednako krhka, ona provodi dane pod skutima majke i bake, koje su je učile strane jezike i uz koje je zavoljela putovanja, otkrivajući svijet iza gvozdene zavjese bivše države, a istovremeno započinje školovanje na Akademiji i dobija svoje prve pozorišne uloge.
''Sve su to zdrave ideje (*misli se na komunizam, demokratiju i kapitalizam). Ali kao što je slučaj sa svim dobrim idejama, ljudi su ti koji ih uništavaju.''
Stekaviši popularnost u svojim dvadesetim godinama, tridesete je dočekala u praskozorje rata, a skoro nadrealno, upravo njen lik i djelo predstavljaće tačku na kojoj će obe zaraćene strane skupljati bodove, njena domovina postaće epicentar verbalnog nasilja i na kraju indirektnog fizičkog progona.
Na čelo, do juče, omiljene glumice u Zagrebu, biće stavljena meta zbog ličnih izbora i nezauzimanja strana, zbog želje da njena prijateljstva ostanu kakva su bila, da njen posao u Hrvatskom narodnom kazalištu traje, bez obzira na nacionalnost njenog partnera, da se njeni postupci ne koriste u svrhu propagande, što su, ka kraju i bili razlozi njene emigracije u Sjedinjene Države.
''Odlučila sam da više nikad u životu neću posjetiti to mjesto. Neke stvari treba pustiti da preminu bez uplitanja.Teška vještina lakoće. Najteža od sviju.''
U drugom dijelu ove knjige, Mira opisuje svoje profesionalno iskustvo u Holivudu, posebno njenog rada na serijama Babylon 5 i Lost, povlačeći paralele sa njenom dotadašnjom karijerom glumice, koja se tokom godina našla u zenitu slave, ali i na njenom samom dnu.
''Voli me više od svega na svijetu'' dnevnički je zapis jedne nježne, samokritične duše, čiji se život mijenjao zajedno sa istorijom jedne zemlje. Njene riječi teku nezaustavljivo u želji da zatvori jedan krug, u čijem središtu se uvijek nalazila ljubav - njena prema majci i baki, publike prema njoj, i na kraju ljubav koju je dobila sticanjem svoje porodice, ušuškane u brdima Los Anđelesa, daleko od njene voljene domovine, zbog koje se osjećala jednako rasparčano, napušteno, sa ožiljcima koji vremenom samo izblijede, a nikad ne nestanu.
''Prvi put u životu ne slušam optužbe kako sam prežestoka, preteška, previše posesivna, da previše gušim. Moj intenzitet poklapao se sa njegovim. Moja ljubav bila je dobrodošla. Primio me je raskriljenih ruku, punim srcem. Nisam trebala cenzurirati svoje osjećaje. Nisam trebala biti oprezna ili ostavljati dojam da sam na sigurnoj distanci.''
Iako ovoliki broj strana čitaoca može prestrašiti, Mirine riječi načinile su ovu knjigu jednom od onih zbog kojih nećete spavati dok je ne dovršite, čineći je vrijednom silnog čekanja i uzbuđenja nastalog njenim objavljivanjem.
Rođena 1955. godine u Zagrebu, Mira Furlan rasla je u porodici čiji su članovi različitog porijekla - hrvatskog, srpskog, jevrejskog, italijanskog, zbog čega se ona do kraja svog života osjećala građaninom svijeta, što će joj i donijeti golgotu započetu sa početkom rata 1991. godine.
Od djetinjstva svojeglava, samouvjerena, ali i jednako krhka, ona provodi dane pod skutima majke i bake, koje su je učile strane jezike i uz koje je zavoljela putovanja, otkrivajući svijet iza gvozdene zavjese bivše države, a istovremeno započinje školovanje na Akademiji i dobija svoje prve pozorišne uloge.
''Sve su to zdrave ideje (*misli se na komunizam, demokratiju i kapitalizam). Ali kao što je slučaj sa svim dobrim idejama, ljudi su ti koji ih uništavaju.''
Stekaviši popularnost u svojim dvadesetim godinama, tridesete je dočekala u praskozorje rata, a skoro nadrealno, upravo njen lik i djelo predstavljaće tačku na kojoj će obe zaraćene strane skupljati bodove, njena domovina postaće epicentar verbalnog nasilja i na kraju indirektnog fizičkog progona.
Na čelo, do juče, omiljene glumice u Zagrebu, biće stavljena meta zbog ličnih izbora i nezauzimanja strana, zbog želje da njena prijateljstva ostanu kakva su bila, da njen posao u Hrvatskom narodnom kazalištu traje, bez obzira na nacionalnost njenog partnera, da se njeni postupci ne koriste u svrhu propagande, što su, ka kraju i bili razlozi njene emigracije u Sjedinjene Države.
''Odlučila sam da više nikad u životu neću posjetiti to mjesto. Neke stvari treba pustiti da preminu bez uplitanja.Teška vještina lakoće. Najteža od sviju.''
U drugom dijelu ove knjige, Mira opisuje svoje profesionalno iskustvo u Holivudu, posebno njenog rada na serijama Babylon 5 i Lost, povlačeći paralele sa njenom dotadašnjom karijerom glumice, koja se tokom godina našla u zenitu slave, ali i na njenom samom dnu.
''Voli me više od svega na svijetu'' dnevnički je zapis jedne nježne, samokritične duše, čiji se život mijenjao zajedno sa istorijom jedne zemlje. Njene riječi teku nezaustavljivo u želji da zatvori jedan krug, u čijem središtu se uvijek nalazila ljubav - njena prema majci i baki, publike prema njoj, i na kraju ljubav koju je dobila sticanjem svoje porodice, ušuškane u brdima Los Anđelesa, daleko od njene voljene domovine, zbog koje se osjećala jednako rasparčano, napušteno, sa ožiljcima koji vremenom samo izblijede, a nikad ne nestanu.
''Prvi put u životu ne slušam optužbe kako sam prežestoka, preteška, previše posesivna, da previše gušim. Moj intenzitet poklapao se sa njegovim. Moja ljubav bila je dobrodošla. Primio me je raskriljenih ruku, punim srcem. Nisam trebala cenzurirati svoje osjećaje. Nisam trebala biti oprezna ili ostavljati dojam da sam na sigurnoj distanci.''
December 26, 2021
Iako sam u vrijeme njenog odlaska iz zemlje bila tek dijete, ime Mire Furlan uvijek bi nekako zazvucalo poznatim, zvjezdano raskosnim tonovima. Iz te neke naizgled nepovezane znatizelje iz izloga me privukao ovaj naslov dok sam zamisljeno setala gradom. Jos uvijek pod dojmom procitanog, pisanog sa toliko paznje, iskrenosti, samoanalize i kriticnosti, zaista je nevjerojatan lik i djelo ove velike umjetnice, ali prije svega Covjeka i Humanista. Ovu knjigu sam vise dozivjela kao pricu o smrti, ali onih najljepsih verzija, koje neizostavno vode do spoznaje Ljubavi. Mira je to prepoznala kroz sav otpor i prepustanja kojima je koracala na putu do nje. Osjetila sam kako je autorica tu Ljubav zivjela i beskompromisno joj dopustala da ju vodi kroz zivot. Neizmjerno joj hvala sto je s nama zeljela podjeliti i ogoliti pricu svog zivotnog puta. Grande Mira Furlan.
April 25, 2022
NEPOPULARNO MIŠLJENJE O POPULARNOJ AUTOBIOGRAFIJI
Istina je da teško da bih posegnula za ovom knjigom da mi nije došla u ruke tokom redovne razmene knjiga sa dragom prijateljicom. Pored nekoliko drugih naslova koje mi je posudila tom prilikom i ova knjiga mi je data na čitanje. Ništa obavezno, ali ako hoću. I rekoh: hajde da vidim to čudo što mi iskače iz frižidera tek malo slabije nego što je iskakala knjiga Milice Vučković onomad. (Biće da to iskakanje iz frižidera postaje veoma popularno, nadasve moderno a krajnje iritirajuće).
Takođe je istina da najčešće i nisam oduševljena naslovima oko kojih se digne velika prašina. Svega nekoliko knjiga u mojim očima, ili bolje: u mom čitalačkom biću, opravdalo je čitavu tu silnu pomamu i tolike uzdahe čitalačke publike. Bojim se da ni ova ni druga gore pomenuta knjiga nisu bile taj slučaj. Tako da, kako ne bih odletela u veliku digresiju, važno je vratiti se autobiografiji Mire Furlan.
Dakle, sticajem okolnosti zadesila se kod mene i još nakon pređenih dvestotinak stranica imala sam utisak da sam pročitala dovoljno – čak, i tih 200 stranica davno je premašen broj nakon kog čitaocu bude sasvim jasno šta je knjiga, šta se u njoj može do kraja očekivati. Odnosno, dotle se već uveliko otkrije da li knjiga uistinu nudi ono što je predstavila reklama, da li ona odgovara na očekivanja koje je čitalac imao pred čitanje, i na kraju krajeva, poseduje li kapacitet kojim bi do samog kraja nečim osobitim mogla da oduva čoveka koji joj se posveti, odnosno, da li bi eventualno do poslednje stranice mogla da popravi ili pokvari celokupan utisak čitanja.
Ipak, budući da knjiga ima preko 700 stranica (736) i budući da sam ja pomalo i tvrdoglavo uporan čovek (i čitalac), nisam je zatvorila još tada (posle 200.str) želeći da dopustim sebi (i autobiografiji) da pronađem deo koji je bacio na noge i p(r)otresao čitalačku publiku, volitelje glumišta ili odrasle Mire Furlan generalno.
Moja upornost i rešenost da izguram (čitalačku) stvar do kraja nisu mi, nažalost, doneli susret sa nečim novim/drugačijim – ova knjiga je za mene mnogo daleko od izuzetne. Osim zaista pristojnog čitalačkog ukusa koji autorka poseduje, što smatram za ono vreme u neku ruku i očekivanim, budući da je ćerka intelektualaca, u 736 stranica nisam pronašla ništa osobito zamamno.
Prvih 200 stranica sretali smo hipersenzitivno dete željno da ga svi vole „više od svega na svijetu“ – iskaz koji se protezao do samog kraja knjige, koji je potom postao i naslov autobiografije.
Mnogima mogućno simpatičan ovaj iskaz za mene je duboko na granici patologije. Potom, studentski dani, Akademija, uspesi, borbe, malčice življi period, ali svejedno ponovo za moj utisak isuviše preosetljiv. Potom, ljubavni jadi, putovanja, mnoga iskustva koja je ono vreme dopuštalo, a sa kojima ja teško da mogu da se povežem, imajući u vidu da su moji mladi dani proticali u drugim problemima, drugačijim načinima obogaćivanjima bića, sa mnogo manje novca i mogućnosti, te sam, sopstvenim okolnostima onemogućena da bolje razumem teskobe onog vremena i granica sa kojima se susretala tadašnja omladina. Ali ipak, toliko je i drugih perioda, situacija, okolnosti koje nisam iskusila ili ispratila, a sa kojima sam uspela da se povežem i saživim kada sam ih bliže upoznala upravo u književnim delima.
Previše preosetljivosti, a premalo posebnosti nalazim u knjizi. Da je Mira Furlan pesnikinja, bila bi nesumnjivo plačna romantičarska duša – oni koji me bolje poznaju sasvim dobro znaju i to da upravo romantizam najmanje volim, tu razmahanu kuknjavu koja se danas uselila u pesme, recimo, Sergeja Ćetkovića. :)
Dalje o knjizi: vreme rata i delovi knjige koji opisuju te dane, osećaje, brige i strahove dosta sam lakše ispratila, autorka ih je prenosila donekle zrelije, spremnije, uprkos i dalje (zauvek) prisutnoj preosetljivosti „sirak tužni…”
Kako je knjiga odmicala, nisam se bolje provodila sa njom – lako se čita i to me je vodilo da je i završim.
Uređivanje teksta: kada je interpunkcija na svom mestu uvek sam uverena da je knjiga prošla valjano uredničko/lektorsko čitanje, ali tačka u skraćenicama za doktora (dr.) i autorkino pisanje o profesoru koji je voleo pesnika VLADIMIRA PETROVIĆA DISA (!?!?) (o)stavilo je zanimljiv upitnik nad mojom glavom.
Da privedem kraju tekst o knjizi, a iznesem krajnji utisak pomenuću prepisku sa prijateljicom koju sam zapitala u kom li unuverzumu se mnoge knjige (i ova) smatraju sjajnim, predivnim, čarobnim, književnim delima koja ostavljaju bez daha. „U univerzumu - NEMAM KAPACITETA DA SVARIM NEŠTO HRANLJIVIJE“, odgovorila je prijateljica/pesnikinja/lekar/vrsničitalac. „Iskoristiću ovu rečenicu“, rešila sam. Pa eto je, neka ostane za kraj.
Istina je da teško da bih posegnula za ovom knjigom da mi nije došla u ruke tokom redovne razmene knjiga sa dragom prijateljicom. Pored nekoliko drugih naslova koje mi je posudila tom prilikom i ova knjiga mi je data na čitanje. Ništa obavezno, ali ako hoću. I rekoh: hajde da vidim to čudo što mi iskače iz frižidera tek malo slabije nego što je iskakala knjiga Milice Vučković onomad. (Biće da to iskakanje iz frižidera postaje veoma popularno, nadasve moderno a krajnje iritirajuće).
Takođe je istina da najčešće i nisam oduševljena naslovima oko kojih se digne velika prašina. Svega nekoliko knjiga u mojim očima, ili bolje: u mom čitalačkom biću, opravdalo je čitavu tu silnu pomamu i tolike uzdahe čitalačke publike. Bojim se da ni ova ni druga gore pomenuta knjiga nisu bile taj slučaj. Tako da, kako ne bih odletela u veliku digresiju, važno je vratiti se autobiografiji Mire Furlan.
Dakle, sticajem okolnosti zadesila se kod mene i još nakon pređenih dvestotinak stranica imala sam utisak da sam pročitala dovoljno – čak, i tih 200 stranica davno je premašen broj nakon kog čitaocu bude sasvim jasno šta je knjiga, šta se u njoj može do kraja očekivati. Odnosno, dotle se već uveliko otkrije da li knjiga uistinu nudi ono što je predstavila reklama, da li ona odgovara na očekivanja koje je čitalac imao pred čitanje, i na kraju krajeva, poseduje li kapacitet kojim bi do samog kraja nečim osobitim mogla da oduva čoveka koji joj se posveti, odnosno, da li bi eventualno do poslednje stranice mogla da popravi ili pokvari celokupan utisak čitanja.
Ipak, budući da knjiga ima preko 700 stranica (736) i budući da sam ja pomalo i tvrdoglavo uporan čovek (i čitalac), nisam je zatvorila još tada (posle 200.str) želeći da dopustim sebi (i autobiografiji) da pronađem deo koji je bacio na noge i p(r)otresao čitalačku publiku, volitelje glumišta ili odrasle Mire Furlan generalno.
Moja upornost i rešenost da izguram (čitalačku) stvar do kraja nisu mi, nažalost, doneli susret sa nečim novim/drugačijim – ova knjiga je za mene mnogo daleko od izuzetne. Osim zaista pristojnog čitalačkog ukusa koji autorka poseduje, što smatram za ono vreme u neku ruku i očekivanim, budući da je ćerka intelektualaca, u 736 stranica nisam pronašla ništa osobito zamamno.
Prvih 200 stranica sretali smo hipersenzitivno dete željno da ga svi vole „više od svega na svijetu“ – iskaz koji se protezao do samog kraja knjige, koji je potom postao i naslov autobiografije.
Mnogima mogućno simpatičan ovaj iskaz za mene je duboko na granici patologije. Potom, studentski dani, Akademija, uspesi, borbe, malčice življi period, ali svejedno ponovo za moj utisak isuviše preosetljiv. Potom, ljubavni jadi, putovanja, mnoga iskustva koja je ono vreme dopuštalo, a sa kojima ja teško da mogu da se povežem, imajući u vidu da su moji mladi dani proticali u drugim problemima, drugačijim načinima obogaćivanjima bića, sa mnogo manje novca i mogućnosti, te sam, sopstvenim okolnostima onemogućena da bolje razumem teskobe onog vremena i granica sa kojima se susretala tadašnja omladina. Ali ipak, toliko je i drugih perioda, situacija, okolnosti koje nisam iskusila ili ispratila, a sa kojima sam uspela da se povežem i saživim kada sam ih bliže upoznala upravo u književnim delima.
Previše preosetljivosti, a premalo posebnosti nalazim u knjizi. Da je Mira Furlan pesnikinja, bila bi nesumnjivo plačna romantičarska duša – oni koji me bolje poznaju sasvim dobro znaju i to da upravo romantizam najmanje volim, tu razmahanu kuknjavu koja se danas uselila u pesme, recimo, Sergeja Ćetkovića. :)
Dalje o knjizi: vreme rata i delovi knjige koji opisuju te dane, osećaje, brige i strahove dosta sam lakše ispratila, autorka ih je prenosila donekle zrelije, spremnije, uprkos i dalje (zauvek) prisutnoj preosetljivosti „sirak tužni…”
Kako je knjiga odmicala, nisam se bolje provodila sa njom – lako se čita i to me je vodilo da je i završim.
Uređivanje teksta: kada je interpunkcija na svom mestu uvek sam uverena da je knjiga prošla valjano uredničko/lektorsko čitanje, ali tačka u skraćenicama za doktora (dr.) i autorkino pisanje o profesoru koji je voleo pesnika VLADIMIRA PETROVIĆA DISA (!?!?) (o)stavilo je zanimljiv upitnik nad mojom glavom.
Da privedem kraju tekst o knjizi, a iznesem krajnji utisak pomenuću prepisku sa prijateljicom koju sam zapitala u kom li unuverzumu se mnoge knjige (i ova) smatraju sjajnim, predivnim, čarobnim, književnim delima koja ostavljaju bez daha. „U univerzumu - NEMAM KAPACITETA DA SVARIM NEŠTO HRANLJIVIJE“, odgovorila je prijateljica/pesnikinja/lekar/vrsničitalac. „Iskoristiću ovu rečenicu“, rešila sam. Pa eto je, neka ostane za kraj.
June 6, 2022
"Uostalom, što je ljubav? Nije li baš to, da si tu za onog drugog, ma što da se desi?"
"Kod ovakvih slomova problem je da, kad ga jednom doživiš, postaješ sklon živjeti u strahu od idućeg. Mogućnost da se ponovno javi uvijek vreba iz prikrajka. Nikad se više ne možeš potpuno opustiti i osjećati sto posto zaštićeno. Počinješ se osjećati krhko i lomljivo. Sve postaje prožeto strahom. Više se ne osjećaš sigurno.
"Nije se više imalo što reći. Znala sam da ja nikad neću peglati uniformu svoh muža. Ne postoji rat vrijedan života mog čovjeka. Bilo kojeg čovjeka. Bilo kojeg ljudskog bića."
Mira Furlan: Voli me više od svega na svijetu
"Kod ovakvih slomova problem je da, kad ga jednom doživiš, postaješ sklon živjeti u strahu od idućeg. Mogućnost da se ponovno javi uvijek vreba iz prikrajka. Nikad se više ne možeš potpuno opustiti i osjećati sto posto zaštićeno. Počinješ se osjećati krhko i lomljivo. Sve postaje prožeto strahom. Više se ne osjećaš sigurno.
"Nije se više imalo što reći. Znala sam da ja nikad neću peglati uniformu svoh muža. Ne postoji rat vrijedan života mog čovjeka. Bilo kojeg čovjeka. Bilo kojeg ljudskog bića."
Mira Furlan: Voli me više od svega na svijetu
February 20, 2022
prelepo. definitivno knjiga kojoj ću se vraćati još mnogo mnogo puta.
January 9, 2022
Zima je 1991., jedna od najoštrijih ikad zabilježenih u New Yorku. U svojoj uniformi konobarice izlazim iz Caféa Monaco gdje radim, sa stranim novinama u rukama. Smrzavajući se u dekoltiranoj bluzi (obaveznoj uniformi na mojem radnom mjestu), stojim na uglu Amsterdama i Broadwaya i otvaram glavni članak s nadnaslovom: “Tragična sudbina velike hrvatske glumice”. Zatim mi oči skliznu do naslova: “Težak život lake žene”.
Tko bi to mogao biti, pitam se.
Sigurno ne ja. Kako bih to mogla biti ja? Pokušavam se sjetiti svojeg poljuljanog osjećaja identiteta. Zar nisam ja bila “ugledna kazališna glumica i popularna filmska zvijezda s glavnim kazališnim i filmskim nagradama”, kao što tvrdi moj CV? Zar me nisu voljeli i publika i kolege? Kako sam odjedanput tretirana kao izdajica? Odakle dolazi ta neobjašnjiva mržnja? I kako se ja s njom nosim? Pa zar nisam baš ja bila ona koja je progovorila protiv nacionalizma, protiv podjele svoje zemlje, zemlje koja više ne postoji? Zar nisam ja bila ona koja je naivno mislila da nas umjetnost može spasiti od rata? Zar nisam ja bila jedan od “dobrih momaka”? A ako jesam, kako sam završila kao narodni neprijatelj?
“Nemoj se nikad petljati u politiku”, običavali su govoriti moji roditelji. I nisam. Odrastajući u zemlji koja se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, mislila sam da je politika naj- dosadnija stvar na svijetu. Prezirala sam je, skupa sa svim onim bezličnim, zamjenjivim “političarima” u sivim odijelima. U svojoj mladenačkoj aroganciji smatrala sam da sam iznad te vulgarne ljudske aktivnosti. Jedino je umjetnost zavređivala moj interes. Ništa drugo.
Ne, nikad se “nisam petljala” u politiku. Umjesto toga, politika se upetljala u moj život.
I tako stojim tu, smrzavajući se usred New Yorka u svojoj oskudnoj uniformi konobarice, okružena ljudima koji nemaju pojma tko sam ja, a baš ih i ne zanima da to saznaju. Ne znaju čak ni kamo da smjeste mene – ili moju nepostojeću zemlju. Jugoslavija, Jugoslovačka... ili je to bila Čehoslovačka... tko bi sve to pratio... I zašto bi ikoga bilo briga? Sve što se dešava, dešava se tako daleko. I dešava se ljudima koji su drugačiji. Necivilizirani. Primitivni. Skloni valjanju u blatu svojih vjekovnih mržnji. Žude graditi zidove umjesto mostova.
“Mi smo ovdje, u Americi, tako različiti.”
“Ne možemo shvatiti sve to primitivno plemensko ponašanje puno mržnje.”
“To se nama nikad ne bi moglo desiti.” “To se ovdje nikad ne bi moglo desiti.”
Tako su naši novi američki prijatelji govorili 1991. Sad je 2019. Više ne govore tako.
Ove 2019. živimo u svijetu koji se čini sve više i više nalik na onaj koji smo 1991. u očaju napustili. Da li je krvoproliće u Jugoslaviji bilo neka vrsta predigre, predjela, uvertire za glavni program? Da li bi Amerika mogla naučiti nešto iz priča koje su se s njom činile tako nepovezane prije samo četvrt vijeka? Da li možda ima neke mudrosti u pričama tih “drugih”: sporednih, marginalaca, nevažnih? Da li “njihove” priče mogu biti i “naše” priče?
Možda su sve priče “naše” priče. Nadam se.
Zbog svoga sina i njegova neotuđivog prava da traži sreću. Zbog svih nas.
Tko bi to mogao biti, pitam se.
Sigurno ne ja. Kako bih to mogla biti ja? Pokušavam se sjetiti svojeg poljuljanog osjećaja identiteta. Zar nisam ja bila “ugledna kazališna glumica i popularna filmska zvijezda s glavnim kazališnim i filmskim nagradama”, kao što tvrdi moj CV? Zar me nisu voljeli i publika i kolege? Kako sam odjedanput tretirana kao izdajica? Odakle dolazi ta neobjašnjiva mržnja? I kako se ja s njom nosim? Pa zar nisam baš ja bila ona koja je progovorila protiv nacionalizma, protiv podjele svoje zemlje, zemlje koja više ne postoji? Zar nisam ja bila ona koja je naivno mislila da nas umjetnost može spasiti od rata? Zar nisam ja bila jedan od “dobrih momaka”? A ako jesam, kako sam završila kao narodni neprijatelj?
“Nemoj se nikad petljati u politiku”, običavali su govoriti moji roditelji. I nisam. Odrastajući u zemlji koja se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, mislila sam da je politika naj- dosadnija stvar na svijetu. Prezirala sam je, skupa sa svim onim bezličnim, zamjenjivim “političarima” u sivim odijelima. U svojoj mladenačkoj aroganciji smatrala sam da sam iznad te vulgarne ljudske aktivnosti. Jedino je umjetnost zavređivala moj interes. Ništa drugo.
Ne, nikad se “nisam petljala” u politiku. Umjesto toga, politika se upetljala u moj život.
I tako stojim tu, smrzavajući se usred New Yorka u svojoj oskudnoj uniformi konobarice, okružena ljudima koji nemaju pojma tko sam ja, a baš ih i ne zanima da to saznaju. Ne znaju čak ni kamo da smjeste mene – ili moju nepostojeću zemlju. Jugoslavija, Jugoslovačka... ili je to bila Čehoslovačka... tko bi sve to pratio... I zašto bi ikoga bilo briga? Sve što se dešava, dešava se tako daleko. I dešava se ljudima koji su drugačiji. Necivilizirani. Primitivni. Skloni valjanju u blatu svojih vjekovnih mržnji. Žude graditi zidove umjesto mostova.
“Mi smo ovdje, u Americi, tako različiti.”
“Ne možemo shvatiti sve to primitivno plemensko ponašanje puno mržnje.”
“To se nama nikad ne bi moglo desiti.” “To se ovdje nikad ne bi moglo desiti.”
Tako su naši novi američki prijatelji govorili 1991. Sad je 2019. Više ne govore tako.
Ove 2019. živimo u svijetu koji se čini sve više i više nalik na onaj koji smo 1991. u očaju napustili. Da li je krvoproliće u Jugoslaviji bilo neka vrsta predigre, predjela, uvertire za glavni program? Da li bi Amerika mogla naučiti nešto iz priča koje su se s njom činile tako nepovezane prije samo četvrt vijeka? Da li možda ima neke mudrosti u pričama tih “drugih”: sporednih, marginalaca, nevažnih? Da li “njihove” priče mogu biti i “naše” priče?
Možda su sve priče “naše” priče. Nadam se.
Zbog svoga sina i njegova neotuđivog prava da traži sreću. Zbog svih nas.
February 26, 2022
Predivna knjiga, čisti užitak čitanja!
Mira Furlan nikada nije pristajala na zaborav, kolektivnu amneziju naroda na ovim prostorima. Iskreno, i bolno i radosno, pogađa ravno u srce.
Mira Furlan nikada nije pristajala na zaborav, kolektivnu amneziju naroda na ovim prostorima. Iskreno, i bolno i radosno, pogađa ravno u srce.
March 26, 2022
Ako ništa drugo, veoma cenim Mirinu iskrenost, ili kako bi to M. napisala - iskrenost, iskrenost, iskrenost.
Read
February 2, 2023Knausgor je pokupio svu slavu, prvi shvativši da je dovoljno otključati i otvoriti vrata na kojima piše "Moj život", ma čiji da je, ući u sve prostorije i samo ih opisati. Otuđenje je toliko da je glad za zbližavanjem sa bilo kim neutaživa i narkomanski jaka.
A njena je borba tako grandiozna, tako veličanstvena u svoj svojoj krhkosti, dezorijentisanosti, večnom osećaju nepripadanja ikamo i nerazumevanju stvarnosti, igde. Njena je borba lavirint dilema; ne postoji knjiga sa više upitnih rečenica koju ćete pročitati u životu. Njena je borba neartikulisani vrisak razmažene i nezrele devojčice, onaj koji vas u isto vreme nepodnošljivo iritira i koji volite do iznemoglosti.
Njena je borba uporno odbijanje da vas promene, da vas odbace i na kraju živu sahrane i taj grob posećuju, kao u i dalje najboljem rediteljskom potpisu neke domaće serije gde joj je suprug ostavio kadrove u kojima može da otpleše svoje demone.
I povrh svega, njena je borba večita potraga za zagrljajem koji joj je dužna čitava jedna generacija, nekoliko država i milioni dobronamernih saosećajnih pojedinaca.
Na kraju ga je dobila u najpotresnijoj sceni postratne kinematografije, u kojoj joj je najveći živi domaći reditelj dao da odglumi samu sebe i isplače na ekranu sav unutrašnji nemir dok čeka eksploziju sa minskog polja. No, gle ironije, taj je zagrljaj lažan, zločinački i leden. Samo je takav i mogla da dobije. Nažalost, i na našu večnu sramotu.
Heroina i umetnica je ovim spisom ostavila divljenja vredan monument da nas na tu sramotu večno podseća.
A njena je borba tako grandiozna, tako veličanstvena u svoj svojoj krhkosti, dezorijentisanosti, večnom osećaju nepripadanja ikamo i nerazumevanju stvarnosti, igde. Njena je borba lavirint dilema; ne postoji knjiga sa više upitnih rečenica koju ćete pročitati u životu. Njena je borba neartikulisani vrisak razmažene i nezrele devojčice, onaj koji vas u isto vreme nepodnošljivo iritira i koji volite do iznemoglosti.
Njena je borba uporno odbijanje da vas promene, da vas odbace i na kraju živu sahrane i taj grob posećuju, kao u i dalje najboljem rediteljskom potpisu neke domaće serije gde joj je suprug ostavio kadrove u kojima može da otpleše svoje demone.
I povrh svega, njena je borba večita potraga za zagrljajem koji joj je dužna čitava jedna generacija, nekoliko država i milioni dobronamernih saosećajnih pojedinaca.
Na kraju ga je dobila u najpotresnijoj sceni postratne kinematografije, u kojoj joj je najveći živi domaći reditelj dao da odglumi samu sebe i isplače na ekranu sav unutrašnji nemir dok čeka eksploziju sa minskog polja. No, gle ironije, taj je zagrljaj lažan, zločinački i leden. Samo je takav i mogla da dobije. Nažalost, i na našu večnu sramotu.
Heroina i umetnica je ovim spisom ostavila divljenja vredan monument da nas na tu sramotu večno podseća.
August 21, 2023
Kakšna zgodba! Kakšen stil pisanja!
Read
May 21, 2022Čekaj, jel treba da dam zvezdice životu Mire Furlan koji je tako hrabro pljusnula pred nas? Knjiga je predugačka i bolno iskrena, prepuna (za knjigu) nepotrebnih pitanja, dirljivih sećanja iz detinjstva, boli zbog surovosti sveta, suza zbog poniženja i besa zbog izdaje. Mira je žena kojoj je potrebno previše ljubavi, pažnje i aplauza. Glumački sujetna. Nežna i pravdoljubiva. Talentovana za pisanje. Pretpostavljam da knjiga bi knjiga bila kraća da je sama učestvovala u njenom izdavanju. Mira je zvezda, sad medju zvezdama gore i nisu joj potrebna uravnilovka ovozemaljskih zvezdica s aplikacije.
May 11, 2022
Veoma iskreno, hrabro, ali beskrajno tužno.
April 23, 2022
Knjiga koja stupa na listu mojih omiljenih naslova. Bila bi naprosto grehota da nije objavljena. ⭐
📔 Slika o sebi
„Sve počinje s time kakvu sliku imaš o sebi. Ako ne vjeruješ u svoj uspjeh, nitko drugi neće.“
📔 Autobiografija koje me vec od prvih stranica tako zaintrigirala, inspirisala i dodirnula u dušu.
Prica o građanki svijeta, ženi koja ne pripada nijednom jugoslovenskom plemenu. Od početka se vrti pitanje identiteta, ta konfuzija čiji si u tuđim očima. Oblikuju nas brojni faktori na koje nemamo nikakav utjecaj. A, opet, zbog toga 'ispaštamo' cijeli život.
Mirine introspekcije su pune filozofije, poređenja, elokventne...
📔 Od samog početka ostala sam fascinirana pričom o njenim roditeljima. Njihova ujedinjenost uprkos tome sto su nesretni. Šta znače osjećaji krivice, straha, odgovornosti... Oni nas vode bez obzira na to da li smo sretni. Individualne razlike Ivana i Branke, njihova logorska spona i završeci života ne mogu ostaviti ravnodušnog čitaoca. Definisanje termina "hulja" sigurno ću gledati onako kako je Zdravka opisao.
📔 Povjerenje u ljude, u pravdu, u humanost, nepravde koje je dozivjela, intimni detalji iz dnevnika, ogoljenje duše iznoseći bolne doživljaje, osjećaj neshvaćenosti i nepripadanja su za orden hrabrosti. Ova žena je toliko obećanja dala sebi, potom ih prekršila, a dala je i šanse 'svojim gradovima' koji su je iznevjerili. Te male tačke na karti, kako ih opisuje, šta su joj donijele?
📔 Pretužna sudbina prijateljice Ranke je jeziva situacija. Može li smrt uopće ne biti jeziva? Posebno samoubistvo?
A onda situacija sa Mayrom, njenom vjernom pratiteljicom opet odiše jezom.
📔 Mirino poimanje glume, osjećaj koji je imala tokom uljuljkivanja u neku ulogu je zaista neki novi pogled na glumu iz moje perspektive.
📔 Ne mogu da ne uporedim načitanost, kreativnost, avanturisticki duh, jake stavove prošlih generacija sa sadašnjim. Deprimirajuće. Ambicije za učenjem brojnih jezika, taj elan i volja... Pitam se kad su se izgubili. Danas ljudi ne uživaju ni u znanju maternjeg jezika.
📔 Mirin bunt prema patrijahartu, analize njene ženstvenosti, igre iz djetinjstva gdje je sa prijateljicama glumila frajere su na prvu presimpaticne, ali kad se čovjek zamisli imao bi na tu temu itekako razmišljati.
📔 Glumačka spika, slikovit opis trenutnog stanja. Dojmljiv a prejednostavno izrecen:
"Osjećam se poput zombija. Glava mi je prazna. Prolazim kroz čudnu, nepoznatu scenu. Glumim u filmu ne pročitavši scenarij."
📔 Izdvojila bih veoma zanimljiv detalj, kako su Mira i njena majka objasnjavale depresivne crte licnosti u korelaciji sa židovstvom.
📔 Pisma koja navodi da je dobila tokom rata i pismo "kraja i pocetka" kojim se obratila nakon medijskog linca prozvala bih historijskim dokumentima.
📔 Autsajderska pozicija te prati gdje god odeš. Ako se ne možeš prilagoditi na jednom, potom na drugom mjestu, teško ćeš igdje na Zemlji pronaći to mjesto. Moraš to mjesto pronaći u sebi, prije svega. ..."Zašto se ikad uopće zamarao pakiranjem onih kofera? Zašto otići? Kad sve svugdje na kraju izgleda toliko odurno slično."
📔Njen stav o "buržoaziji", luksuzima i procjeni prijekih potreba, bez obzira na objektivnost iz njene perspektive zvuci tako realno i jednostavno. Poimanje putovanja: "Još uvijek uživam u praznini u glavi dok sam na putu, u osjećaju da mi se osjetila pune, da ostavljam za sobom svoj užurbani, zabrinuti um, da se oslobađam. Povrh svega, još uvijek volim melankoliju samotnog putovanja, slatku tugu koja prati te neumorne, beskrajne, besmislene šetnje gradovima ovoga svijeta."
📔 Mira iskreno opisuje roditeljstvo:
"Majčinstvo (možda i sam život?) meni je izgledalo puno ekstrema: od uzbuđenja iznimnog, magičnog, prve pustolovine, do mučno teškog, beskonačnog rada u mračnom rudniku pelena i kakice, do rudnika „puna buke i bijesa, a ne znači ništa”, otupljivanja uma i slamanja duha. Bio je to stalni emocionalni tobogan, primjer bipolarnog iskustva u njegovu punom sjaju..."
Od početnog osjećaja ispunjenosti "Iznenada je u svemiru sve došlo na svoje mjesto" do svih faza ludila i osjecaja izgubljenih izbora. Da li je ok biti mama onakva kakva je bila tvoja? Da li je ok mrziti partnera jer ima više sna dok ti bdijes nad vašim čedom? Ko donosi odluku o prestanku dojenja, mama ili dijete? Prosuđivanje roditeljskog pristupa drugih roditelja je izvor visokog stepena stresa.
📔 O roditeljima i sebi
"Na koncu, čovjek jako malo može napraviti za nekoga drugoga, uključujući i svoje dijete.
Svi smo prepušteni samima sebi."
📔 O tome kako je biti migrant. Šta znači podrška u tom trenutku? Kaže: "Kao da svi koji su vam dragi odjednom popadaju mrtvi ostavljajući vas samoga, okruženog samo stranim, ravnodušnim licima. Iznenadna promjena od nekoga u nikoga izoštrava vam osjetila tako da ti rijetki dobri, suosjećajni ljudi sjaje u mraku vašeg novog, tmurnog svijeta. Zbog toga je emigrantsko iskustvo na kraju toliko vrijedno, unatoč svim svojim teškoćama.
Zahvaljujući njemu vidite jasnije. Tjera vas da bez sumnje prepoznajete one dobre ljude oko sebe. A njih je sada i uvijek će ih biti jako malo, čak i u „normalnim” okolnostima. Jedina je razlika da sada, u tom svom novom životu, to ZNATE s apsolutnom sigurnošću."
📔 O bezdušnom biznisu
"Onaj neugodni osjećaj da se prostituiraš: dođeš, profesionalno odradiš posao, pokupiš novac i zbrišeš odatle! Bez jebenog poljupca, bez zagrljaja... toj golemoj, hladnoj mašineriji koja ima samo jedan cilj – zgrnuti novac."
📔 Šta je dom?
..." ondje gdje su ti knjige? ili „gdje je obitelj”? Možda je tamo gdje su prijatelji."
📔 Kriteriji o uspjehu
"Još sam uvijek živa. I nisam ni u zatvoru ni u ludnici. Stoga, istina glasi: JA SAM vrlo uspješna!"
📔 Kapljice pravde je nada
"Iznenada, neočekivano, evo nekoga tko nas tretira s ljubavlju i poštovanjem, kao da smo njegova davno izgubljena djeca. To nam je trebalo. O, kako nam je to samo trebalo! Previše je pljuski poslano u našem smjeru, previše mržnje; u tome smo se gušili. Svaki smiješak, svaki topli pogled, svaka ljubazna riječ bili su kao lijek koji nam spašava život."
📔 O nadmetanju
"Mrzila sam nadmetanje. Sa šest godina već sam mogla vidjeti njegov grub i neugodan aspekt. Da biste se natjecali, morate nanijeti štetu svojem protivniku. To mi se tada činilo krivim"
📔 Kako se iscijeliti
„Ako se želiš iscijeliti, morat ćeš se vratiti. To je kao otvaranje vrata najmračnije, najopasnije sobe u kući, one sobe za koju su ti svi rekli da u nju ne ulaziš. U nekom času morat ćeš otvoriti ta vrata.“
📔O sebi
"Odgađala sam trenutak istine dok nije postalo nemoguće suočiti se. Dok jedina preostala stvar nije bila kukavički pobjeći. Na kraju ću postati majstor te posebne discipline, sve u svojoj očajničkoj želji da sve usrećim, a da nikoga ne naljutim.
To će se pokazati kao savršeni način za stvaranje kaosa u svim odnosima, kako privatnim tako i profesionalnim."
📔 ..."nema konačnih rješenja i da je jedina konstantna stvar u životu – promjena."
📔 "Toliko se dugo borimo protiv vremena koje na kraju sve pretvara u ništa."
📔 Slika o sebi
„Sve počinje s time kakvu sliku imaš o sebi. Ako ne vjeruješ u svoj uspjeh, nitko drugi neće.“
📔 Autobiografija koje me vec od prvih stranica tako zaintrigirala, inspirisala i dodirnula u dušu.
Prica o građanki svijeta, ženi koja ne pripada nijednom jugoslovenskom plemenu. Od početka se vrti pitanje identiteta, ta konfuzija čiji si u tuđim očima. Oblikuju nas brojni faktori na koje nemamo nikakav utjecaj. A, opet, zbog toga 'ispaštamo' cijeli život.
Mirine introspekcije su pune filozofije, poređenja, elokventne...
📔 Od samog početka ostala sam fascinirana pričom o njenim roditeljima. Njihova ujedinjenost uprkos tome sto su nesretni. Šta znače osjećaji krivice, straha, odgovornosti... Oni nas vode bez obzira na to da li smo sretni. Individualne razlike Ivana i Branke, njihova logorska spona i završeci života ne mogu ostaviti ravnodušnog čitaoca. Definisanje termina "hulja" sigurno ću gledati onako kako je Zdravka opisao.
📔 Povjerenje u ljude, u pravdu, u humanost, nepravde koje je dozivjela, intimni detalji iz dnevnika, ogoljenje duše iznoseći bolne doživljaje, osjećaj neshvaćenosti i nepripadanja su za orden hrabrosti. Ova žena je toliko obećanja dala sebi, potom ih prekršila, a dala je i šanse 'svojim gradovima' koji su je iznevjerili. Te male tačke na karti, kako ih opisuje, šta su joj donijele?
📔 Pretužna sudbina prijateljice Ranke je jeziva situacija. Može li smrt uopće ne biti jeziva? Posebno samoubistvo?
A onda situacija sa Mayrom, njenom vjernom pratiteljicom opet odiše jezom.
📔 Mirino poimanje glume, osjećaj koji je imala tokom uljuljkivanja u neku ulogu je zaista neki novi pogled na glumu iz moje perspektive.
📔 Ne mogu da ne uporedim načitanost, kreativnost, avanturisticki duh, jake stavove prošlih generacija sa sadašnjim. Deprimirajuće. Ambicije za učenjem brojnih jezika, taj elan i volja... Pitam se kad su se izgubili. Danas ljudi ne uživaju ni u znanju maternjeg jezika.
📔 Mirin bunt prema patrijahartu, analize njene ženstvenosti, igre iz djetinjstva gdje je sa prijateljicama glumila frajere su na prvu presimpaticne, ali kad se čovjek zamisli imao bi na tu temu itekako razmišljati.
📔 Glumačka spika, slikovit opis trenutnog stanja. Dojmljiv a prejednostavno izrecen:
"Osjećam se poput zombija. Glava mi je prazna. Prolazim kroz čudnu, nepoznatu scenu. Glumim u filmu ne pročitavši scenarij."
📔 Izdvojila bih veoma zanimljiv detalj, kako su Mira i njena majka objasnjavale depresivne crte licnosti u korelaciji sa židovstvom.
📔 Pisma koja navodi da je dobila tokom rata i pismo "kraja i pocetka" kojim se obratila nakon medijskog linca prozvala bih historijskim dokumentima.
📔 Autsajderska pozicija te prati gdje god odeš. Ako se ne možeš prilagoditi na jednom, potom na drugom mjestu, teško ćeš igdje na Zemlji pronaći to mjesto. Moraš to mjesto pronaći u sebi, prije svega. ..."Zašto se ikad uopće zamarao pakiranjem onih kofera? Zašto otići? Kad sve svugdje na kraju izgleda toliko odurno slično."
📔Njen stav o "buržoaziji", luksuzima i procjeni prijekih potreba, bez obzira na objektivnost iz njene perspektive zvuci tako realno i jednostavno. Poimanje putovanja: "Još uvijek uživam u praznini u glavi dok sam na putu, u osjećaju da mi se osjetila pune, da ostavljam za sobom svoj užurbani, zabrinuti um, da se oslobađam. Povrh svega, još uvijek volim melankoliju samotnog putovanja, slatku tugu koja prati te neumorne, beskrajne, besmislene šetnje gradovima ovoga svijeta."
📔 Mira iskreno opisuje roditeljstvo:
"Majčinstvo (možda i sam život?) meni je izgledalo puno ekstrema: od uzbuđenja iznimnog, magičnog, prve pustolovine, do mučno teškog, beskonačnog rada u mračnom rudniku pelena i kakice, do rudnika „puna buke i bijesa, a ne znači ništa”, otupljivanja uma i slamanja duha. Bio je to stalni emocionalni tobogan, primjer bipolarnog iskustva u njegovu punom sjaju..."
Od početnog osjećaja ispunjenosti "Iznenada je u svemiru sve došlo na svoje mjesto" do svih faza ludila i osjecaja izgubljenih izbora. Da li je ok biti mama onakva kakva je bila tvoja? Da li je ok mrziti partnera jer ima više sna dok ti bdijes nad vašim čedom? Ko donosi odluku o prestanku dojenja, mama ili dijete? Prosuđivanje roditeljskog pristupa drugih roditelja je izvor visokog stepena stresa.
📔 O roditeljima i sebi
"Na koncu, čovjek jako malo može napraviti za nekoga drugoga, uključujući i svoje dijete.
Svi smo prepušteni samima sebi."
📔 O tome kako je biti migrant. Šta znači podrška u tom trenutku? Kaže: "Kao da svi koji su vam dragi odjednom popadaju mrtvi ostavljajući vas samoga, okruženog samo stranim, ravnodušnim licima. Iznenadna promjena od nekoga u nikoga izoštrava vam osjetila tako da ti rijetki dobri, suosjećajni ljudi sjaje u mraku vašeg novog, tmurnog svijeta. Zbog toga je emigrantsko iskustvo na kraju toliko vrijedno, unatoč svim svojim teškoćama.
Zahvaljujući njemu vidite jasnije. Tjera vas da bez sumnje prepoznajete one dobre ljude oko sebe. A njih je sada i uvijek će ih biti jako malo, čak i u „normalnim” okolnostima. Jedina je razlika da sada, u tom svom novom životu, to ZNATE s apsolutnom sigurnošću."
📔 O bezdušnom biznisu
"Onaj neugodni osjećaj da se prostituiraš: dođeš, profesionalno odradiš posao, pokupiš novac i zbrišeš odatle! Bez jebenog poljupca, bez zagrljaja... toj golemoj, hladnoj mašineriji koja ima samo jedan cilj – zgrnuti novac."
📔 Šta je dom?
..." ondje gdje su ti knjige? ili „gdje je obitelj”? Možda je tamo gdje su prijatelji."
📔 Kriteriji o uspjehu
"Još sam uvijek živa. I nisam ni u zatvoru ni u ludnici. Stoga, istina glasi: JA SAM vrlo uspješna!"
📔 Kapljice pravde je nada
"Iznenada, neočekivano, evo nekoga tko nas tretira s ljubavlju i poštovanjem, kao da smo njegova davno izgubljena djeca. To nam je trebalo. O, kako nam je to samo trebalo! Previše je pljuski poslano u našem smjeru, previše mržnje; u tome smo se gušili. Svaki smiješak, svaki topli pogled, svaka ljubazna riječ bili su kao lijek koji nam spašava život."
📔 O nadmetanju
"Mrzila sam nadmetanje. Sa šest godina već sam mogla vidjeti njegov grub i neugodan aspekt. Da biste se natjecali, morate nanijeti štetu svojem protivniku. To mi se tada činilo krivim"
📔 Kako se iscijeliti
„Ako se želiš iscijeliti, morat ćeš se vratiti. To je kao otvaranje vrata najmračnije, najopasnije sobe u kući, one sobe za koju su ti svi rekli da u nju ne ulaziš. U nekom času morat ćeš otvoriti ta vrata.“
📔O sebi
"Odgađala sam trenutak istine dok nije postalo nemoguće suočiti se. Dok jedina preostala stvar nije bila kukavički pobjeći. Na kraju ću postati majstor te posebne discipline, sve u svojoj očajničkoj želji da sve usrećim, a da nikoga ne naljutim.
To će se pokazati kao savršeni način za stvaranje kaosa u svim odnosima, kako privatnim tako i profesionalnim."
📔 ..."nema konačnih rješenja i da je jedina konstantna stvar u životu – promjena."
📔 "Toliko se dugo borimo protiv vremena koje na kraju sve pretvara u ništa."
July 26, 2022
Ova knjiga ostavlja gorak ukus u ustima, i drži vas neko vreme. Nije prijatno ono što čitate, tokom čitanja zatvarate i ostavljate knjigu i stalno vam prolazi kroz glavu ma da li je moguće da je niko ne razume. Na šta su prijatelji i oni koji to nisu spremni, i kako se sve to odražava na Mirin život. Toliko patnje, sreće, umetnosti, tuge, besa, osećaja koji žele da izlete iz knjige čini mi se ima na ovim stranicama da jedina želja koju imate je da se nasmejete i zagrlite je i kažete joj da je sve u redu i da može da bude zadovoljna onim ko je i onim što je postigla, postala i ostala. Danima smišljam šta da napišem, ali ko želi da veruje u dobre ljude treba da pročita ovu knjigu. Pružite ruku, udahnite duboko, udobno se smestite i nabavite hladno piće, trebaće vam.
January 4, 2025
Kakšna izjemna knjiga! Med potovanjem sem jo brala z občutkom, kot da mi je vsak trenutek dragocen. Njen slog pisanja je preprosto čudovit, prepleten s tragično zgodbo, ki te ne pusti ravnodušnega. Avtorica skozi svoje oči ponuja intimen vpogled v razpad Jugoslavije, kar se zdi hkrati oddaljeno in srhljivo blizu. Njeni opisi krajev in dogodkov so tako živi, da se bralec počuti, kot da je tam. Ob zaključku knjige me je preplavila želja, da se poglobim še v njeno filmsko ustvarjanje. Komaj čakam, da ob vrnitvi domov odkrijem vse njene filme in se potopim v njen edinstven pogled na svet.
Read
July 21, 2022Iskreno, ne znam kako da ocenim ovu knjigu. Valjda ovakve knjige ne bi trebalo ocenjivati, da mogu dala bih joj svaku ocenu koju mogu jer pojedini delovi ove knjige zaista nekako i zaslužuju tu ocenu. Ne bih mogla da ocenjujem knjigu jer bi to značilo da ocenjujem Mirin život, a to zaista ne želim da uradim.
Ova knjiga nije savršena, početak me je kupio i to me je držalo sve do delova o Mačaki (mački). Naravno da je teško oprostiti se od ljubimca, i sama sam to doživela, ali su mi neki delovi bili suvišni.
Knjiga je spoj Mirine autobiografije, porodičnih fotografija, priče o njenim ukućanima koji su mnogo važni, pisama i verovatno dnevničkih zapisa jer postoje datumi (nisam sigurna, na kraju su nagurani, verovatno bi bez tih kraćenja knjiga imala preko 1000 strana) itd.
Zaista sam uživala većim delom. Plašila sam se ove knjige jer je gromada od 736 strana, a ja sam od početka godine pročitala samo jednju knjigu (ako ne računamo knjige za faks) i onda mi je ovo izgledalo glomazno, međutim, vrlo brzo sam uplovila svet Mire Furlan i bilo mi je divno.
Dobila sam ideju da vozom putujem po Evropi, da se malo više vratim klasicima, ali i Karlu Maju! S Mirom sam se povezala na više nivoa nego što sam očekivala. Uz ovu knjigu sam se smejala, ali i plakala. Na momente me je možda čak i previše dirnula jer sam često prekidala čitanje kako bih mogla da razmislim o pročitanom.
U nekim trenucima sam imala osećaj kao da je knjiga napisana za zapadno tržište, ipak je original napisan na engleskom, jer je bilo nekoliko nepotrebnih opisa određenih stvari, a tačno sam znala o čemu je pisala.
Zahvalna sam ovoj knjizi jer me je posle skoro 7 meseci vratila u svet knjiga, a već vidim da je ću je poklanjati prijateljima. :)
Ova knjiga nije savršena, početak me je kupio i to me je držalo sve do delova o Mačaki (mački). Naravno da je teško oprostiti se od ljubimca, i sama sam to doživela, ali su mi neki delovi bili suvišni.
Knjiga je spoj Mirine autobiografije, porodičnih fotografija, priče o njenim ukućanima koji su mnogo važni, pisama i verovatno dnevničkih zapisa jer postoje datumi (nisam sigurna, na kraju su nagurani, verovatno bi bez tih kraćenja knjiga imala preko 1000 strana) itd.
Zaista sam uživala većim delom. Plašila sam se ove knjige jer je gromada od 736 strana, a ja sam od početka godine pročitala samo jednju knjigu (ako ne računamo knjige za faks) i onda mi je ovo izgledalo glomazno, međutim, vrlo brzo sam uplovila svet Mire Furlan i bilo mi je divno.
Dobila sam ideju da vozom putujem po Evropi, da se malo više vratim klasicima, ali i Karlu Maju! S Mirom sam se povezala na više nivoa nego što sam očekivala. Uz ovu knjigu sam se smejala, ali i plakala. Na momente me je možda čak i previše dirnula jer sam često prekidala čitanje kako bih mogla da razmislim o pročitanom.
U nekim trenucima sam imala osećaj kao da je knjiga napisana za zapadno tržište, ipak je original napisan na engleskom, jer je bilo nekoliko nepotrebnih opisa određenih stvari, a tačno sam znala o čemu je pisala.
Zahvalna sam ovoj knjizi jer me je posle skoro 7 meseci vratila u svet knjiga, a već vidim da je ću je poklanjati prijateljima. :)
April 20, 2024
- Želim verjeti, da boš lahko živel na tem planetu Da bodo na tem planetu še vedno gozdovi, oceani, price in ribe. In da boš lahko dihal brez kisikove bombe. Kako skromne so postale naše želje! Pa še celo te se danes zdijo nedosegljive!
Seveda me je ujela ta avtobiografija izjemno, z izkušnjami bogatega življenja, empatične, razmišljujoče igralke, ki se je rodila v naši, nekoč skupni državi. Odpirala je mnogo vprašanj, predvsem o tem: kdo smo mi? Kdo so oni? Kam pripadaš, ko si takšna zvrst narodnostni, da se ne moreš, niti se nočeš opredeliti? A prav zaradi slednjega imaš nešteto težav. Postaneš izseljenec, priseljenec. Doma te ne obožujejo, v tujini si za vedno tuj.
To je res globoka knjiga, ki ti da misliti. Izreden čut za pisanje, brez sentimentalnosti, ampak razmišljanje, ki mi je blizu, a prav zaradi tega te zgodba še nekoliko bolj prizadene. Odlična!
Seveda me je ujela ta avtobiografija izjemno, z izkušnjami bogatega življenja, empatične, razmišljujoče igralke, ki se je rodila v naši, nekoč skupni državi. Odpirala je mnogo vprašanj, predvsem o tem: kdo smo mi? Kdo so oni? Kam pripadaš, ko si takšna zvrst narodnostni, da se ne moreš, niti se nočeš opredeliti? A prav zaradi slednjega imaš nešteto težav. Postaneš izseljenec, priseljenec. Doma te ne obožujejo, v tujini si za vedno tuj.
To je res globoka knjiga, ki ti da misliti. Izreden čut za pisanje, brez sentimentalnosti, ampak razmišljanje, ki mi je blizu, a prav zaradi tega te zgodba še nekoliko bolj prizadene. Odlična!
February 12, 2023
Teška knjiga. Ne po načinu na koji je to gđa Furlan napisala jer ona je to uradila baš lijepo, čitljivo nego zbog teme same knjige.
Imam osjećaj da nikada, do pred sam kraj, nije bila sretna ili nije znala biti sretna. I da li je tim multitalentovanim i visoko inteligentnim ljudima suđeno da budu nesrećni? Nekako mi se čini da je odrastajući u disfunkcionalnoj porodici to ostavilo ozbiljan trag na njenoj ličnosti. I tužno je, kada krene neko zlo, da ako ne odabereš stranu, redovno si svrstan na onu drugu, neprijateljsku.
Žalosno je da većina nas javne ličnosti vidi kroz prizmu TV-a, a u stvari i oni su samo ljudi sa svim strahovima i problemima kao i obični smrtnici.
Kompleksna knjiga, ali vrijedna čitanja.
Imam osjećaj da nikada, do pred sam kraj, nije bila sretna ili nije znala biti sretna. I da li je tim multitalentovanim i visoko inteligentnim ljudima suđeno da budu nesrećni? Nekako mi se čini da je odrastajući u disfunkcionalnoj porodici to ostavilo ozbiljan trag na njenoj ličnosti. I tužno je, kada krene neko zlo, da ako ne odabereš stranu, redovno si svrstan na onu drugu, neprijateljsku.
Žalosno je da većina nas javne ličnosti vidi kroz prizmu TV-a, a u stvari i oni su samo ljudi sa svim strahovima i problemima kao i obični smrtnici.
Kompleksna knjiga, ali vrijedna čitanja.
May 25, 2023
"Je** svijet gdje je bol zabranjena, gdje je tuga zabranjena. Ta cijela ideologija sreće, da "budeš sretan s onim što imaš" i "prihvati svijet kakav jest", također se može tumačiti kao perfidna politička igra."
Ova knjiga je zagrljaj iz kojeg ne želiš da odeš, u kojem ti je istovremeno utešno, tužno, udobno, ali on te i guši i sputava, ali bi mu se opet vratio.
Dobra Mira.
Ova knjiga je zagrljaj iz kojeg ne želiš da odeš, u kojem ti je istovremeno utešno, tužno, udobno, ali on te i guši i sputava, ali bi mu se opet vratio.
Dobra Mira.
June 22, 2025
toliko toga želim napisati, ali ću ostaviti samo omiljene rečenice iz knjige:
policija je brutalno napadala studente koji su protestirali. ⛽
Jednom učitelj, zauvijek učitelj.
U tom času znala sam ono što sam oduvijek i znala: Nitko me nikada neće razumketi kao ona. Nitko me nikada neće voljeti kao ona.
Krađa knjiga u to se vrijeme smatrala plemenitim djelom. Imali smo ozbiljnu ideološku teoriju kao opravdanje: krađa nije krađa, TO JE PRAVO, LJUDSKO PRAVO.
💗
policija je brutalno napadala studente koji su protestirali. ⛽
Jednom učitelj, zauvijek učitelj.
U tom času znala sam ono što sam oduvijek i znala: Nitko me nikada neće razumketi kao ona. Nitko me nikada neće voljeti kao ona.
Krađa knjiga u to se vrijeme smatrala plemenitim djelom. Imali smo ozbiljnu ideološku teoriju kao opravdanje: krađa nije krađa, TO JE PRAVO, LJUDSKO PRAVO.
💗
July 4, 2023
Nakon ovog pitam se može li težak život biti ipak lijep? Ili je samo takav život ispunjen? Čitajući Miru konstantno sam imala grč u želucu, nesigurnost, unutarnja previranja. “krive” riječi i “stavovi”, tjeskoba od malena obilježili su život ove snažne žene koja je cijeli život tragala za ljubavlju? Ispunjenjem? Nadahnućem? Vjerom? Vjerom u sebe ili druge? Mučnina i jeza u riječima kad razmišljam koliko nas misli obilježe, spriječe, zatvore. Knjiga je za podcrtat od početka do kraja, a ja do kad ne strukturiram misli i napišem nešto suvislo o ovome ostavlja tu njena slova: “Namjerno stvaram katastrofu i razdor. Ne znam kako funkcionirati bez njih. Stvaram situaciju u kojij druga strana nema izbora nego naljutitnse na mene. Istodobno žudim da me “vole, bez obzira na sve,više od svega na svijetu”, kao u mojim danima ranog djetinjstva. Opet i iznova testiram “njihovu” ljubav. Koliko je snažna? Koliko daleko mogu otići, a da me “oni” i dalje vole?” Preko 700 strana pročitanih u par dana, toliko je dobra!
Displaying 1 - 30 of 148 reviews