Пані Адела – непересічний персонаж, якого важко забути. Як і весну в Загребі 2020 року, що ознаменувалася приходом у місто коронавірусу і Згзеця – ображеного землетрусу. Але що це означає для пані Адели, заможної вдови, якій світова пандемія завадила відсвяткувати такий очікуваний ювілейний день народження? Що приховує заповіт, який вона щоденно переписує і шантажує ним своїх рідних? Що чигає на пані Аделу на вулицях рідного Загреба, ураженого землетрусом? Про все це та інші трагікомічні перипетії літньої загребчанки розповідає Нада Ґашич у своєму новому романі «Дев’ять життів пані Адели». Авторка майстерно поєднує казку, гротеск, шпигунський реалізм, комедію та фантастику, виписуючи напрочуд реалістичні діалоги, які чітко окреслюють персонажів та їхні драми.
Rođena je u Mariboru 1950. godine. Diplomirala jugoslavistiku i sociologiju u Zagrebu, doktorirala u Pragu, gde je radila kao lektorka na Karlovom univerzitetu. Isti posao radila je šest semestara u Sankt Peterburgu. Bavi se prevođenjem, leksikografijom i uredničkim poslom. Romani: „Mirna ulica, drvored“ i „Voda, paučina“ višestruko nagrađivani. U pripremi je roman „Četiri plamena, led“.
Nada Gašić voli Zagreb, ne glasnom patetičnom ljubavlju punom velikih riječi, već onom tihom, trajnom, koja se očituje u opisima života njegovih stanovnika i kvartova. Ona je pažljivi slušatelj, a u odsječcima razgovora u tramvaju u prethodnom romanu, kao i purgerskom govoru gospođe Adele, beskrajno sam uživala. Također, Nada Gašić je i pomni šetač i promatrač, što je vidljivo u sva tri njena romana. Detalji koje uočava u Zagrebu na taj su način spašeni od zaborava, a u ovom je romanu pokušala spasiti i jedan sloj našega društva koji je također pred izumiranjem. Adela Premec stara je udovica, stara je i Zagrepčanka, živi u strogom centru i, naravno, prezire sve koji nisu ono što je ona. Prezire, dakle, sve. Svoje nećake ucjenjuje nasljedstvom, svoje malobrojne prijateljice muči pasivnom agresijom i pritom ne preza ni od laži. Sama je, čangrizava. Živi u doba korone, preživjela je (ali, ne i doživjela!) i potres u ožujku 2020. Kao lik nije ni najmanje simpatična, naprotiv, odbojna je, a i kao simbol stare malograđanštine čovjeku može samo biti drago što takva izumire, a opet... a opet... stara je, i sama. Sruči se starost tako na čovjeka (a njena je još i dobra, Adela je vitalna 80-godišnjakinja!) i ona mu odjednom postane najvažnija odrednica. Ljudi oko njega ne uzimaju mu više zaozbiljno njegove mane i grozni karakter jer eto, star je. Ali, umjesto olakšanja, to donosi novu frustraciju. Starost i samoća tragična su kombinacija, strah koji povremeno obuzme gospođu Adelu opipljiv je i dirljiv. Žalim li je? Slabo. Mislim da, što se međuljudskih odnosa tiče, starost kusa ono što mladost kuha. Sama si je kriva za sve. A opet... a opet...
Onak. Konfekcija. Pročitala sam je gotovo do kraja, ali se ne bih baš time hvalila. Tri glavna lika, osamdesetogodišnja Adela Premec i dvoje nećaka, priče sve na isti kalup.
Ljuta sam na sebe jer sam se opet zaletjela i kupila knjigu prije nego sam je pročitala. Kupila sam je jer su me prve dvije autoričine knjige oduševile. I sad se pokušavam sjetiti što je to bilo tako dobro u "Voda, paučina" i "Mirna ulica, drvored", a ovdje je izostalo. Bilo je i tamo predvidivog i neuvjerljivog, ali manje. Bilo je likova i zapleta, postojala je priča, ali ono čega se jasno sjećam je jezik. Svaki je lik bio predstavljen jezikom koji je govorio, bolje nego opisom. Svaki je imao svoj rječnik, fraze, konstrukcije i to ga je određivalo. Svidjela mi se ta fina igra. U ovom romanu/ pričama predstavljena je gospođa Premec i tu se stalo. Nema više ničeg. Knjigu je trebalo zgotoviti dok je još aktualna korona i potres i ministar Beroš pa je tako i ispalo. Prigotovljeno. Šteta.
Книжка про "старуху Шапокляк" і ніц не смішна. Трагікомічності в цій книжці я не помітила. Може, автор хотів залучити нашу увагу до проблем старечої самотності, але мене якось не пройняло. Головна героїня - це стара, вибачте, "кошолка", яка не любить людей, не любить тварин, маніпулює родиною, і вся її заслуга полягає в тому, що вона дожила до 80 років і має певну нерухомість, яку може лишити в спадок племінникам (по лінії чоловіка) і через це в"їдається до них "де шля і де не шля". І до купи ще й з дріб"язковою мстивістю робить капості своїй перукарці та її клієнтам, грубить старовинній подрузі і переписує заповіт щотижня. А коли родичі невдало пожартували з нею, раптом перетворюється на вражену до глибини душі літню пані. Підсумую: книжка, як і її головна героїня, порожні, аж дзвенить, жалкую, що прочитала. Думала, буде щось типу "Чоловік на ім"я Уве": герой єхидний і вредний зовні, але має добре серце і то все матиме зворушливий кінець, а то й катарсис. Але тут цього годі сподіватись: хто на початку себе поводить гидко, той і в кінці особливого співчуття не викликає, бо сам того щастя накував собі та й отримав по заслугам. Єдине - великий респект перекладачці, бо стилістика і говірка тексту - і заразні, і складні.
Kad napišeš Voda, paučina i Mirna ulica, drvored, Devet života gospođe Adele jednostavno ne može biti dovoljno dobro :/ Čini mi se malo zbrzana, kao da je bilo važno da izađe čim prije, još u toj pandemijskoj i potresnoj 2020. Šteta.
A book chronicling an old woman's everyday life and troubling reality of post-earthquake Zagreb additionally burdened by the epidemic. Adela is depicted as a slightly out-of-touch cognac addict constantly talking to herself. She's as obsessed with her testament as with her effort to reach out to the people in charge of earthquake rennovations. You probably know someone like this in your own circles. Touching, pitiful and humorous simultaneously.
Zabavna knjigica iako ne bismo htjeli imati glavnu likicu u blizini. 😁
Doživjela sam je kao zbirku priča pa mi je, kao takva, posve dobro sjela. Uz aktualnu situaciju oko megaturbo epidemije i potresa, zabavno iritantnu glavnu junakinju, lijep i tečan stil pisanja, ako još pri tom poznajete Zagreb i starosjedioce, neće vam biti dosadna.
Loše, plitko, predvidljivo, puno floskula i potpuno nespojivo s genijalnim knjigama Mirna ulica, drvored i Voda, paučina. Kao da nije ista spisateljica pisala.