Mirče Kartaresku ne bi hteo da bude Boš, Bodler, Salvador Dali, Borhes, Markes, Remon Rusel, Kortasar, Pinčon, Bolanjo, Sid Baret, Bjork i Murakami. Ne, hteo bi da bude svi oni istovremeno, plus - da se Vlasi ne dosete - Tomas Man i Kafka.
Uživalac nadzemaljskih droga, međutim, nije, a nema ni zvezdu za popularnost, pa da bar ispadne Joko, Marina ili slična nedokučivost. Sem toga, nije spreman na rizik ostavljanja makar jedne imenice bez epiteta, niti na mogućnost da mu neki lik bude pametan a neopsednut čitanjem (i gotov na dvoboj sa svakim ko ne misli da je Selindžer sam vrh svetske književnosti), ne razume razliku između deskriptivnosti i skribomanije, za lucidnost je načuo da je na ceni i zar je bitno šta bi to moglo biti, superpozicija je nesumnjivo nešto super, inteligentan - inteligibilan, šija - vrat, trice i kučina.
I kud takav da se dene, ako ne, sledstveno pacerski, u neki bezdani vrtlog, gde je sve moguće jer pravila nema, a i za smislom se ne žudi: snovi, dakle, mladalačke ljubavi i nostalgija. Nije zgoreg istaći empatiju prema travestitima - to se prodaje, ali, da podilaženje i trendseterstvo ne bude previše očigledno, ostaviti cigane da pljuju gde stignu i da otkidaju na narandžaste đubretarske uniforme, jer, pa brate, jesu štrokavi, a ja sam pisac i ne mogu sebi da dozvolim da to menjam kad je već takvo „pravilo njihovog roda“.
Znate ono kad loš glumac hoće da igra pijanog čoveka, pa dizartrično zapliće jezikom, tetura se suprotno zakonu gravitacije i krevelji se u toj meri da vam ne ostavlja drugi izlaz osim transfera blama? E, taj rad.
Prirodno, izdanje je Kontrastovo: prevod kašlje (de, de, da ne cepidlačimo: ovog puta je prevodilac bar stvarna osoba), lekture i korekture nema, to što piše u blurbu se, biće, odnosi na neku drugu knjigu.
Prvo, ovo nije roman već zbirka od pet priča, od kojih jedna stoji nezavisno ne toliko po drugim kriterijumima, koliko po tome što je pristojno napisana i smisaono zaokružena. Ta je prva, Ruletista, tema je joj superpozicija pisca: kad i kako on prelazi granicu stvarnosti i kako odabira šta će iz nje poneti u fikciju. Kartaresku to ispituje kroz ne naročito iventivnu (jer Fajt klub), ali uvek atraktivnu igru na život i smrt, postavljajući narativ u nesvakidašnje perspektive, slikovitim izletima u fantaziju i suvislim ateriranjima nazad. I tu ti se ja ponadam zbog podosta valjanih elemenata, zanimljivih opisa i pretpostavke da ću čitati o nekom andergraund Bukureštu i da je, eto, i neki pisac gucnuo iz one iste čaše iz koje pije nekolicina sjajnih rumunskih reditelja.
Nade su mi uvele nakon nekih stotinak strana, al’ kao, hajde možda nešto ne vidim (uprkos svemu, ne mislim da je Mirča Kataresku loš pisac, štaviše njegova bogata imaginacija bi se pokazala moćnom u kraćim ili žanrovski svedenijim izrazima, tamo gde ne može da grize više nego što može da proguta), možda će se zauzdati negde, ali se odatle nastavilo u ma daaj, e, nosi se, o bože, ma da l’ je moguće, majko mila kakva budaletina, ne, ovo nije realno, otkud bre meni ovo uopšte, da bi se na kraju zaključilo da i Tornado ajkula ima šest delova, a da sam ja, uprkos svemu, ipak jedna strpljiva, trpeljiva i nadasve tolerantna osoba kad sam ovoliko mrcvarenje izdržala do kraja.