Hrvatsko zagorje 1991. Mir Božji u Gornjem Cugovcu remeti samo Beba, svinja koja je progovorila... Sve je više novinara dolazilo raspitivati se o jedinstvenome hrvatskom govorećem prasetu, kako su je u jednom tjedniku nazvali, kao i “dokazu da Hrvatska pripada srednjoeuropskomu kulturnom krugu” (Vijenac, lipanj 1991), “da je Hrvatska zemlja od mirakula” (Slobodna Dalmacija, lipanj 1991), “da je naša svinjetina najbolja, a naše more najljepše na svijetu” (Slobodna Dalmacija, srpanj 1991) te da je “Beba čudo i dokaz da ćemo pobijediti Srbe” (Večernji list, kolovoz 1991). “Tu je sve počelo”, pisalo je masnim slovima iznad fotografije (ST – Slobodni tjednik, lipanj 1991).
“Sandra Antolić u svojim je kratkim proznim tekstovima pokazala veliku jezičnu originalnost, ludičnost i odlično poznavanje kajkavskih idioma – a sve se te osobine očituju i u njezinu romanu 'Svojevrsna'. Radnja je smještena u Hrvatsko zagorje – seoski svijet na rubu velegrada koji ga ne poznaje i ne razumije, već doživljava kroz niz klišeja – o alkoholizmu, pobožnosti, zapuštenosti. Uz poigravanje društvenim i jezičnim stereotipima, autorica taj svijet otkriva kao bogat prostor autentičnih emocija i sudbina.
Osebujan spoj ironije i topline Sandre Antolić očituje se i u izboru glavne junakinje romana, prasice Bebe. Već jedan od uvodnih prizora djela, u kojem pajcek stoji pod nogama Trpećega Stvoritela, analogan velikom triptihu na staklu Ivana Generalića, pokazuje sudar svakodnevnog i simboličnog – običan slučaj da se sitna stoka mota oko nogu Kristovih kipova uz cestu, skriva duboku teološku dramu u kojoj grešnici pristupaju Stvoritelju. Uz takve dvosmislene situacije roman je pun duhovitih anegdota pa i prave komedije zabune, u kojima se stanovnici Zagorja otkrivaju u svojoj komičnoj egzistenciji – koju čini tragikomičnom i izbor vremena radnje, 1991. sa svojim ratnim zbivanjima u kojima ljudi zapravo poživotinje.
Glavni životinjski lik prijelomne povijesne događaje promatra iz svoje sužene i snižene vizure, iz svinjske perspektive. Davanje glasa nijemima pravi je etički temelj ove knjige, a izvorni, duhovit i kreativan jezik autoričin njezin je estetski ostvaraj – nijemim životinjama, a također i ljudima, daje dostojanstvo i sudbinu.” (iz recenzije Borisa Becka)
Ako pripadate generaciji koja je čitala i voljela dogodovštine "Gruntovčana", bez obzira na to što ste s kajkavskim imali problema,
"Svojevrsna" će vas već u prvim rečenicama vratiti u dane kad smo se svi znali smijati na svim narječjima, bez subtitlea. Kako u Zagorju Rokovim batudama, tako u Dalmaciji Dudeku i Regici gdo dregaju i kefaju v hiži. Srce me boli kad shvatim da bi moja djeca ovaj roman razumjela samo u prijevodu, a da bi im na engleskom bio bliži.
No, da vas ne bih uplašilo, mislim da je za sve nas "50+", Sandra u "Svojevrsnoj" napravila idealan omjer književnog pripovjedačkog jezika i kajkavskih dijaloga.
Tvrdoglav sam u stavu da romane čitam bez prethodnog istraživanja autorove biografije, čak i bez onog kratkog sadržaja, pa je lako naknadno biti pametan i reći kako se ovakav roman mogao očekivati od nagrađene scenaristice, iako je tek debitantski.
Istina je da su mi se početni odlomci pregleda svinjskih vrsta na području Hrvatske malo odužili, ali kad je radnje krenula, stranice su se same okretale.
U dvjema pričama o prvim ljubavima, kako prasice tako i mlade frizerke, brzim ritmom se nižu brojni duhoviti dijalozi, opisuje tradicionalne seoske odnose, pokreću akcijske potjere, pojavljuju ekscentrični likovi, a uz sve to počinju ratna vremena devedesetih i eskalacija hrvatsko-srpskih odnosa.
Sve je to autorica uspjela izvrsno, jednostavno i pitko unijeti u svoj književni prvijenac, ali ne samo "nabrajajući taksativno", već načinom da i srce počinje navijati za njene junake.
Volim ove romane koji kroz dijaloge daju punu sliku, koji daju toplinu i ljubav uz smijeh. Ako je režija pogodila atmosferu film "Nosila je rubac črleni" bit će hit komedija u našim kinima.
Vrijedi pripomenuti da je knjiga opremljena i jednostavnim Antolićkinim crtežima kojima opisuje situacije.
Nije nikakvo čudo što je roman ušao među pet finalista nagrade za hrvatski roman godine. Nisam čitao konkurenciju, ali ne bih se iznenadio i konačnoj pobjedi na proglašenju u lipnju.
Za toplinu, smijeh i vraćanje kajkavskog dijalekta na velika, širom otvorena, vrata zaslužila je četiri zvjezdice. Oink. Oink. Oink. Oink. 👏👏👏👏
Topao poput sunčanoga travanjskoga nedjeljnoga dana. Takav je ovaj roman. Ali je i gorak i smiješan, i nježan i ironičan, i utješan i otrježnjujući. Sve su to riječi koje bi pripisala i nekom insertu iz stvarnoga života, iako među koricama ove knjige ima i ponešto nestvarnoga. Ali baš to magijsko ga čini stvarnosti bližim.